REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ŠIBENIKU

Gž R-73/2025-2

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu pojedincu Marti Plančić, u pravnoj stvari tužiteljice LTV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Meliha Okić Buljanović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Sveučilište u Zagrebu Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, Horvatovac 102a, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivi Soldo, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-6255/2021-15 od 29. svibnja 2025.g., dana 13. kolovoza 2025.g.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-6255/2021-15 od 29. svibnja 2025.g.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 1.157,78 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni iznos plaće u razdoblju od siječnja 2016. do siječnja 2017.g. teče od svakog 16. u mjesecu za prethodni mjesec (t. I izreke); te je tuženik obvezan na naknadu tužiteljici parničnih troškova u iznosu od 937,50 EUR-a (t. II izreke).

2. Citiranu prvostupanjsku odluku tuženik uopćeno pobija u cijelosti iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1.-3. (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP), dok sadržajno ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer da pobijana presuda ne sadrži razloge o primijeni čl. 9. st. 3. Zakona o radu (Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023, dalje: ZR), te žalbu obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud uvaži njegovu žalbu i preinači pobijanu prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, odnosno da istu ukine i vrati na ponovni postupak, a sve uz obvezivanje tužiteljice na naknadu mu troškova žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. U ovom predmetu postavljeni tužbeni zahtjev usmjeren je na isplatu iznosa od 1.157,78 EUR-a, pa se radi o sporu male vrijednosti iz odredbe čl. 458. st. 1. ZPP.

6. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Presudu donesenu u postupku kojim završava spor male vrijednosti nije moguće pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa žalbeni navodi žalitelja istaknuti u tom pravcu nisu dopušteni, radi čega ih ovaj sud nije ni razmatrao.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u svezi s odredbom čl. 467. st. 1. ZPP, ovaj sud ocjenjuje da prvostupanjski sud nije počinio nijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

9. Predmet ove parnice je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće u utuženom razdoblju od siječnja 2015.g. do siječnja 2017.g. u iznosu od 1.157,78 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od prvog slijedećeg dana od dospijeća svakog mjesečnog iznosa plaće do konačne isplate, počam od 16. veljače 2015.g. pa nadalje. Tužiteljica zahtjev temelji na odredbi iz članka III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011. i arbitražnoj odluci od 7. prosinca 2011.

10. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a), utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava.

11. Tijekom prvostupanjskog postupka, kao i u žalbenoj fazi postupka sporno je da li je tuženik tijekom 2016. bio u obvezi primijeniti Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006. (u daljnjem tekstu: Sporazum), Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. (u daljnjem tekstu: Dodatak) i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. (u daljnjem tekstu: Izmjene Sporazuma) i plaću tužiteljice, zaposlenoj kod tuženika, obračunati s osnovicom od 5.415,37 kn, umjesto s osnovicom od 5.108,84 kn, s time da visina tužbenog zahtjeva i tijek kamata nisu sporni.

12. U odnosu na žalbene navode da se na tuženika ne primjenjuje Sporazum, Dodatak Sporazumu i Izmjene Sporazuma, jer da isti predstavljaju ugovore obveznog prava pa stvaraju prava i obveze samo za ugovorne strane, pravilno je utvrdio da se Sporazum, Dodatak Sporazumu i Izmjene Sporazuma imaju smatrati dopunom Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (u daljnjem tekstu: TKU-a).

12.1. Sporazum je sklopljen 23. studenog 2006. između Vlade Republike Hrvatske s jedne strane i osam sindikata javnih službi s druge strane. Iste ugovorne strane su sklopile Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj: 84/07, u daljnjem tekstu: TKU/07) u kojemu su u članku 49. stavku 4. ugovorile „Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, zaključen 23.11.2006. i svi sporazumi koji iz njega proističu, sadržajno predstavljaju sastavni dio ovog kolektivnog ugovora“, čime su ugovorne strane TKU/07 prihvatile sadržaj Sporazuma kao dio sadržaja TKU-a.

12.2. Iste ugovorne strane, Vlada Republike Hrvatske i istih 8 sindikata javnih službi, sklopile su i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj: 115/10, u daljnjem tekstu: TKU/10) u kojemu su u članku 51. stavku 4. ugovorile „Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima.“

12.3. Uz to su i člankom 51. stavkom 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj: 141/12, u daljnjem tekstu: TKU/12) ugovorne strane ugovorile „Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima.“

13. Iz navedenoga se zaključuje da su ugovorne strane potpisom TKU-a/07, TKU-a/10 i TKU-a/12 jasno i nedvosmisleno izrazile svoju volju da se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje prema parametrima, koji su pobliže definirani u Sporazumu, odnosno Dodatku Sporazumu o osnovici, pri čemu valja istaknuti da strane kolektivnog ugovora nisu dužne u samom kolektivnom ugovoru navesti apsolutni iznos osnovice za obračun plaće, već osnovicu mogu odrediti i propisivanjem kriterija za njezino utvrđenje. Isto tako, ugovorne strane su ovlaštene u kolektivnom ugovoru pozvati se na kriterije, koji su utvrđeni u nekom drugom propisu ili ugovoru, pa tako i u Sporazumu, kojeg će iste sklopiti naknadno ili su ga sklopile prije sklapanja samog kolektivnog ugovora.

14. Budući da je u svakom kolektivnom ugovoru, koji su ugovorne strane sklapale, jasno izražena njihova volja da se osnovica plaće utvrđuje prema kriterijima koji su ustanovljeni u Sporazumu i Dodatku Sporazumu, može se smatrati da isti predstavljaju dopunu TKU-a, kojom su ugovorne strane TKU-a detaljno utanačile određeni segment, koji je bio predmetom kolektivnog pregovaranja.

15. Zakonom o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, broj: 27/01 i 39/09) u članku 2. je propisano „Javne službe u smislu ovoga Zakona jesu: javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.“, a budući da je tuženik javna ustanova osnovana od strane Republike Hrvatske to se na tuženika ima primijeniti Temeljni kolektivni ugovor, a samim time i Sporazum, Dodatak Sporazumu, te Izmjene Sporazuma.

16. Zaključci prvostupanjskog suda su u skladu i sa stavovima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kako u odluci koju navodi prvostupanjski sud, tako i u odluci Rev 511/2022-2 od 30. studenog 2022.g. glede razdoblja primjene članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama i za primjenu osnovice za obračun plaće od 5.415,37 kn bruto, prema kojem nakon 26. siječnja 2017. nema mjesta njihovoj primijeni, sukladno odredbi članka XI. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. kojom je ugovoreno da se dodatak sporazumu i navedene izmjene i dopune smatraju Ugovorom na određeno vrijeme u trajanju od 5 godina, pa sukladno tome u svezi s čl. 199. st. 1. ZR-a, nakon 26. siječnja 2017. nema mjesta primjeni Sporazuma.

17. Istina, Vlada Republike Hrvatske 29. prosinca 2016. donijela je Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017. tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena za mjesec veljaču 2017. Međutim, odredbom čl. 9. st. 3. ZR-a propisano je da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Sporazumom sklopljenih između radničkog vijeća i poslodavca, Kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Budući da je primjena Izmjena Dodatka Sporazumu trajala do 26. siječnja 2017., a ista predstavlja za tužiteljicu povoljnije pravo, to joj pripada pravo na isplatu razlike plaće i za siječanj 2017. kako to u odlomku 5. obrazloženja pobijane odluke utvrđuje i obrazlaže prvostupanjski sud, pa se neosnovanim ukazuje žalbeni navod da pobijana presuda ne sadrži razloge u smislu isticanja njegovog prigovora o primijeni navedene odredbe čl. 9. st. 3. ZR-a.

18. Radi navedenog, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a je žalbu tuženika valjao kao neosnovanu odbiti.

19. Žalbu tužitelja na prvostupanjsku odluku o parničnom trošku, ovaj sud nije posebno razmatrao. To iz razloga što istu neodređeno pobija (čl. 365. st. 1. ZPP-a), a drugostupanjski sud više ne pazi po službenoj dužnosti na taj žalbeni razlog (čl. 365. st. 2. ZPP).

20. Temeljem čl. 166. st. 1. ZPP-a ovaj sud je odlučio i o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka, te isti kao neosnovan odbio jer nije uspio sa žalbom, pa u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a nema osnova za obvezivanje protivne stranke na naknadu mu tih troškova.

U Šibeniku, 13. kolovoza 2025.g.

S U D A C

Marta Plančić