Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-1216/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku iz Zagreba, Bužanova 6D, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, Zagreb, Sarajevska 7, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, Trg hrvatskih branitelja 1, Karlovac, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovnog broja Pr-144/22 od 22. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovnog broja Pr-144/22 od 22. svibnja 2023., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati bruto iznos od ukupno 29,51 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. 05. 2012. godine pa do isplate, osim zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu.

kao i pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 265,44 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. svibnja 2023. pa do isplate.

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovnog broja Pr-144/22 od 22. svibnja 2023., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 29,51 € (za iznos od 2.459,31 €), te u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove preko iznosa od 265,44 € (za iznos od 3.981,60 €) kao i dijelu izreke pod točkom II. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju dosuđen iznos parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama na žiro-račun punomoćnika Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu, i sudi:

1. Odbija se, kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.459,31 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 666,09 € od 16.05.2012. godine

- na iznos od 508,03 € od 16.02.2014. godine

- na iznos od 1.285,19 € od 16.03.2014. godine, pa do isplate.

2. Odbija se, kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 3.981,60 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te zahtjev tužitelja da mu tuženik troškove postupka naknadi isplatom na žiro račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplatiti bruto iznos od 2.488,82 €[1] / 18.752,08 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose dospjele od 16. svibnja 2012. do 16. ožujka 2014.. Pod točkom II. izreke presude je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.247,04 € / 32.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude 22. svibnja 2023. do isplate na žiro račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu da prihvati i preinači presudu te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka uz zateznu kamatu. Potražuje i trošak sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Međutim, osnovan je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a kako to osnovano ističe tuženik, pri čemu je primjenom odredbe čl. 373. a st. 1. i 3. ZPP prvostupanjsku presudu moguće u tom dijelu preinačiti jer je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju izvedenih dokaza.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće s osnova prekovremenog rada i dodataka na plaću za vrijeme obavljanja poslova djelatne vojne osobe od svibnja 2012. do lipnja 2014., sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. U žalbenoj fazi postupka je sporno pitanje da li se prekovremeni sati mogu utvrđivati kombiniranom primjenom putem personalnih dokaza ( iskaza svjedoka i tužitelja ) i dostavljenih evidencija radnog vremena od strane tuženika kao poslodavca, te potom ovisno o odgovoru na takvo sporno pitanje, da li tužitelj u ovom predmetu ostvaruje pravo na isplatu.

8. Ovo stoga jer sud prvog stupnja nakon dostave nalaza i mišljenja imenovanog sudskog vještaka ( str. 186-189 spisa ) nije prihvatio taj prvotno sačinjeni izračun, već obračun sačinjen u sklopu dopune nalaza i mišljenja ( str. 222 – 227 spisa ) koji polazi od navoda tužitelja i pretpostavke da je isti svakog radnog dana radio od 6 do 21 sat ( odnosno 7 sati prekovremeno ), subotama od 6 do 18 sati ( 12 sati prekovremeno ) a nedjeljama od 6 do 14 sati ( 8 sati prekovremeno ), osim ako u dnevnim evidencijama radnog vremena stoji dulje radno vrijeme za pojedini teren, rad subotom odnosno nedjeljom, a koji izračun tuženik u sklopu žalbenih navoda osporava smatrajući da nije osnovan niti zakonit.

9. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da tužitelj tužbu temelji na tvrdnji prema kojoj je u vremenskom razdoblju od kolovoza 2011. do lipnja 2014. bio zaposlenik tuženika MORH – ... sa sjedištem zapovjedništva u [adresa], gdje je radio na poslovima djelatne vojne osobe, ustrojbenim činom razvodnika, pri čemu je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama za rad na terenu, a da mu tuženik za takav rad nije isplatio odgovarajuću plaću,

- da je tuženik podneskom od 19. prosinca 2017. priznao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, pri čemu je dostavio dnevne i mjesečne evidencije radnog vremena kao i rješenja i odluke ... kojoj je pripadao tužitelj o pravu na godišnji odmor,

- da iz dostavljenih evidencija radnog vremena proizlazi kako je za tužitelja vršena preraspodjela radnog vremena te je koristio slobodne dane,

- da je tužitelj, saslušan u svojstvu stranke u postupku, izjavio da je u travnju i listopadu 2012. bio na terenu u [adresa] koji su trajali 15 i 17 dana te 40 dana u [adresa] u siječnju i veljači 2013 za koji rad je dobio novčani dodatak, da mu je redovno radno vrijeme bilo od 08 do 16 sati, a na terenu od 06 do 21 sati, subotom možda do 18 sati a nedjeljom do 14 sati te da je za prekovremene sati na terenu dobivao slobodne dane,

- da su u sklopu personalnih dokaza na ročištu 14. rujna 2017. provedeni dokazi saslušanjem svjedoka FF i VF koji su radili sa tužiteljem u istoj postrojbi, pri čemu je svjedok FF naveo da je teren u [adresa] i [adresa] trajao oko tri tjedna, da se radilo do 18 sati nakon čega su bili razni brifinzi do 20 ili 22 sata a da se radilo i subotom i nedjeljom do 13 ili 14 sati, dok je svjedok VF iskazao da je rad na terenu trajao od 6 sati pa do večeri ovisno o uvjetima, a subotom i nedjeljom da su na terenu radili do 15 ili 16 sati,

- da je temeljem dokaznog prijedloga tužitelja u postupku provedeno vještačenje po imenovanom vještaku pravnoj osobi OMEGA Plus d.o.o. iz [adresa] koji je 22. svibnja 2018. dostavio pismeni nalaz i mišljenje u kojem je na temelju dostavljene dokumentacije - evidencija rada i opisa rada – za razdoblje od 7. kolovoza 2011. do 1. lipnja 2014. izradio dvije varijante obračuna i to:

a) prvu varijantu u kojoj slobodni dani nisu iskorišteni te su uvećani koeficijentom 1,5 i prema kojem ukupno bruto razlika plaće iznosi 3.958,24 kn ili 4.235,32 kn s dodatkom za minuli rad,

b) drugu varijantu u kojoj su prekovremeni sati umanjeni za iskorištene slobodne dane i u kojem slučaju tužitelj nema pravo na razliku plaće za prekovremeni rad već samo na dodatke za vrstu rada u iznosu od 222,37 kn ili 237,94 kn s dodatkom za minuli rad,

- da tuženik ne osporava varijantu prema kojoj je u obvezi platiti 222,37 kn na ime dodataka za vrste rada,

- da je tužitelj prigovorio nalazu i mišljenju vještaka nakon čega je dostavljena dopuna nalaza i mišljenja ( str. 222 do 226 spisa ) u sklopu kojeg je napravljen izračun prema prijedlogu tužitelja i to na način da je rad na terenu trajao svakog radnog dana od 6 do 21,00 sati ( odnosno 7 sati prekovremeno ), subotama od 6 do 18,00 sati ( 12 sati prekovremeno ) a nedjeljama od 6 do 14,00 sati ( 8 sati prekovremeno ), osim ako je u dnevnim evidencijama radnog vremena navedeno dulje radno vrijeme, u kojem slučaju je uzeto u obzir takvo dulje radno vrijeme za pojedini teren, rad subotom odnosno nedjeljom,

- da je imenovani vještak u sklopu dopune nalaza i mišljenja utvrdio da prema evidencijama rada i opisima rada nije bilo prekovremenih sati osim onih obilježenih kao rad na terenu, i gdje su u jednoj varijanti obračuna prekovremeni sati umanjeni za 34 iskorištena slobodna dana preostala nakon odbitka slobodnih dana za stražu, a u drugoj varijanti su umanjeni za 14 iskorištenih slobodnih dana za koje postoje nalozi o korištenju slobodnih dana pa tako tužitelj:

a) u prvoj varijanti dopune nalaza i mišljenja ostvaruje pravo na isplatu 18.123,19 kn ili 19.451,37 kn s dodatkom na minuli rad,

b) u drugoj varijanti dopune nalaza i mišljenja ostvaruje pravo na isplatu 23.945,32 kn ili 25.669,73 kn s dodatkom na minuli rad,

- da je tuženik podneskom od 28. svibnja 2018. i 6. prosinca 2018. dostavio naloge za korištenje slobodnih dana iz arhivske građe postojbe kojoj je pripadao tužitelj – ..., 2. motorizirane brigade "...".

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, pozivajući se na materijalno pravne odredbe u vidu Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 118/09 i 118/12 - u daljnjem tekstu: Odluka/09), Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09 - u daljnjem tekstu: Pravilnik/09) te Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09), prvostupanjski sud prihvaća prvu varijantu dopune nalaza i mišljenja vještaka sačinjene prema prijedlogu tužitelja, nakon što je tužitelj u ponovljenom postupku postavio tužbeni zahtjev za razdoblje od svibnja 2012. do ožujka 2014., te dosuđuje razliku bruto plaće u iznosu od 2.488,82 € / 18.752,08 kn, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

11. Prvostupanjski sud stoga konačnu odluku temelji na izračunu vještaka zasnovanom na dostavljenim evidencijama rada i iskazima saslušanih svjedoka i tužitelja, pri čemu je u cijelosti priklonio vjeru personalnim dokazima i verziji u kojoj je vještak temeljem prijedloga tužitelja materijalnu dokumentaciju upotpunio iskazima svjedoka FF, VF i samog tužitelja.

12. Međutim, kako iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi da tužitelj i svjedoci nisu vodili osobnu evidenciju o stvarno odrađenim radnim satima na terenu, a iskazi ne sadrže jasno i nedvosmisleno određenje konkretnog broja stvarno odrađenih radnih sati u utuženom periodu, već paušalno i neodređeno iskazivanje koje pri tome čak i nije suglasno, to se iznesena utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda o prihvaćanju dopunske verzije nalaza i mišljenja vještaka na kojem je tužitelj postavio tužbeni zahtjev, ne mogu prihvatiti kao pravilni, a kako osnovano ukazuje tuženik žalbenim navodima.

13. Naime, dokazivanje obujma i količine prekovremenog rada se utvrđuje prije svega temeljem evidencija rada koje su poslodavci dužni voditi temeljem odredbi čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR). Takva evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i radnom vremenu, a prema odredbi čl. 131. st. 4. ZR-u, u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 4. st. 1. ZR-a na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

14. Dakle, kada poslodavac nije ispunio obvezu u pogledu vođenja odgovarajuće evidencije rada ili ako dostavljene evidencije nisu pravilne i zakonite, radno vrijeme se može dokazivati drugim dokaznim sredstvima što znači i putem personalnih dokaza ( iskaza svjedoka i stranaka).

15. Pitanje mogu li personalni dokazi imati prednost pred materijalnim dokazima - dostavljenim evidencijama o radu potpisanim od strane tužitelja, zavisi od svih okolnosti pojedinog slučaja, obzirom da postupovne odredbe u sustavu slobodne ocjene dokaza, ne predviđaju hijerarhijski odnos između pojedinih dokaza ( tako i Vrhovni sud RH u presudi Rev-850/2024-2 od 17. rujna 2024.).

16. Stoga je u svakom konkretnom slučaju prije svega potrebno poći od utvrđenja da li je poslodavac vodio odgovarajuće službene evidencije rada, te potom ukoliko je isto slučaj, da li je u postupku utvrđena sumnja u ispravnost i pravilnost takvog vođenja, u kojem slučaju se potom sporne činjenice mogu utvrđivati temeljem personalnih dokaza.

17. Pri tome valja ukazati da kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja jer ni presumpcije o činjenicama ili pravu, niti pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008., kao i Vrhovni sud RH u odluci Rev- 927/2022-2 od 7. veljače 2023.),

18. Dakle, personalni dokazi, u smislu dokaznog sredstva, mogu konkurirati materijalnim dokazima u vidu službenih evidencija radnog vremena sačinjenih od strane poslodavca, ali da bi osporili materijalnu dokumentaciju odnosno da bi sud prihvatio dokaznu snagu personalnih dokaza na uštrb službenih evidencija, nužno je utvrditi da službene evidencije nisu vođene pravilno i zakonito. Međutim, čak i kada se utvrdi da službene evidencije nisu potpune, isto nije dostatno za bezuvjetno prihvaćanje dokazivanja temeljem personalnih dokaza, već potonji moraju sadržavati dostatnu razinu jasnoće i konkretnosti kojom nesporno pobijaju podatke službene evidencije.

19. Iz provedenog prvostupanjskog postupka ne proizlazi da bi službene evidencije koje je vodio tuženik kao poslodavac bile nepravilne i nezakonite, a izvedeni personalni dokazi ( kojima je sud prvog stupnja u cijelosti priklonio vjeru) u sadržajnom pogledu, nisu niti približno dostatni za zauzimanje stava prema kojemu bi se prihvatio izračun utemeljen na potonjima.

20. Naime, tuženik je u postupku dostavio službene dnevne i mjesečne evidencije radnog vremena za tužitelja kao radnika odnosno djelatnu vojnu osobu kao i odluke i rješenja o korištenju godišnjih odmora ( str. 141 – 177 spisa ). Iako tužitelj takvu evidenciju u postupku osporava, prije svega valja primijetiti da su predmetne evidencije potpisane od strane kako tužitelja tako i nadređenih osoba. Nadalje, dnevne evidencije sadrže jasne i razumljive podatke o svakom obliku radnog vremena koji je upisan u odgovarajući stupac odnosno kolonu pod određenom šifrom (šifra RRV označava redovno radno vrijeme, šifra SMJ rad u smjenama I, II i III, šifra TUR rad u turnusima, šifra DEŽ dežurstvo unutarnje službe, šifra STR označava stražarsku službu, šifra PRV preraspodijeljeno radno vrijeme dok se aktivno dežurstvo označava šifrom DEŽ-A ), a osim toga sadrže i evidentirane razloge odsutnosti s mjesta rada ( pri čemu šifra Sd označuje slobodan dan nakon prekovremenog rada ili dežurstva, šifra Gd označava godišnji odmor, šifra Bo bolovanje, SP službeni put a šifra TR označava rad na terenu ).

21. S druge strane, navodi tužitelja te iskazi saslušanih svjedoka izneseni na ročištu 2017. ( odnosno gotovo pet godina od razdoblja na koje se odnose) paušalno, općenito i neodređeno osporavaju količinu iskazanih prekovremenih sati, pri čemu niti tužitelj niti svjedoci ne raspolažu vlastoručno pisanom evidencijom koja bi se mogla usporediti sa evidencijom vođenom od strane tuženika.

22. Tužitelj je u postupku predložio vještaku provesti izračun temeljem tvrdnje da je svaki dan na terenu radio od 06. sati ujutro do 21,00 sata navečer, subotom do 18,00 sati a nedjeljom do 14,00 sati. Međutim, svjedok FF je svojim iskazom naveo da se na terenu radilo do 18,00 sati nakon čega su bili razni brifinzi do 20 ili 22 sata, da se subotom i nedjeljom radilo do 13 ili 14 sati, dok je svjedok VF iskazao da je rad na terenu trajao od 6 sati ujutro pa do večeri ovisno o uvjetima, a subotom i nedjeljom da su na terenu radili do 15 ili 16 sati, pri čemu niti tužitelji a niti svjedoci ne posjeduju vlastoručnu evidenciju kojom bi potvrdili točno vrijeme rada za svaki konkretan sporni dan niti su se svojim iskazima referirali na konkretan rad tužitelja u spornim danima i potvrdili duljinu trajanja istih.

23. Slijedom iznesenog provedeni personalni dokazi nisu jasni, određeni niti u dovoljnoj mjeri dostatni za utvrđenje koje prihvaća sud prvog stupnja i prema kojemu je tužitelj svakog konkretnog dana za vrijeme rada na terenu radio od 06. do 21,00 sat, subotom do 18,00 sati a nedjeljom do 14,00 sati, jer općenito, nesuglasno i neodređeno osporavaju količinu iskazanih prekovremenih sati, pa na temelju istih nije moguće izvesti zaključak da dostavljena službena evidencija tuženika ne bi prikazivala stvarno stanje stvari.

24. Osim navedenog, za predmet postupka je od utjecaja činjenica prema kojoj iz stanja spisa proizlazi da tuženica nije vodila samo evidenciju radnog vremena u kojoj su bilježeni sati ostvareni radom na terenu, već je vidljiva i preraspodjela radnog vremena u vidu korištenja slobodnih dana, koji su također evidentirani, pri čemu niti sam tužitelj ne osporava da mu prekovremeni sati ostvareni radom na terenu ne bi bili umanjeni za korištene slobodne dane.

25. Također, valja ponoviti da su dostavljene službene evidencije radnog vremena potpisane od strane nadležne osobe, potom zapovjednika, kao i samog tužitelja, koji nije osporio takvu činjenicu.

26. U takvim okolnostima slučaja su upravo dostavljene službene evidencije poslodavca mjerodavne za utvrđenje radnog vremena tužitelja, obzirom da sadrže preciznu evidenciju radnog vremena u kojoj su bilježeni prekovremeni sati ostvareni radom na terenu kroz svaki dan u utuženom periodu, kao i preraspodjelu u vidu korištenja slobodnih dana, pri čemu je tužitelj takve evidencije potpisao te ih nije osporavao, dok personalni dokazi ( iskazi tužitelja i svjedoka ) koji su izneseni općenito i paušalno ne pružaju potrebnu razinu vjerodostojnosti u sklopu koje bi opovrgnuli službene evidencije, pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio izračun vještaka koji je utemeljen i na takvim personalnim dokazima.

27. Nakon što su imenovanom vještaku dostavljene službene evidencije, isti je u sklopu prvotno izrađenog nalaza i mišljenja utvrdio da u evidencijama rada nije bilo evidentiranih prekovremenih sati za ostale vrste rada, osim obilježenog rada oznakom "TR" odnosno rada na terenu. Iz evidencija je vidljivo da su tužitelju u travnju 2012. evidentirana ukupno 63 prekovremena sata, za koja je ostvario pravo na 12,6 slobodnih dana. Nadalje, vještak je utvrdio da je tužitelj boravio na straži 142 dana te da nije bio u dežurstvu, te da za rad na straži ostvaruje pravo na 61 slobodan dan, a da se za preostala 34 slobodna dana može pretpostaviti da se odnose na prekovremeni rad, i u kojem slučaju je tužitelj iskoristio sve slobodne dane, pa nema pravo na obračun razlike plaće za prekovremeni rad, već samo na dodatke za vrstu rada u travnju 2012. i ukupnom iznosu od 227,37 kn odnosno 29,51 €.

28. Dakle, iz nalaza i mišljenja vještaka na temelju dostavljenih evidencija proizlazi da su tužitelju u utuženom periodu evidentirana 142 dana na straži za koje je ostvario slobodne dane, pri čemu iz sudske prakse proizlazi da u razdoblju nakon 1. listopada 2009. djelatna vojna osoba za vrijeme obavljanja stražarske službe i dežurstva nema pravo na uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanima, već za to ima pravo samo na dodatke sukladno odredbama Pravilnika/09, neovisno o tome jesu li stražarska služba ili dežurstvo obavljani na terenu ( tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 130/2023-2 od 12. rujna 2023. ).

29. Kako iz službenih evidencija radnog vremena proizlazi da su tužitelju u utuženom periodu da rad na straži i prekovremeni rad preraspodijeljeni slobodni dani koje je sve iskoristio, to isti nema pravo na obračun razlike plaće za prekovremeni rad, već samo na dodatke za vrstu rada i koji iznose ukupno 227,37 kn odnosno 29,51 € ( str. 189 spisa). Kako su takvi dodatci nastali u travnju 2012., to dospijevaju na naplatu 16. svibnja 2012. godine.

30. Stoga je u konkretnom slučaju valjalo prihvatiti navedenu varijantu izračuna vještaka prema kojoj tužitelj ostvaruje pravo na isplatu iznosa razlike plaće od 227,37 kn odnosno 29,51 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 16. svibnja 2012., pa kako je tužitelj tužbeni zahtjev odredio tako da potražuje isplatu iznosa od 2.488,82 €, to mu pripada pravo na isplatu bruto iznosa od ukupno 29,51 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 16. svibnja 2012., u kojem dijelu žalba tuženika nije osnovana te je valjalo odlučiti kao u izreci pod točkom I., a temeljem odredbe čl. 368. ZPP.

31. U preostalom je dijelu zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.459,31 € valjalo odbiti kao neosnovan temeljem odredbe čl. 373. a st 1. točke. 2. ZPP-a, pri čemu je bitne činjenice za predmet spora moguće utvrditi i na temelju izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome što prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke nije uzeo u obzir tu varijantu vještačenja, pa je valjalo odlučiti kao pod točkom

II. st. 1. izreke ove odluke.

32. Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 4. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka koja ovisi o uspjehu u sporu.

33. Naime, tužitelj je u pogledu visine konačnog tužbenog zahtjeva uspio sa nešto više od 1% zahtjeva, a glede osnove sa 100% zahtjeva što ukupno iznosi 101%, podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) je 50,05%, pa je riječ o djelomično uspjehu stranaka u sporu u približno jednakim dijelovima ( čl. 154. st. 4. ZPP-a ) koji opravdava odluku u sklopu koje svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

34. Međutim, i bez obzira na djelomičan uspjeh stranaka u sporu, tužitelj ostvaruje pravo u cijelosti na naknadu materijalnog troška plaćenog vještačenja u iznosu od 265,44 €, koji je bio nužan i neophodan bez obzira na djelomičan uspjeh u sporu, pa kako je tužitelju na ime parničnog troška dosuđen iznos 4.247,04 €, to ga je valjalo odbiti za iznos od 3.981,60 € te temeljem čl. 380. st. 1. točke 3. ZPP-a odlučiti kao pod točkom II. st. 2. izreke.

35. Uz navedeno, tuženik osnovano osporava prvostupanjsku odluku i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka kojom je sud prvog stupnja tuženiku naložio da dosuđene troškove parničnog postupka isplati na žiro račun punomoćnika tužitelja.

36. Naime, neosnovano je prvostupanjski sud naložio tuženiku da troškove parničnog postupka isplati na žiro račun punomoćnika tužitelja odvjetnika Ante Pecirepa. Iz spisa proizlazi da je tužitelj odvjetniku Anti Pecirepu izdao punomoć za vođenje parnice te je na osnovi takve punomoći odvjetnik, kao opunomoćenik tužitelja, između ostalog, ovlašten od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Međutim, navedenu odredbu valja tumačiti na način da punomoćnik može primiti dosuđene troškove, ako mu ih protivna strana dobrovoljno plati, dok se ne može naložiti protivnoj strani tj. tuženiku da tužitelju plati trošak postupka isplatom na punomoćnikov račun, kada u spisu za takvu isplatu ne postoji specijalna punomoć. U smislu odredbe čl. 95. st. 1. točke 3. ZPP punomoćnik poduzima sve radnje za zastupanog, pa tako i prima dosuđene troškove u ime i za račun zastupanog, ako mu ih protivna strana dobrovoljno plati, no ne može se protivnoj strani naložiti da bez posebne punomoći, kojom bi stranka izričito ovlastila punomoćnika da prima novčanu tražbinu na svoj račun, isplatu na račun punomoćnika i izvrši (tako i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/70/2015 od 2. ožujka 2017.).

37. Stoga je i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju troškove parničnog postupka isplati na žiro-račun punomoćnika tužitelja, valjalo temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažiti žalbu tuženika i preinačiti rješenje, te u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti i odlučiti kao pod točkom II. st. 2. izreke.

38. Sukladno odluci utemeljenoj na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a tuženik sam snosi troškove žalbenog postupka, slijedom čega je glede istoga odlučeno kao pod točkom III. izreke (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

U Zagrebu 15. srpanj 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić