Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-917/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tonija Šantića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Saša Jelušić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka u Rijeci, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravnom odjelu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-1988/2021-11 od 30. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 12. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice se uvažava te se preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1988/2021-11 od 30. kolovoza 2022. u dijelu pod točkom I. i dosuđujućem dijelu pod točkom II. i sudi:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tužitelj vlasnik nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci označena kao kč. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da je tuženica dužna temeljem te presude trpjeti upis prava vlasništva na istoj nekretnini sa imena Republike Hrvatske na ime i u korist tužitelja za cijelo, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi trošak postupka u iznosu od 398,16 EUR (slovima: tristodevedesetosam eura i šesnaest centi), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci označena kao kč. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da je tuženica dužna temeljem te presude trpjeti upis prava vlasništva na toj nekretnini sa imena Republike Hrvatske na ime i u korist tužitelja za cijelo. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.585,18 kn, u roku od 15 dana, dok je za više zatraženi trošak, zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude te odluke o trošku u dosuđujućem dijelu, tuženica je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana prvostupanjska presuda preinači i dosude joj parnični troškovi, podredno da se presuda ukine.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Suprotno pravnom shvaćanju tuženice, time što je prvostupanjski sud utvrdio da se tužitelj nije pozivao na rok dosjelosti do 1941. i potom zaključio - da je protekao rok od 40 godina računajući od 8. listopada 1991. pa do podnošenja tužbe 2021., uključujući i vrijeme korištenja prije 1941. - sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju se izričito u žalbi poziva tuženica ne ukazujući na druge povrede odredaba parničnog postupka.

5.1. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženice iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

6. Međutim, u pravu je tuženica kada smatra da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

7. Naime, sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio:

-da iz provedenih dokaza slijedi da je otac tužitelja stupio u posjed predmetnih nekretnina 1963. i da ih od tada on i njegova obitelj koriste na način da ih nitko ne ometa u posjedu,

-da je na utuženoj nekretnini kao vlasnik upisana tuženica, te da je tužitelju potreban rok od 40 godina za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini jer mu je posjed pošten, ali ne i zakonit i istinit,

-da bi bez obzira na upis u zemljišnim knjigama slijedilo da je utužena nekretnina bila privatno vlasništvo jer se čitavo vrijeme koristila za prolaz i odlaganje stvari, a i danas se održava,

-da s obzirom na životnu dob čovjeka nema svjedoka koji bi mogli iskazivati o neposrednim saznanjima u pogledu korištenja i posjeda utužene nekretnine u razdoblju prije 1933., a da posredna saznanja saslušanih svjedoka iz kazivanja njihovih starijih članova obitelji ili starijih stanovnika [adresa] koji su bili suvremenici prednika tužitelja potvrđuju navode tužitelja o tome kako je njegova obitelj koristila predmetnu nekretninu.

8. S obzirom na činjenični supstrat tužbe u kojem tužitelj navodi da se osobno i putem svojih prednika nalazi u posjedu predmetne nekretnine, slijedi da se tužitelj poziva na stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Stoga, na temelju utvrđenih činjenica, poklanjajući pritom vjeru saslušanim svjedocima i tužitelju, prvostupanjski sud zaključuje da je otac tužitelja stupio u posjed predmetnih nekretnina 1963. i da ih od tada on i njegova obitelj koriste na način da ih nitko ne ometa u posjedu, pa imajući u vidu rok dosjelosti od 40 godina, jer mu je posjed pošten, ali ne i zakonit i istinit, nalazi da su ispunjeni uvjeti iz članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta, dalje: ZV) da bi tužitelj dosjelošću postao vlasnik utuženih nekretnina, a i primjenom pravnih pravila 1470. i 1472. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Međutim, po ocjeni ovog suda, iz provedenih dokaza i činjenica koje je sud prvog stupnja utvrdio, takav zaključak ne proizlazi.

10. Naime, kako sam tužitelj tijekom postupka tvrdi da je u mirnom i nesmetanom posjedu sporne nekretnine sam i preko svojih pravnih prednika - roditelja od 1963., a nije sporno da je navedena nekretnina vlasništvo tuženice, te da je bila društveno vlasništvo na dan 8. listopada 1991., za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja valja primijeniti odredbu članka 159. stavak 4. ZV u vezi sa stavkom

2. i 3. istog članka.

11. Kod toga je potrebno ukazati da su se do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima od 1. rujna 1980. primjenjivala pravila bivšeg OGZ pod pretpostavkom da nisu suprotna Ustavu i zakonima FNRJ/SFRJ i njenih federalnih jedinica po kojem se pravo vlasništva dosjelošću moglo steći protekom vremena od 40 godina (paragraf 1472. OGZ). Nakon toga člankom 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. bila je propisana zabrana stjecanja prava vlasništva nad imovinom u društvenom vlasništvu, koji članak je stavljen izvan snage člankom 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 54/91) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. Nadalje, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. u članku 388. stavku 4. propisivao je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja prije tog dana, da bi Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-I-58/1997, U-I- 235/1997 i dr. od 17. studenog 1999. stavio izvan snage navedenu izvornu odredbu članka 388. stavak 4. ZV. Ta je odredba izmijenjena Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01) koji je stupio na snagu 19. prosinca 2001. pa je odredbom članka 2. određeno da se na nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa i vrijeme prije toga dana. Takva odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske štitila je prava trećih osoba koje bi pravo na vlasništvo nekretnina koje su tada bile u društvenom vlasništvu ostvarile na temelju drugih zakona i čija prava bi bila ugrožena kada bi se dosjelošću moglo steći pravo vlasništva na nekretninama koje su tada bile u društvenom vlasništvu, ali ta odredba ne štiti prava Republike Hrvatske u vlasničkim sporovima protiv nje, kada ne postoje prava trećih osoba jer se tuženica ne može pozivati na neustavnost odredbi ZV koje je sama prouzročila.

12. Kako posjed tužitelja teče od 1963. kada je njegov otac stupio u posjed sporne nekretnine, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, tužitelju kao poštenom posjedniku potrebno je posjedovanje u trajanju od 40 godina, a koje trajanje nije isteklo do 17. studenog 1999. kada je Ustavni sud Republike Hrvatske stavio izvan snage izvornu odredbu članka 388. stavak 4. ZV, slijedom čega je pogrešno prvostupanjski sud odlučio kad je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje i trpljenje upisa ocijenio osnovanim.

12.1. Tužitelj ni uz uračunavanje posjeda od 1963. niti uz primjenu mjerodavnog stavka 1. članka 1. Protokola I uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine, Međunarodni ugovori“, broj 6-142/99 i 13-69/17, dalje: Konvencija) u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske po zahtjevu br. 35298/04 ne ostvaruje pretpostavke za stjecanje prava vlasništva iz članka 159. stavak 4. ZV.

12.2. Naime, polazeći od mjerodavnog stavka 1. članka 1. Protokola I uz Konvenciju, a na tragu odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske po zahtjevu br. 35298/04, nije sporno da izmjena članka 388. stavak 4. ZV iz 2001. predstavlja zakonito miješanje javne vlasti sa legitimnim ciljem zaštite prava onih koji su mogli pretrpjeti posljedice primjene članka 388. stavak 4. ZV/96. Međutim, takvo miješanje neće biti razmjerno ukoliko izostaje kakva šteta u odnosu na prava trećih osoba, i to iz razloga što pojedini građani, kao ovdje tužitelj, ne bi trebali snositi posljedice koje proizlaze iz greške javne vlasti pri donošenju neustavnog propisa.

12.3. Međutim, računanjem roka dosjelosti temeljem poštenog posjeda tužitelja i njegovih prednika i prije 8. listopada 1991. posjedovanjem predmetne nekretnine osobno i putem svojih prednika u razdoblju od 1963. do 1999. nisu ostvarene pretpostavke iz članka 159. stavak 4. ZV u vezi stavka 1. članka 1. Protokola I uz Konvenciju jer od 1963. pa do 17. studenoga 1999. kada je donesena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se ukida odredba članka 388. stavak 4. ZV u izvornom tekstu, nije proteklo potrebnih 40 godina za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću.

13. Iz navedenih razloga tužbenom zahtjevu se nije moglo udovoljiti, pa ovaj sud drži irelevantnim žalbene navode tuženice kojima se suštinski prigovara ocjeni izvedenih dokaza – posebice iskaza tužitelja, zbog čega ovaj sud nije držao potrebnim ulaziti u ocjenu osnovanosti istih.

14. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP prihvaćanjem žalbe tuženice preinačiti pobijanu presudu pod točkom I. izreke i odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

15. Zbog preinake prvostupanjske presude, trebalo je odlučiti i o troškovima cijelog postupka (članak 166. stavak 3. ZPP) sukladno načelu po kojem se parnični troškovi naknađuju prema uspjehu stranaka u parnici (članak 154. ZPP). Budući da je ovom presudom došlo do uspjeha tuženice, a neuspjeha tužitelja, tuženici, zastupanoj po državnom odvjetništvu pripada pravo na naknadu troškova postupka na teret tužitelja, prema vrijednosti predmeta spora utvrđenoj u postupku u visini od 10.000,00 kn, sada 1.327,23 EUR, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) te odredbi članka 2. stavak 1. ZPP, a sve imajući u vidu fiksni tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 kn, i to za sastavljanje odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1.), zastupanja na ročištima od 4. travnja 2022. i 9. lipnja 2022. (Tbr. 9. toč. 1.), te za sastav žalbe protiv presude (Tbr. 10. točka 1.) sve u iznosu od po zatraženih 750,00 kn, sada 99,54 EUR po radnji, tj. ukupno 398,16 EUR koje joj je dužan naknaditi tužitelj, u roku od 15 dana.

16. U nepobijanom odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka (dio točke II. izreke), prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Šibeniku, 12. kolovoza 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić