Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-195/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

R J E Š E N JE

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković predsjednice vijeća, Marije Vetme članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Noemi Butoraca članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Jadranka Čuljak Duvnjak, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojega kao punomoćnik zastupa Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i novčane tražbine, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, broj P- 2408/2019-32 od 14. siječnja 2022., u sjednici održanoj 13. kolovoza 2025.

p r e s u d i o j e i r i j e š i o

I. Žalbe stranaka djelomično se uvažavaju, a u pretežitom dijelu odbijaju kao neosnovane, te se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, broj P-2408/2019-32 od 14. siječnja 2022.:

a) preinačuje:

- u točki IV. izreke, odluci o troškovima postupka, tako da odluka o troškovima parničnog postupka glasi:

"Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 245,39 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. siječnja 2021. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29 prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena plaćanja, a od 30. prosinca 2023. do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane člankom 29. stavkom 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

- u dijelu točke I. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 62000156219/2007 od 3. travnja 2007. "….CHF… u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita." (kojom je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti 52.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita) tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan;

b) potvrđuje:

- u preostalom dijelu točke I. izreke,

- točki II. izreke,

- dijelu točke III. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 5140030250-62000156219/2007od 3. travnja 2007 sklopljenog 1. veljače 2016,

c) ukida u preostalom dijelu točke III. izreke te se u tom dijelu tužba odbacuje.

II. Odbijaju se zahtjevi parničnih stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

" I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007., sklopljenog dana 3.04.2007., između Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnice Donji Miholjac, Trg A. Starčevića 8, čiji je osnivač Slavonska banka d.d. Osijek, Kapucinska 29, pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, i tužitelja VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a ovjerenog po javnom bilježniku Ružici Gagro iz Belišća, pod brojem: OV-2010/2007 dana 16.04.2007., i to: - u čl. 2.: „...CHF… u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“;

- u čl. 3. t.2.: „…u kunskoj protuvrijednosti…CHF“;

- u čl. 3. t.4.: „…Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“;

- u čl. 4.: „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“;

- u čl. 5.: „… Banka će taj zahtjev provesti na način da će izvršiti konverziju glavnice u novu valutnu klauzulu, te promijeniti kamatnu stopu bez sklapanja Aneksa ovom Ugovoru. Dostavljanjem novog otplatnog plana od strane Banke Korisniku kredita, smatrat će se prihvatom ovih izmjena od strane obiju ugovornih strana. Izmjena valutne klauzule vršit će se sukladno internim aktima Banke i koeficijentu konverzije, najviše jedanput godišnje. Korisnik kredita je upoznat i prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule i kamatne stope. U slučaju otkaza ugovora, za saldo, valutnu klauzulu i kamatnu stopu mjerodavan je isključivo samo izvadak iz poslovnih knjiga Banke, s čime je Korisnik kredita u cijelosti suglasan.“;

- u čl. 18.: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita-založni dužnik i prikriveni vlasnik odriču se prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“;

- u čl. 25.: „Potpisom ovog ugovora i potvrdom kod javnog bilježnika, stranke potvrđuju…, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora… Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita-založni dužnik i Prikriveni vlasnik u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju VK iz [adresa],

OIB

81444197972,

iznos

30.213,25

(tridesettisućadvjestotrinaestkunaidvadesetpetlipa) sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 455,89 kn od 2.11.2011.,

- 741,72 kn od 2.12.2011.,

- 776,14 kn od 2.01.2012.,

- 788,93 kn od 2.02.2012.,

- 771,42 kn od 2.03.2012.,

- 769,87 kn od 2.04.2012.,

- 791,37 kn od 2.05.2012.,

- 791,25 kn od 2.06.2012.,

- 774,42 kn od 2.07.2012.,

- 768,67 kn od 2.08.2012.,

- 738,57 kn od 2.09.2012.,

- 754,47 kn od 2.10.2012.,

- 777,42 kn od 2.11.2012.,

- 769,07 kn od 2.12.2012.,

- 727,42 kn od 2.01.2013.,

- 767,42 kn od 2.02.2013.,

- 758,82 kn od 2.03.2013.,

- 774,42 kn od 2.04.2013.,

- 717,02 kn od 2.05.2013.,

- 720,42 kn od 2.06.2013.,

- 703,34 kn od 2.07.2013.,

- 718,82 kn od 2.08.2013.,

- 744,38 kn od 2.09.2013.,

- 741,17 kn od 2.10.2013.,

- 752,66 kn od 2.11.2013.,

- 771,07 kn od 2.12.2013.,

- 484,39 kn od 2.01.2014.,

- 496,99 kn od 2.02.2014.,

- 525,61 kn od 2.03.2014.,

- 488,17 kn od 2.04.2014.,

- 483,14 kn od 2.05.2014.,

- 482,19 kn od 2.06.2014.,

- 497,62 kn od 2.07.2014.,

- 503,75 kn od 2.08.2014.,

- 511,42 kn od 2.09.2014.,

- 521,42 kn od 2.10.2014.,

- 530,42 kn od 2.11.2014.,

- 531,42 kn od 2.12.2014.,

- 532,27 kn od 2.01.2015.,

- 532,27 kn od 2.02.2015.,

- 532,27 kn od 2.03.2015.,

- 532,27 kn od 2.04.2015.,

- 532,25 kn od 2.05.2015.,

- 532,27 kn od 2.06.2015.,

- 532,42 kn od 2.07.2015.,

- 532,27 kn od 2.08.2015.,

- 532,25 kn od 2.09.2015., do 31.07.2008. po stopi od 15%, a od 1.08.2008. pa do 31.07.2015. u visini eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana, dok se tužitelj o d b i j a s preostalim dijelom zahtjeva u ukupnom iznosu od 23.997,63 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 1.455,17 kn od 2.05.2007.,

- 76,37 kn od 2.10.2007.,

- 241,50 kn od 2.11.2007.,

- 83,49 kn od 2.12.2007.,

- 133,00 kn od 2.01.2008.,

- 127,11 kn od 2.02.2008.,

- 176,44 kn od 2.03.2008.,

- 133,54 kn od 2.04.2008.,

- 112,43 kn od 2.05.2008.,

- 117,79 kn od 2.06.2008.,

- 120,30 kn od 2.07.2008.,

- 95,06 kn od 2.08.2008.,

- 98,71 kn od 2.09.2008.,

- 180,34 kn od 2.10.2008.,

- 162,67 kn od 2.11.2008.,

- 304,80 kn od 2.12.2008.,

- 336,46 kn od 2.01.2009.,

- 374,11 kn od 2.02.2009.,

- 339,89 kn od 2.03.2009.,

- 432,77 kn od 2.04.2009.,

- 334,38 kn od 2.05.2009.,

- 408,86 kn od 2.06.2009.,

- 419,73 kn od 2.07.2009.,

- 407,96 kn od 2.08.2009.,

- 409,93 kn od 2.09.2009.,

- 401,29 kn od 2.10.2009.,

- 420,52 kn od 2.11.2009.,

- 427,58 kn od 2.12.2009.,

- 458,97 kn od 2.01.2010.,

- 473,49 kn od 2.02.2010.,

- 513,03 kn od 2.03.2010.,

- 514,14 kn od 2.04.2010.,

- 502,78 kn od 2.05.2010.,

- 600,42 kn od 2.06.2010.,

- 586,51 kn od 2.07.2010.,

- 725,82 kn od 2.08.2010.,

- 679,71 kn od 2.09.2010.,

- 647,42 kn od 2.10.2010.,

- 706,20 kn od 2.11.2010.,

- 716,42 kn od 2.12.2010.,

- 720,42 kn od 2.01.2011.,

- 695,58 kn od 2.02.2011.,

- 744,59 kn od 2.03.2011.,

- 735,71 kn od 2.04.2011.,

- 825,21 kn od 2.05.2011.,

- 923,67 kn od 2.06.2011.,

- 1.006,65 kn od 2.07.2011.,

- 1.037,62 kn od 2.08.2011.,

- 884,42 kn od 2.09.2011.,

- 718,47 kn od 2.10.2011.,

- 248,18 kn od 2.11.2011.

III. O d b i j a s e tužitelj s tužbenim zahtjevom pod toč. 2. koji glasi:

"2. Utvrđuje se ništetnim Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 5140030250- 62000156219/2007. od 3.04.2007., koji je sklopljen dana 1.02.2016. između tužitelja VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, potvrđen po javnom bilježniku Ružici Gagro iz Valpova pod brojem:

OV-536/2016 dana 1.02.2016." kao i sa supsidijarnim tužbenim zahtjevom koji glasi: „1. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007., sklopljenog dana 3.04.2007., između Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnice Donji Miholjac, Trg A. Starčevića 8, čiji je osnivač Slavonska banka d.d. Osijek, Kapucinska 29, pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, i tužitelja VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a ovjerenog po javnom bilježniku Ružici Gagro iz Belišća, pod brojem: OV-2010/2007 dana 16.04.2007., i to:

- u čl. 2.: „...CHF… u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“;

- u čl. 3. t.2.: „…u kunskoj protuvrijednosti…CHF“;

- u čl. 3. t.4.: „…Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“;

2. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 54.099,97 kn sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 1.455,17 kn od 2.05.2007.,

- na iznos od 76,37 kn od 2.10.2007.,

- na iznos od 241,50 kn od 2.11.2007.,

- na iznos od 83,49 kn od 2.12.2007.,

- na iznos od 133,00 kn od 2.01.2008.,

- na iznos od 127,11 kn od 2.02.2008.,

- na iznos od 176,44 kn od 2.03.2008.,

- na iznos od 133,54 kn od 2.04.2008.,

- na iznos od 112,43 kn od 2.05.2008.,

- na iznos od 117,79 kn od 2.06.2008.,

- na iznos od 120,30 kn od 2.07.2008.,

- na iznos od 95,06 kn od 2.08.2008.,

- na iznos od 98,71 kn od 2.09.2008.,

- na iznos od 180,34 kn od 2.10.2008.,

- na iznos od 162,67 kn od 2.11.2008.,

- na iznos od 304,80 kn od 2.12.2008.,

- na iznos od 336,46 kn od 2.01.2009.,

- na iznos od 374,11 kn od 2.02.2009.,

- na iznos od 339,89 kn od 2.03.2009.,

- na iznos od 432,77 kn od 2.04.2009.,

- na iznos od 334,38 kn od 2.05.2009.,

- na iznos od 408,86 kn od 2.06.2009.,

- na iznos od 419,73 kn od 2.07.2009.,

- na iznos od 407,96 kn od 2.08.2009.,

- na iznos od 409,93 kn od 2.09.2009.,

- na iznos od 401,29 kn od 2.10.2009.,

- na iznos od 420,52 kn od 2.11.2009.,

- na iznos od 427,58 kn od 2.12.2009.,

- na iznos od 458,97 kn od 2.01.2010.,

- na iznos od 473,49 kn od 2.02.2010.,

- na iznos od 513,03 kn od 2.03.2010.,

- na iznos od 514,14 kn od 2.04.2010.,

- na iznos od 502,78 kn od 2.05.2010.,

- na iznos od 600,42 kn od 2.06.2010.,

- na iznos od 586,51 kn od 2.07.2010.,

- na iznos od 725,82 kn od 2.08.2010.,

- na iznos od 679,71 kn od 2.09.2010.,

- na iznos od 647,42 kn od 2.10.2010.,

- na iznos od 706,20 kn od 2.11.2010.,

- na iznos od 716,42 kn od 2.12.2010.,

- na iznos od 720,42 kn od 2.01.2011.,

- na iznos od 695,58 kn od 2.02.2011.,

- na iznos od 744,59 kn od 2.03.2011.,

- na iznos od 735,71 kn od 2.04.2011.,

- na iznos od 825,21 kn od 2.05.2011.,

- na iznos od 923,67 kn od 2.06.2011.,

- na iznos od 1.006,65 kn od 2.07.2011.,

- na iznos od 1.037,62 kn od 2.08.2011.,

- na iznos od 884,42 kn od 2.09.2011.,

- na iznos od 718,47 kn od 2.10.2011.,

- na iznos od 704,07 kn od 2.11.2011.,

- na iznos od 741,72 kn od 2.12.2011.,

- na iznos od 776,14 kn od 2.01.2012.,

- na iznos od 788,93 kn od 2.02.2012.,

- na iznos od 771,42 kn od 2.03.2012.,

- na iznos od 769,87 kn od 2.04.2012.,

- na iznos od 791,37 kn od 2.05.2012.,

- na iznos od 791,25 kn od 2.06.2012.,

- na iznos od 774,42 kn od 2.07.2012.,

- na iznos od 768,67 kn od 2.08.2012.,

- na iznos od 738,57 kn od 2.09.2012.,

- na iznos od 754,47 kn od 2.10.2012.,

- na iznos od 777,42 kn od 2.11.2012.,

- na iznos od 769,07 kn od 2.12.2012.,

- na iznos od 727,42 kn od 2.01.2013.,

- na iznos od 767,42 kn od 2.02.2013.,

- na iznos od 758,82 kn od 2.03.2013.,

- na iznos od 774,42 kn od 2.04.2013.,

- na iznos od 717,02 kn od 2.05.2013.,

- na iznos od 720,42 kn od 2.06.2013.,

- na iznos od 703,34 kn od 2.07.2013.,

- na iznos od 718,82 kn od 2.08.2013.,

- na iznos od 744,38 kn od 2.09.2013.,

- na iznos od 741,17 kn od 2.10.2013.,

- na iznos od 752,66 kn od 2.11.2013.,

- na iznos od 771,07 kn od 2.12.2013.,

- na iznos od 484,39 kn od 2.01.2014.,

- na iznos od 496,99 kn od 2.02.2014.,

- na iznos od 525,61 kn od 2.03.2014.,

- na iznos od 488,17 kn od 2.04.2014.,

- na iznos od 483,14 kn od 2.05.2014.,

- na iznos od 482,19 kn od 2.06.2014.,

- na iznos od 497,62 kn od 2.07.2014.,

- na iznos od 503,75 kn od 2.08.2014.,

- na iznos od 511,42 kn od 2.09.2014.,

- na iznos od 521,42 kn od 2.10.2014.,

- na iznos od 530,42 kn od 2.11.2014.,

- na iznos od 531,42 kn od 2.12.2014.,

- na iznos od 532,27 kn od 2.01.2015.,

- na iznos od 532,27 kn od 2.02.2015.,

- na iznos od 532,27 kn od 2.03.2015.,

- na iznos od 532,27 kn od 2.04.2015.,

- na iznos od 532,25 kn od 2.05.2015.,

- na iznos od 532,27 kn od 2.06.2015.,

- na iznos od 532,42 kn od 2.07.2015.,

- na iznos od 532,27 kn od 2.08.2015.

- na iznos od 532,25 kn od 2.09.2015., do 31.07.2008. po stopi od 15%, a od 1.08.2008. pa do 31.07.2015. u visini eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. OIB 14036333877, da tužitelju VK, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 6.602,60 kn

(šesttisućašestodvijekuneišezdesetlipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. 14. siječnja 2022. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 5.647,40 kn o d b i j a."

2. Protiv točke I., dijela točke II. kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 30.213,25 kn sa zateznim kamatama i dijela točke IV. izreke prvostupanjske presude kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka tuženik je pravodobno izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelju naložiti plaćanje parničnih troškova, uključujući i troškove žalbe ili ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vratiti na ponovno suđenje.

2.1. Tužitelj je žalbu izjavio protiv dijela točke II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u svoti od 23.997,63 kn sa zateznim kamatama, točke III. i dijela točke IV. izreke prvostupanjske presude kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i prihvatiti tužbeni zahtjev, a tužitelju naložiti plaćanje parničnih troškova, uključujući i troškove žalbe ili ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalbe su pravovremene i dopuštene.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe su djelomično osnovane i to tuženikova žalba u odnosu na dio točke I. izreke i u odnosu na troškove parničnog postupka, a tužiteljeva žalba u odnosu na dio točke III. kojim je odbijen "supsidijarni" tužbeni zahtjev.

6. Tužitelj je postavio glavni i "supsidijarni" tužbeni zahtjev. U glavnom zahtjevu tužitelj traži utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 5140030250- 62000156219/2007od 3. travnja 2007. koji je tužitelj zaključio s tuženikovim pravnim prednikom Slavonskom bankom d.d. Osijek (dalje: Ugovor) –koji prileži na 6-15 listu spisa, a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za švicarski franak (CHF), utvrđenje ništetnim Anexa Ugovora od 1. veljače 2016. kojim je provedena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, te restitucijski zahtjev u pogledu više plaćenog na temelju tih ništetnih odredaba Ugovora, sa zateznom kamatom od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja. Tužitelj restitucijski zahtjev za isplatom novčane tražbine temelji na članku 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO).

6.1. "Supsidijarni" deklaratorni zahtjev istovjetan je "glavnom" tužbenom zahtjevu, a "supsidijarni" kondemnatorni je istovjetan kondemnatornom zahtjevu s tim da je smanjen za svotu od 110,91 kn koja predstavlja razliku između zbrajanjem zahtijevanih pojedinačnih iznosa sa zateznim kamatama (54.210,88 kn) i ukupnog iznosa iz specificiranog tužbenog zahtjeva (54.099,97 kn).

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženikov pravni prednik zaključili Ugovor, te da je tuženikov pravni prednik kao kreditor odobrio korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 52.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 20 godina, protuvrijednost po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu te da je kredit otplaćen.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da se u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona;

- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud odbio žalbe izjavljene protiv te odluke;

- da je ugovorena redovna kamata godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te iznosi 4,40% u vrijeme sklapanja Ugovora;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao,

- da su stranke 1. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom;

- da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 24.736,40 kn te da se preplata koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi;

- da je u prijelaznom razdoblju na dan 30.rujna 2015. utvrđen manjak u iznosu od 850,55 kn pa da konačni saldo preplate iz postupka konverzije na dan provođenja konverzije 3.veljače 2016. iznosi 23.886,72 kn.

9. Prvostupanjski sud utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi temelji na činjenici da je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno u kolektivnom sporu koji je vođen i protiv tuženika, a u vezi potrošačkih ugovora koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kada je zaključan i Ugovor, da je banka povrijedila kolektivne interese potrošača, a presuda donesena u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika kako je propisano člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 13/09 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14).

10. Navedenom odlukom utvrđeno je da je osam banaka, među kojima je i tuženik, u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja Ugovora, povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, a da nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a čime su banke postupile suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

11. U odnosu na dio zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove na temelju ugovornih odredbi kojim je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica i kamata, švicarski franak sud smatra da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. ima učinak pravno relevantne činjenice u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u vezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem je zaključen i Ugovor.

12. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utemeljio na članku 502.c ZPP-a kojim je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

12.1. Tužiteljevo pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se na članku 118. ZZP/14 prema kojem odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. O prigovoru zastare sud je odlučio zaključivši da zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat pretplaćenih iznosa) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost. U ovom konkretnom slučaju zastara za povrat preplaćenih iznosa iz osnova valutne klauzule počela je teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/17, a to je bilo 14. lipnja 2018. Zastara za povrat preplaćenih iznosa za promjenjivu kamatnu stopu počela je teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., sud je zaključio da nije nastupila zastara potraživanja.

14. Visinu novčanih zahtjeva sud je utvrdio financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke, te je dosudio tužitelju iznos koji je tužitelj kao korisnik kredita više uplatio tuženiku do dana konverzije 30. rujna 2015., uz uračunavanje preplate koju je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije.

14.1. Sud je djelomično odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 23.997,63 kn koji iznos predstavlja zbroj iznosa od 110,91 kn (razlika između zbrajanjem zahtijevanih pojedinačnih iznosa zajedno s pripadajućim kamatama na te iznose - 54.210,88 kn i ukupnog iznosa navedenog u specificiranom tužbenom zahtjevu - 54.099,97 kn) i iznosa ostvarenog u postupku konverzije na dan provođenja konverzije 3. veljače 2016 u iznosu od 23.886,72 kn.

14.2. Dakle visina dosuđenog iznosa predstavlja iznos stečenog bez osnove zbog promjena kamatne stope i promjena tečaja CHF s uračunavanjem preplate koja je utvrđena dodatkom Ugovora (povrat po izvršenoj konverziji) i iznosa od 110,91 kn.

15. Polazeći od stajališta Suda Europske unije (u daljnjem tekstu: Sud EU) izraženog u predmetima C-452/18 i C-118/17 prvostupanjski sud je zauzeo stajalište da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK iz 2015. ,a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.

16. Utvrdivši da su ugovorne odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ništetne, da aneksom ugovora tužitelj nije obeštećen, prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje svote od 30.213,25 kn.

17. Ispitujući presudu na osnovu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje, s obzirom na početak parničnog postupka, ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a.

18. U ocjeni važnijih žalbenih navoda prema članku 375. stavak 1. ZPP-a, valja kazati da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi. Zaključak je utemeljen na pravnim utvrđenjima iz presuda na koje se tužitelj pozvao. U vezi ovih postupka suda u žalbi se navodi da se sud nije mogao pozivati na presude iz parnica donesenih po kolektivnoj tužbi jer članak 502. c. ZPP-a i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača propisuju da se odredbe tih članaka odnose samo na naknadu štete, a ne i na stjecanje bez osnove, a da se kasnija izmjena ZPP-a kojom je proširena primjena te odredbe ne može retroaktivno primjenjivati. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda oslonom i na odredbu članka 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem.

19. Žalbenim navodima tuženika ponavljaju se tvrdnje o dopuštenosti valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivost valutne klauzule, o tome da je tužitelj mogao birati u kojoj će valuti kredit uzeti, ali sve navedeno nije od utjecaja na valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF i kamatnu stopu, koje se temelji na utvrđenjima iz presude donesene po kolektivnoj tužbi (prema članku 502.c ZPP-a).

20. U odnosu na tuženikove žalbene navode prema kojima nije utvrđeno da li su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, s obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača", treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle, predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihove novčane obveze, a da je potrošač, dakle, u ovom slučaju tužitelj, usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju ugovora.

20.1. Tuženik je mogao dokazivati, da je informirao tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF, ali na te okolnosti tuženik nije predložio adekvatne dokaze (osobu koja je prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora osobno razgovarala s tužiteljem) tj. da je Banka u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju pružila sve odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi te da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

20.2. Na te okolnosti tuženik je trebao predložiti saslušanje tuženikovog osobnog bankara koji je tužitelju ponudio sve informacije temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora o kreditu, odnosno osobe koja je tužitelja informirala o svim okolnostima i posljedicama vezanim uz kretanje CHF. Međutim, tuženik nije predložio saslušanje tih osoba na okolnost da je tuženik tužitelja informirao o svim rizicima fluktuacije tečaja CHF, te da je tuženik unatoč potpunoj informiranosti odlučio sklopiti ugovor o kreditu koji je vezan za valutnu klauzulu u CHF.

20.3. Zbog navedenog pravilno je prvostupanjski sud odbio dokaz saslušanjem tuženikovih zaposlenika koji su provodili kampanju o pitanjima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u odnosu na sve potencijalne klijente, korisnike kredita kao i na okolnosti da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF.

21. I prema pravnom shvaćanju ovog suda rok zastare kod stjecanja bez osnove je opći zastarni rok od pet godine. Do dana podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

22. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne.

23. Protivno tuženikovom poimanju, ocjena je i ovog suda da tužitelj sklapanjem aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije, što je prvostupanjski sud kako je to navedeno u točki 14. ove drugostupanjske presude pravilno i uradio uzevši u obzir efekt provedene konverzije

24. Utvrđeno je da su odredbe ugovora o kreditu kojim je regulirana valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa ništetne. Člankom 323. stavak 1. i 324. ZOO-a regulirane su obveze ugovornih strana u slučajevima ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti, pa je tako propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, a ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom što drugo nije određeno.

25. Na obveze ugovorne strane koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO- a).

26. Ugovorna strana čija je imovina prešla u imovinu stjecatelja ima pravo na restituciju. U konkretnom slučaju tužitelj je, dakle, stekao pravo na restituciju preplaćenih svota na ime valutne klauzule i kamatne stope zbog ništetnosti tih odredbi u ugovoru o kreditu.

27. Je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZID ZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljeve preplate sporno je i u ovom stadiju postupka.

28. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

29. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle, nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

29.1. Istina Sud EU je u presudi broj: C-452/18 je stajališta da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, o čemu će biti riječi u nastavku ovog obrazloženja.

30. Cilj ZID ZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

31. Međutim, ni jednom odredbom ZID ZPK/15, a ni aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano aneksom ugovora ni ZID ZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a ni potrošači nisu mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja aneksa ugovora.

32. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZID ZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz članaka 323. stavak 1., 324. i 1111. ZOO-a. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede u djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača, a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

33. Valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače na način koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03, članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14). Dakle, kada bi odredbe aneksa ugovoru i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

34. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

34.1. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu odredbe iz ugovora koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

35. Tužitelj se, kao prvo, nije odrekao prava na restituciju, a i u slučaju drukčijeg tumačenja aneksa ugovora, ne bi bio ispunjen jedan od prethodno navedenih uvjeta za valjanost odricanja. Naime, tužitelj nije znao čega se odriče (npr. za preplatu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije ni mogao znati jer još uvijek nije bilo utvrđeno da je i ta odredba ništetna), a ni tuženik ne tvrdi da ga je informirao o relevantnim činjenicama.

36. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu V protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo "da banka potpisivanjem anexa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljenom na nepoštenim i ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu.

37. U odnosu na tužiteljeve žalbene navode valja kazati da i prema stavu ovog drugostupanjskog suda, potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije kako je to pravilno i uradio prvostupanjski sud.

38.1. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nije ništetan Anex uz Ugovor od 1. veljače 2016. te da isti proizvodi pravne učinke. Sud je utvrdio da su stranke prethodno pregovarale o uvjetima iz aneksa te je odbio tužbeni zahtjev u dijelu točke III. izreke za utvrđenje ništetnim Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 5140030250-62000156219/2007od 3. travnja 2007 sklopljenog 1. veljače 2016. Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog dijela prvostupanjske odluke.

39. U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva sadržanog u točki III. izreke kojim je odbijen "supsidijarni" tužbeni zahtjev valjalo je zbog procesne smetnje temeljem članka 369. stavka 2. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i u tom dijelu odbaciti tužbu iz razloga jer je prvostupanjski sud počinio povredu iz članka 354. stavka 2. točke 9. ZPP-a budući je o istom zahtjevu kojeg je tužitelj umanjio za 110,91 kn, odlučio točkom I. izreke prvostupanjske presude.

40. U odnosu na dio točke I. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba članka 2. Ugovora u kojem je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

40.1. Naime, u odnosu na utvrđenje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe članka 2. Ugovora ( kojim je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita) valja navesti da za to nema nikakvog uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka. Slijedom toga valjalo je djelomičnim usvajanjem tuženikove žalbe preinačiti pobijanu točku I. izreke u navedenom dijelu pozivom na članak 373. točku 3. ZPP-a i odbiti tužitelja sa odnosnim dijelom postavljenog tužbenog zahtjeva.

41. Međutim, odlukom o troškovima postupka povrijeđeno je materijalno pravo na tuženikovu štetu.

42. Odluka o troškovima postupka temelji se na članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 2. ZPP-a, te na odredbama važeće("Narodne novine broj“: 142/12, 103/14, 18/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23- dalje: Tarifa).

42.1. Tužitelju pripadaju troškovi postupka u svoti od 245,39 EUR.

42.2. Trošak se sastoji od troškova nagrade odvjetniku prema Tarifi i to za: sastav tužbe iznos od 1.000,00 kn, zastupanja na četiri ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari iznos od po 1.000,00 kn (4 x 1000,00 kn = 4.000,00 kn), pristup na ročište za objavu presude iznos od 500,00 kn, sastav četiri obrazložena podneska iznos od po 1.000,00 kn (4 x 1.000,00=4.000,00 kn). Tužitelju pripadaju troškovi sudske pristojbe na tužbu u svoti od 500,00 kn i sudske pristojbe na presudu u svoti od 500,00 kn te troškova vještačenja u svoti od 1.250,00 kn.

42.3. Tužitelj je uspio u sporu (kvantitativno) 50%, (u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora dok nije uspio u odnosu na utvrđenje ništetnim Anexa ugovora), dok je u pogledu osnove tužitelj uspio 55,7 % ( 30.213,25 kn/54.210,85 kn, pa je ukupni uspjeh tužitelja u sporu 5,7% (50% + 55,7% =105,7% dijeljeno 2 = 52,85%), a tuženikov 47,15 %. Kad se od one stranke koja je u većoj mjeri uspjela, u konkretnom slučaju tužitelja, oduzme postotak tuženikovog uspjeha, kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, razlika iznosi 5,7% (52,85 % - 47,15%).Tako je uspjeh tužitelja odmjeren u postotku od 5,7% pa mu pripadaju troškovi postupka u svoti od 598,50 kn (5,7% od 10.500,00 kn) sve uvećano za troškove vještačenja u svoti od 1.250,00 kn, ukupno iznosi 1.848,50 kn/245,39 EUR

43.Tuženiku ne pripadaju troškovi nagrade odvjetniku za sastav žalbe jer je sa žalbom uspio samo u odnosu na sporednu tražbinu, troškove parničnog postupka.

44. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci i to pod točkom I. a) temeljem odredbe iz članka 373. točke 3. i članka 166. stavak 2. ZPP-a, pod točkom I. b) temeljem odredbe iz članka 368. stavka 1. ZPP-a, pod točkom c) temeljem odredbe iz članka 369. stavak 2. ZPP-a i pod točkom II. temeljem odredbe iz članka 166. stavak 2. ZPP-a u vezi odredbe iz članka 154. stavka 2. ZPP-a.

Dubrovnik, 13. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte