Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2234/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, Jurja Dalmatinca Matejeva 4, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupane po članovima uprave DZ i HZ, a ovi po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-137/2020 od 17. siječnja 2024., u sjednici vijeća dana 19. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-137/2020 od 17. siječnja 2024. u dijelu pod toč. I izreke.

II Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-137/2020 od 17. siječnja 2024. u dijelu pod toč. II-1. izreke.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-137/2020 od 17. siječnja 2024. u dijelu pod toč. I izreke.

II Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-137/2020 od 17. siječnja 2024. u dijelu pod toč. II-2 i III izreke, kao i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-137/2020 od 17. siječnja 2024. u dijelu pod toč. II izreke (odluka o parničnom trošku), te se u tome dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje a o troškovima nastalima u povodu žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] zaključen između tužitelja i tuženika, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju od 123.448,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate na svaki plaćeni iznos dok se pod II prihvaća eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj:[broj kredita] koji su stranke zaključile dana 09. prosinca 2006. godine te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 09. prosinca 2006. godine pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 09. prosinca 2006. godine pa nadalje. Dalje, pod 2. se nalaže tuženoj isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 474,88 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama a pod III u preostalom dijelu, preko dosuđenog, za iznos od 3.744,56 eura sa zakonskim zateznim kamatama eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan. KOnačno se rješenjem od istog dana odbija prigovor mjesne nenadležnosti suda kao neosnovan dok se pod toč. II nalaže tuženici da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.054,09 eura, sa zakonskim zateznim kamatama počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, te se u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

2. Protiv navedene odluke žalbu u usvajajućem podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Protiv navedene odluke žalbu u odbijajućem podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP) sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

4. Žalbe su djelomično osnovane.

5. Pobijana odluka u dijelu koji se tiče utvrđenja valjanosti predmetnih ugovornih odredbi kao i u dijelu odluke o mjesnoj nadležnosti sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora jest valjanost pojedinih ugovornih odredbi jer stranke su zaključile ugovor o kreditu kojim je tuženica tužitelju na rok od 20 godina odobrila stambeni kredit u iznosu od 135.000,00 CHF; te je u članku 2. predmetnog ugovora ugovoreno da se na kredit zaračunava redovna kamata od 3,95% godišnje, koja da je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora; dok je u članku 7. predmetnog ugovora određeno da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća; a konačno su stranke 2016. sklopile i Dodatak (Aneks) ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Time je izvršena konverzija temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine br. 102/15, dalje ZIDZPK).

7. Tužitelj je osnovano preinačio tužbu sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a jer je to svrsishodno za konačno rješenje cjelokupnog odnosa među strankama budući je tužitelj sve potrebne elemente za postavljanje konačnog zahtjeva imao tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

8. Sud je pravilno odbio i prigovor mjesne nenadležnosti, jer je ugovor o kreditu sklopljen u podružnici tuženice u [adresa], dakle nastao je djelatnošću poslovne jedinice tuženice u [adresa], pa kako je odredbom članka 59. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), propisana mjesna nadležnost suda na čijem se području nalazi poslovna jedinica pravne osobe protiv koje je postupak pokrenut, u situaciji kada je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice, to je evidentno ovaj sud mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, kako je već pravomoćno i odlučeno, pa je u pogledu tih pitanja pobijanu odluku valjalo potvrditi u smislu čl. 380. toč. 2. ZPP:

9. Nedvojbeno je sud temeljem čl. 502 c ZPP-a u ovakvom sporu vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, pa predmetni Ugovor o kreditu može opstati bez spornih ništetnih odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak prema čl. 324 st. 1 ZOO-a što čini osnovanom odluku suda prvog stupnja u dijelu u kojem je glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti, te radi isplate cjelokupnog iznosa na ime otplate predmetnog Ugovora o kreditu odbijen kao neosnovan, ali je ostalo ispitati dio odluke kojim je prihvaćen podredni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3. toč. 1., kao odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivom tečaju CHF predmetnog Ugovora o kreditu.

10. Pri tome u pogledu statusa potrošača valja reći kako i ovaj sud prihvaća utvrđenje o tome da tuženik nije dokazao da bi od strane tužitelja iznos kredita bio utrošen u kakve poslovne svrhe, van odredbi Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva), odnosno odredaba citiranih propisa o zaštiti potrošača prema kojima je potrošač definiran kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik je u pogledu ove okolnosti, kao i svih ostalih okolnosti koje navodi u žalbi kao razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, naveo na posljednjem ročištu za glavnu raspravu kako predlaže zaključenje rasprave i izdavanje odluke temeljem stanja spisa, što je sud u smislu čl. 7. ZPP i učinio, pa je sada neosnovano pozivanje tuženika na to da tužitelj nije dokazao isto.

11. I prema odluci Vrhovnog suda RH Rev-637/2019 a napose prema odluci Rev- 586/2019 ZID ZPK je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja. Konačno, isti propis bio je i predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali ga je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

12. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se u značajnoj mjeri i sam Vrhovni sud RH u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. Naime, VS RH je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZPK nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK poseban zakon u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

13. Odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14, 110/15 i 14/19-dalje: ZZP) koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. st. 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba st. 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, kako je isti dodatak kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

14. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi članka 19. c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19. b ZID ZPK/15 No, važno je naglasiti kako to ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti sve u situaciji kada očito između stranaka nisu vođeni pojedinačni pregovori o kamatnoj stopi i da je visina kamatne stope ovisila isključivo o odluci banke bez jasno utvrđenih kriterija na koji se način ona utvrđuje, odnosno mijenja, a da pritom ZID ZPK/15 ne obuhvaća razliku preplaćenih anuiteta nastalih promjenom kamatne stope te da se tuženica konverzijom ne oslobađa obveze vratiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos po osnovi nezakonitog uvećanja kamata.

15. Stoga se dade zaključiti kako ova konverzija zapravo obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19. c st. 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19. c st. 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. st. 1. članka 19. c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. st. 1. članka 19. c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. st. 1. članka 19. c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

16. Imajući u vidu početno narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, nije bez značaja niti to kako je potrošač, u skladu s odredbom članka 19. d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19. e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, za razliku od banke, koja je konverziju morala izvršiti u slučaju njegova odabira, pa je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19. c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

17. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nema osnove za prihvaćanje glavnice tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15 Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti, što u istom pravcu utvrđuje i odluka Vrhovnog suda RH Rev-925/2023 od 08. travnja 2025.

18. Dakle, tužitelj je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), pa nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.

19. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošač u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, odnosno Općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

21. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je dio navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušilo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

22. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču koji je razumno pažljiv i oprezan samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Stoga, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

23. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

24. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su predmetne odredbe ugovora o kreditu takve da su zavisne samo o odluci banke i stoga nepoštene, te je usvajajući dio pobijane odluke u tom pravcu valjalo potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.

25. Isto se odnosi i na utvrđenje suda prvog stupnja (u pogledu žalbe tužitelja) o mogućnosti opstanka ugovora bez utvrđenih ništetnih odredbi, jer i u presudi VTSRH posl. br. Pž-6632/17 se navodi kako eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom na to da nisu bitni element ugovora o kreditu i da ugovor može opstati i bez njih, pa isto ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.

26. Tuženik dalje nije dokazao da bi se o predmetnoj odredbi ugovora pregovaralo na navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, a kako je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, očito je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništava, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

27. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

28. Stoga su potrošači u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

29. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

30. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

31. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe. Stoga, glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve na utvrđenje ništetnima pojedinih odredbi ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF valja zauzeti stav identičan rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. prema kojem bez obzira na sklapanje aneksa ugovoru o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

32. Međutim, u ovom predmetu sam tužitelj je pristao na konverziju kredita radi promjene valute na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eure. U oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos 1/2019 izričito je odgovoreno kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Čak štoviše, i Ustavni sud RH je u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. godine odbio prijedlog predlagatelja i kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti sustavom ZID ZPK/15, te ocijenio da je usklađen s Ustavom Republike Hrvatske.

33. Stoga, ZID ZPK predstavlja izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu mjeru zakonodavca kao poseban propis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci. Dakle, aneks uz ugovor koji je zaključen između stranaka ne može se ocijeniti nepoštenim niti posljedično ništetnim, a izvršena konverzija je imala svrhu i učinak kako na promjenu valute kredita, tako i na nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine izmjene, dok primjena ZID ZPK derogira odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se sve svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ne vraćaju već su iskorištene u korist potrošača za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene aneksom uz ugovor o kreditu, a ZID ZPK je propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja se koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, odnosno, vraća potrošaču.

34. S obzirom na činjenicu da je tužitelj zaključio aneks uz ugovor o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK njegova tražbina na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF je podmirena, jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj način je obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

35. Na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeto je međutim, pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u eure i pravima potrošača, tako da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19. c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo, u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. ZOO na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK/15 obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO, od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Na taj način je, glede materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK, obveza tuženika na povrat više plaćenih svota po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz Ugovora o kreditu prestala je sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19. c st. 1. točke 6. ZID ZPK, odnosno zaključivanjem Aneksa, ali je ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne svote obračunate od dana dospijeća svake pojedine svote do dana prestanka obveze-izvršene konverzije i koja obveza proizlazi iz odredbe 1115. ZOO.

36. Međutim, tužitelj je restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope, jer su isplate koje je na temelju njih učinio vraćene u njegovu imovinu s obzirom da su iskorištene za njegov račun prema obvezama koje je tuženik preuzeo Aneksom, a preplata je iskorištena za ispunjenje obveza iz Aneksa, što je u skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 7. lipnja 2023. prema kojemu potrošač koji je s bankom sklopio dodatak, kojim je provedena konverzija u skladu sa ZID ZPK, nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredbi o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog Ugovora o kreditu.

37. Tako je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

38. Na pitanje o prirodi pravnog posla među strankama, odnosno o tome je li konverzijom kredita koja je ugovorena izvršena obnova ili novacija obveze tužitelja, valja zamijetiti kako je i sam Vrhovni sud RH u postupku Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', izričito odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pri čemu je ZID ZPK poseban zakon u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Dakle, u tom pravcu valja odgovoriti i na pitanje o obnovi ili novaciji ugovora stranaka, pa reći da je radi takvog stava Vrhovnog suda RH za zaključiti kako se i na ovaj institut primjenjuju odredbe specijalnog propisa o potrošačkom kreditiranju, a ne opća pravila obveznog prava o obnovi ugovora.

39. Dakle, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19. c u vezi s člankom 19. e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

40. Odlučivanje o zateznim kamatama na "konverzijsku preplatu", umjesto na zatraženu kamatu ne bi bilo odlučivanje izvan postavljenog tužbenog zahtjeva jer se radi samo o drugačijim izračunima kamate na preplatu. Kamate na "konverzijsku preplatu" temelje se na pravnoj osnovi koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo, te na istom činjeničnom supstratu, dakle, radi se o kamati koja nije obuhvaćen obračunom konverzije i računa se od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije, a koje je banka potrošaču uračunala prilikom izračuna konverzije.

41. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate odnosno zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.)

42. Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja prvostupanjski sud nije utvrdio u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO, to je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu izreke koji se odnosi na isplatu, jer nije jasno koji dio navedene kamate je sadržan u kojem dijelu zahtjeva koji je postavljen, odnosno je li navedena kamata moguće sadržana i obračunata i u dijelu glavnice koja je ovdje dosuđena, a koja glavnica po ranije iznesenom stavu ovog suda tužitelju ne bi pripadala, te je na temelju odredbe čl. 370. ZPP te vratiti predmet u tom dijelu istom sudu na ponovno suđenje u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatom što se uslijed navedenoga odnosi na čitav eventualno kumulirani zahtjev za isplatu glavnice i kamate.

43. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka, dok će se o troškovima žalbenog postupka tuženika odlučiti u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

44. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu shvaćanja izražena u ovoj odluci te će sukladno predloženim dokazima utvrditi zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, nakon čega će moći donijeti pravilnu i zakonitu odluku u tom dijelu.

U Zagrebu, 19. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić