Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-375/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tonija Šantića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa punomoćnica TS, dipl. iur., zaposlenica tužitelja, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB:22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Davor Bubalo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini broj P- 147/2023-31 od 11. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 12. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini broj P-147/2023-31 od 11. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio od tuženika isplatu iznosa od 11.225,00 EUR/84.575,02 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. svibnja 2022. do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2024. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete u iznosu od 11.225,00 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku kroz razdoblje od 1. veljače 2020. do 31. ožujka 2022.

6. Presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud temelji na utvrđenjima da je tužiteljevom osiguraniku ĆS rješenjem tužitelja od 6. listopada 2009. priznato pravo na invalidsku mirovinu, te da je uzrok invalidnosti ozljeda na radu u omjeru 100%, pa stoga da ne postoji razlika u smislu odredbe članka 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje ZOOP), odnosno da tužitelj nije pretrpio stvarnu štetu, pa da stoga nema pravo na temelju odredbi članka 27. ZOOP zahtijevati od tuženika isplatu.

7. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju sadržajno ukazuje tužitelj, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7.1. Nisu počinjene ni bitne povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP, pa stoga žalba iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

8. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te posljedično i pogrešne primjene materijalnog prava.

8.1. Naime, i prema pravnom shvaćanju ovog suda, koje je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u brojnim odlukama (primjerice odlukama broj Rev-x-388/18, Rev-909/2021, Rev-1437/2021, Rev- 12/2022, Rev-133/2023), za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine, mjerodavne su odredbe ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da prilikom odlučivanja o visini predmetne štete, nastanak štete i štetu valja obračunati primjenom odredaba članka 27. ZOOP, pa su stoga žalbeni navodi tužitelja kojima ističe protivno navedenom, pravno neutemeljeni.

8.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više odluka izrazio shvaćanje da se u opisanoj situaciji, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP, primjenjuje taj Zakon. Naime, ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, dalje: ZMO), koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga kao posebniji, treba primijeniti taj Zakon. Činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori na koje se poziva žalitelj. Da je intencija zakonodavca bila da donošenjem ZMO izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-90/2023).

8.3. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP temeljem kojeg Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi tog zakona i njime preuzetih obveza, a koje su propisane u ZOOP. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari – motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene pretpostavke propisane ZOOP) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe – štetnika, i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji je uređen posebnim zakonom i to ZOOP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-622/2022).

8.4. Kako je u ovoj pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to članka 27. tog Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, a ne primjenom odredbi ZMO, to proizlazi da u slučaju kada se radi o izdacima učinjenim s osnove invalidske mirovine, kao što je propisano u članku 27. stavku 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

8.5. U konkretnom slučaju međutim, predmetna invalidska mirovina priznata je zbog ozljede na radu u omjeru od 100%, slijedom čega je zaključiti da, u smislu odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP, nema razmjernog iznosa mirovine kojeg bi tuženik kao društvo za osiguranje bio u obvezi naknaditi tužitelju.

8.6. Stoga je pravilan činjenični i pravni zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nema razlike između mirovine koju tužitelj isplaćuje i mirovine koja bi bila utvrđena za slučaj ozljede na radu, pri čemu je ukazati da tužitelj tijekom postupka nije ni predlagao izvođenje dokaza financijskim vještačenjem.

9. Što se pak tiče pozivanja tužitelja na odluku Ustavnog suda broj U-I-856/2016 u kojoj da je izričito navedeno da se visina štete utvrđuje prema kriterijima propisanim u članku 161. stavku 2. ZMO, navesti je da iz obrazloženja ove odluke zaključno slijedi da u odnosu na prigovor da je članak 161. stavak 2. ZMO suprotan članku 27. ZOOP, Ustavni sud ističe da nije nadležan ocjenjivati međusobnu usklađenost dva zakona, te da je u nadležnosti redovnih sudova koji će zakon primijeniti kao mjerodavan u konkretnom slučaju. U odluci broj U-III-1088/2017, na koju se također poziva žalitelj, Ustavni sud je utvrdio da je razvidno da u praksi sudova u Republici Hrvatskoj, nadležnih za rješavanje sporova o kakvome je riječ i u ovom predmetu, u stvari ne postoje „duboke i dugotrajne“ razlike u primjeni mjerodavnog prava. Stoga, a povrh relevantnih i razumnih razloga koje je Visoki trgovački sud u osporenoj presudi iznio, u konkretnom slučaju nije bilo potrebe da baš u tom sudskom predmetu, zbog „neujednačenosti“ sudske prakse, dozvoli podnošenje izvanredne revizije Vrhovnom sudu. Iz navedenog po ocjeni ovog suda proizlazi da žalitelj, pozivajući se na navedene odluke, ističe parcijalno samo po neku okolnost ne sagledavajući cjelokupno činjenično stanje u svakom pojedinom predmetu na koje se navedene odluke odnose.

10. Stoga, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 27. ZOOP kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti.

11. Budući da tužitelj u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tužitelja kojom se pobija odluka o parničnom trošku ukazuje neosnovanom.

12. Slijedom iznesenog, budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti povrede zakona na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U Šibeniku, 12. kolovoza 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić