Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-7386/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Anđe Ćorluka, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. FC, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 126/19, 84/21, 114/22 i 36/24), odlučujući o žalbi okr. FC, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, broj: Pp-730/2025 od 29. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 13. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okr. FC, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o izrečenoj zaštitnoj mjeri na način da se okr. FC na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, izriče zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja supruga FCB iz [adresa], na udaljenost ispod 100 (sto) metara u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

II. U ostalom dijelu se žalba okr. FC odbija kao neosnovana, te prvostupanjska presuda u pobijanom, a ne preinačenom dijelu potvrđuje.

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okr. FC se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka od 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. FC proglašena je krivom zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, za koji je okrivljenici na temelju istog propisa, uz primjenu odredbe o ublažavanju novčane kazne, izrečena novčana kazna 850,00 eura, u koju kaznu se okrivljenici uračunava vrijeme za koje je bila lišena slobode 79,63 eura tako da ima za platiti 770,37 eura, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku od 90 dana, te je dužna naknaditi trošak prekršajnog postupka u ukupnom iznosu 59,85 eura.

1.1. Istom presudom je okrivljenici na temelju čl. 50. st. 1. t. 1. (ispravno st. 2.) PZ-a i čl. 16. st. 1. i 2. u vezi s čl. 13. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji, supruga FCB iz [adresa] na udaljenost manju od 100 metara u trajanju 2 godine.

2. Protiv te presude okr. FC je pravodobno putem braniteljice Vesne Rajić, odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu Milenko Ščetar i Vesna Rajić u Križevcima, podnijela žalbu zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava i odluke o zaštitnoj mjeri, dok iz sadržaja žalbe proizlazi i da presudu pobija zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući prihvatiti žalbu, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje odnosno, preinačiti presudu i okrivljenicu osloboditi optužbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrdio da je trajanje odluke o zaštitnoj mjeri nepravilno odmjereno, dok u ostalom dijelu presude nisu počinjene povrede na koje ukazuje okrivljenica.

5. Prije svega, navodeći u žalbi da prvostupanjski sud nije obrazložio i analizirao spis broj Z-498/2025, te nije dao dostatne razloge za izricanje zaštitne mjere, okrivljenica ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a.

5.1. Međutim, suprotno takvim žalbenim prigovorima prvostupanjski sud je po ocjeni ovog suda, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala iznio koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je, dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenice, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni. Okolnost što je okrivljenica iznoseći obranu navela da je podnijela zahtjev za razvod braka i zahtjev za podjelu bračne stečevine i upisala zabilježbu na predmetnu obiteljsku kuću o čemu je Zemljišno knjižni odjel izdao rješenje br. Z-498/2025 od 9. siječnja 2025., ne upućuje na postojanje niti jedne bitne činjenice koju bi trebalo utvrđivati radi ocjene njene prekršajne odgovornosti. Iz tog razloga po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije trebao vršiti uvid u navedeni zemljišno-knjižni predmet niti ga analizirati budući da činjenica spora bračne stečevine kuće u kojoj se zbio događaj, nije odlučna činjenica o kojoj bi ovisila odluka o krivnji. Stoga presudi ne nedostaje razlog o odlučnoj činjenici. Nadalje, odluka o izrečenoj zaštitnoj mjeri zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji, unatoč šturim razlozima, ipak sadrži dovoljni stupanj objašnjenja zašto ju je potrebno izreći pa su razlozi o odlučnim činjenicama dani, jasni i nisu proturječni, zbog čega je ocijenjeno da žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a nije osnovana.

6. Žaleći se zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava (iz čl. 196. t. 1. PZ-a), okr. FC navodi da se njeno ponašanje ne može podvesti pod psihičko nasilje u obitelji jer prigovaranje suprugu u vezi prodaje automobila nije nikakvo nasilje već razgovor i neslaganje oko podjele bračne imovine, a osobito ne psihičko nasilje koje uključuje niz ponašanja kojima se narušava mentalno i emocionalno zdravlje člana obitelji, odnosno verbalne napade, ucjene, kontrolu, izolaciju, ponižavanje i druge oblike emocionalnog zlostavljanja, a čiji je cilj uspostavljanje kontrole i moći nad žrtvom uzrokujući strah, tjeskobu i druge psihičke probleme koje izazivaju posljedicu kod žrtve što se nije dogodilo. Dalje ističe da, budući da se broš nalazio na ruci okrivljenice i visio je na privjesku, istoga je oštećenik otrgnuo i nema govora o udaranju ni sa kakvim brošem po ruci oštećenika, a da bi se moglo raditi o fizičkom nasilju te se ne stječu obilježja niti tog oblika nasilja.

6.1. Međutim, iako je u pravu okrivljenica da dio ponašanja opisanog u izreci pobijane presude koje se sastojalo u verbalnom napadu na supruga i predbacivanju u vezi prodaje automobila, nije takvog intenziteta i stupnja agresivnosti da bi samo za sebe predstavljalo psihičko nasilje koje bi objektivno moglo uznemiriti nekog člana obitelji ili mu povrijediti dostojanstvo, to ponašanje u konkretnom slučaju zajedno s ostalim koje je uslijedilo nakon toga, a to je okrivljeničino razbacivanje namještaja u dnevnom boravku, kao i činjenica da je nepozvana došla u kuću iz koje je odselila (u odnosu na koju se vodi spor zbog podjele bračne stečevine), predstavlja napad na psihički integritet supruga te se po ocjeni ovog suda ne može uzeti da je takvo ponašanje uobičajeno prihvatljivo i da ga je član obitelji dužan trpjeti bez osjećaja nelagode ili potresenosti, odnosno da se pritom ne uznemiri ili mu se ne povrijedi dostojanstvo, što je posljedica nastala kod konkretne žrtve. Kada se uzme u obzir i da je okrivljenica pritom udarila supruga metalnim brošem po ruci, primijenivši time i fizičku silu uslijed koje nije nastala tjelesna ozljeda, okrivljenica je cjelokupnim naprijed opisanim ponašanjem ostvarila zakonsko biće prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, prema suprugu, osobi starije životne dobi.

6.2. Stoga nije počinjena povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava koju ističe okrivljenica u žalbi.

7. Nadalje, navodeći u žalbi da nema govora da bi okrivljenica udarila supruga po ruci metalnim brošem, već je broš koji se nalazio na ruci okrivljenice i visio na privjesku, oštećenik sam otrgnuo, okrivljenica se sadržajno žali i zbog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.1. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud opravdano na temelju iskaza ispitanog svjedoka FCB, okrivljeničinog supruga koji je detaljno opisao uznemirujuće i nasilno ponašanje okrivljenice te način na koji ga je „velikim metalnim brošem koji je imala na sebi“, udarila po ruci, čiji iskaz je pravilno prihvaćen kao neposredno uvjerljiv, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenica počinila nasilje u obitelji prema suprugu, osobi starije životne dobi.

7.2. Stoga okrivljenica bezuspješno u žalbi pokušava dovesti u pitanje pravilnost i potpunost činjeničnog utvrđenja, relativizirajući svoje ponašanje i naglašavajući pretjeranu reakciju supruga na njeno postupanje. Po ocjeni ovog suda, okrivljenica u žalbi preocjenjuje izvedeni dokaz na način da ga tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, a koju ovaj sud drži pravilnom. Provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani okrivljenice. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je dovoljno argumentirano obrazložio i dao prihvatljive razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

7.3. Žalbeni navodi u kojima se ne navode relevantne nove činjenice i ne predlažu novi dokazi, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

8. Ispitujući izrečenu zaštitnu mjeru zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja FCB iz [adresa], a povodom žalbenih navoda, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se predmetnom zaštitnom mjerom ostvaruje njena svrha iz čl. 51. PZ-a i čl. 12. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno, otklanjaju uvjeti koji bi mogli omogućiti ili potaknuti okrivljenicu na činjenje novog prekršaja. Isto tako se njenom primjenom otklanja ugroženost okrivljeničinog supruga FCB, prema kojem je okrivljenica bila nasilna, te je izrečena zaštitna mjera razmjerna težini počinjenog prekršaja (psihičkog i tjelesnog), kao i opasnosti od prekršaja koji se mogu od okrivljenice očekivati. U odnosu na žalbeni navod da se izrečenom zaštitnom mjerom okrivljenici povređuje pravo vlasništva nekretnine u vezi koje se vodi spor, ukazuje se da po ocjeni ovog suda okolnosti počinjenog djela (dolazak nepozvane okrivljenice u kuću gdje živi suprug), opravdavaju izricanje zabrane približavanja žrtvi i kada se nalazi u predmetnoj kući (u kojoj je ranije živio s okrivljenicom), budući da se radi o osobi starije životne dobi (rođ. 1948. g.) za koju se ne očekuje veće kretanje izvan kuće pa ju je potrebno zaštiti i u njenom domu. Stoga je uspostavljena pravilna ravnoteža između prava vlasništva na čiju zaštitu se poziva okrivljenica te općeg interesa zaštite žrtve od nasilja u obitelji. Potrebno je istaknuti da je okrivljenica dužna poduzeti razumne napore kako ne bi voljno kršila izrečenu zaštitnu mjeru niti činila bilo kakve radnje usmjerene na kršenje zaštitne mjere prema žrtvi gdje god se žrtva nalazila.

8.1. Nadalje, nije u pravu žaliteljica kada ističe da joj je bilo dovoljno izreći „zabranu komunikacije i uspostavljanja veze“ sa suprugom, budući da takva zaštitna mjera nije propisana niti odredbama PZ-a niti Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Ako je time okrivljenica smatrala da joj je dovoljno izreći djelomičnu zabranu odnosno „zabranu uznemiravanja ili uhođenja žrtve“, potrebno je istaknuti da je člankom 16. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisano: „Zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve može se izreći počinitelju nasilja u obitelji ako postoji opasnost da bi počinitelj prema toj osobi mogao ponoviti nasilje u obitelji.“, dakle da se radi o „zaštitnoj mjeri zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve“. Ukazuje se da su zaštitne mjere, po svom sadržaju i duljini trajanja, strogo i izričito propisane PZ-om i posebnim zakonima, pa tako i Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, i iste se moraju izricati upravo onako kako su propisane, a što znači da prvostupanjski sud nema nikakve ovlasti, prilikom izricanja zaštitnih mjera, iste mijenjati na bilo koji način. Kada bi sud izrekao zaštitnu mjeru koja u sadržaju nije propisana Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, a niti odredbom čl. 50. st. 1. PZ-a, tada bi izrekao nepostojeću zaštitnu mjeru te prekoračio ovlast koju ima po zakonu.

8.2. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu zbog toga što izrečena zaštitna mjera nije osnovana.

8.3. Međutim, imajući u vidu da okrivljenica prethodno nije osuđivana osoba, po stavu ovog suda trajanje zaštitne mjere u najduljem zakonom propisanom trajanju od dvije godine koliko je okrivljenici izrečena pobijanom presudom, previsoko je odmjereno, unatoč prijedlogu žrtve te je izricanje zaštitne mjere u trajanju šest mjeseci primjerenije s obzirom na način i intenzitet počinjenog prekršaja te opasnosti budućeg ugrožavanja žrtve u obitelji. Primjena zaštitne mjere u ovom trajanju, a u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, po ocjeni ovog suda je primjerena i nužna kako zbog otklanjanja okolnosti koje bi moglo poticajno djelovati na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka tako i zbog dodatnog preventivnog djelovanja na buduće ponašanje okrivljenice te je u skladu i s načelom razmjernosti.

8.4. Slijedom iznesenog je ovaj sud preinačio odluku o zaštitnoj mjeri u pogledu njenog trajanja tako da je trajanje iste smanjeno na razdoblje od šest mjeseci, koliko je i predloženo u optužnom prijedlogu.

9. Iako iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenica nije žalila zbog odluke o novčanoj kazni, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. PZ-a, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

9.1. Stoga, razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljenici za počinjeni prekršaj utvrdio novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Naime, okrivljenici je izrečena prvenstveno blaža vrsta kazne, budući da je za prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, propisana kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju od najmanje 70 dana, a potom i ublažena novčana kazna ispod posebno propisanog minimuma (najmanji iznos za taj prekršaj je 1.700,00 eura), iz čega je vidljivo da je prvostupanjski sud i više nego dovoljno uzeo u obzir sve olakotne okolnosti na strani okrivljenice (imovne i osobne prilike, da je majka dvoje djece od čega je jedno maloljetno, izostanak težih posljedica). Stoga je po ocjeni ovog suda izrečena ublažena novčana kazna, uzimajući u obzir i neosuđivanost okrivljenice, iznimno primjerena i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Pravilno je prvostupanjski sud u izrečenu novčanu kaznu okrivljenici uračunao vrijeme lišenja slobode te joj ukazao na pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa preostale novčane kazne ako istu plati u roku 90 dana od primitka ove presude.

10. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13), s obzirom na složenost i trajanje postupka. Stoga po ocjeni ovog suda, iznos od 70,00 eura koji predstavlja iznos troška prekršajnog postupka bliži donjoj granici (propisan u rasponu od 13,27 eura do 663,61 eura), neće ugroziti egzistenciju okrivljenice niti osoba koje je dužna uzdržavati.

11. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 207. PZ-a (t. I.) i čl. 205. PZ-a (t. II.), odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 13. kolovoza 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Bjelovaru, u 5 otpravaka: za spis, okrivljenicu, braniteljicu, žrtvu i tužitelja.