Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3428/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednika vijeća te Ane Gradišek i Vlasta Feuš članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja BC iz [adresa], s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Šoša, odvjetnici iz Odvjetničkog društva "Bačić i partneri” u Zadru, protiv tuženice OTP banke d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata br. 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Danu Marinoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva ”Marinović i partneri” j.t.d. u Zadru, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1904/2023 od 15. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 12. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1904/2023 od 15. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1904/2023 od 15. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 6. t. 6.3. Ugovora o kreditu br. [broj kredita], oznake UK-2k, koji Ugovor je ovjeren i potvrđen kod Javne bilježnice Alkice Kolega Zubčić, broj ovjere OU- 943/06-1, u [adresa] dana 4. listopada 2006. a koja glasi: "za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke.

Točkom II. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.186,81 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2012, do isplate, u roku od 15 dana, a toč. III. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.744,83 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

Rješenjem istog suda, odbijen je prigovor tuženika kojim osporava mjesnu nadležnost prvostupanjskog suda, a toč. II. izreke odbija se prigovor tuženika za prijeboj uzajamnih potraživanja u ovoj pravnoj stvari.

2. Presudu i rješenje pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, prihvatiti navode žalbe, preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbit u cijelosti, a tuženiku naknaditi troškove postupka, podredno, prihvatiti navode žalbe i ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07,84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23.- dalje u tekstu ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. t. 6.3. Ugovora o kreditu br. [broj kredita], oznake UK-2k, koja se odnosi na naplatu naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke, za slučaj odustanka od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi te ništetne odredbe.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] oznake UK-2k od 28. rujna 2006. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 79.350,00 CHF; da je odredbom čl. 6. t.6.3. Ugovora propisano da za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke.

7. Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora pregovarao s tužiteljem oko odredbi o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva jer da je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu te da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja, stoga je prigovor tuženika, da se o toj odredbi pregovaralo, neosnovan.

8. I prema odredbi čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prvostupanjski sud utvrđuje da se o odredbi članka 6. toč. 6. 3. Ugovora o kreditu nisu vodili pojedinačni pregovori, te da je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i prednik tuženika.

S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, prvostupanjski sud utvrđuje da je navedena odredba ništetna.

9.1. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je tužitelj trebao dokazati da se o spornoj odredbi nije pregovaralo. Naime, tužitelj je naveo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo i to je negativna činjenica koju može dokazati samo onaj tko tvrdi suprotno tj. tuženik, a tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi pregovaralo.

9.2. Navedena odredba (kao i sve druge ugovorne odredbe) bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, te stoga tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja na njezin sadržaj te tuženiku nije prezentirano o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i što se njima plaća. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena odredba ništetna.

9.3. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužitelj, kao potrošač, nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja.

9.4. Zaključno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali to nije predmet spora), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Takav je stav u vezi (ništetnosti) ulazne naknade zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

10.1. S tim u vezi, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.186,81 Eur, a koji iznos je utvrdio vještak. Suprotno žalbenim navodima, nakon provedenog vještačenja, tuženik nije imao prigovore na nalaz, pa su neosnovani navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto sud „visinu potraživanja smatra osnovanom“.

10.2. Na navedeni iznos, tužitelju je dosuđena kamata koja teče od 31. srpnja 2015. do isplate u smislu odredbe članka 323. u vezi s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine broj" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO). I odluka suda o zateznoj kamati, suprotno žalbenim navodima tuženika, u skladu je s odredbom članka 1115. ZOO, obzirom da se tuženik, koji je prilikom sklapanja ugovora o kreditu koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, ne može smatrati poštenim stjecateljem, kao ni za naprijed utvrđene preplaćene iznose anuiteta s osnove primjene valutne klauzule.

11. Također je i tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja ovog potraživanja prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan, obzirom da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora o kreditu, a to i jer se na ovo potraživanje ne primjenjuje intervencijski efekt iz ranije vođenog kolektivnog spora u pogledu početka tijeka zastarnog roka.

12. Izvan rečenog na navode žalbe tuženika nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP).

13. S obzirom na navedeno, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

14. Tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njemu dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga, kao opravdan iznos troškova postupka, tužitelju dosuđen iznos koji je priznao sud prvog stupnja.

15. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka obzirom isti nije uspio sa svojom žalbom.

16. Pravilno je prvostupanjski sud rješenjem odbio prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, te prigovor prijeboja. Kako tuženik samo paušalno pobija prvostupanjsko rješenje, ničim ne obrazlažući svoje navode, to je valjalo temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijano rješenje.

U Zagrebu, 12. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća:

Željka Rožić Kaleb