Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-326/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednika vijeća te Ane Gradišek suca izvjestitelj i Vlaste Feuš, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-924/2021-23 od 14. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 12. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-924/2021-23 od 14. prosinca 2023., u pobijanom dijelu pod toč. I. i III. izreke, za iznos s kojim nije uspjela.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-924/2021-23 od 14. prosinca 2023., u pobijanom dijelu pod toč. II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke, odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je Ugovor o kreditu broj 138-50-3463058 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 15. svibnja 2006., ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužiteljici od 45.648,51 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, pobliže navedenih u toč. I. izreke presude. Točkom II.1. izreke, prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj:

138-50-3463058 koji su stranke zaključile dana 15. svibnja 2006. godine, slijedom čega tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune a koje promjene su nastupile nakon 15. svibnja 2006. godine pa na dalje.“ Točkom II.2. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 10.742,69 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos, počevši od dana plaćanja od strane tužitelja do isplate, koji iznosi su pobliže navedeni u toč. II.2. izreke presude.

Točkom III. izreke, naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.225,65 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 2023. pa do isplate.

2. Presudu u dijelu pod toč. I. i III. izreke pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog odluke o trošku. Predlaže, preinačiti presudu u pobijanom dijelu, te usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti te tužiteljici dosuditi ukupno zatraženi parnični trošak, podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

3. Tuženik pobija presudu u dijelu pod toč. II. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne odluke o troškovima postupka. Predlaže, prihvatiti navode žalbe, preinačiti presudu u dijelu pod toč. II. i III. izreke i odbiti tužbeni zahtjev, podredno, potvrditi presudu u dijelu pod toč. I. izreke, te ukinuti presudu u dijelu pod toč. II., III. izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07,84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

7. Pobijanim dijelom prvostupanjske odluke je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu u cijelosti te joj isplatiti 45.648,51 Eur koja svota se prema nalazu i mišljenju vještaka odnosi na razliku uplate tužiteljice prema tuženiku na ime anuiteta od početka do kraja otplate kredita, jer ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli nije element bez kojeg Ugovor o kreditu ne može opstati.

8. Prema odredbi čl. 322. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 63/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

9. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istoga članka propisano je da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

10. Odredbama čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03 i 46/07), odnosno čl. 102. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14) propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Odredbom čl. 1021. ZOO propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Odredbom čl. 1022. st. 1. ZOO propisano je da ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

12. Sukladno navedenim zakonskim odredbama bitni elementi ugovora o kreditu su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, slijedom čega se eventualna ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO.

13. Naime, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

14. Stoga Ugovor o kreditu, usprkos ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati zbog čega je pravilno prvostupanjska odluka donijeta sukladno materijalnom pravu iz odredbi čl. 21. i 22. u svezi s čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 2. ZOO, kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu iznosa od 45.648,51 Eur ocijenjen neosnovanim.

15. Ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (CT protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207) a i Vrhovni sud Republike Hrvatske primjerice u odlukama posl. broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. te Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024.

16. Tako je prvostupanjskom odlukom udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je tužitelju prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i dosuđena preplaćena svota u vidu razlika anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja CHF za kn tijekom otplate kredita, čime je uspostavljena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača s jedne stane i zahtjeva za djelotvornim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda s druge odnosno, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače strane ugovora a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

17. Žalbeni navodi tuženika odnose se na eventualno postavljen tužbeni zahtjev te je sporno je li prvostupanjski sud pravilno postupio kada je ovaj tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio.

18. U ovom predmetu nije sporno: da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 15. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] (dalje: Ugovor); da je tužiteljici, kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 55.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditor na dan korištenja s ugovorenom kamatnom stopom od 4,95% godišnje, koja stopa je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika; da je istim ugovorom ugovorena obveza uz primjenu valutne klauzule vezane uz valutu CHF; da je ugovoren rok otplate od 360 mjeseci, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je predmetni ugovor sklopljen radi adaptacije stana.

19. Jednako tako pravilno se je sud prvog stupnja pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke, među kojima i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

21. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ugovorene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne, jer se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo i da su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je temeljem odredbi čl. 323. st. i čl. 1111. ZOO obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

22. Valja navesti da su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača proveli test neravnoteže(analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

23. U odnosu na valutnu klauzulu valja reći je to zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, no ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

24. Zato su prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču morali biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih je on mogao ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

25. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

26. Prvostupanjski sud je svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF u vrijeme zaključenja ugovora, pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužiteljica izvršila upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

27. Tuženik je tijekom postupka, a i sada u žalbi stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu smatrajući da Ugovor o kreditu treba gledati kao cjelinu u konačnici od više uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćen iznose zbog smanjenja tečaja.

28. Tako izneseni žalbeni navodi nisu osnovani jer u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli i/ili promjenjivoj kamatnoj stopi, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (tako i Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

29. Suprotno žalbenim navodima tuženika vezanim za osporavanje pravilno utvrđenog tužiteljičinog svojstva potrošača valja navesti da je tužiteljica sadržajem svojeg iskaza na ročištu dana 28. studenog 2023. pred prvostupanjskim sudom dokazala odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog kredita s tuženikom a u svrhu adaptacije stana u kojem živi i danas, čime je postupila u skladu sa zaključkom donesenim na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. (SU IV-56/2023) po kojem je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u Chf teret dokaza statusa potrošača na tužitelju a ako banka to osporava onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Tuženik osporavajući navedeno svojstvo potrošača nije iznio nikakve prijedloge iako je slijedom navedenog shvaćanja teret dokaza bio na njemu. Stoga tuženik svojim žalbenim navodima kojima ističe neosnovane tvrdnje o bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 221. ZPP i o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju nije doveo u sumnju pravilno činjenično utvrđenje tužiteljevog statusa potrošača.

30. Dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni potrošački ugovor stranaka pravilno je odbijen, jer se njegovim saslušanjem ne može utvrđivati je li potrošač prije sklapanja konkretnog ugovora razumio rizik sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i rizicima i fluktuaciji tečaja švicarskog franka, obzirom da javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nije niti imao dužnost upozoriti potrošača na takve rizike, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i odluka Ustavnog suda broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

31. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja u odnosu na zahtjev tužiteljice za povrat i to osnova preplaćenog tečaja CHF valute.

32. U odnosu na prigovor zastare valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 13. svibnja 2021. dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

33. I po ocjeni ovog suda, s obzirom na iznesena utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa tuženik je nepošteni stjecatelj, pa u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pri čemu je visina utuženih potraživanja utvrđena nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka.

34. Stoga je pravilno naloženo tuženiku platiti tužiteljici s osnova preplaćenog tečaja CHF valute iznos od 10.742,69 Eur (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

35. Izvan rečenog na navode žalbe tuženika nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP).

36. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i visini (čl. 155. ZPP) određenog troška. Prvostupanjski sud je jasno obrazložio koje procesne radnje je priznato tužiteljici, a koje nije i zašto, tako da paušalnim žalbenim navodima, nije dovedena u sumnju odluka o trošku.

37. Slijedom iznijetoga, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu 12. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Željka Rožić Kaleb