Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Kž-403/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Ljiljane Kolenko, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog ZR, zbog kaznenog djela iz čl. 149. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., dalje: KZ), odlučujući o žalbi privatne tužiteljice MR protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K-151/2021-27 od 3. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. kolovoza 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba privatne tužiteljice MR i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je optuženi ZR na temelju čl. 453. t. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP-24) oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 149. st. 2. u vezi st. 1. KZ-a.
1.2. Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP-24 privatna tužiteljica MR upućena je s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.
1.3. Na temelju čl. 149. st. 3. ZKP-24 privatna tužiteljica dužna je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08-24 u iznosu od 200,00 eura za paušalnu svotu u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude, te nužne izdatke optuženika i nužne izdatke i nagradu branitelja u visini „odmjerenoj“ posebnim rješenjem.
2. Protiv te presude je privatna tužiteljica MR putem opunomoćenika Ivana Bačića, odvjetnika, pravovremeno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene Kaznenog zakona (pravilno: povrede kaznenog zakona), s prijedlogom da nadležni županijski sud preinači pobijanu presudu na način da optuženika proglasi krivima i osudi ga na kaznu sukladno Kaznenom zakonu uz dosudu imovinskopravnog zahtjeva u iznosu od 3.981,68 eura te obvezu naknade troškova kaznenog postupka i troška privatne tužiteljice na ime nagrade njezinog punomoćnika.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Nije osnovana žalba privatne tužiteljice zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-24 u vidu izostanka razloga o odlučnim činjenicama i u nejasnoći razloga koji su dani. Istaknutu žalbenu osnovu žaliteljica argumentira navodeći da su u obrazloženju pobijane presude izostali razlozi da li dio inkriminiranog teksta koji sadrži upit optuženika o dolasku "DORH-a i USKOK-a", ima obilježja kaznenog djela klevete. Navedeno iz razloga jer je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, osim navedenog dijela teksta, analizirao segment po segment preostali dio teksta optuženika dajući ocjenu radi li se o vrijednosnom sudu ili činjeničnoj tvrdnji. Nejasnoću razloga žaliteljica nalazi u obrazlaganju suda prvog stupnja koji dio činjeničnog opisa u privatnoj tužbi predstavlja činjenične tvrdnje, a koji vrijednosne sudove.
5.1. Suprotno stavu privatne tužiteljice, istaknute bitne povrede odredba kaznenog postupka nisu ostvarene jer je sud prvog stupnja naveo jasne i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama na temelju kojih je zaključio da u ovom slučaju nije s potrebnom sigurnošću dokazano postojanje elementa kaznenog djela klevete iz čl. 149. st. 2. u vezi st. 1. KZ-a. Navedeni dio činjeničnog opisa koji se odnosi na upit o dolasku "DORH-a i USKOK-a" izdvojeni je dio inkriminiranog teksta koji je optuženik objavio na internetskom portalu te po svom sadržaju nije samostalan jer predstavlja nagađanje koje se ne može podvrgnuti testu istinitosti te nema karakter činjenične tvrdnje, ali ni vrijednosnog suda. U odnosu na obrazlaganja vrijednosnih sudova i činjeničnih tvrdnji žaliteljica ne konkretizira zbog čega isto smatra nejasnim, već iznosi svoja stajališta. Stoga valja navesti da je činjenična tvrdnja ona koja objektivno tumačena sadrži određeni događaj, čija se istinitost može utvrditi u bitnom suglasno za sve ljude te se može dokazivati je li nešto postojalo ili nije. Takva činjenična tvrdnja koja je povod i suština objavljenog članka od strane optuženika je u ovom slučaju realizacija projekta "Tempus" koji je vodila privatna tužiteljica kao pročelnica Grada Solina. U preostalom dijelu teksta optuženik ne tvrdi da će se nešto dogoditi ili da je postupanje privatne tužiteljice kao zaposlenice Grada Solina bilo protuzakonito, već o tome postavlja upit i nagađa. Činjenične tvrdnje mogu se odnositi samo na sadašnje i prošle događaje, a ne i na predviđanje o događajima u budućnosti.
5.2. Ispitujući pobijanu presudu u povodu podnijete žalbe u smislu čl. 476. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.- odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP-25) ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje ma koje druge povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti
6. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žaliteljica u bitnome osporava pravilnost pobijane presude po pitanju izostanka nedvojbenog utvrđenja svih elementa kaznenog djela klevete s naglaskom na subjektivni element tog delikta. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, prema mišljenju žaliteljice optuženik je svjesno napisao tekst utemeljen na neprovjerenim činjenicama jer mu je isključivi cilj bio povrijediti privatnu tužiteljicu kao privatnu osobu, a ne kao zaposlenicu Grada Solina i voditeljicu konkretnog projekta "Tempus", budući da ju je nazvao „prvom damom“ i objavio njezinu fotografiju kraj inkriminiranog teksta u kojem „blati“ njezin rad na projektu. Ostvarenje namjere za klevetanjem žaliteljica nalazi u činjenici da optuženik nije izvršio ni minimalnu provjeru iznesenih činjeničnih tvrdnji, iako je to nedvojbeno mogao učiniti, jer su svi podaci o projektu "Tempus" bili javno objavljeni, i prema navodima privatne tužiteljice, dostupni na "stranici grada". Žaliteljica ne spori da optuženik kao novinar ima pravo kritizirati javnu vlast i postupati u javnom interesu, ali smatra da to mora biti u okvirima profesionalne etike uz poštivanje dostojanstva ljudi, a da je objavljivanjem spornog sadržaja ta razina prekoračena, jer optuženik proziva privatnu tužiteljicu, uz objavu fotografije, kao glavnu osobu u izvršenju određenih kriminalnih radnji
6.1. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene personalnih i materijalnih dokaza osnovano zaključio da u konkretnom slučaju nije dokazano da je optuženik doista počinitelj kaznenog djela koje je predmet optužbe, za što je iznio uvjerljive i argumentirane razloge koji predmetnom žalbom nisu dovedeni u razboritu sumnju.
6.2. Naime, prema zakonskom opisu kaznenog djela klevete isto se može počiniti samo s izravnom namjerom kojom počinitelj postupa kada je svjestan obilježja kaznenog djela i hoće ili je siguran u njihovo ostvarenje. Povezujući zakonsku definiciju izravne namjere s bitnim obilježjima kaznenog djela klevete, proizlazi da subjektivni element tog kaznenog djela postoji kada počinitelj zna za neistinitost činjenične tvrdnje koju iznosi i prenosi za drugu osobu, te je pritom svjestan da se radi o činjeničnoj tvrdnji koja može naškoditi njezinoj časti i ugledu. Prema tome, iz navedenog proizlazi da za ostvarenje kaznenog djela klevete nije potrebno utvrditi postojanje namjere klevetanja (animus iniurandi), odnosno da je počinitelj neistinitu činjeničnu tvrdnju iznio ili prenio s ciljem da povrijedi čast i ugled druge osobe, tako da privatni tužitelj kod tog kaznenog djela mora dokazivati samo da je riječ o neistinitoj činjeničnoj tvrdnji te da je počinitelj znao za njezinu neistinitost i pritom bio svjestan da ona u objektivnom smislu može naškoditi časti i ugledu privatnog tužitelja. Nedvojbeno je žaliteljica u pravu da nitko nema pravo iznositi činjenične tvrdnje difamantne za drugoga ako je svjestan njihove neistinitosti, bez obzira da li postoji javni interes za te činjenične tvrdnje. Takva mogućnost ne proizlazi ni iz čl. 10. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, bez obzira na širu dopuštenu kritiku rada javnih osoba, međutim o tome se ovdje niti ne radi. Naime, optuženi ZR ne negira da nije provjerio u Gradu Solinu podatke vezane za projekt "Tempus" iako je bio upoznat s činjenicom da može izvršiti uvid, ali navodi da to nije učinio iz razloga jer je predmetni članak objavljen na portalu temeljio na drugim izvorima ("vrh solinskog HDZ-a te arhitekti i inženjeri") kojima prema vlastitom uvjerenju nije imao razloga ne vjerovati o tome koliko je novaca potrošeno za preuređenje objekta u okviru projekta "Tempus". Također nije sporno da je došlo do preuređenja drugog prostora od onog koji je bio u početku predviđen u okviru projekta „Tempus“, a i sama privatna tužiteljica potvrđuje navode o lokaciji prostora po pitanju katastarske općine na koju ukazuje optuženik, odnosno da se ne radi o vlasništvu Grada Solina, iako po njoj to nije od odlučnog značaja za cijeli projekt, a s čime je i u pravu, te potvrđuje preuređenje prostora NK Solin, doduše, ne iz sredstava projekta "Tempus", kako sumnja optuženik u svom tekstu. Kad se uzme u obzir navedeno, s naglaskom na bitne razlike između početnog plana projekta „Tempus“ i onog realiziranog, bez obzira na dostupnost uvida u projekt na stranicama Grada Solina, i prema stavu ovog žalbenog vijeća ne može se sa potrebom sigurnošću koju zahtjeva osuđujuća presuda zaključiti da bi optuženik znao da iznosi neistinite činjenične tvrdnje ili bar imao razloga sumnjati, a da je iste ipak iznio da bi naškodio časti i ugledu privatne tužiteljice. Pritom doista nema apsolutno nikakve podloge za zaključak da bi isti iznosio predmetne činjenične tvrdnje u cilju klevetanja privatne tužiteljice kao privatne osobe, budući da se sve iznijeto odnosi na kritiku privatne tužiteljice kao pročelnice Grada Solina i voditeljice spornog projekta, pa je čak u tom kontekstu iznijet i komentar da je ista „prva dama“. Nadalje, bez obzira na dostupnost informacija o projektu „Tempus“ koji se financira iz fondova Europske unije, u situaciji kad se preuređuje potpuno drugi prostor od početno predviđenog, od čega je sada i jedan prostor s kojim je usko povezan gradonačelnik, odnosno koji se preuređuje istovremeno s realizacijom projekta "Tempus", iako iz drugih financijskih sredstava, nije za očekivati da će optuženik u funkciji dugogodišnjeg aktivista na internetskom portalu „Solin live“ i kritičara gradske vlasti, bespogovorno povjerovati onom što je dostupno na stranicama Grada Solina ili je prezentirano od njegovih predstavnika. Dakle, takvo postupanje, suprotno žaliteljici, ne implicira zaključak da je optuženiku bio cilj iznošenje neistinitih činjeničnih tvrdnji, već spada u domenu opravdane kritike javne vlasti koja je kritika i prema konotaciji sadržaja inkriminiranog teksta podložna provjeri, budući da se optuženik u odnosu na radnje privatne tužiteljice opisane u tekstu koristi izričajem "izgleda".
6.3. Stoga i prema stavu ovog drugostupanjskog nije dokazano da bi namjera optuženog ZR bila klevetati privatnu tužiteljicu iznošenjem neistinitih činjenica koje mogu štetiti njezinoj časti i ugledu, odnosno nije dokazano da bi bilo ostvareno subjektivno obilježje kaznenog djela klevete, a niti neko drugo kazneno djelo protiv časti i ugleda. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kad je optuženika na temelju članka 453. t. 3. ZKP-24 oslobodio optužbe.
7. Slijedom iznijetih razloga ovaj je sud drugog stupnja na temelju čl. 482. ZKP-25 odlučio kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 12. kolovoza 2025.
Predsjednik vijeća
Tomislav Brđanović
U zamjenu potpisao sudac
Igor Pavlic
