REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Broj: Ppž-67/2022
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Anđe Ćorluka, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. BJ, zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94) i dr., odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke, VIII. policijske postaje Zagreb, podnesene protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, broj: 87. Pp-19739/2021 od 25. studenog 2021., na sjednici vijeća održanoj 13. kolovoza 2025.,
r i j e š i o j e
I. Djelomično se prihvaća kao osnovana žalba tužitelja te ukida prvostupanjska presuda u odnosu na prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira pod t. I. izreke te u tom dijelu predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
p r e s u d i o j e
II. U ostalom dijelu se odbija kao neosnovana žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke, VIII. policijske postaje Zagreb te u tom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom okr. BJ oslobođen je optužbe zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog pod t. I. izreke pobijane presude te zbog prekršaja iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/08 i 112/12), činjenično opisanog pod t. II. izreke pobijane presude, a na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), s obrazloženjem da djela koja su okrivljeniku stavljena na teret, nisu prekršaji te je odlučeno da trošak prekršajnog postupka pada ne teret proračunskih sredstava
2. Protiv te presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te nije utvrdio povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, dok je utvrdio da je činjenično stanje u odnosu na prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira pogrešno utvrđeno kako ističe i žalitelj, a u ostalom dijelu nisu počinjene povrede koje se ističe u žalbi.
U odnosu na rješenje:
5. Prvostupanjski je sud pogrešno zaključio da djelo koje se okrivljeniku stavlja na teret u t. I. izreke, onako kako je opisano optužnom prijedlogu, nije prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer po stavu prvostupanjskog suda u činjeničnom opisu nije naznačeno da bi to postupanje bilo tijekom vršenja službe pa je okr. BJ za to djelo, sukladno odredbi čl. 182. t. 1. PZ-a, trebalo osloboditi optužbe. Opisano postupanje koje se okrivljeniku činjeničnim opisom optužnog prijedloga stavlja na teret, sastoji se u tome da je „sa svoje e- mail adrese [adresa elektroničke pošte] uputio dopis pod nazivom „Daje se na znanje“ na više institucija RH kao što su PU zagrebačka, Veleposlanstvo Ruske federacije, Veleposlanstvo N.R. Kine, Mitropolija zagrebačka i raznim medijima gdje navodi da on kao B, M i V vodi rat sa korumpiranim pripadnicima hrvatske policije i hrvatskog pravosuđa“.
5.1. Prije svega, odredba čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira glasi: „Tko omalovažava ili vrijeđa državne organe odnosno službene osobe prilikom vršenja ili u vezi s vršenjem službe ili njihova zakonita naređenja, kaznit će se….“. Iz ove odredbe proizlazi da se radnja omalovažavanja ili vrijeđanja može počiniti alternativno, ili prema tijelu državne uprave („državnom organu“) ili prema službenoj osobi ako ona vrši određenu službenu radnju ili je u vezi te radnje. Dakle, vrijeđati ili omalovažavati se može državno tijelo općenito, pri čemu se suštinski negira vrijednost koju to državno tijelo predstavlja u cjelini, neovisno o tome ima li počinitelj neposredni povod za to odnosno je li prethodno to tijelo uredovalo određenim aktom prema počinitelju, dok će djelo vrijeđanja ili omalovažavanja konkretne službene osobe biti ostvareno uz uvjet da je ta službena osoba obavljala određenu službenu radnju prema počinitelju (ili drugoj osobi).
5.2. Iako je vidljivo da iz činjeničnog opisa optužbe proizlazi da je okrivljenik postupao prema više institucija odnosno tijela državne uprave zbog čega nije od važnosti je li to bilo u vezi vršenja neke službene radnje, prvostupanjski je sud očito smatrao da se okrivljenik podnescima adresiranim na razna državna tijela, obraćao službenim osobama pa je dodao zakonski opis u izreku presude na način da je dodao obilježje prekršaja („dakle, da bi vrijeđao i omalovažavao službene osobe tijekom njihovog vršenja službe“), te pogrešno zaključio da se okrivljeniku stavlja na teret postupanje prema službenim osobama u kojem slučaju treba biti ispunjeno i zakonsko obilježje „vršenja službe“ te je, u nedostatku tog obilježja, oslobodio okrivljenika optužbe.
5.3. Međutim, s obzirom da je iz optužnog prijedloga vidljivo da je okrivljenik putem elektroničke pošte poslao podnesak gornjeg sadržaja tijelima državne uprave u cjelini, tim postupanjem je ostvario zakonsko obilježja prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te ne nedostaje naznaka da je njegovo postupanje bilo u vezi s vršenjem službe, čime nije dovedeno u pitanje ostvarenje zakonskog bića tog prekršaja, kako to pogrešno tumači prvostupanjski sud.
5.4. Stoga je trebalo prihvatiti žalbu tužitelja i ukinuti prvostupanjsku presudu kojom je okrivljenik oslobođen optužbe zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i te u tom dijelu dostaviti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te je odlučeno kao pod t. I. izreke.
U odnosu na presudu:
6. U t. II. izreke pobijane presude je okr. BJ oslobođen optužbe zbog prekršaja iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, budući da opisanim ponašanjem kako je navedeno u činjeničnom opisu optužnog prijedloga, nisu ispunjenja zakonska obilježja tog prekršaja. Naime, prvostupanjski je sud zaključio da ponašanje koje se okrivljeniku stavlja na teret (uputio dopis sa svoje elektroničke pošte na PU zagrebačku, Veleposlanstvo Ruske federacije, Veleposlanstvo N.R. Kine, Mitropoliju zagrebačku i raznim medijima, u kojem naziva Republiku Hrvatsku genocidno-ustašoidno-klero-fašističko-nacističko i kvinsliško korumpiranom banana državicom čiji građani su nekažnjeno ubijali i protjerivali građane srpske nacionalnosti iz Republike Hrvatske te dalje iznoseći svoje stavove s ciljem stvaranja okruženja netrpeljivosti na osnovi etničke pripadnosti na način da će radije skočiti kroz prozor nego da ga se privodi u genocidno-ustašoidno-klero-fašističko-kvinsliški zatvor ili stanicu), nije prekršaj jer se stavljanje u nepovoljniji položaj odnosi na fizičke osobe, što Republika Hrvatska nije već ima potpuno drugačiji entitet. Iako pravilno prvostupanjski sud zaključuje da opisano ponašanje ne sadrži bitna obilježja prekršaja iz navedene odredbe, pogrešno svoj stav temelji na zakonskim odredbama o izravnoj i neizravnoj diskriminaciji i uvjetima za ostvarenje diskriminatornog položaja, budući da odredba čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ima jasan sadržaj u pogledu bitnih elemenata prekršaja koji moraju biti ispunjeni da bi se ostvario taj prekršaj, a čije ostvarenje ne ovisi o činjenici da li se osoba stavila u nepovoljniji položaj kako to parafrazira prvostupanjski sud.
6.1. Naime, čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije glasi: „Tko s ciljem prouzročenja straha drugome ili stvaranja neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja na temelju razlike u rasi, etničkoj pripadnosti, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovnom stanju, članstvu u sindikatu, društvenom položaju, bračnom ili obiteljskom statusu, dobi, zdravstvenom stanju, invaliditetu, genetskom naslijeđu, rodnom identitetu ili izražavanju i spolnoj orijentaciji povrijedi njegovo dostojanstvo, kaznit će se...“. Iz ove odredbe proizlazi da se prekršaj namjernog uzrokovanja neprijateljskog odnosno ponižavajućeg okruženja (cilj) treba odnositi na određenu fizičku osobu i kod nje izazvati povredu dostojanstva (posljedica) zbog neke zakonom zaštićene osnove (diskriminatorna osnova), a koja naznaka posljedice je u činjeničnom opisu optužbe izostala. Budući da se radi o materijalnom djelu koje je ostvareno tek ako je ostvarena i posljedica, ista kao konstitutivni element prekršaja mora biti naznačena u djelu da bi ono bilo prekršaj iz navedene odredbe. Dakle, niti se Republika Hrvatska niti njeni građani kao grupa mogu svrstati pod pojam osobe u smislu navedene zakonske odredbe, a budući da samom činjeničnom opisu optužbe nedostaje i opis nastale posljedice (povreda dostojanstva), to proizlazi da u činjeničnom opisu optužbe, nedostaje temeljni element prekršaja iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije.
6.2. Stoga, s obzirom da je zakonski opis djela odnosno pravno kvalificiranje prekršaja podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, to zbog navedenog sve odlučne činjenice nužno moraju biti navedene isključivo u činjeničnom opisu prekršaja, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Iz tog razloga djelo za koje se protiv okr. BJ vodi prekršajni postupak, a na način kako je to činjenično opisano u izreci pobijane prvostupanjske presude, po propisu nije prekršaj, pa je prvostupanjski sud pravilno istog oslobodio optužbe. Iako je prvostupanjski sud okrivljenika oslobodio optužbe na temelju čl. 182. t. 1. PZ-a, potrebno je istaknuti da bi pravilno postupanje suda u konkretnom slučaju bilo donošenje oslobađajuće presude na temelju čl. 161. st. 6. PZ-a, dakle, odmah prilikom ispitivanja optužnog prijedloga, budući da je jasno da djelo činjenično opisano u optužnom prijedlogu, nije prekršaj iz čl. 25. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (a niti neki drugi blaži prekršaj), što i sam sud navodi, umjesto vođenja cjelokupnog postupka i izvođenja dokaza da bi se potom donio zaključak da ono što je opisano u optužbi, nije prekršaj.
6.3. Slijedom toga nije relevantan navod žalbe tužitelja da opisano ponašanje ispunjava biće prekršaja te da je jasan okrivljenikov neprijateljski stav koji je općenit prema svim građanima Republike Hrvatske zbog etničke pripadnosti, u kojem prikazuje neželjeni događaj iz Domovinskog rata za koji je općepoznato da su počinitelji osuđeni, budući da bez postojanja odnosno navođenja bitnog obilježja posljedice u činjeničnom opisu optužnog prijedloga, ponašanje koje se okrivljeniku stavlja na teret, uopće nije prekršaj pa nije moguće niti utvrđivati one činjenice koje nisu naznačene u činjeničnom opisu optužbe.
7. Stoga je odlučeno kao u izreci ove odluke, a na temelju čl. 206. st. 1. PZ-a (t. I. izreke) i čl. 205. PZ-a (t. II. izreke).
U Zagrebu 13. kolovoza 2025.
Zapisničarka:
Predsjednik vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Robert Završki, v.r.
Presuda i rješenje se dostavljaju Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 3 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.
