REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-7880/2024

ZAGREB

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Anđe Ćorluka, članica Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. ĆN, zbog prekršaja iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94., 114/22. i 47/23.), odlučujući o žalbama okr. ĆN i tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave šibensko-kninske, Policijske postaje Knin, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, od 12. kolovoza 2024., broj: Pp-2748/2024, u sjednici vijeća održanoj 13. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe okr. ĆN i tužitelja Policijske uprave šibensko-kninske, Policijske postaje Knin te potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okr. ĆN se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka od 150,00 (sto pedeset) eura u roku 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okr. ĆN je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci presude počinio prekršaj iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji je okrivljeniku izrečena kazna zatvora 15 dana u koju kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme provedeno u uhićenju po policiji i zadržavanju po sudu tako da se izrečena kazna smatra izdržanom, a dužan je naknaditi trošak prekršajnog postupka 50,00 eura.

1.1. Istom presudom je na temelju čl. 76.a PZ-a okr. ĆN vraćen mobitel marke „Iphone 14“ privremeno oduzet prema potvrdi tužitelja o privremenom oduzimanju predmeta.

2. Protiv te presude okr. ĆN je pravodobno putem branitelja Ivana Gržića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Tus & Gržić u Šibeniku, te branitelja Ringa Špalete, odvjetnika u Drnišu, podnio žalbe iz svih žalbenih osnova, koje će se razmatrati kao jedna žalba okrivljenika, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi optužbe okrivljenika, odnosno, ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.

2.1. Protiv prvostupanjske presude je žalbu podnio i tužitelj Policijska uprava šibensko-kninska, Policijska postaja Knin zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, predlažući usvojiti žalbu te preinačiti presudu na način da se okrivljeniku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

3. Žalbe nisu osnovane.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. PZ-a ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbama i to iz osnova i razloga koje žalitelji navode, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredbi prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., t. 7., t. 9. i t. 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te je utvrdio da nisu počinjene povrede koje se ističu u žalbama niti je utvrdio povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka okr. ĆN u žalbi ističe da mu je prije svega uskraćeno pravo korištenja vlastitim, srpskim jezikom te mu kao stranom državljaninu dokazi nisu prevedeni na srpski jezik i ćirilično pismo, koje pravo je zajamčeno čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i čl. 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima koje jamče pravo na pravično suđenje pri čemu ukazuje i na Direktivu 2010/64 koja bi trebala olakšati primjenu prava na tumačenje i prevođene za osobe koje ne govore jezikom na kojem se postupak vodi, zbog čega je počinjena bitna povreda odredbi prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 4. PZ-a.

5.1. Međutim, bitna povreda odredbi prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 4. PZ-a postoji ako je okrivljeniku, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da se na glavnoj raspravi (odnosno radnji u postupku) služi svojim jezikom i pismom te da na svojem jeziku prati tijek rasprave. Naime, sukladno čl. 87. st. 2. i 4. PZ-a, okrivljenik stranac se ima pravo služiti svojim jezikom te može zahtijevati prijevod radnji u postupku. Uvidom u Zapisnik o ispitivanju okrivljenika u žurnom postupku, nije utvrđeno da bi okr. ĆN kao državljanin Republike Srbije, u bilo kojem trenutku zahtijevao da mu se omogući praćenje glavne rasprave na svojem srpskom jeziku, niti na bilo koji način ukazao da ne razumije hrvatski jezik i latinično pismo, već je naprotiv, nakon iznošenja osobnih podataka i čitanja optužnog prijedloga, iskazao da je razumio optužbu, izjasnio se da je razumio procesna prava na koja je upućen, da ne želi u postupku angažirati branitelja, da je i sam odvjetnik u Srbiji, te se očitovao o optužnom prijedlogu i krivnji, detaljno iznoseći obranu, a zapisnik je vlastoručno potpisao bez primjedbi.

5.1.1. Dakle, okrivljenik se kao stranac nedvojbeno služio hrvatskim jezikom koji jezik je u uporabi u prekršajnom postupku te nije bilo niti potrebe za primjenu čl. 87. st. 4. i st. 5. PZ-a, odnosno da mu se kao strancu koji je bio u zadržavanju eventualno dostavljaju prijevodi poziva ili odluka na srpski jezik i ćirilično pismo, a osobito uzimajući u obzir činjenicu da je okrivljenik osobno za vrijeme dok je bio u zadržavanju u zatvoru, dostavio sudu žalbu protiv rješenja o određivanju zadržavanja na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu (str. 62 spisa), što ne ostavlja mjesta dvojbi da nije razumio hrvatski jezik i pismo. Budući da je zbog svega bilo očito da okrivljenik kao stranac koji je zadržan zbog sumnje u počinjenje prekršaja, govori i razumije hrvatski jezik i latinično pismo, propust prvostupanjskog suda da okrivljenika u Zapisniku o ispitivanju pouči o pravu na prevođenje i u vezi s tim njegovo očitovanje u smislu čl. 87. st. 6. PZ-a, po stavu ovog suda nije utjecalo na presudu.

5.1.2. Slijedom iznesenog, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije okrivljeniku uskratio pravo da se služi svojim jezikom u postupku protivno njegovom zahtjevu jer takvog zahtjeva nije niti bilo, a niti je bilo što ukazivalo da okrivljenik ne razumije hrvatski jezik i latinično pismo pa da bi mu kao strancu trebalo omogućiti praćenje prekršajnog postupka na materinjem jeziku. Ovdje treba istaknuti i opće poznatu činjenicu da su hrvatski jezik i srpski jezik slični, uzajamno razumljivi i lingvistički vrlo bliski, zbog čega za ovaj sud nema dvojbe da je okrivljenik u cijelosti razumio jezik na kojem se vodio ovaj postupak.

5.2. Iz tog razloga u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredbe prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 4. PZ-a u vezi s čl. 87. st. 2. PZ-a.

5.3. Nadalje, nije osnovan niti žalbeni navod da bi okrivljeniku bilo povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zaštićeno čl. 6. st. 3. e) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17., dalje: EKLJP), u vezi s Direktivom 2010/64 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima (SL L 280, 26. 10. 2010.) „koja bi trebala olakšati primjenu prava na tumačenje i prevođenje uključenog u čl. 6. EKLJP za osobe/strane državljane koji ne govore jezikom na kojem se postupak vodi“. Naime, budući da niti iz jednog podatka u spisu predmeta ne proizlazi sumnja u okrivljenikovo nerazumijevanje prekršajnog postupka vođenog na službenom, hrvatskom jeziku, po stavu ovog suda posljedica ne primjene čl. 87. st. 6. PZ-a kojom se osigurava pravo stranca koji je zadržavan na uporabu svog jezika (razlozi kao u t. 5.1.2. ovog obrazloženja), nije utjecala na pravilnost i zakonitost presude.

5.3.1. Stoga okrivljeniku nije povrijeđeno pravo obrane odnosno nije počinjena bitna povreda odredbi prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. PZ-a na koju ovakvim navodom ukazuje okrivljenik u žalbi.

6. Okrivljenik dalje u žalbi pobijajući presudu zbog bitne povrede odredbi prekršajnoj postupka iz čl. 195. st. 1. t. 7. PZ-a ističe da prvostupanjski, Općinski sud u Šibeniku u ovom predmetu nije mogao suditi zbog stvarne nenadležnosti, a nije niti mjesno nadležan jer su svi navodni prekršaji pobrojani u optužnom prijedlogu počinjeni na teritoriju Republike Srbije gdje ne predstavljaju prekršaj niti kazneno djelo.

6.1. U odnosu na prigovor okrivljenika prije svega u pogledu teritorijalne nenadležnosti sudova Republike Hrvatske, ističe se da se sukladno čl. 12. st. 1. PZ-a, prekršajno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje na svakoga tko počini prekršaj na njezinu području. U konkretnom slučaju je okr. ĆN proglašen krivim zbog objavljivanja fotografija i video zapisa na društvenoj mreži – svom „Facebook“ otvorenom profilu, dakle na internetu, odnosno globalnoj mreži koja služi razmjeni podataka i komunikaciji, dakle, na informatičkoj virtualnoj platformi dostupnoj neograničenom broju osoba. Budući da su tako objavljene predmetne fotografije i video zapis bili vidljivi i od strane ovlaštenog tužitelja u prekršajnim postupcima – Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave šibensko-kninske, Policijske postaje Knin koji je zbog osnovane sumnje u počinjenje prekršaja iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, podnio optužni prijedlog protiv okrivljenika sukladno čl. 160. st. 1. u vezi s čl. 109. st. 1. t. 2. PZ-a.

6.2. Stoga nije od važnosti iz kojeg mjesta (države) je okrivljenik objavio predmetni sadržaj već je odlučna činjenica o čijem postojanju ovisi opstojnost predmetnog prekršaja da je uznemirujući sadržaj objavljen na javnom mjestu, a što otvoreni profil društvene mreže „Facebook“ prema ustaljenoj sudskoj praksi, svakako jest. Treba istaknuti da se prema odredbi čl. 17. PZ-a prekršaj može počiniti u mjestu gdje je počinitelj radio (ili bio dužan raditi), ali i u mjestu gdje je u cjelini ili djelomično nastupila posljedica (a u slučaju kažnjivog pokušaja i gdje je posljedica trebala nastupili). Budući da je u ovom slučaju posljedica nastupila na javnom mjestu - internetu, smatra se da je i prekršaj počinjen na javnom mjestu u Republici Hrvatskoj.

6.3. Iz tog razloga nije osnovan niti prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku, s obzirom da sukladno čl. 93. st. 1. PZ-a u prekršajnim predmetima pa tako i za prekršaj iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, sude općinski sudovi i Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske. Nadalje, žalbeni prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku je prije svega zakašnjeli s obzirom da se isti može isticati samo do započinjanja prekršajnog postupka (u ovom slučaju ispitivanja okrivljenika), što okrivljenik nije učinio. No unatoč ne ispunjenju zakonskog uvjeta za prigovor mjesne nenadležnosti, potrebno je okrivljeniku, stranom državljaninu napomenuti da je sukladno čl. 98. st. 1. PZ-a, mjesno nadležan sud na čijem je području prekršaj počinjen ili pokušan, a budući da je prema čl. 2. st. 1. t. X. Zakona o područjima i sjedištima sudova („Narodne novine“ br. 67/18. i 21/22.) područje Knina na kojem se smatra da je prekršaj počinjen (o čemu će detaljnije niže biti iznseseni razlozi), u nadležnosti Općinskog suda u Šibeniku, taj je sud i mjesno nadležan rješavati u ovom predmetu.

6.4. Slijedom iznesenog, prvostupanjski je sud mogao suditi i donijeti odluku u ovom prekršajnom predmetu pa nije počinjena bitna povreda odredbe prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 7. PZ-a.

7. Okrivljenik u žalbi ističe i prigovor zastare prekršajnog progona za prekršaj opisan u t. 2. izreke pobijane presude odnosno za objavu fotografije koja je nastala u Kninu tijekom 2018. zbog čega smatra da nije mogao biti suđen niti procesuiran što garantira i EKLJP. Naglašava i da niti sam administrator „Facebooka“ nije uklonio niti upozorio korisnike da se radilo o eventualno neprimjerenom sadržaju, a kako se to uobičajeno postupa.

7.1. Međutim, neovisno o činjenici kada je predmetna fotografija nastala (fotografija ĆN slikana pokraj table na ulazu u grad Knin na kojoj ĆN drži skupljena tri prsta desne ruke, pritom odjeven u majicu s natpisom na ćiriličnom pismu „1995 - 2019 - Oluja je pogrom“), ista je objavljena na društvenoj mreži što je tužitelj posljednjim izvidom 10. kolovoza 2024. utvrdio te se djelo tada smatra počinjenim. Naime, radi se o, u pravnoj teoriji nazvanom trajnom prekršaju kod kojeg počinitelj koji je stvorio protupravno stanje (u ovom slučaju objavom predmetnog sadržaja uznemirio javnost), isto nakon toga održava svojom voljom tako da se prekršaj neprekidno obnavlja sve do trenutka u kojem ga netko ne prekine odnosno, u kojem sam odluči prekinuti protupravno stanje. Budući da je u ovom slučaju protupravna radnja prekinuta vanjskom aktivnošću ovlaštenog tužitelja koji je utvrdio prekršaj (neovisno o tome je li i kada uklonjen predmetni sadržaj s interneta), tek tada, prestankom protupravnog stanja, djelo se smatra počinjenim. Zastara prekršajnog progona takvog prekršaja počinje teći od prestanka protupravnog stanja odnosno radnje izvršenja, dakle od 10. kolovoza 2024., a nastupa protekom četiri godine od tada (čl. 13. st. 1. PZ-a).

7.2. Stoga nije osnovan žalbeni navod da je u odnosu na postupanje okrivljenika opisano u t. 2. izreke prvostupanjske presude, nastupila zastara prekršajnog progona zbog koje nije moguće voditi prekršajni postupak na temelju čl. 13. st. 1. PZ-a.

7.3. U odnosu na okrivljenikov žalbeni navod kojim svoju prekršajnu odgovornost pokušava prenijeti na administratora društvene mreže „Facebook“, potrebno je navesti prije svega da je prvostupanjski sud bio ovlašten i dužan riješiti predmet spora određen optužbom tužitelja te utvrđivati ispunjava li se konkretnim objavljenim sadržajem, prema svom značenju i kontekstu, protupravno ponašanje u smislu čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, neovisno o eventualnom postupanju administratora društvene mreže. Naime, procjena je li određeno ponašanje ili sadržaj protivan zakonu je u nadležnosti isključivo ovlaštenog tužitelja i suda, a ne pružatelja usluga internetske platforme (koji nije tijelo javne vlasti). Način postupanja administratora društvene mreže se temelji na internim pravilima korištenja određene mreže, sukladno zakonskim odredbama koje reguliraju to područje, zbog čega eventualno ne uklanjanje neželjenog sadržaja ne može predstavljati kriterij zakonitosti ponašanja onoga koji objavljuje, niti otkloniti njegovu prekršajnu odgovornost, kako to pogrešno smatra okrivljenik.

8. Žalbeni navod da je prvostupanjski prekršajni postupak proveden na temelju pravno manjkavog optužnog prijedloga koji ne sadrži sve podatke izričito propisane čl. 160. st. 2. t. 6. PZ-a jer se u istom netočno navode mjesto i vrijeme počinjenja prekršaja te mjesto u kojem okrivljenik živi (Snonga, Švedska), također nije osnovan.

8.1. Naime, iz optužnog prijedloga je vidljivo i vrijeme (10. kolovoza 2024.) i mjesto počinjenja prekršaja (Knin, Tomislavova kbr. 34) i druge bitne okolnosti za točno određenje prekršaja. Činjenica da je kao mjesto počinjenja prekršaja navedena adresa tužitelja - Policijska postaja Knin koji je očito na tom mjestu i utvrdio prekršaj počinjen na društvenoj mreži, ne čini optužni prijedlog manjkavim jer naznaka tog mjesta utvrđenja prekršaja ni na koji način ne utječe na činjenicu navedenu u činjeničnom opisu optužbe da je djelo počinjeno objavom na internetu kao javnom mjestu (gdje je nastupila posljedica remećenja javnog reda i mira). Ističe se da je sud vezan događajem opisanim u činjeničnom opisu optužnog prijedloga u kojem je pravilno naznačeno i mjesto počinjenja prekršaja, zbog čega uvodna naznaka mjesta („bliža oznaka mjesta“) ispred činjeničnog opisa u konkretnom slučaju nije presudna u utvrđivanju identiteta prekršaja, a niti ostavlja sumnju u mjesto počinjenja prekršaja niti čini nepravilnim sadržaj optužnog prijedloga u smislu čl. 160. st. 2. PZ-a.

8.1.1. Nadalje, navod žalbe da je u osobnim podacima u tužiteljevom optužnom prijedlogu netočno upisano mjesto u kojem okrivljenik živi (Snonga, Švedska), ne utječe na pravilnost vođenja prekršajnog postupka i presude s obzirom da je okrivljenikova ispravna adresa utvrđena i naznačena u izreci prvostupanjske presude prema njegovoj izjavi o osobnim podacima, danoj prilikom ispitivanja pred prvostupanjskim sudom (Republika Srbija, [adresa], koja adresa je naznačena i u žalbama okrivljenika).

8.2. Stoga je prvostupanjski sud nakon ispitivanja optužnog prijedloga pravilno utvrdio da isti sadrži sve potrebne podatke na temelju kojih je mogao voditi prekršajni postupak u smislu čl. 160. st. 2. PZ-a te nije počinjena bitna povreda odredbi prekršajnog postupka koju time, ne izrijekom, ali sadržajem ističe okrivljenik (povreda iz čl. 195. st. 1. t. 6. PZ-a).

9. Žaleći se zbog bitne povrede odredbe prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, okrivljenik ističe proturječnost izreke s razlozima presude jer je u izreci navedeno da je okrivljenik objavio sporni sadržaj 10. kolovoza 2024. u Kninu, dok se u t. 3. i 5. obrazloženja navodi da je isti sadržaj evidentiran u policijskom Izvješću 24. srpnja 2024., odnosno već tada bio objavljen, a ne utuženog dana te da ga je okrivljenik držao neko vrijeme, što sve ukazuje na proizvoljnost i arbitrarnost prekršajnog postupka te na povredu prava na pošteno suđenje iz čl. 6. EKLJP.

9.1. Razmotrivši izreku prvostupanjske presude te iznesene razloge, ovaj sud nije utvrdio nepravilnosti koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredbi prekršajnog postupka. Naime, ovakvim žalbenim navodima okrivljenik samo djelomično analizira presudu, izostavljajući i onaj dio obrazloženja prvostupanjske presude (t. 5.1.) u kojoj je sud ocijenio i drugo Izvješće policije od 10. kolovoza 2024. (str. 41. spisa) u kojem je jasno navedeno da je tužitelj i toga dana utvrdio da su fotografije i video zapis koji su uočeni ranije 24. srpnja 2024., i dalje objavljeni na istom javno dostupnom profilu okrivljenika. Dakle, izreka u pogledu vremena počinjenja je podudarna s iznesenim razlozima prvostupanjske presude u t. 5.1. obrazloženja. Za napomenuti je, kao što je već naprijed istaknuto, prekršaj objave uznemirujućeg sadržaja za koji se optužbom i izrekom presude tereti okrivljenika, je prekršaj čije je protupravno stanje trajalo od trenutka kada ga je okrivljenik objavio te ga kontinuirano održavao ostvarujući njegova obilježja („trajni prekršaj“) pa sve do otkrivanja prekršaja kada se djelo smatra počinjenim, o kojem trenutku disponira ovlašteni tužitelj.

9.2. Stoga izreka prvostupanjske presude u kojoj je kao vrijeme počinjenja prekršaja naveden posljednji dan kada je tužitelj utvrdio prekršaj – 10. kolovoza 2024. (nakon što je to utvrdio i ranijim izvidom 24. srpnja 2024. u povodu kojeg je odlučio ne postupati sve do ponovnog izvida 10. kolovoza 2024.), nije proturječna razlogu kojeg je sud naveo u obrazloženju smatrajući utvrđenom činjenicu počinjenja prekršaja upravo toga dana, a na temelju zadnjeg policijskog Izvješća od 10. kolovoza 2024.

9.3. Zbog navedenog u prvostupanjskoj presudi nije počinjena bitna povreda odredbe prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a. Budući da okrivljenik nije obrazlagao i druge navodno počinjene bitne povrede iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a već ih je samo nabrojao parafrazirajući zakonski tekst te odredbe, navodeći da se radi o „nizu“ bitnih povreda, ne konkretizirajući iste, ovaj sud nije niti mogao ispitati i taj dio žalbenog navoda.

10. Žalbeni navod da se pobijana presuda nije mogla temeljiti na nezakonitom dokazu odnosno Izvješću o neposrednom zapažanju policijskog službenika u obavljanju njegove nadležnosti, a bez da se policijskog službenika ispita o tome na koji način je izvršio uvid u profil okrivljenika, odnosno je li mu ga dozvolio okrivljenik ili je protuzakonito izvršio pregled, nije osnovan.

10.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utemeljio pobijanu presudu između ostalog i na zakonitim dokazima - Izvješćima Policijske postaje Knin sastavljenima 24. srpnja 2024. i 10. kolovoza 2024. Ista su sastavljena od ovlaštene osobe tijela državne uprave (policijskog službenika TN) koji je postupao u okviru svoje nadležnosti u smislu odredbe čl. 158. st. 4. PZ-a, a budući da su sastavljene o činjenicama i okolnostima koje su utvrđene prilikom poduzimanja radnji koje su od interesa za prekršajni postupak, to ih čini zakonitim dokazom. Sukladno naprijed navedenoj odredbi, službene osobe ovlaštenog državnog tijela, postupajući u okviru svoje nadležnosti za provođenje nadzora ili ako postoje osnove sumnje da je počinjen prekršaj, sastavit će službenu bilješku o činjenicama i okolnostima koje su utvrđene prilikom poduzimanja pojedinih radnji taksativno navedenih u st. 1. do 3. istog članka. Tako sastavljene službene zabilješke (isto kao i Izvješće) o radnjama državnog tijela, sastavljene su na zakonit način i na njima se može utemeljiti presuda.

10.2. Stoga nije počinje bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10., u vezi s čl. 90. st. 2. t. 2. PZ-a.

11. Okrivljenik dalje u žalbi ističe i povredu prava na pošteno suđenje zajamčeno čl. 6. t. 1. (i st. 2.) EKLJP te povredu prava na slobodu (i sigurnost) zajamčenog čl. 5. st. 1. (i st. 3.) EKLJP te čl. 29. (čl. 22.) Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br., , , , , ) navodno počinjenih time što je prvostupanjski sud grubo povrjeđujući presumpciju nevinosti okrivljeniku tijekom postupka odredio zadržavanje u trajanju od 15 dana u kojem trajanju mu je potom i izrekao kaznu zatvora, čime je sud dopustio da se određenim zadržavanjem u cijelosti konzumira kazna na koju je isti osuđen, što je neprihvatljivo, kao i odluka prvostupanjskog suda o odbijanju prijedloga obrane za ukidanjem mjere zadržavanja. Navodi da je u brojnim odlukama ESLJP (Ć v. [adresa] i ostali v. Moldavije i Rusije, Bozano v. Francuske) zauzeto stajalište o oduzimanju slobode samo kao krajnjoj mjeri i to uz kontinuiranu prevagu javnog interesa nad pravom na slobodu pojedinca, bez obzira na formalno ispunjenje uvjeta za to, a citira i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-5231/2011 u kojoj se izražen stav da se u razdoblju prije donošenja pravomoćne presude o krivnji, pritvor ne smije pretvoriti za zatvorenika u kaznu. Zbog toga smatra pobijanu presudu pravno neodrživom, nepravičnom i arbitrarnom.

11.1. Bit ovakvih žalbenih navoda se svodi na tvrdnju da je prvostupanjski sud unaprijed znajući koju vrstu i mjeru kazne će odrediti okrivljeniku, prema tome odredio i trajanje zadržavanja okrivljenika tijekom postupka ne bi li isto opravdao izrečenom kaznom zatvora, iako po mišljenju okrivljenika nije bilo nužno ni razmjerno primijeniti tu najtežu mjeru niti je postojala realna opasnost od ponavljanja djela, koja sudska formalnost predstavlja grubo kršenje ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje i povrede prava na slobodu.

11.1.1. Prije svega se ističe da je najteža vrsta i mjera kazne koja je propisana za prekršaj iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (kao i ostalih prekršaja iz tog zakona), kazna zatvora u trajanju do 30 dana (blaža vrsta i mjera kazne za taj prekršaj je novčana kazna od 700,00 do 4000,00 eura). Zadržavanje okrivljenika kao mjera radi osiguranja nazočnosti i uspješno vođenje prekršajnog postupka se može odrediti u najduljem trajanju do 15 dana (čl. 135. st. 2. PZ-a) te produljiti za još najviše 15 dana ako je okrivljeniku nepravomoćnom presudom izrečena kazna zatvora i postoji bojazan od ponavljanja istovrsnog prekršaja (čl. 135. st. 11. PZ-a, što se u ovom predmetu nije dogodilo). Slučajevi u kojima se trajanje mjere zadržavanja okrivljenika dok traje postupak, poklapa s duljinom trajanja izrečene prekršajnopravne sankcije (kaznom zatvora ili novčanom kaznom prema zakonom propisanom načinu uračunavanja), pri čemu je zadržavanje određeno u zakonskim granicama te ocijenjeno nužnim (kao u ovom predmetu), ne predstavljaju prekomjerno sredstvo prema okrivljeniku budući da se zadržavanjem postiže drugačiji cilj od sankcioniranja, u konkretnom slučaju privremenog onemogućavanja okrivljenika da nastavi s činjenjem prekršaja za vrijeme trajanja postupka. Ukoliko bi se prihvatio žalbeni navod prema kojem bi svako zadržavanje okrivljenika tijekom postupka trebalo izbjegavati ako će ono trajati jednako kao i kazna zatvora, utoliko bi sud bio neopravdano ograničen u primjeni mjera koje osiguravaju uspješno provođenje postupka, odnosno, bio u obvezi, osim zakonskih uvjeta iz čl. 135. st. 1. PZ-a, udovoljiti i uvjetu „prognoziranja“ buduće sankcije okrivljeniku koja ne bi smjela odgovarati duljini zadržavanja zbog čega se procesni alat uspješnog vođenja postupka – zadržavanje, ni u jednom slučaju ne bi smio upotrijebiti jer bi uvijek postojala „opasnost“ da će izrečena kazna u ovakvim prekršajnim djelima biti „izdržana“ uračunavanjem zadržavanja. Prekršaj iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira predstavlja jedan od najtežih vrsti prekršaja iz područja javnog reda i mira i javne sigurnosti što je vidljivo iz alternativno propisane kazne zatvora kao teže vrste kazne za taj prekršaj pa je ozbiljnost radnje okrivljenika i njegov odnos prema djelu (priznao objavu predmetnog sadržaja), u konkretnom slučaju pružio visoki stupanj vjerojatnosti utvrđivanja krivnje i izricanja kazne i to zatvorske pa time i opravdanost krajnje mjere zadržavanja okrivljenika.

11.1.2. Budući da je iz pravomoćnog rješenja prvostupanjskog suda o određivanju zadržavanja okrivljenika jasno vidljivo da je isti zadržan 15 dana zbog postojanja opasnosti od ponavljanja prekršaja, pravilno je prvostupanjski sud sukladno čl. 40. st. 1. PZ-a uračunao to vrijeme u izrečenu kaznu zatvora od 15 dana. Nadalje, iako se okrivljenik nije tijekom postupka žalio na rješenje Općinskog suda u Šibeniku o odbijanju prijedloga za prijevremenim ukidanjem mjere zadržavanja (od 21. kolovoza 2024.) pa je isto postalo pravomoćno te ovaj sud ne može ispitivati žalbene navode kojima se propitkuju razlozi te pravomoćne odluke (kao i razlozi pravomoćnog rješenja o određivanju zadržavanja od 14. kolovoza 2024.), ipak je potrebno istaknuti da okrivljenik nije u pravu kada u žalbi ističe da zadržavanje nije bilo nužno ni razmjerno prekršaju.

11.1.3. Prije svega u odnosu na usporedbu ovog predmeta s razlozima iz ustavne odluke na koju se referira okrivljenik u žalbi, treba istaknuti da je okrivljeniku u ovom predmetu određeno zadržavanje iz druge zakonske osnove - zbog bojazni da će ponoviti istovrsni prekršaj (a ne da će pobjeći) pa ta okolnost u korelaciji s činjenicom da je bio ostvaren temeljni zakonski uvjet zadržavanja - osnovana sumnja da je okrivljenik počinio terećeni prekršaj kao i da je rješenje o zadržavanju potvrđeno drugostupanjskom odlukom, u konkretnom slučaju opravdava zaključak da je mjera zadržavanja okrivljenika osim što je bila nužna, bila i razmjerna težini djela (30 fotografija, jedan video zapis, objava dostupna neograničenom broju osoba) i cilju koji se mjerom htio postići – da se okrivljenika spriječi u daljnjem činjenju prekršaja (isti je kroz dulji vremenski period objavljivao predmetne fotografije). Zato ovaj sud smatra da je u ovom slučaju opći (javni) interes da se okrivljenik zadrži kako ne bi ponavljao isti prekršaj odnosno nastavio objavljivati uznemirujući sadržaj, značajniji i preteže nad načelom poštivanja slobode okrivljenika kojem se u kaznu zatvora uračunalo vrijeme zadržavanja tijekom postupka.

11.1.4. Stoga po ocjeni ovog suda, vrijeme trajanja zadržavanja okrivljenika koje se podudara s vremenom izrečene kazne zatvora koja se zbog toga smatra izdržanom, nije arbitrarna odluka suda suprotna konvencijskom i ustavnom pravu na pošteno suđenje te pravu na slobodu i sigurnost okrivljenika, već odluka sukladna odredbama čl. 40. st. 1. PZ-a, u vezi s čl. 135. st. 1. t. 3. PZ-a.

12. Okr. ĆN se nadalje u žalbi poziva na postojanje zablude o protupravnosti prekršaja, zablude o biću djela i zablude o okolnostima koje isključuju protupravnost (čl. 29. i čl. 30. PZ-a), dok sadržajem tih žalbenih navoda ističe i da radnja okrivljenika ne ispunjava zakonsko obilježje terećenog prekršaja čime ističe povrede odredbe materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 1. i t. 2. PZ-a, odnosno, da ponašanje za koje je okrivljenik proglašen krivim, nije prekršaj iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer mu nedostaju bitna obilježja prekršaja te da postoje razlozi isključenja krivnje. Ističe da njegove radnje nisu nikoga konkretno uznemirile, da ne postoji točno utvrđena zakonska norma odnosno biće djela, da se okrivljenik za vrijeme počinjenja prekršaja nalazio u Republici Srbiji, čiji je državljanin i gdje takve objave ne podliježu prekršajnim sankcijama, da je nastupila zastara za pojedine objave, da je kontakt između okrivljenika i njegovih prijatelja koji je na mreži Facebook, privatne, a ne javne naravi jer se radnja okrivljenika sastojala u dozvoli uvida prijateljima u njegov privatni profil, pa prema tome mjesto objave nema značaj javnog mjesta, da je „bazna stanica“ odnosno „operator mreže“ registriran u [adresa] što ne spada niti pod jurisdikciju hrvatskih sudova.

12.1. Neosnovano okrivljenik ovakvim žalbenim navodima tvrdi da nije ispunio biće prekršaja za koji se tereti, budući da je prije svega njegova radnja objava predmetnih fotografija i video zapisa bila objektivno podobna izazvati širu uznemirenost javnosti, te budući da je bila objavljena na društvenoj mreži - otvorenom Facebook profilu okrivljenika (o kojem činjeničnom pitanju će biti niže iznijeti razlozi), koje mjesto se smatra javnim mjestom jer je dostupno i vidljivo brojnim korisnicima mreže na području Republike Hrvatske, neovisno o tome u kojoj državi se nalazio okrivljenik kada je objavljivao sadržaj. Osim toga, kao i kod većine prekršaja iz područja javnog reda i mira i javne sigurnosti, za ispunjenje bića prekršaja iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, dovoljno je postojanje radnje koja je takvog sadržaja da je objektivno prikladna da se njome narušava red i mir, bez obzira je li u konkretnom slučaju došlo do uznemiravanja pojedinaca, dakle, kažnjivost određuje značaj radnje. Stoga je ostvareno zakonsko obilježje javnosti mjesta na kojem je objavljen sadržaj kojim se i po ocjeni ovog suda narušavalo opće stanje mira i sigurnosti, odnosno stvarao društveni nemir napadom na vrijednosti svojstvene hrvatskom društvu.

12.2. Okr. ĆN je kao visokoobrazovana osoba pravne struke (odvjetnik, rođen 1977. g., živi u [adresa], Republika Srbija), zasigurno bio dobro upoznat s nedavnim općepoznatim ratnim sukobom zemlje u kojoj je rođen i u kojoj živi te Republike Hrvatske (Domovinski rat 1991-1995) zbog čega je morao i mogao znati da je javno objavljivanje predmetnog sadržaja posebno uznemirujuće za javnost u Republici Hrvatskoj te zbog toga zabranjeno prema hrvatskim propisima, zbog čega se ne može prihvatiti navod iz kojeg proizlazi da je bio u opravdanoj zabludi u pogledu dopuštenosti odnosno protupravnosti svog postupanja. Osim toga, uzimajući u obzir izraze i prirodu objava te način objave kao i osobna svojstva okrivljenika, isti je nesumnjivo bio svjestan izazivanja posljedica u javnosti odnosno svih odlučnih činjenica koja čine bitna obilježja djela te mogao predvidjeti posljedice svog postupanja pa nije bio niti u zabludi o biću djela. Što se tiče žalbenog navoda okrivljenika iz kojeg proizlazi da je pogrešno smatrao da postoje okolnosti koje bi njegovo protupravno ponašanje učinile dozvoljenim zbog toga što je uvid u objave (namjerno) dozvolio samo svojim prijateljima korisnicima pa sadržaj nije bio dostupan javnosti, ističe se da ni u ovom slučaju okrivljenik nije bio u opravdanoj (neotklonjivoj) zabludi. Naime, okrivljenik je predmetni uznemirujući sadržaj objavio koristeći platformu čija je osnovna svrha javno ili ograničeno javno dijeljenje sadržaja te je bio dužan i mogao znati da bez obzira na eventualna ograničenja odnosno početne postavke privatnosti, taj sadržaj može postati dostupan širem krugu osoba (bilo zbog tehničkih mogućnosti društvene mreže bilo zbog daljnjeg dijeljenja od strane drugih korisnika). Takvim postupanjem okrivljenik nije upotrijebio dužnu pažnju onoga tko samostalno odlučuje komunicirati preko društvene mreže na način da objavljuje sadržaj u digitalnom okruženju te na taj način objektivno snosi rizik javne dostupnosti takvog sadržaja. Zato je morao računati s mogućnošću da sadržaj bude viđen i izvan kruga osoba kojima je on navodno dopustio pristup pa njegovo uvjerenje da će sadržaj ostati ograničen na određeni krug osoba ne može predstavljati opravdanu zabludu o postojanju okolnosti zbog kojih, da su postojale, djelo ne bi bilo zabranjeno.

12.3. Potrebno je istaknuti da izostanak postupanja okrivljenika u namjeri remećenja javnog reda i mira, kako to sažima kroz žalbu, ni na koji način ne utječe na njegovu prekršajnu odgovornost za prekršaj iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Naime, sukladno odredbi čl. 25. st. 1. PZ-a, za počinjenje predmetnog prekršaja dovoljno je postupanje iz nehaja, dok će počinitelj biti kriv za počinjenje prekršaja s namjerom samo ako je propisom o prekršaju predviđena prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje, što u ovom predmetu nije slučaj.

12.4. Slijedom iznesenog, neosnovani su žalbeni navodi kojima se pobija prvostupanjska presuda zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 1. i t. 2. PZ-a.

13. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okr. ĆN u bitnome ponavlja svoju obranu ističući da je točno da je na svom „Facebook“ profilu objavio 30 fotografija i jedan video zapis na kojima podržava četnički pokret i osobe ON, DN te CN, ali koji nije otvorenog tipa već prihvaća samo ljude koje poznaje ili one s kojima ima zajedničke prijatelje pa mjesto tih radnji nije javno mjesto što je sud mogao utvrditi da je proveo vještačenje predmetnih objava putem vještaka za elektroniku, elektrotehniku, telekomunikaciju i informatiku. Smatra bitnim istaknuti da ima prijatelje svih nacija i vjera te nije htio nikoga uvrijediti, a osobito ne građane Republike Hrvatske, kao i da su neke fotografije nastale unazad više godina (2018., 2019., 2020. i 2021.) za što nije nikada gonjen do sad, te je nastupila zastara prekršajnog progona, a fotografije su snimljene i izvan Republike Hrvatske, zbog čega smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a osobito neprihvatljivim smatra zaključak da je nebitna činjenica gdje su fotografije nastale, a da sud nije objasnio niti tko ih je i kada „našao vidljivim na otvorenom“ 10. kolovoza 2024. na javno dostupnom „Facebook“ profilu okrivljenika.

13.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. U odnosu na žalbeni navod da je u postupku pogrešno utvrđeno da je okrivljenikov profil na društvenoj mreži „Facebook“ bio otvoren i javno dostupan, potrebno je istaknuti da je pravilno prvostupanjski sud prihvatio sadržaj Izvješća Policijske postaje Knin sastavljenog 24. srpnja 2024. iz kojeg je vidljivo da je ovlašteni tužitelj u sklopu izvida prekršaja i prikupljanja dokaza, došao do saznanja da je okr. ĆN na svom otvorenom profilu na kojem ima više od devet tisuća pratitelja, držao objavljenim predmetni sadržaj. Iz Izvješća policijskog službenika od 10. kolovoza 2024. je vidljivo da je ponovno izvršen uvid u „Facebook“ profil okr. ĆN kojom prilikom je utvrđeno da su fotografije i video zapis i dalje postavljeni te da je profil javno dostupan svima. Dakle, ovlašteni tužitelj je izvidima koji su nužni radi otkrivanja prekršaja, i to posljednjim uvidom u profil okrivljenika na društvenoj mreži, došao do saznanja o počinjenju prekršaja nakon čega je podnio optužni prijedlog. Da se prekršaj smatra počinjenim onoga dana kada je ovlašteni tužitelj utvrdio isti uvidom u navedeni profil odnosno dana 10. kolovoza 2024., objašnjeno u t. 7.1. ovog obrazloženja na koji se okrivljenik upućuje radi nepotrebnog ponavljanja. Potrebno je istaknuti i da je prema akuzatornom načelu tužitelj taj koji raspolaže optužnim prijedlogom te odlučuje kada i hoće li podnijeti optužni prijedlog, a najdulje unutar četiri godine od dana počinjenja prekršaja koliko iznosi opći zastarni rok, a činjenica što tužitelj nije ranije podnio optužbu protiv okrivljenika, ne znači da on i tada nije činio prekršaj. Stoga žalbeni navod o nepravilno i nejasno utvrđenoj činjenici vremena počinjenja prekršaja, nije osnovan.

13.1.1. Nadalje, iako je već u odgovoru na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, izneseno zašto i ovaj sud smatra da je ostvareno zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i u odnosu na element javnosti mjesta, potrebno je naglasiti da čak i ako se uzme u obzir navod obrane da okrivljenik nije imao otvoreni tip svog profila te je dopuštao pristup svom profilu samo svojim prijateljima ili poznanicima, ta činjenica ne umanjuje mogućnost dostupnosti javnosti predmetnog sadržaja, što se i dogodilo. Naime, iako okrivljenik poriče i veliki broj virtualnih pratitelja svog profila (više od devet tisuća), niti ovaj sud nema razloga posumnjati u takvo utvrđenje na temelju policijskih izvješća o neposrednom opažanju te isto upućuje na činjenicu da su ga pratitelji iz određenog razloga pratili, dakle, da im je bio dostupan određeni sadržaj njegovih objava, što osporava okrivljenikovu obranu i opravdava pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je okrivljenik predmetni sadržaj učinio dostupnim širokom krugu osoba, koji krug nije bio potpuno zatvoren upravo zbog očito tako postavljenih postavki na profilu, u jedino kojem slučaju nije vidljiv većem broju osoba. Dakle, već sam izbor načina komunikacije preko društvene mreže pri čemu okrivljenik objavljuje brojne fotografije uznemirujućeg sadržaja, a na kojima između ostalog i sam pozira s ikonografijom četničkog pokreta, upućuje na njegovu volju da takav sadržaj bude viđen i to široj javnosti prihvaćenoj kroz potvrdu virtualnog prijateljstva i realnoj mogućnosti da se isti neograničeno širi na način kako je to obrazloženo u t. 12.2. ovog obrazloženja.

13.1.2. Vezano za istaknuti prigovor zastare te način i vrijeme nastanka objavljenih fotografija, razlozi su izneseni u t. 7.1., 9.1. i 13.1. ove presude.

13.2. U odnosu na žalbeni navod da je prvostupanjski sud trebao provesti sudsko vještačenje putem vještaka za elektroniku, elektrotehniku, telekomunikaciju i informatiku, profila okrivljenika s društvene mreže radi utvrđivanja je li sadržaj istog bio otvoren za javnost, prije svega je potrebno naglasiti da taj prijedlog okrivljenik tijekom postupka nije predložio pa se radi o zakašnjelo iznesenom dokazu za kojeg je okrivljenik morao znati u vrijeme prvostupanjskog postupka jer je postojao, ali ga nije iznosio zbog čega ga ne može s uspjehom isticati niti u žalbi, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a. No, unatoč tome je potrebno istaknuti da ovaj sud smatra da su sve odlučne činjenice utvrđene s potpunim stupnjem izvjesnosti, pa tako i činjenica isticanja uznemirujućih poruka na javnom mjestu, zbog čega predmetno vještačenje ne bi utjecalo na drugačiju odluku.

14. Iz provedenog postupka i obrane okrivljenika proizlazi da nije sporno da je okrivljenik objavio predmetne fotografije i video zapis, ali se ne osjeća krivim pozivajući se na slobodu izražavanja, smatrajući da je iznosio svoje stavove o povijesnim činjenicama koje smatra ispravnim. Okrivljenik se u žalbi poziva na pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli koja mu je zagarantirana čl. 10. EKLJP i čl. 38. Ustava Republike Hrvatske (što je također zakašnjeli navod u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a), smatrajući da je imao pravo na teritoriju Republike Srbije nositi određena obilježja i pjevati srbijanske domoljubne pjesme izražavajući time svoj nacionalni naboj i političku pripadnost strankama iz nacionalnog spektra i to sve u zemlji u kojoj takvo ponašanje nije kažnjivo, a da je pristranost prvostupanjske sutkinje bila očita zbog načina njenog ophođenja prema njemu za vrijeme vođenja postupka i zbog načina na koje je obrazloženje napisano. Pri tome se pozvao na stajalište izneseno u predmetu Perincek protiv Švicarske (Zahtjev br. 17510/08) koji se vodio pred ESLJP prema kojima je kazna zatvora jedan od najtežih oblika miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Prije svega, iznošenjem argumentiranih razloga za svoju odluku kao što je to slučaj u obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud nije doveo u sumnju svoju nepristranost, a drugo je pitanje neslaganja okrivljenika s tim razlozima, zbog čega presudu i pobija žalbenim razlozima kao što je to u ovom slučaju. Prvostupanjski je sud pobijanu presudu temeljio na činjenicama i dokazima koji su izneseni tijekom postupka, a u smislu odredbe čl. 179. st. 5. PZ-a te je u postupku proveo sve dokaze koji su mu bili na raspolaganju, nakon čega ih je analizirao svaki posebno i u međusobnoj vezi, cijeneći ih na način kako je to propisano odredbom čl. 88. PZ-a i za odluku o krivnji okrivljenika dao uvjerljive razloge koji se temelje na rezultatima dokaznog postupka, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Ispitivanje ovog suda o razlozima koje je prvostupanjski sud iznio za svoju odluku o izboru vrste i mjere kazne, biti će izloženo niže u okviru te žalbene osnove.

14.1. Nadalje, okrivljenik se u žalbi poziva na stajalište izneseno u predmetu pred ESLJP Vajnai protiv Mađarske (Zahtjev br. 33629/06, presuda od 8. srpnja 2008) prema kojem je taj sud nošenje crvene zvijezde u javnosti smatrao simbolom međunarodnog radničkog pokreta te načinom izražavanja političkih stavova bez obzira na kasniji sustavni teror komunističke vlasti pod tim simbolom, te isticanje tog simbola uživa zaštitu prava na slobodu izražavanja, ulazeći u doseg primjene čl. 10. EKLJP. Međutim, stajalište ESLJP u pogledu simbola crvene zvijezde nije primjenjivo u ovom predmetu u kojem simboli četničkog pokreta nemaju takvu dvostruku konotaciju.

14.2. Uz uvažavanje prava pojedinca na slobodu mišljenja i izražavanja misli, pa i onih koje šokiraju i uznemiruju, kao temelja demokracije i ljudske slobode, ono je neprihvatljivo kada se njima širi govor mržnje, osobito kroz rasizam i ksenofobiju, gdje sloboda izražavanja prestaje. Sloboda izražavanja misli je temeljno pravo i sloboda svake osobe, međutim, ono nije apsolutna, već podliježe određenim ograničenjima kao što je zaštita ugleda i prava drugih osoba (čl. 10. st. 2. EKLJP). Prema tome sloboda izražavanja obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, ali ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, pa stoga navedeno pravo može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. Dakle, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja, nego to mora činiti na način da se, između ostalog, ne ponižava ili vrijeđa drugog, a u demokratskom društvu pod načelom slobode izražavanja ne može se tolerirati izričaj koji uznemirava javnost.

14.3. Fotografije i video zapis koje je objavio okr. ĆN, a na kojem nedvojbeno osobno veliča četnički pokret i njegove nositelje (npr. nosi majicu s likom ratnog zločinca četničkog vojvode ON, drži skupljena tri prsta, pokraj table na ulazu u grad Knin, odjeven u majicu s natpisom na ćiriličnom pismu „1995-2019-Oluja je pogrom“, objavljuje kartu s granicama tzv. Republike Srpske Krajine i grb paravojne skupine „Srpska čast“, okrivljenik na tvrđavi u Kninu s pogledom na grad Knin s opisom na ćiriličnom pismu: „ako te ja ne vratim, vratiće te moja deca“, nosi na glavi kapu s četničkom kokardom kakvu je za vrijeme Domovinskog rata nosio osuđeni ratni zločinac CN, fotografirao se uz štand na kojem je između ostalog platno s likom UN tzv. JN, osuđenog za ratne zločine, s natpisom „vojnici te tvoji pamte, naš vrhovni komandante“ i sl.), notorno predstavljaju simbole nacionalističke velikosrpske ideologije kojima se izražava netrpeljivost prema nesrpskom stanovništvu. Takav izričaj je nedvojbeno obuhvaćen rasizmom kao ideologijom kojom se diskriminiraju oni koji su drugačije vjerske i etničke pripadnosti te negiraju žrtve takvog pokreta (ESLJP; Garaudy protiv Francuske). Budući da se takvim isticanjem negiraju temeljne vrijednosti zaštićene EKLJP, čija potpisnica je Republika Hrvatska te bez obzira što država okrivljenika to nije, po prirodi stvari se radi o univerzalnim ljudskim vrijednostima, konkretno onima koje ulaze u pravo na zaštitu ljudskog dostojanstva i zaštitu od diskriminacije (ESLJP, Seurot protiv Francuske, Norwood protiv Ujedinjenog Kraljevstva) pa okrivljenikovo pozivanje na slobodu izražavanja takvim načinom, znači zlouporabu prava u smislu čl. 17. EKLJP (ESLJP, Delfi AS protiv Estonije) te nije zaštićeni govor iz čl. 10. EKLJP jer pojedincima nije dozvoljeno iskorištavati načela EKLJP, konkretno, prava na slobodu izražavanja, za vlastite ideološke ciljeve koji su suprotni temeljnim zaštićenim vrijednostima.

14.4. Stoga, i po ocjeni ovog suda, uporaba navedenog izražavanja u ostvarivanju prava na slobodu izražavanja ne opravdava ni javni interes ni bilo koja stvar od općeg značaja u Republici Hrvatskoj (gdje je nastupila posljedica i gdje se djelo smatra počinjenim), suprotno mišljenju žalitelja.

14.5. Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni navodi okrivljenika u pogledu nedostatnog i pogrešnog utvrđenja svih odlučnih činjenica te su po ocjeni ovog suda bezuspješna nastojanja okrivljenika kojima želi dovesti u sumnju pravilnu i iscrpnu analizu izvedenih dokaza prvostupanjskog suda te niti za ovaj sud nema dvojbe da je okrivljenik počinio prekršaj iz. čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Sve provedene dokaze je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okr. ĆN. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge koji nisu arbitrarni i koje u cijelosti prihvaća ovaj sud. Okrivljenik u žalbi ističe da je postojala ozbiljna sumnja u nepristranost prvostupanjske sutkinje zbog njenih osobnih uvjerenja i predrasuda te utjecaja javnosti vezanih uz ovaj predmet, pozivajući se na odluku ESLJP Hauschildt protiv Danske prema kojoj je za ocjenu nepristranosti važno utvrđenje, osim objektivnih, i subjektivnih kriterija. Međutim, okrivljenik niti jednim konkretnim žalbenim navodom nije učinio vjerojatnim ovakvu svoju tezu niti je doveo u sumnju pravilnost pobijane odluke. Ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud donio predmetnu odluku na temelju utvrđenih činjenica u spisu primjenjujući relevantne zakonske propise bez da je i u jednom dijelu vidljivo osobno uvjerenje ili stav sutkinje, već su naprotiv vidljive, opće poznate povijesne činjenice (t. 10. prvostupanjske presude).

15. U žalbi na odluku o prekršajnopravnoj sankciji, okr. ĆN u osnovi smatra da je izrečena kazna zatvora od petnaest dana, prestrogo odmjerena te da je nejasna ocjena izostanka samokritičnosti kod okrivljenika kao i izostanak utvrđenih olakotnih okolnosti u vidu okrivljenikove neosuđivanosti, zatim da je trebalo cijeniti i činjenicu da okrivljenik i dalje posjećuje Republiku Hrvatsku gdje i dalje održava prijateljstva s T koji dolaze k njemu u Srbiju te da kao odvjetnik poštuje zakonske propise, a nije bio svjestan da čini prekršaj.

15.1. U žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave šibensko-kninske, Policijske postaje Knin, ističe se da je prvostupanjski sud propustio promatrati okrivljenikovo ponašanje kao ono koje je motivirano zločinom iz mržnje kojim se provocira hrvatska javnost i vrijeđa nacionalne osjećaje hrvatskih građana nakon ratnih trauma velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, kao i da okrivljenik nije izrazio žaljenje zbog počinjenog prekršaja, da je isti počinio u namjeri, zatim da je njegovo postupanje trebalo promatrati u kontekstu Rezolucije Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe u kojoj se nedvosmisleno govori o totalitarnim i autoritarnim režimima koji su imali svoje obilježje i izražava zabrinutost za kontinuirane uporabe zabranjenih simbola u javnom prostoru. Zbog toga smatra da je trajanje izrečene kazne zatvora određeno u prekratkom trajanju.

15.2. Međutim, razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj kazni zatvora u trajanju petnaest dana, a koja kazna se smatra izdržanom jer je u istu uračunato vrijeme koje je okrivljenik proveo u uhićenju po policiji i zadržavanju po sudu (sukladno čl. 40. PZ-a), ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. PZ-a utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, dovoljno ocijenjene u korist okrivljenika.

15.3. Naime, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sama težina djela i način počinjenja prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim (objavio 30 fotografija i video zapis kojima podupire četnički pokret, koji sadržaj je učinio dostupnim široj javnosti), osobito u korelaciji s okolnošću da je okrivljenik opisanim ponašanjem doprinio širenju govora mržnje u javnom prostoru Republike Hrvatske, u svojoj ukupnosti ukazuju na nužnost izricanja teže vrste kazne za predmetni prekršaj, odnosno kazne zatvora. Prema okrivljeniku je trebalo radi njegovog ispravnog uvida u neprihvatljivost opisanog ponašanja te ne ponavljanja istoga, reagirati kaznom zatvora, ali i radi sprječavanja istih ili sličnih ponašanja drugih kao i očuvanja javnog reda i temeljnih vrijednosti demokratskog društva. Iz navedenih razloga je otklonjena bilo kakva mogućnost izricanja blaže vrste ili mjere kazne, odnosno kazne zatvora u duljem trajanju kako to predlaže tužitelj, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. PZ-a i svrha kažnjavanja iz čl. 32. PZ-a u konkretnom slučaju ne bi mogla postići drugom vrstom ili mjerom kazne.

15.4. Stoga je izrečena kazna zatvora u trajanju petnaest dana, dostatna svim okolnostima počinjenog prekršaja i stupnju odgovornosti okrivljenika, te žalbeni navodi okrivljenika da mu je izrečena kazna prestroga, a tužitelja da je okrivljeniku izrečena kazna zatvora preblaga, nisu osnovani.

16. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13, u rasponu od 13,27 eura do 663,61 euro), s obzirom na imovno stanje okrivljenika te složenost i trajanje postupka.

17. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 203. st. 1., u vezi s čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 13. kolovoza 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Šibeniku u 5 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelje i tužitelja.