Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3091/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice IF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici IFE, i Josip Grošeta, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4215/2024-11 od 14. svibnja 2025., koja je ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4215/2024-16 od 28. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4215/2024-11 od 14. svibnja 2025., koja je ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4215/2024-16 od 28. svibnja 2025., u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4215/2024-11 od 14. svibnja 2025., koja je ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4215/2024-16 od 28. svibnja 2025., u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke , i u tom dijelu sudi:

"Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 125,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. kolovoza 2025. do isplate, po stopi koja se određuje prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/202.1,114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) za ostale odnose, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 55,65 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja ispravljenom pravomoćnim rješenjem istoga suda, utvrđeno je da je odredba članka 3. NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 178-50- 2657304 od 8. veljače 2005. godine zaključenog između tužiteljice IF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora koja glasi "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", ništetna i ista ne proizvodi pravne učinke (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici IF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 359,47 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. veljače 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici IF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 14. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana (točka III. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 14. svibnja 2025. do isplate (točka IV izreke)..

2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I. II, III. izreke pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu, i preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, i troškove žalbenog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno uvažiti žalbu, i presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica pobija žalbom presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkom IV. izreke, sadržajno zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava propisanog odredbom članka 353. stavka 1. točke 3. ZPP te predlaže uvažiti žalbu, i preinačiti pobijanu presudu u dijelu pod točkom IV. izreke, i dosuditi troškove ročišta za objavu presude u daljnjem iznosu od 125,00 eura, uz nadoknadu troškova žalbe.

4. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužiteljice osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnom odredbe sadržane u članku 3. Ugovora koja se odnosi na jednokratnu naknadu u visini od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 359,47 eura sa zateznim kamatama koje teku na od 15. veljače 2005. pa do isplate.

6. U postupku koji je prethodio žalbi nije bilo sporno:

- da su tužiteljica i tuženik 8. veljače 2005. sklopile Ugovor o [broj kredita];

- da je člankom 3. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini 3,30 % iznosa kredita, a koja je naplaćena u iznosu od 2.708,42 kn (359,47 eura).

7. Sporno je - je li odredba čl. 3 ugovora o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita ništava/ništetna, tijek zateznih kamata na zahtijevani iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te je li tražbina zastarjela

8. Sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće:

- da je članka 3. Ugovora o kreditu određeno da se naknada u iznosu od 3,30 % iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da je potvrde tuženika od 10 siječnja 2024. razvidno da je prilikom isplate/korištenja 14.2.2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 2.708,42 kn te da je ista naplaćena na način da je ustegnuta od iznosa kredita;

- da je tužiteljica, saslušana na sporne okolnosti, iskazala kako je ona te 2005. odlučila kupiti novo vozilo, radilo se o vozilu Renault Megane koje je pronašla u Autokući Culak u Vrbovcu, da je vozilo korišteno za osobne potrebe, prvenstveno ga koristi ona, a ponekad i njezin suprug, da ona to vozilo i dan danas koristi za osobne potrebe, da se zapravo i ne sjeća je li uopće bila u poslovnici tužene banke radi sklapanja ugovora o kreditu, misli da je navedena autokuća surađivala s tuženom bankom pa da je ona došla u autokuću samo potpisati ugovor o kreditu, sjeća se da su joj u autokući rekli da ulaznu naknadu mora platiti da bi dobila kredit jer da se bez toga kredit ne može dobiti, da joj nitko u autokući nije ukazivao na to za što bi eventualno banka koristila ta sredstva ostvarena plaćanjem ulazne naknade, da nije pokušala pregovarati glede smanjenja visine ulazne naknade, niti su joj nudili tu mogućnost.

- da je predmetni ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila zaključila kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnost, zbog čega ima svojstvo potrošača.

9. Sud je analizirajući odredbu članka 3. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada u postotku od ukupnog iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora" pa da se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Sud je nadalje obrazložio kako pri ocjeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom "glavni predmet ugovora" treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, te da je Sud EU postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa da je tako u presudi od 16. srpnja 2020., C-224/19 i C- 259/19, utvrdio da se točan doseg pojmova "glavni predmet" i "cijena" u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošače" pa da se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove, da su dakle, bitne činidbe ugovora, "glavni predmet ugovora" odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa da stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u "ukupne troškove kredita za potrošače". Nadalje, sud prvog stupnja je istaknuo kako je Sud EU u predmetu C-224/19 protumačio čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Sud prvog stupnja je pritom naveo da, iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

10. Ocjenom provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio da je odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada prilikom prvog korištenja kredita i to u visini od 3,30 % od iznosa kredita, koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 2.708,42 kuna te je i naplaćena u istom iznosu na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a na temelju odredbe članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003. - dalje: ZZP), ništetna. Sud prvog stupnja je istaknuo kako je predmetna odredba jasno napisana u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,30 % od iznosa odobrenog kredita), ali da sama činjenica da je riječ o jasno napisanoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Sud prvog stupnja je obrazložio kako odredba Ugovora kojom je visina naknade za odobrenje kredita propisana u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita nedvojbeno nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale te da je, dakle, na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za korištenje kredita i visini te naknade te da osim toga iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljicu obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za korištenje kredita u visini od 3,30 % iznosa kredita, a da je isto dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba, da je tuženik, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te da je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Sud prvog stupnja je nadalje naveo kako osim toga tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužiteljici koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita, pa da stoga tužiteljica kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaja na sadržaj predmetne odredbe te da je spornom ugovornom odredbom u biti tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle da ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Sud je obrazložio kako je tuženik, kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se "pokrivaju" tom naknadom, a da su u pitanju razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Sud prvog stupnja je istaknuo kako sama činjenica da je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik, dakle, nije tužiteljici razjasnio razloge zbog kojih joj je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Sud prvog stupnja je zaključno istaknuo kako je tuženik morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita.

11. Sud prvog stupnja je zaključio kako tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača. Stoga je zaključio da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za korištenje kredita i to u visini od 3,30 % iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega je primjenom članka 81. stavka 1. te članka 87. stavka 1. ZZP, sud prvog stupnja odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

12. Sud prvog stupnja je na temelju odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021, 114/2022.- dalje: ZOO/05), prihvatio tužbeni zahtjev za vraćanje primljenog iznosa od 359,47 EUR kao stečenog bez osnove, na temelju odredbe članka 1111. ZOO/05, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate, na temelju odredbe članka 1115. ZOO/05, odnosno članka 29. stavaka 1. i 2, u svezi članka 183. st. 1. ZOO/05.

13. Sud prvog stupnja ocijenio je prigovor zastare neosnovanim, u odnosu na deklaratorni dio zahtjeva primjenom odredbe članka 328. ZOO/05, a u odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva uz obrazloženje da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

14. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni.

15. Jednako tako nisu ostvarene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

16. Sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u smislu odredaba članka 81. stavka 1. i članka 87. ZZP, kada je zaključio da je odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu nepoštena i time - ništetna.

17. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja svoj je zaključak opravdao logičnim, uvjerljivim i valjanim razlozima koji žalbenim navodima nisu dovedenim u pitanje

18. Naime, u članku 3. predmetnog ugovora o kreditu uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje, niti su tužiteljici kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade.

19. O spornoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (članak 81 stavak 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužiteljici objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

20. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4.. ZOO/05, odnosno članka 12. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001. - dalje: ZOO/91) te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe članka 7. ZOO/05, odnosno članka 15. ZOO/91), to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka - jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 3,30% od iznosa kredita takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP ništetna.

21. Nadalje, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi kako tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te jednokratne naknade, dakle, koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih, niti je o plaćanju naknade mogla pregovarati (iskaz tužiteljice).

22. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu, i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

23. Uzrokuje li se predmetom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen i ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), kako je to također, pravilno zaključio sud prvog stupnja.

24. Prema odredbi članka 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., (presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. odbijena je revizija kao neosnovana), pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

24.1. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostalog, u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj primjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

24.2. Naposljetku, odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđene su ništetnim odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

25. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Stoga je pravilna odluka suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti sporne naknade iz odredbe članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi standardnog ugovora, nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu tužiteljice - potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena naknada - ništetna ugovorna odredba te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju utuženi iznos od 359,47 eura sa zateznim kamatama koje teku od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate, (članci 210. i 215. ZOO791, odnosno 1111. i 1115 ZOO/05), budući da je pravilno sud prvog stupnja ocijenio kako je tuženik nepošteni stjecatelj, jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, pa su utoliko žalbeni navodi tuženika i u tom dijelu, neosnovani.

27. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Naime, kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO/05, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost pobijane presude kojom je utvrđena ništetnost u ovom je to slučaju (ova) presuda od kada počinje teći zastara, to je prigovor zastare pravilno ocijenjen, kao neosnovan.

28. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio pravo Europske unije odnosno mjerodavnu sudsku praksu Suda EU koja obvezuje nacionalne sudove i u tom je smislu dao valjane i iscrpne razloge koji nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima.

29. Naposljetku, tuženik neosnovano prigovara odluci o troškovima postupka koji su odmjereni u skladu s odredbom članaka 154. stavka 1. i 155. ZPP. Podnesak od 1. listopada 2024. pravilno je priznat kao potreban jer je suprotno žalbenim navodima riječ o obrazloženom podnesku. Stoga je žalba tuženika i u pogledu odluke o troškovima postupka neosnovana.

30. Međutim, tužitelj osnovano upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP, u pogledu odluke o troškovima pristupa na ročište za objavu presude.

31. Naime, odredbom članka 335. stavka 8. ZPP, propisano je da će stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude. U konkretnom slučaju punomoćnik tužiteljice je pristupio na ročište za objavu presude koje je bilo održano 14. svibnja 2025. . i na kojem mu je uručen prijepis presude. Budući da strankama kojima je na ročištu za objavu presude uručena sudska odluka od toga dana teče rok za žalbu u skladu s odredbom članka 348. stavku 1. ZPP, trošak pristupa na to ročište je trošak koji je potreban u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP, neovisno o tome što je sud dužan presudu istaknuti na internetskoj stranici e-oglasne ploče sudova (članak 335. stavak 9. ZPP).

32. Tužiteljici stoga pripada pravo na nadoknadu troškova postupka za pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 19. kolovoza 2025. (članak 151. stavak 3. ZPP).

33. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom to je njegov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe odbijen, kao neosnovan (članak 154. stavak 1. ZPP).

34. Tužiteljici su dosuđeni troškovi žalbe u ukupnom iznosu od 55,65 eura, koji se sastoje od troškova sastava žalbe (Tbr. 10/4 Tarife) i troška sudske pristojbe u iznosu od 16,59 eura.

U Zagrebu 19. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor