Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3286/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Baričević&Malobabić Lonjak, j.t.d. iz Sesveta protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], OIB:53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3095/2024-11 od 25. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 19. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3095/2024-11 od 25. veljače 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i V. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3095/2024-11 od 25. veljače 2025. u pobijanom dijelu u pobijanom dijelu pod točkom II. i VI. izreke te sudi:

1. Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 2.804,81 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate, kao neosnovanim.

2. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: broj: [broj kredita] i to u točki 1. u dijelu koji glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 34.760,00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja", kao i u dijelu točke 2. koji glasi: "... promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora." te u dijelu točke 7. koja glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora a CHF važećem na dan dospijeća...." Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos u visini od 2.804,81 € sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je pobliže navedeno u točki II. izreke, dok je pod točkom III. odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz točke 10. Ugovora o kreditu koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvijete koje odredi Kreditor." Nadalje, pod točkom IV. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva isplatu zatezne kamate u iznosu od 1.036,72 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate, dok je pod točkom V. utvrđeno nepostojanje potraživanje tuženika istaknuto s osnova umanjenja neotplaćene glavnice u ukupnom iznosu od 5.768,58 €. Pod točkom VI. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 868,79 € sa zateznom kamatom tekućom od 25. veljače 2025. do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I., II., V. i VI. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te restitucijski zahtjev za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive stope redovne kamate i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama, a nakon provedene konverzije.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju ukazuju žalitelji. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

6. U odnosu na prigovor o povredi ustavnih prava na jednakost pred sudovima kao i povredu prava na pravično suđenje s aspekta "jednakosti oružja" valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"). Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja pri čemu tuženik niti ne navodi koji to dokazi nisu izvedeni, dok vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (članak 8. ZPP-a).

7. Među strankama nije sporno da su tužiteljica (korisnik kredita / potrošač) i tuženik (kreditor / trgovac) dana 6. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] i to stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 34.760,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. i 6. Ugovora) te redovna kamatna stopa iznosi 4,95% promjenjiva (čl. 2. Ugovora), a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća , a prema otplatnom planu (čl. 7 Ugovora o kreditu). Isto tako, među strankama nije sporno da su stranke sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 17. veljače 2016., kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR - s time da preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosila bi 17.232,85 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Isto tako, proizlazi da su ugovorne strane suglasne da nakon što je provedena konverzija, novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 5.758,68 € prestaje, a korisnik kredita na ime preostale neotplaćene glavnice duguje kreditoru na dan 30. rujna 2015. iznos od 17.232,85 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća (članak 5. Dodatka).

8. Najprije valja reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je trebala kredit za kupnju stana za osobne potrebe i zatražila je kod tuženika kredit koji je najpovoljniji te su joj predložili kredit u CHF jer je najpovoljnija kamatna stopa, a ona nije tražila drugu vrstu kredita jer je vjerovala banci. Zatim, proizlazi da joj nitko nije tumačio ugovorne odredbe u smislu da bi je upozorili na rizik sklapanja ugovora u CHF, a nije joj ni rečeno na temelju čega će se mijenjati kamatna stopa, a pročitala je ugovor prije potpisivanja i sve joj je bilo jasno, a po struci je prometni tehničar;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim 638,31 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 3.162,76 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju EUR (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 419,76 EUR, zatim, da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 17.970,08 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju EUR (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 2.385,05 EUR, te da ukupno zatezne kamate na više uplaćene razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja do dana konverzije 30.09.2015. iznose 1.036,72 EUR, kao i da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 13.126,52 HRK, odnosno po fiksnom tečaju EUR (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 1.742,19 EUR.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud primjenjuje odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske te utvrđuje da je vezan odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju, a tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao tužiteljicu s rizicima ugovaranja valutne klauzule kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franaka prije sklapanja ugovora i da ju je upoznao s parametrima temeljem kojih će se mijenjati kamatna stopa jednostranom odlukom banke, pa da je tužiteljica tek onda pristala na sklapanje ugovora, a niti iznosi nove činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu. Isto tako, zaključuje da je iz iskaza tužiteljice nedvojbeno utvrđeno da joj djelatnica banke nije protumačila ugovorne odredbe niti je upozorila na rizik sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, a niti joj je tumačila na temelju kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa te su takve odredbe prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pod točkom I.

11. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 06. svibnja 2005., jer su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Stoga sama činjenica da je tužiteljica potpisala Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da sklapanjem Dodatka Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/13) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena, slijedom čega odlučuje kao u izreci pod točkom II.

12. Međutim takvi zaključci prvostupanjskog suda mogu se samo djelomično prihvatiti.

13. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope, jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 17. veljače 2016. koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15 - dalje: ZID ZPK/15).

14. Najprije valja reći da budući je odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine, br. 96/2003. - dalje: ZZP/2003), kao i Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. - dalje: ZZP/2007), te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022. i 156/2022), i to članka 328. u vezi s člankom 327. i člankom 326. stavkom 1., predviđeno pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i što to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) u smislu odredbe članka 187. stavka 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.).

15. Naime, tužiteljica kao korisnik kredita nije izgubila pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time te ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe članka 107. stavka 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

16. Odgovarajući na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da je pravilna odluka prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika (kao pod točkom I. izreke). Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje pa u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. u svezi s člankom 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

17. Pri tome valja reći da čak i upoznavanje tužiteljice s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ne bi bilo od utjecaja ili promjeni tečaja za valutu CHF, kraj činjenice da banka s njom nije pojedinačno pregovarala o promjeni (povećanju) kamatne stope. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužiteljica mogla samostalno odabrati između više ugovora o kreditu, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud odlučio kao pod točkom I. izreke.

18. Isto tako, tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je među strankama postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak br. KONV-01/2016 Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15 - dalje: ZID ZPK/15).

19. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 - dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a.

20. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

21. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (članak 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (članak 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (članak 160. stavak 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (članak 160. stavak 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (članak 248. stavak 2.).

22. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 17. veljače 2016. kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR - s time da nakon što je provedena konverzija, novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 5.758,68 € prestaje, a korisnik kredita na ime preostale neotplaćene glavnice duguje kreditoru na dan 30. rujna 2015. iznos od 17.232,85 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća (članak 5. Dodatka), te je u skladu s člankom 19.c stavkom 1. točkom 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

23. Prema tome, navedenim Dodatkom ugovorne strane utvrdile su da je isti akt kojim se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu broj [broj kredita] zaključenog između stranaka, u skladu sa od tužiteljice prihvaćenim izračunom konverzije te se tim Dodatkom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se ujedno postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu izmjenu tužiteljica je pristala tako da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu broj [broj kredita] odnosno zaključenjem tog Dodatka osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Dodatku Ugovoru od 17. veljače 2016. (kako proizlazi iz odredbe čl. 4., 5. i 10. Dodatka od 17. veljače 2016.). Sklapanjem tog Dodatka tužiteljica se suglasila s izračunom konverzije te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Dodatka uz Ugovor o kreditu u EUR koji je sklopljen 17. veljače 2016.

24. Prvostupanjski sud zaključuje da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

25. Međutim, takvi navodi prvostupanjskog suda se ne mogu prihvatiti. Naime, imajući u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I- 3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga - Narodne novine br. 39/2017), i da je odredbom članka 19.a stavka 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužiteljici iznose glavnice koje potražuje u točki II. izreke, a koje je tužiteljici pogrešno dosudio prvostupanjski sud.

26. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku ugovoru od 17. veljače 2016., sastavni dio kojeg je i plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

27. Imajući u vidu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

28. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

29. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, treba reći da, sukladno odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

30. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom u točki II. izreke, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz članka 1111. stavka 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužiteljica koja je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje te uplate.

31. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15 - dalje: ZID ZPK) sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno članku 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (članak 19.e stavak 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (članak 19.c stavak 1. točka 7. ZPK), a na isti je tužiteljica kao korisnik kredita dala svoj pristanak. Tim pristankom je pristala da se i iznosi koje je imala temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.

32. Naime, ne može tužiteljica, s jedne strane, pristajati da joj se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih joj se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da joj se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.

33. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu.

34. Pri tome valja napomenuti da iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

35. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF."

36. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

37. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 Francisco Gutierrez Naranjo, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

38. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK- a, koju je tužiteljica izričito prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe članka 160. stavka 1. ZOO-a u vezi s člankom 3. stavkom 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužiteljice na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev kao pod toč. II. izreke.

39. Međutim, tužiteljica je tužbom zatražila i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači. Radi se o nepodmirenim pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

40. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupno zatezne kamate na više uplaćene razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja do dana konverzije 30. rujna 2015. iznose ukupno 1.036,72 € sa pripadajućim zateznim kamatama, a kako je tužiteljica to i postavila u točki IV. tužbenog zahtjeva. Međutim, prvostupanjski sud je odbio tužiteljicu sa takvim zahtjevom, a tužiteljica nije taj dio pobijala žalbom, pa se radi o pravomoćno odbijenom zahtjevu u tom dijelu.

41. Slijedom svega navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016. neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006., to je prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama pa na strani tuženika (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret tužiteljice (potrošača), te nastavno tome tužiteljici ne pripada pravo po zahtjevu za novčano potraživanje usmjereno protiv tuženika, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo preinačiti pobijanu presudu pod točkom II. izreke te odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

42. U odnosu na žalbene navode kojim žalitelj osporava utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na točku V. izreke presude kojom je utvrđeno nepostojanje potraživanje tuženika istaknuto s osnova umanjenja neotplaćene glavnice u iznosu od 5.768,58 €, valja reći takvi navodi tuženika nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Naime, s obzirom na shvaćanje ovog drugostupanjskog suda da su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koji je tužiteljica prihvatio, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 20057.kako je detaljno navedeno te da na strani tuženika (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret tužitelja (potrošača), to nema mjesta niti prebijanju tražbine tuženika pa je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor radi prebijanja.

43. Isto tako u odnosu na odluku o troškovima postupka, valja reći da je u konkretnom slučaju potrebno odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

44. Naime, kako je predmet spora zaštita tužiteljice kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, da je tužiteljičin djelomični uspjeh u parnici (čak dosta manji jer je uspjela sa utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi ugovora) posljedica neustaljene sudske prakse pa je u skladu sa odredbom o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima konkretnog slučaja odstupiti od odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odlučiti da svaka stranka snosi svoje, uključujući i trošak žalbe tuženika i sudske pristojbe na žalbu. Tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogla biti svjesna da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe članka 154. stavka 2. ZPP jer tužbeni zahtjev tužiteljice nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman. Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom, pa je primjenom odredbe članka 380. točke 3. ZPP preinačena odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom VI. izreke pobijane prvostupanjske presude s time, da je odlučeno sukladno odredbi članka 166. stavka 2. ZPP o troškovima stranaka jednom odlukom.

45. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a je odlučeno kao u točkama I izreke, a na osnovi odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 19. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić