- 1 -              Rev 770/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 770/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M., OIB … iz Z., koju zastupa punomoćnica D. V. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P., V. P., u Z., protiv tuženika E. & S. b. d.d., OIB … R., kojeg zastupa punomoćnica D. H., odvjetnica u Odvjetničkom društvu H. & P., u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-370/2022-2 od 24. svibnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3080/19-31 od 13. siječnja 2022., u sjednici održanoj 28. studenoga 2023.

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-370/2022-2 od 24. svibnja 2022. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3080/19-31 od 13. siječnja 2022., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. naloženo je tuženiku platiti iznos od 16.030,48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 11.772,00 kn sa zateznom kamatom od 13. siječnja 2022. do isplate. U točki II. utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 3.633,61 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude. U točki III. odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan. U točki IV. odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3080/19-31 od 13. siječnja 2022. u dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke.

 

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-4463/2022 od 11. siječnja 2023. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

 

„Da li je dovoljno u pojedinačnim postupcima da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora, uzimajući u obzir da je sud u postupku kolektivne zaštite samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne i u fazi pojedinačnih pregovora, bez provođenja kontradiktornog postupka gdje će se utvrditi da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze?“

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a.)

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja-potrošača za isplatu iznosa od 16.030,48 kn s zakonskom zateznom kamatom.

 

8. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili da je:

 

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 13. kolovoza 2004. sklopili ugovor o namjenskom kreditu kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 23.090,24 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 120 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,490% koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke

- da se tužiteljica kao korisnica kredita obvezala na povrat iznosa kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i druge evntualne troškove, obračunavati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke

- da je predmetni kredit isplaćen tužiteljici dana 4. listopada 2004. te je otplaćen u cijelosti

 

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu iznos od 16.030,48 kn te su utvrdili da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 3.633,61 kuna.

 

10. Nižestupanjski sudovi su se u pobijanim presudama pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.). kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 - dalje: ZZP) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO/05).

 

11. Slijedom iznesenog pozivom na odredbe čl. 1111. do 1120. ZOO nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja.

 

12. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosit, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

 

13. Tuženik naznačenim pitanjem osporava je li dovoljno da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora, bez provođenja kontradiktornog postupka o tome je li tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita te je li ju upozorila kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njene kreditne obveze, iako na tu okolnosti nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženik predložio upravo na okolnosti pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdio da je već u odgovoru na tužbu, a i tijekom postupka osporavao izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača , te da je između ostalih navoda, isticao da je „prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja…“ te da je na tu okolnost predloženo saslušati radnicu tuženice M. O. i D. K..

 

14. Tuženik smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu sa odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a.

 

15. Prema navedenom potrebno je dati odgovor na pitanje može li tužitelj, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženici.

 

16. Članak 81. ZZP-a glasi:

 

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

17. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorene odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom postupku, odbijeni su dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

 

18. U ovom postupku tuženik je predlagao dokaze na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bile bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

 

19. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženik mogao tvrditi, te da mu je sud morao omogućiti dokazivanje da se u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranom ili standardnom ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijestio spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućenom dokazivanje o protivnom. ( tako i Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023.)

 

20.Naprijed navedeno pravno shvaćanje podudarno je je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

 

„…banka može predložiti da se na okolnosti obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije obaviješten o parametrima primjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pri tom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuje da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti… Kad na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dana, i jesu li, ako su doista dane obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati „informiranim“ sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom , nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije , br. 39804/06, 27.presuda od 23. listopada 2008.)…U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikada nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)“.

 

21. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnik revidenta koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta.

 

22. Odgovor na postavljeno pitanje glasi:

 

„Nije dovoljno da se sud u pojedinačnim postupcima samo pozove na utvrđenja iz odluka u kolektivnom sporu, u situaciji kada je tijekom postupka bio predložen dokaz na okolnosti pojedinačnog pregovaranja u pogledu informiranosti glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno na dokazivanje okolnosti je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednost strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze, a taj dokazni prijedlog je odbijen.“

 

23. U konkretnom slučaju, tuženik je  na okolnosti pojedinačnog pregovaranja predložio saslušati radnicu M. O. upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, te je osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, jer je tvrdio da je „…prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule , kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja….“ a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, te su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbu čl. 81.st .4. ZZP-a.

 

24. Na temelju svega naprijed navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP-a.

 

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 28. studenoga 2023.

 

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.