Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4600/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Santica i Đapić, odvjetnicima u Splitu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Krunu Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1726/2019 od 21. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 19. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1726/2019 od 21. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1726/2019 od 21. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke te se u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka tuženika odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj računa [broj bankovnog računa], broj ugovora [broj kredita] od 9.5.2007., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i ugovora o suradnji, zatim u dijelu čl. 7., st. 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate kao i u dijelu u kojem se otplata kredita veže uz valutu CHF. Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.143,93 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci pobijane odluke pod točkom II. dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.234,36 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te restitucijski zahtjev za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive stope redovne kamate i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama, a nakon provedene konverzije.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

6. Također, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP koju sadržajno ističe žalitelj na koju ukazuje žalitelj budući je u ovom postupku tužitelj tek nakon provedenog financijskog vještačenja (provedeno je nakon zaključenja prethodnog postupka) mogao postaviti konkretan zahtjev sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća i sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što zasigurno bez svoje krivnje nije mogao učiniti prije nego je pribavljena sva potrebna dokumentacija i prije nego je sukladno tome provedeno navedeno financijsko vještačenje, slijedom čega su navodi tuženika u tom smislu neosnovani tako da su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije trebao dopustiti preinaku tužbe povećanjem zahtjeva.

7. Nadalje, neosnovano tuženik ističe da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača. Svojstvo potrošača tužitelja proizlazi iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu iz kojeg proizlazi da je namjena kredita – kupnja stana, a koji je sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i korisnika kredita i tuženika kao kreditora te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njegovom zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti pri čemu je i sam tužitelj u svom iskazu naveo da ga je osobni bankar usmjerio na potpisivanje predmetnog Ugovora kao najpovoljnijega za njega u tom trenutku, a svrha podizanja kredita je bila kupovina polovine stana, a sredstva za drugu polovinu su supruga i on ostvarili štednjom. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj potrošač tako da su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani. Naime, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise. Stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP pri čemu valja reći da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev.18/2018 od 26. svibnja 2020.)

8. Nadalje, među strankama nije sporno da su tužitelj (korisnik kredita / potrošač) i tuženik (kreditor / trgovac) dana 9. svibnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu i to za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 52.000,00 CHF na rok otplate od 10 godina, koji će se otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja s promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja kredita iznosi 4,30% godišnje. Isto tako, nije sporno da je 16. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. je 6.995,18 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 50.693,18 kn/6.728,14 €[1]

9. Najprije valja reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

10. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da:

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je namjeravao riješiti stambeno pitanje te on i bankarska službenica u banci nisu pojedinačno pregovarali o kamatnim stopama te mu je bankarska službenica ponudila ugovor za koji je navela da je u tom momentu najpovoljniji za njega te je redovno otplaćivao mjesečne rate kredita i u momentu kada je otplatio gotovo u cijelosti sav kredit tada je od tuženika zatražio konvertiranje kredita u kune te je tako tuženik konvertirao kredit u kune je tada proizašlo da je već u momentu konverzije bio u pretplati određenog iznosa kredita;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da sukladno obavijestima / pregledu promjena kamatnih stopa o kreditu br. 7103649555 od dana dobivenih od strane banke, početni amortizacijski plan da se mijenjao sukladno promjenama kamatnih stopa i izračunu dostavljenog od strane banke te je konačno naveo da ukupna razlika iznosi 5.143,99 €. Međutim, kada se konačno zbroje obroci u tablici 13, koloni 6, ukupan zbroj iznosi 5.143,93 EUR, a do kojeg odstupanja od 6 centi je došlo očito zbog konverzije iz kuna u eure dok je kredit zatvoren 16. siječnja 2016.

11. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud ocjenom predmetnog Ugovora zaključuje da je unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj i tuženik je više puta mijenjao ugovorenu redovnu kamatnu stopu ovlašću ugovorenih odredbi pa iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorne kamatne stope od 19% sukladno članku 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa ("Narodne novine" broj 153/04) opisana ugovorna odredba o kamatnoj stopi i primjena iste od strane kreditora (ovdje tužene) u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Isto tako, iznesena utvrđenja o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su sadržajno sukladna onima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 donesene dana 4. srpnja 2013. kojom su spomenuta utanačenja utvrđena ništetnim radi čega nije postojala obveza izvoditi daljnje dokaze o tome da su tužbom osporene odredbe Ugovora ništetne, neovisno o činjenici što se u postupcima kolektivne zaštite, pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naime, prema odredbi članka 502.c ZZP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZZP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj (u postupcima kolektivne zaštite ovlašten štititi), u kojim slučajevima je sud vezan za ista utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj poziva u ovom postupku, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude jer se radi o nepoštenim i ništetnim odredbama.

12. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora te punu restituciju, imajući na umu kogentnu odredbu čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača valja tumačiti u odnosu na sve potrošačke kredite, nekonvertirane i konvertirane. Dakle, prvostupanjski sud zaključuje da korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, uslijed pristanka na istu ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali već se učinci kolektivne presude u slučaju Franak – anuliranje na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu – protežu na sve CHF potrošače, i koji su u odnosu na svoju obvezu izvršili konverziju i u odnosu na one koje nisu. Upravo to jamči Direktiva 93/13/EEZ, postojeća praksa Suda Europske unije i u konačnici nacionalni zakoni, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pobijane odluke pod točkom II. izreke.

13. Takva utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda mogu se samo djelomično prihvatiti kao pravilni.

14. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope, jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu od 16. siječnja 2016. koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15).

15. Najprije valja reći da budući je odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj 96/2003. - dalje: ZZP/2003), kao i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. - dalje: ZZP/2007), te Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022. i 156/2022), i to čl. 328. u vezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., predviđeno pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.).

16. Naime, tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

17. Odgovarajući na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da je pravilna odluka prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika (kao pod točkom I. izreke). Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze pa u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

18. Pri tome valja reći da čak i upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ne bi bilo od utjecaja ili promjeni tečaja za valutu CHF, kraj činjenice da banka s njim nije pojedinačno pregovarala o promjeni (povećanju) kamatne stope. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kreditu, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

19. Isto tako, pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, tako da žalbeni navodi tuženika u tom smislu nisu osnovani.

20. U odnosu na presudu suda EU broj C-81/19 od 09. srpnja 2020. SC Banca Transilvania C-81/19, na koju ukazuje tuženik, za navesti je navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Ta se presuda prije svega odnosi se na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud EU u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom smislu je i neosnovano pozivanje tuženika i na presudu Suda EU u odluci C-243/20 da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a, jer je nepoštenost, a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi već pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu pri čemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu ( tako i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020.). U tom pogledu naknadna suprotna stajališta suda EU mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojem takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu, slijedom čega navodi žalitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

21. Isto tako, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, koju sadržajno ističe žalitelj jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

22. Nadalje, prema pravilima iz odredaba čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/2023 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama članaka 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 - dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom čl. 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

23. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

24. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

25. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu od 16. siječnja 2016. kojim su stranke suglasno utvrdile iznos preplate, te je isti ukalkuliran u namirenje budućih anuiteta, čime je isti suštinski iscrpljen kondemnatorni zahtjev za isplatom s osnova stečenoga bez osnove i tužitelj nema pravo na daljnje obeštećenje, te bi se eventualnim usvajanjem tužbenog zahtjeva naplatio u dvostrukom iznosu, dakle, s osnova pretplate koja je konverzijom ukalkulirana kao i s osnova ovdje postavljenog tužbenog traženja. Tim Dodatkom je suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojem je stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. 6.995,18 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 50.693,18 kn/6.728,14 € te je u skladu s čl. 19.c st. 1. toč. 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

26. Prema tome, navedenim Dodatkom ugovorne strane utvrdile su da je isti akt kojim se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 9. svibnja 2007., u skladu sa od tužitelja prihvaćenim izračunom konverzije i tim se Dodatkom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se ujedno postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu izmjenu tužitelj je pristao, tako da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu od 9. svibnja 2007., odnosno zaključenjem tog Dodatka osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Dodatku Ugovoru o kreditu od 19. siječnja 2016. (kako proizlazi iz odredbe čl. 2., 6. i 8. Dodatka Ugovoru o kreditu). Sklapanjem tog Dodatka tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Dodatka Ugovoru o kreditu od 16. siječnja 2016.

27. Prvostupanjski sud zaključuje da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kao i da se tužitelj odrekao prava na potpunu restituciju.

28. Međutim, takvi navodi prvostupanjskog suda se ne mogu prihvatiti. Naime, imajući u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I- 3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga - "Narodne novine" broj 39/2017) i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužitelju iznose glavnice koje tužitelj potražuje u točki II. izreke, a koje je tužitelju pogrešno dosudio prvostupanjski sud.

29. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku Ugovoru o kreditu od 16. siječnja 2016., sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana čl. 19.b st. 2. ZPK-a - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

30. Imajući u vidu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

31. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO.

32. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, valja reći da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

33. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom u točki II. izreke, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje te uplate.

34. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st.1. toč. 7. ZPK), a na isti je tužitelj kao korisnik kredita dao svoj pristanak. Tim pristankom je pristao da se i iznosi koje je imao temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.

35. Naime, ne može tužitelj, s jedne strane, pristajati da mu se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih joj se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da mu se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.

36. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu.

37. Pri tome valja napomenuti da iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

38. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Stoga je ZID ZPK/15 u odredbama čl. 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za

"trajno rješenje problema u CHF."

39. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

40. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 CŠT, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

41. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a koju je tužitelj izričito prihvatio, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2007., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku tako da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev kao pod toč. II. izreke.

42. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO.

43. U tom smislu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. ZOO, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

44. To dakle znači, da potrošač koji je sklopio Dodatak (Aneks) ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

45. Dosuđene zatezne kamate ne odnose se na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Naime, zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud je utvrdio vještačenjem preplate po svakoj od ništetnih odredbi prvobitnog ugovora o kreditu ponaosob, a to nije istovjetno s, nazovi tako, "konverzijskom preplatom" pa je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

46. Odlučivanje o zateznim kamatama na "konverzijsku preplatu", umjesto na zatraženu odnosno "preplatu temeljem ništetnih odredbi ugovora" – koja je zatražena i koju je sud prvog stupnja dosudio tužitelju, ne bi bila povrijeđena odredba čl. 5. st. 3. ZPP, a ne bi se radilo niti odlučivanju izvan postavljenog tužbenog zahtjeva jer se radi samo o drugačijim izračunima kamate na preplatu. Kamate na "konverzijsku preplatu" temelje se na pravnoj osnovi koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo te na istom činjeničnom supstratu, dakle, radi se o kamati koja nije obuhvaćen obračunom konverzije i računa se od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije, a koje je banka potrošaču uračunala prilikom izračuna konverzije.

47. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate odnosno zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.)

48. Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja prvostupanjski sud nije utvrdio u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, to je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu izreke pod točkom II. na temelju odredbe čl. 370. ZPP i vratiti predmet u tom dijelu na ponovno suđenje te je odlučeno kao u stavku I. izreke rješenja, dok je žalba tuženika djelomično neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

49. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka pod točkom III. izreke pobijane odluke, a o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 4. ZPP), dok je odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

50. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu shvaćanja izražena u ovoj odluci te će sukladno predloženim dokazima utvrditi zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, nakon čega će moći donijeti pravilnu i zakonitu odluku u tom dijelu, a potom odlučiti i o parničnom trošku stranaka imajući u vidu da je predmet spora zaštita tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima i da je tužiteljev djelomični uspjeh u parnici (čak dosta manji) posljedica neustaljene sudske prakse.

U Zagrebu 19. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić