Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-176/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tonija Šantića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa generalna punomoćnica KĐ, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB:38922958547, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Tambić, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1559/2024- 9 od 28. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 12. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1559/2024-9 od 28. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio od tuženika isplatu iznosa od 3.051,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. veljače 2024. do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. studenog 2024., pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete u iznosu od 3.051,75 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime isplaćene obiteljske mirovine kroz razdoblje od 1. studenog 2022. do 31. prosinca 2023. djetetu svog osiguranika MĐ koji je smrtno stradao zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći koja se dogodila 24. prosinca 2012.

6. Presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud temelji na utvrđenjima da tužitelj svoj zahtjev temelji na članku 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, dalje: ZMO), a da se u slučaju izdataka učinjenih na ime obiteljske mirovine obveza tuženika određuje prema članku 27. stavak 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje ZOOP), i da ta obveza postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu. Sud prvog stupnja dalje utvrđuje da je teret dokaza visine štete, odnosno činjenice da postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koju isplaćuje i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, na tužitelju, te da je tužitelj nije dokazao, jer obračun isplaćene invalidske mirovine, odnosno izvršenih isplata ne dokazuje štetu koju je tuženik dužan nadoknaditi u smislu odredbi članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP. Stoga je sud prvog stupnja o ovoj činjenici zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP) odnosno zaključio da tužitelj isto nije dokazao pa je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

7. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) na koju sadržajno ukazuje tužitelj, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7.1. Nisu počinjene ni bitne povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP, pa stoga žalba iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

8. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava.

8.1. Naime, i prema pravnom shvaćanju ovog suda, koje je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u brojnim odlukama (primjerice odlukama broj Rev-x-388/18, Rev-909/2021, Rev-1437/2021, Rev- 12/2022, Rev-133/2023), za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine, mjerodavne su odredbe ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da prilikom odlučivanja o visini predmetne štete, nastanak štete i štetu valja obračunati primjenom odredaba članka 27. ZOOP, pa su stoga žalbeni navodi tužitelja kojima ističe protivno navedenom, pravno neutemeljeni.

8.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više odluka izrazio shvaćanje da se u opisanoj situaciji, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP, primjenjuje taj Zakon. Naime, ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga kao posebniji, treba primijeniti taj Zakon. Činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori na koje se poziva žalitelj. Da je intencija zakonodavca bila da donošenjem ZMO izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-90/2023).

8.3. U vezi sa žalbenim navodima, ovaj sud navodi da je temeljem odredbi Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj 30/15, 112/18, 63/20, 133/20, 151/22) i Statuta Hrvatskog ureda za osiguranje, Hrvatski ured za osiguranje neprofitna pravna osoba koja u pravnom prometu s trećim osobama predstavlja udruženje društava za osiguranje u Republici Hrvatskoj. Hrvatski ured za osiguranje za svoje članove obavlja poslove utvrđene Zakonom o osiguranju, Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, te drugim propisima.

8.4. Iz navedenog proizlazi da su nadležnosti Hrvatskog ureda za osiguranje utvrđene Zakonom o osiguranju, Zakonom o obveznom osiguranju u prometu i Statutom te obuhvaćaju obavljanje poslova koji se odnose na poslove nacionalnog ureda za osiguranje i druge poslove utvrđene međunarodnim sporazumima o osiguranju vlasnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama, poslove predstavljanja i zastupanja interesa društava za osiguranje u međunarodnim institucijama, poslove vođenja garancijskog fonda. Stoga s obzirom da odredba članka 27. ZOOP govori o društvu za osiguranje, to navedenu odredbu treba tumačiti na način da se pod tim pojmom podrazumijeva i Hrvatski ured za osiguranje kao udruga koja okuplja društva za osiguranje.

8.5. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP temeljem kojeg Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi tog zakona i njime preuzetih obveza, a koje su propisane u ZOOP. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene pretpostavke propisane ZOOP) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe – štetnika, i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji je uređen posebnim zakonom i to ZOOP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-622/2022).

8.6. Obiteljska mirovina u punom iznosu, koju je isplatio HZMO djetetu svog osiguranika po propisima ZMO ne može se smatrati stvarnom štetom u smislu članka 27. stavak 2. ZOOP budući ta odredba stvarnom štetom podrazumijeva razmjerni iznos isplaćene mirovine, koji u svakom slučaju treba utvrditi.

9. Neutemeljeno tužitelj prigovara da je dostavljanjem obračuna dokazao visinu štete, te da je dokaznom snagom javnih isprava vezan i sud.

9.1. Ovo stoga što priloženi obračun isplate nema značaj javne isprave u smislu odredbe članka 230. ZPP neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz članka 161. -170. ZMO, jer navedene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja već reguliraju pitanje naknade štete (tako i Rev- 1437/2021).

9.2. Kako dakle, obračun na koji se poziva tužitelj predstavlja ispravu koja nije javna, za nju ne vrijedi presumpcija istinitosti iz članka 230. stavka 1. ZPP. Stoga je u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku, teret dokazivanja glede plaćanja i visine isplaćenog, na HZMO.

10. Kako je u ovoj pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to članka 27. tog Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, a ne primjenom odredbi ZMO, to proizlazi da u slučaju kada se radi o izdacima učinjenim s osnove obiteljske mirovine, kao što je propisano u članku 27. stavku 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a ne štetni događaj od 24. prosinca 2012. za koji je odgovoran vozač – štetnik.

10.1. Dakle, suprotno žalbenim navodima, obvezu tuženika treba prosuđivati prema članku 27. ZOOP, koji regulira konkretan ugovor o osiguranju, pa je materijalno pravo u ovom predmetu pravilno primijenjeno. Obveza tuženika postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Stoga u situaciji kada tužitelj nije dokazao da šteta uistinu postoji (kao razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu), niti je na te okolnosti predložio izvođenje adekvatnog dokaza – financijskog vještačenja, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Što se pak tiče pozivanja tužitelja na pravomoćno okončane postupke na temelju iste činjenične i pravne osnove te pravnu nesigurnost uslijed neujednačene sudske prakse, navesti je da sudska praksa nije izvor prava koju bi bezuvjetno primjenjivali sudovi, pa stoga niti ne obvezuje sudove na njihovu primjenu. Također je ukazati da je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske povjerena uloga osiguranja jedinstvene primjene prava kroz sustav pravnih lijekova, konkretno revizije po dopuštenju koja mu omogućuje da odlučuje o pravnim pitanjima u konkretnim predmetima i na taj način osigura jedinstvenu primjenu prava.

12. Slijedom svega iznesenog, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 27. ZOOP kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti.

13. Budući da tužitelj u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tužitelja kojom se pobija odluka o parničnom trošku ukazuje neosnovanom.

14. Iz navedenih razloga, budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti povrede zakona na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U Šibeniku, 12. kolovoza 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić