Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3197/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Feuš, predsjednice vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Ane Gradišek, u pravnoj stvari tužiteljice DFR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nikola Delić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 8, Zagreb, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli- Pola, poslovni broj P-984/2019-50 od 13. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-984/2019-50 od 13. svibnja 2025., u pobijanom dijelu pod točkama I. II., III., IV., VI. i VIII. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe članaka 3. i 6. Ugovora o [broj kredita] koje su stranke zaključile 25.9.2006. u dijelu kojom je određena da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja i da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta, a da tužiteljica izjavljuje da je suglasna i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest tuženika o visini kamatne stope, visine anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promjenjivom kamatnom stopom (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 da tužiteljici DFR, OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati i isplati na ime razlika kamata koje su obračunate i naplaćena u odnosu na početno ugovorenu kamatu do završetka otplate kredita novčani iznos od 632,78 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2,78 eura od 12.10. 2007. do isplate,

- na iznos od 2,80 eura od 12.11. 2007. do isplate,

- na iznos od 2,73 eura od 14.12. 2007. do isplate,

- na iznos od 2,78 eura od 14. 1. 2008. do isplate,

- na iznos od 2,76 eura od 20. 2. 2008. do isplate,

- na iznos od 2,80 eura od 17. 3. 2008. do isplate,

- na iznos od 9,71 eura od 14. 4. 2008. do isplate,

- na iznos od 9,38 eura od 14. 5. 2008. do isplate,

- na iznos od 9,34 eura od 13. 6. 2008. do isplate

- na iznos od 9,16 eura od 14. 7. 2008. do isplate,

- na iznos od 9,05 eura od 15. 9. 2008. do isplate,

- na iznos od 8,92 eura od 15. 9. 2008. do isplate,

- na iznos od 9,18 eura od 14.10. 2008. do isplate,

- na iznos od 9,42 eura od 14.11. 2008. do isplate,

- na iznos od 8,87 eura od 15. 1. 2009. do isplate,

- na iznos od 11,76 eura od 15. 1. 2009. do isplate,

- na iznos od 11,64 eura od 13. 3. 2009. do isplate,

- na iznos od 11,58 eura od 13. 3. 2009. do isplate,

- na iznos od 11,10 eura od 19. 5. 2009. do isplate,

- na iznos od 14,39 eura od 22. 5. 2009. do isplate,

- na iznos od 14,03 eura od 15. 6. 2009. do isplate,

- na iznos od 13,78 eura od 13. 7. 2009. do isplate,

- na iznos od 13,48 eura od 11. 8. 2009. do isplate,

- na iznos od 13,48 eura od 14. 9. 2009. do isplate,

- na iznos od 13,12 eura od 15.10. 2009. do isplate,

- na iznos od 13,01 eura od 16.11. 2009. do isplate,

- na iznos od 12,78 eura od 15.12. 2009. do isplate,

- na iznos od 12,86 eura od 15. 1. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,81 eura od 15. 2. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,55 eura od 16. 4. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,53 eura od 16. 4. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,58 eura od 15. 6. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,42 eura od 15. 7. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,51 eura od 19. 7. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,43 eura od 13. 9. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,53 eura od 14.10. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,00 eura od 12.11. 2010. do isplate,

- na iznos od 11,84 eura od 15.12. 2010. do isplate,

- na iznos od 11,98 eura od 15.12. 2010. do isplate,

- na iznos od 11,72 eura od 17. 1. 2011. do isplate,

- na iznos od 11,23 eura od 14. 2. 2011. do isplate,

- na iznos od 11,09 eura od 15. 3. 2011. do isplate,

- na iznos od 10,59 eura od 12. 4. 2011. do isplate,

- na iznos od 10,71 eura od 12. 5. 2011. do isplate,

- na iznos od 10,89 eura od 17. 6. 2011. do isplate,

- na iznos od 11,12 eura od 18. 7. 2011. do isplate,

- na iznos od 11,12 eura od 17. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 10,11 eura od 12.10. 2011. do isplate,

- na iznos od 9,51 eura od 14. 11. 2011. do isplate,

- na iznos od 9,18 eura od 13. 12. 2011. do isplate,

- na iznos od 8,88 eura od 13. 12. 2011. do isplate,

- na iznos od 8,75 eura od 17. 1. 2012. do isplate,

- na iznos od 8,45 eura od 17. 2. 2012. do isplate,

- na iznos od 8,00 eura od 16. 3. 2012. do isplate,

- na iznos od 7,64 eura od 17. 4. 2012. do isplate,

- na iznos od 7,34 eura od 20. 6. 2012. do isplate,

- na iznos od 6,95 eura od 19. 7. 2012. do isplate,

- na iznos od 6,55 eura od 24. 7. 2012. do isplate,

- na iznos od 6,13 eura od 18. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 5,66 eura od 24. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 5,40 eura od 30.10. 2012. do isplate,

- na iznos od 5,03 eura od 27.11. 2012. do isplate,

- na iznos od 4,61 eura od 28.12. 2012. do isplate,

- na iznos od 4,12 eura od 25. 1. 2013. do isplate,

- na iznos od 3,77 eura od 22. 3. 2013. do isplate,

- na iznos od 3,39 eura od 29. 3. 2013. do isplate,

- na iznos od 2,97 eura od 27. 5. 2013. do isplate,

- na iznos od 2,50 eura od 27. 5. 2013. do isplate,

- na iznos od 2,11 eura od 27. 6. 2013. do isplate,

- na iznos od 1,69 eura od 30. 7. 2013. do isplate,

- na iznos od 1,29 eura od 30. 8. 2013. do isplate,

- na iznos od 0,87 eura od 27. 9. 2013. do isplate,

- na iznos od 0,54 eura od 4.11. 2013. do isplate

do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period (NN 72/02), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka II. izreke). Utvrđena je ništetnom odredba članka 4. Ugovora o [broj kredita] u dijelu kojom se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita i kojim se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja (točka III. izreke). Naloženo je tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 da tužiteljici DFR, OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati i isplati na ime razlika mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF novčani iznos od 2.081,04 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 3,67 eura od 14.11. 2008. do isplate,

- na iznos od 9,80 eura od 15. 1. 2009. do isplate,

- na iznos od 10,12 eura od 13. 3. 2009. do isplate,

- na iznos od 11,51 eura od 13. 3. 2009. do isplate,

- na iznos od 6,68 eura od 19. 5. 2009. do isplate,

- na iznos od 6,50 eura od 22. 5. 2009. do isplate,

- na iznos od 4,61 eura od 15. 6. 2009. do isplate,

- na iznos od 4,08 eura od 13. 7. 2009. do isplate,

- na iznos od 2,76 eura od 11. 8. 2009. do isplate,

- na iznos od 5,29 eura od 14. 9. 2009. do isplate,

- na iznos od 3,35 eura od 15.10. 2009. do isplate,

- na iznos od 4,62 eura od 16.11. 2009. do isplate,

- na iznos od 4,39 eura od 15.12. 2009. do isplate,

- na iznos od 8,13 eura od 15. 1. 2010. do isplate,

- na iznos od 10,51 eura od 15. 2. 2010. do isplate,

- na iznos od 10,00 eura od 16. 4. 2010. do isplate,

- na iznos od 12,81 eura od 16. 4. 2010. do isplate,

- na iznos od 17,03 eura od 15. 6. 2010. do isplate,

- na iznos od 18,12 eura od 15. 7. 2010. do isplate,

- na iznos od 23,13 eura od 19. 7. 2010. do isplate,

- na iznos od 25,67 eura od 13. 9. 2010. do isplate

- na iznos od 31,41 eura od 14.10. 2010. do isplate,

- na iznos od 27,25 eura od 12.11. 2010. do isplate,

- na iznos od 29,07 eura od 15.12. 2010. do isplate,

- na iznos od 35,92 eura od 15.12. 2010. do isplate,

- na iznos od 36,60 eura od 17. 1. 2011. do isplate,

- na iznos od 33,02 eura od 14. 2. 2011. do isplate,

- na iznos od 35,66 eura od 15. 3. 2011. do isplate,

- na iznos od 32,06 eura od 12. 4. 2011. do isplate,

- na iznos od 39,80 eura od 12. 5. 2011. do isplate,

- na iznos od 49,53 eura od 17. 6. 2011. do isplate,

- na iznos od 60,84 eura od 18. 7. 2011. do isplate,

- na iznos od 68,31 eura od 17. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 54,21 eura od 12.10. 2011. do isplate,

- na iznos od 48,39 eura od 14.11. 2011. do isplate,

- na iznos od 48,49 eura od 13.12. 2011. do isplate,

- na iznos od 49,63 eura od 13.12. 2011. do isplate,

- na iznos od 55,26 eura od 17. 1. 2012. do isplate,

- na iznos od 56,85 eura od 17. 2. 2012. do isplate,

- na iznos od 54,72 eura od 16. 3. 2012. do isplate,

- na iznos od 54,63 eura od 17. 4. 2012. do isplate,

- na iznos od 56,89 eura od 20. 6. 2012. do isplate,

- na iznos od 56,55 eura od 19. 7. 2012. do isplate,

- na iznos od 55,79 eura od 24. 7. 2012. do isplate,

- na iznos od 54,51 eura od 18. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 51,16 eura od 24. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 55,84 eura od 30.10. 2012. do isplate,

- na iznos od 57,04 eura od 27.11. 2012. do isplate,

- na iznos od 56,25 eura od 28.12. 2012. do isplate,

- na iznos od 51,21 eura od 25. 1. 2013. do isplate,

- na iznos od 53,59 eura od 22. 3. 2013. do isplate,

- na iznos od 55,83 eura od 29. 3. 2013. do isplate,

- na iznos od 54,95 eura od 27. 5. 2013. do isplate,

- na iznos od 50,21 eura od 27. 5. 2013. do isplate,

- na iznos od 52,12 eura od 27. 6. 2013. do isplate,

- na iznos od 51,30 eura od 30. 7. 2013. do isplate,

- na iznos od 53,39 eura od 30. 8. 2013. do isplate,

- na iznos od 55,46 eura od 27. 9. 2013. do isplate,

- na iznos od 54,52 eura od 4.11. 2013. do isplate

do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period (NN 72/02), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka IV. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi: "III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 326- 101/2006." (točka V. izreke). Naloženo je tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici DFR, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka isplatom iznosa 1.700,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka VI. izreke). Odbijen je u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška kao neosnovan (točka VII. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti (točka VIII. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I. II., III., IV., Vi. i VIII. izreke pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti kao neosnovane, te naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka, podredno uvažiti žalbu tuženika, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu uz nadoknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora su deklaratorni (kumulirani) zahtjevi tužiteljice radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj švicarskog franka te radi isplate preplaćenih anuiteta s osnove ništetnih odredaba kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa (632,78 eura) i valutna klauzula (promjena tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita) u iznosu od 2.081,04 eura, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 25. rujna 2006. sklopljen Ugovor o [broj kredita] za kupnju novog motornog vozila, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos 18.520,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca;

- da je odredbom čl. 3. Ugovora određena kamatna stopa od 5,25% dekurzivno godišnje koja je, prema odredbi članka 6., promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora ili drugog akta banke, a nije sporno ni da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit isplatio u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja, dok se mjesečni anuitetu uplaćuju u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF kredita na dan plaćanja;

- da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,25% (5,60%, 6,50 %, 6,80% i 7,30%) te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,690000 kuna – vidljivo iz nalaza i mišljenja – list 375 spisa) povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati;

- da je predmetni kredit otplaćen, a da okolnost što je tužiteljica otplatila kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost, jer bi u protivnom odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. - dalje: ZOO), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, zbog čega se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO), da činjenica što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, ne znači da tužiteljica nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da je navedena presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu);

- da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite, da presudom donesenom u kolektivnom sporu nije određeno da je bitna namjena kredita za utvrđenje (ne)dopuštenosti pojedinih ugovornih uglavaka te u konačnici primjeni učinaka predmetne presude u ovakvom individualnom sporu,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela da je davno sklopila ovaj ugovor, za potrebe kupnje osobnog automobila koji joj je služio za osobne potrebe kao samohranoj majci tada maloljetnog djeteta. Odlučila je kupiti auto Citroen C2 u Autokući Mehanika u Puli i od tamo su je uputili u ovu banku. Auto je koštao oko 96.000,00 kuna i trebala je podići kredit za cijeli taj iznos. U Hypo banci ponudili su joj samo kredit u CHF valuti, da su rekli da je to najpovoljniji kredit, to je bilo aktualno u to vrijeme, da joj je bilo bitno da joj je rata prihvatljiva jer su sin i ona tada živjeli samo od njene plaće, a alimentaciju nisu imali, da je kredit podigla na 7 godina i na početku je rata iznosila nešto manje od 1.000,00 kuna mjesečno, da joj nitko u banci nije objasnio koje rizike eventualno podrazumijeva zaduženje u CHF valuti, da joj ništa posebno nije rečeno, da je to bila samo standardna procedura, da je rata ubrzo počela rasti i rasla je sve više i više, misli da je najviše iznosila oko 1.500,00 kuna, da na to povećanje nije mogla utjecati, a kredit je uplatila u roku sukladno planu, da je Ugovor sastavio službenik banke, nije mogla pregovarati vezano za neke uvjete, to je bila situacija uzmi ili ostavi, da je u to vrijeme radila u osnovnoj školi, gdje radi i danas, nije bila vlasnica obrta niti imala udjele u trgovačkom društvu, Ugovor je pročitala, mislila je da joj je jasan, nije ekonomist, ali je smatrala da će plaćati ratu koja je bila i predviđena, da joj nije objašnjeno što utječe i kako dolazi do promjene kamatne stope odnosno tečaja valutne klauzule, imala je povjerenje u banku, ipak je to nekakva institucija, barem ju je ona tako doživljavala, a niti na kraj pameti nije joj bilo da bi se ovako nešto moglo dogoditi, ne sjeća se je li na kućnu adresu dobivala obavijesti o promjenama kamatne stope, zna da je banka znala nešto slati, podatke o stanju tekućeg i slično, ne sjeća se kod kojeg je bilježnika bila radi sklapanja ugovora niti se sjeća je li on išta objašnjavao, to je bilo zaista davno.

6. Sud prvog stupnja je na temelju navedenih utvrđenja te iskaza tužiteljice, a polazeći od odredaba članaka 81., 82., 84. i 87. ZZP/03 te članaka 323. stavka 1., 1111. i 1115. ZOO. a u vezi s odredbom članka 502.c ZPP te odredbom članka 138.a u vezi s odredbom članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. – dalje: ZZP/07), odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 41/2014., 110/2015. i 14/2019. – dalje u tekstu: ZZP/14), a polazeći od utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a prethodno ocijenivši prigovor zastare tražbine u cijelosti neosnovanim, prihvatio tužbeni zahtjev, kao djelomično osnovan (u točkama I. do IV. izreke pobijane presude), dok je djelomično odbio deklaratorni zahtjev i odlučio kao pod točkom V. izreke pobijane presude.

7. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

8. Jednako tako sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 220. ZPP, na koju povredu sadržajno upire tuženik u žalbi.

8.1. Naime, suprotno navodima u žalbi, sud prvog stupnja je detaljno i valjano obrazložio svoju odluku o dokaznim prijedlozima tuženika. Naime, tuženik je tijekom postupka odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka, svojih djelatnika svojih djelatnika DF, SF, KF, GF i SFR (list 290 spisa i 418 spisa), kako je to pravilno sud prvog stupnja utvrdio u pobijanoj presudi.

8.2. Okolnost što je sud prvog stupnja odbio dokazni prijedlog da se sasluša javni bilježnik nije bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, niti je zbog navedenog činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Naime, saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti kako niti parametre parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, (Ustavni sud Republike Hrvatske, točke 11. - 11.3. rješenja broj: UIII-4223/2021 od 1. prosinca 2021., točke 14. (15.) - 26.4. (27.4.) odluka u predmetima brojeva: U-III-3891/2022, U-III-2599/2022, U-III-1068/2022, U-

III-7125/2021, U-III-5475/2021, U-III-4613/2021, U-III-4372/2021, U-III-3540/2021, U- III-3446/2021, U-III-3401/2021, U-III-3377/2021 i U-III-3072/2021, tako niti visinu „stvarnih“ troškova naknade za obradu zahtjeva za odobrenje i obradu kredita, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Stoga su žalbeni navodi tuženika u tom dijelu neosnovani. Pored navedenog, žalitelju se ukazuje kako je sud prvog stupnja u pogledu utvrđivanja nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi dao iscrpne i valjane razloge koji žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje.

9. Suprotno žalbenim navodima, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je proveo test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti (analizom odredaba predmetnog ugovora o kreditu te iskaza tužiteljice te je svoju ocjenu o nesavjesnosti tuženika, pravilno u bitnom utemeljio na činjenicama da trgovac/banka nije potrošaču kredita dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovca (banke), da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da potrošač bio u ovisnom i slabijem položaju i nije mogao imati utjecaj na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope.

10. Odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. („Narodne novine“, br. 123/2016.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni je sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

11. Tužiteljica se u tužbi pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda (i) u odnosu na tuženika, u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna te na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana.

12. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva te presudu broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija i tuženika i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. (nepoštena odredba kojom je ugovorena valutna klauzula).

13. Nadalje, presudom suda Europske unije od **.**.2014., D, C-26/13, je u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužiteljicu potrošača o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, to je ugovorna odredba neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 25. rujna 2006., prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

13.1. S obzirom na to da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njezinoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa, ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika takve da su ovisne samo o odluci banke i stoga nepoštene.

14. Odredbom čl. 1021. ZOO, propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

15. Prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja, i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice odlučne za, u ovom slučaju, odgovarajuću primjenu članka 87 stavka 1. ZZP, i u vezi članka 323. stavka 1. ZOO.

19. Naime, odredbom članka 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila i tužiteljica u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

19.1. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužiteljica kao potrošač pozvala u tužbi.

19.2. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, a što je potvrđeno iskazom tužiteljice, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

20. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

21. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).

22. S obzirom na to da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, pa tužiteljica ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to sud prvog stupnja pravilno odlučio.

23. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine s osnove valutne klauzule u CHF, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju članka 1115. stavka 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nastupila 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 17. veljače 2021., to zastara za tražbinu s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli nije nastupila, te s obzirom na to da je tužba s osnove promjenjive kamatne stope podnesena 11. lipnja 2019., a presuda je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., to je pravilno ocijenjen neosnovanim prigovor zastare i po toj osnovi.

24. Neosnovano tuženik prigovara i da bi sud postupao suprotno volji ugovornih strana kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa umjesto promjenjive. Razlog ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju jest što se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, tako da tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora, nije mogla niti približno ocijeniti kako i u kojem će se smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Sud prvog stupnja pravilno je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka koji je izrađen objektivno i u skladu s pravilima struke te je utemeljen na dokumentaciji u spisu predmeta. Naime, utvrđeno je da su ništetne sve promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju, radi čega se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja kredita, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

25. Naime, vještak je u svom nalazu i mišljenju prema utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema spornom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužiteljica trebala plaćati uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 18.520,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 5,25% te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,690000 kuna. Vještak je obračunao da razlika po osnovi preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunata razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu ukupno iznosi 632,78 eura (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici broj 5 Nalaza i mišljenja, list 380 do 381 spisa), a da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, prethodno iznosi 2.081,04 eura (pojedinačni iznosi preplate na ime tečajne razlike specificirani su po mjesecima u Tablici broj 6 Nalaza i mišljenja, list 382 spisa).

26. Razmatrajući osnovanost žalbenog navoda da bi na ime tečajne razlike tužiteljica u pojedinim periodima plaćala niže anuitete od početno ugovorenih, valja odgovoriti da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužiteljica nije primila ništa, niti je išta stekla bez osnove, pa ne postoji niti njezina obveza vraćanja, pa je stoga taj žalbeni prigovor tuženika neosnovan.

27. Slijedom navedenog, pravilnom je primjenom materijalnog prava u smislu odredaba članaka 323. stavka 1., 1111. stavka i 1115. ZOO, valjalo prihvatiti tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu te kumulirane tužbene zahtjeve za isplatu preplaćenih iznosa u utuženom iznosu s pripadajućim zateznim kamatama.

28. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilno je utemeljena na odredbama članaka 154. stavka 5. i 155. ZPP.

28.1. U žalbenoj fazi postupka sporna je i primjena Tbr. 48./3. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 142/2012, 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022. i 126/2022. – dalje: Tarifa/12), te primjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/2023. - dalje: Tarifa/23). Sporno je odnosno je li sud prvog stupnja kada je odlučivao o troškovima postupka trebao primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka ili onu koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedinačne odvjetničke radnje.

29. Budući da je pobijana presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 13. svibnja 2025. dakle u vrijeme kada je na snazi Tarifa/23, pravilno je sud prvog stupnja primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife/12 i Tarife/23 dosudio troškovima prema vrijednosti boda od 2,00 eura (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024. i dr.).

30. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika, kao neosnovanu odbiti, i presudu suda prvog stupnja, potvrditi.

U Zagrebu 12. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Vlasta Feuš