REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Us II-132/2025-8

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Kristine Senjak Krunić, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća, te sudskog savjetnika Matije Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja GEOPROJEKT d.d., Split, Sukojišanska 43, OIB: 25623466485 i Saraj inženjering d.o.o., Sarajevo, Bosna i Hercegovina, OIB: 96853250825, koje zastupa odvjetnik Marijan Vešligaj iz Odvjetničkog društva Vešligaj i Sliepčević j.t.d., Zagreb, Froudeova 9, protiv tuženika Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave, Zagreb, Ulica grada Vukovara 23/V, OIB: 95857869241, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba HŽ Infrastruktura d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 39901919995, RIJEKAPROJEKT d. o. o., Rijeka, Moše Albaharija 10a, OIB: 06443766961, i WYG SAVJETOVANJE d.o.o., Zagreb, Ulica Grada Vukovara 269g, OIB: 04303799227, radi javne nabave, na sjednici vijeća održanoj 12. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-034-02/25-01/188, URBROJ: 354-02/19-25-07 od 9. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika odbija se kao neosnovana žalba tužitelja (točkom I. izreke) te se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka (točka II. izreke).

1.1. Osporeno rješenje tuženika doneseno je povodom žalbe tužitelja na odluku o odabiru zainteresirane osobe HŽ Infrastruktura d.o.o. (dalje - naručitelj), broj: PU-80/25 od 20. ožujka 2025., donesenoj u otvorenom postupku javne nabave za izradu studijske dokumentacije modernizacije i elektrifikacije željezničke pruge L 102, Savski Marof – Kumrovec - DG, kojom je kao ekonomski najpovoljnija odabrana ponuda zainteresirane osobe, zajednice ponuditelja RIJEKAPROJEKT d.o.o., Rijeka i WYG SAVJETOVANJE d.o.o., Zagreb (dalje - odabrani ponuditelj).

2. Tužitelj je protiv osporenog rješenja podnio tužbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U tužbenim razlozima, u bitnom, ističe da je naručitelj pogrešno bodovao njegovu ponudu ne priznavši mu sve bodove za predložene stručnjake iako je dostavio tražene dokaze koje je naručitelj previdio. Uz to je naručitelj prilikom pregleda i ocjena ponuda primijenio nejednak tretman u odnosu na njegovu ponudu i ponudu odabranog ponuditelja. Da je naručitelj pravilno bodovao njegovu ponudu te da je iskoristio institut pojašnjavanja iz članka 293. Zakona o javnoj nabavi ("Narodne novine", broj: 120/16. i 114/22. – dalje ZJN) u vidu osiguranja načela jednakog tretmana, tvrdi da bi njegova ponuda bila ocijenjena ekonomski najpovoljnijom zbog čega je u konkretnom slučaju odluka o odabiru naručitelja nezakonita.

2.1. Rješenje tuženika smatra nezakonitim, jer je sam tuženik utvrdio da je naručitelj nepravilno proveo postupak bodovanja njegove ponude kada nije uzeo u obzir dostavljene dokumente, ali je unatoč takvom zaključku samostalno ocijenio da takvo postupanje naručitelja nije moglo utjecati na rangiranje ponuda. Međutim, pregled i ocjena ponuda je u nadležnosti naručitelja, a ne tuženika koji bi trebao kontrolirati zakonitost postupanja naručitelja, a ne baviti se bodovanjem ponuda. Osim toga, tuženik je dužan kada utvrdi nezakonitost i nepravilnost u postupanju naručitelja, poništiti njegovu odluku i predmet vratiti na ponovno postupanje, što u konkretnom slučaju nije učinio. Ukazuje na praksu tuženika, ali i ovog Suda pozivajući se na presudu poslovni broj: UsII-264/21 od 10. rujna 2021., prema kojoj se pregled i ocjena ponuda vrše temeljem činjeničnog stanja koje u trenutku ponovnog pregleda i ocjene ponuda utvrdi naručitelj. Drži da bi se činjenično stanje promijenilo, jer bi on u ponovljenom postupku dostavio sve dokaze kojima potvrđuje okolnosti već ranije navedene u ponudi te bi njegova ponuda bila ocijenjena ekonomski najpovoljnijom. Očito mu je da je tuženik nezakonito postupio kada se upustio u ocjenjivanje njegove ponude, umjesto da je samo vršio kontrolu zakonitosti postupanja naručitelja. Takvim postupanjem tuženika, onemogućeno je da naručitelj u ponovljenom postupku izvrši cjelovit pregled i bodovanje svih njegovih referenci.

2.2. Prema mišljenju tužitelja primjena članka 293. ZJN-a kao mogućnost, nije u skladu sa svrhom tog Zakona. Kada je dokumentacija nepotpuna, a iz ponude jasno proizlazi o kojim dokazima je riječ, naručitelj je dužan primijeniti institut pojašnjenja radi učinkovitosti postupka. Stoga ga je naručitelj trebao tražiti pojašnjenje ponude u pogledu reference 3, 4 i 5 za stručnjaka 3, jer je iz svih dostavljenih dokaza, uključujući životopis tog stručnjaka, proizlazi da on posjeduje predmetnu referencu. Isto tako naručitelj je trebao tražiti pojašnjenje za stručnjaka 5 referenci 1, 2, 4 i 5. Međutim, postupanje tuženika svodi institut dopune i pojašnjenja na teorijsku mogućnost i dovodi do situacije da se primjerice zbog tehničke pogreške kod organizacije elektroničkih foldera, dokazi ne vrednuju i zanemare. Time je bitno povrijeđen članak 293. ZJN-a, u vezi s člankom 4. (načelo učinkovitosti i jednakog tretmana). Zaključuje da naručitelj mora tražiti pojašnjenje ponude kada je iz dostavljene dokumentacije razvidno da ponuđene reference postoje, da dopuna dokaza neće mijenjati sadržaj ponude (nego potvrđuje ranije navedene činjenice) te da takvo pojašnjenje nije pregovaranje o kriterijima odabira niti izmjena bitnih elemenata ponude. Posljedica ovakvog restriktivnog tumačenja članka 293. ZJN-a dovela je do nezakonite odluke i uskraćivanja bodova za reference koje su dokazivo postojale, čime je povrijeđeno načelo učinkovitosti i jednakog tretmana, a činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

2.3. Tvrdi da je naručitelj selektivno primijenio institut pojašnjenja i upotpunjavanja dokumentacije, čime je povrijeđeno načelo jednakog tretmana iz članka 4. ZJN. Iz rješenja tuženika je razvidno da je za odabranog ponuditelja naručitelj zatražio pojašnjenje i nadopunu dokaza za stručnjaka 5 (konkretno referencu 2), iako su u tom slučaju također bili dostavljeni nepotpuni dokazi (nije bilo izričite potvrde o ulozi stručnjaka). Međutim, njemu je uskraćeno to pravo za stručnjaka 3 (referenca 3., 4 i 5) i stručnjaka 5 (reference 1., 2., 4., 5.), iako je u ponudi dostavljeni dokazi za reference 4 i 5 za stručnjaka 3 i priložen životopis s detaljnim opisom angažmana, dok naknadnim dostavljanjem potvrda ne bi došlo do izmjene ponude. Osim toga, naručitelj je i kod njega selektivno primijenio institut pojašnjenja kod određenih referenci (reference 1. i 2. za stručnjaka 3), dok za ostale reference nije zatražio nadopunu, bez objektivnog kriterija za razlikovanje tih slučajeva. Obje situacije su bile istovrsne te je u obje nedostajala potvrda ili dio dokumentacije, a naručitelj je samo za jednog ponuditelja (odabranog) postupio aktivno i omogućio nadopunu. Mogućnost traženja dopune, prema navodima tužitelja, mora biti u usporedivim situacijama primijenjena dosljedno, odnosno poštujući načelo jednakog tretmana, a tuženik nije razmotrio niti obrazložio zašto naručitelj nije primijenio iste standarde prema svim ponuditeljima. Budući da odabrani ponuditelj nije dostavio niti jedan od propisanih dokaza (potvrda druge ugovorne strane ili naslovnica) već samo životopis, a naručitelj ga je tražio pojašnjenje, dok njega koji je također dostavio životopis nije tražio pojašnjenje, očigledno je da se radi o nejednakom tretmanu ocjenjivanja ponuda ponuditelja.

2.4. Upućuje na kontradiktornost obrazloženja rješenja tuženika obzirom da se zauzima stajalište da tuženika nije ovlašten pregledavati i ocjenjivati dokaze, jer on samo kontrolira zakonitost postupanja naručitelja, a ne vrši pregled i ocjenu ponude, što je u suprotnosti s ocjenom dokaza u njegovoj ponudi na temelju kojeg prejudicira ishod postupka bodovanja.

2.5. Naglašava da je tuženik bio obvezan konstatirati samo da naručitelj nije pravilno ocijenio postojeće dokaze u ponudi i da je morao primijeniti institut pojašnjenja i upotpunjavanja ponude u skladu s člankom 293. ZJN-a, a s obzirom da naručitelj nije tako postupio, bilo je nužno poništiti odluku naručitelja i vratiti postupak na ponovno postupanje naručitelju. Predlaže poništenje rješenja tuženika i odluke o odabiru uz nalog naručitelju da mu naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.900,00 €, a tuženiku da mu naknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 5.267,50 €.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor nepravodobnosti tužbe obzirom da je osporavano rješenje objavljeno na internetskim stranicama 26. svibnja 2025., pa je, uzimajući u obzir članak 432. stavku 6. ZJN-a kao i odredbe Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24. dalje ZUS), zadnji dan roka za tužbu bio 3. srpnja 2025., a tužitelj je, prema podacima kojima raspolaže, tužbu predao 4. srpnja 2025., što je van propisanog roka. Stoga predlaže odbaciti tužbu sukladno članku 46. ZUS-a, podredno se protivi tužbenom zahtjevu iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja, pri čemu dodatno pojašnjava i osvrće se posebno na sve istaknute tužbene navode.

3.1. U osvrtu na tužbene navode u odnosu ocjenu referenci stručnjaka 3 koje su u njegovom životopisu navedene pod rednim brojevima 4. i 5. u bitnom ističe da je postupao sukladno načelu učinkovite javne nabave kada unatoč osnovanosti žalbenog navoda nije poništio odluku o odabiru. Iznosi da bi poništavanjem odluke o odabiru i vraćanjem predmetna na ponovni postupak, naručitelj nakon pregleda i ocjene ponovno odabrao istu ponudu, jer i uz bodovanje referenci navedenih u životopisu stručnjaka 3 pod rednim brojevima 4. i 5., tužiteljeva ponuda svejedno ne bi bila ekonomski najpovoljnija. Prema tome, nije svrsishodno niti ekonomično poništavati odluku o odabiru da bi se u konačnici ponovno donijela ista odluka. Budući da utvrđena nepravilnost ne utječe na zakonitost odluke o odabiru, smatra da je zakonito postupio kada je, uzimajući u obzir da je drugi žalbeni navod tužitelja ocijenjen neosnovanim, u konačnici odbio žalbu temeljem članka 425. stavka 1. točke 3. ZJN-a, a u svezi sa člankom 116. točkom 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09. i 110/21. dalje ZUP), koja propisuje da će drugostupanjsko tijelo odbiti žalbu ako utvrdi da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli utjecati na rješenje stvari.

3.2. Tuženik drži neosnovanim i pozivanje tužitelja na kontradiktornosti u njegovom postupanju obzirom da tužitelj poistovjećuje dvije potpuno različite situacije. Pojašnjava da dokumentacija dostavljena u žalbenom postupku nema utjecaja na odluku, jer s njom naručitelj nije raspolagao u postupku pregleda i ocijene radi čega nije u njegovoj nadležnosti takvu dokumentaciju ocjenjivati. Međutim, kontrolirajući zakonitost postupanja naručitelja, ocijenio je nepravilnim ne uzimanje u obzir prilikom bodovanja određene dokumentacije dostavljene u ponudi. Uzimajući u obzir obvezu poštivanja načela javne nabave (među kojima je i načelo učinkovitosti) te načela i odredbe upravnog postupka, ocijenio je da predmetna nepravilnost u pregledu i ocjeni ponude tužitelja nije od utjecaja na zakonitost odluke o odabiru.

3.3. Načelno potvrđuje navode tužitelja da on ne može prejudicirati koliko bi bodova dobila njegova ponuda s obzirom da je u ponovljenom postupku naručitelj ovlašten uzeti u obzir nove dokaze kojima se potvrđuju činjenice navedene u ponudi. Međutim, to se odnosi na situacije kada naručitelj u prethodnom postupku pregleda i ocjene ponuda nepotpuno utvrdi činjenično stanje pa su potrebni dodatni dokazi radi razjašnjenja činjenica navedenih u ponudi. No, u konkretnom slučaju naručitelj u ponovljenom postupku pregleda i ocjene ponuda ne bi imao nikakve potrebe niti razloga prikupljati neke nove dokaze s obzirom da je tužitelj u ponudi već dostavio sve propisane dokaze za dokazivanje specifičnog iskustva stručnjaka 3 u odnosu na reference navedene u životopisu tog stručnjaka pod rednim brojevima 4. i 5., samo što su isti „zalutali“ u pogrešan folder, koji je namijenjen za dokazivanje specifičnog iskustva stručnjaka 5. Tužitelj u tom smislu pogrešno upućuje na presudu ovog Suda poslovni broj: Us II-264/21 od 10. rujna 2025. prema kojoj je naručitelj vezan uputama tuženika iz ranijeg rješenja samo pod uvjetom da je stanje stvari ostalo nepromijenjeno. Također smatra da tužitelj neutemeljeno i pogrešno pretpostavlja da bi se u ponovljenom postupku pregleda i ocjene ponuda u pogledu spornih referenci 4. i 5. u životopisu stručnjaka 3 činjenično stanje promijenilo.

3.4. U odnosu na prigovore tužitelja da je dostavio sve propisane dokaze za bodovanje, tuženik navodi da tužitelj nije dostavio propisane dokaze za bodovanje specifičnog iskustva stručnjaka 3, za referencu navedenu u životopisu tog stručnjaka pod rednim brojem 3., kao ni dokaze za bodovanje specifičnog iskustva stručnjaka 5, za reference navedene u životopisu stručnjaka 5 pod rednim brojevima 1., 2., 4. i 5, odnosno za navedene reference od propisanih dokaza dostavljeni su samo životopisi stručnjaka. Stoga ističe da tužitelj pogrešno smatra da je naručitelj bio dužan u takvoj situaciji tražiti upotpunjavanje ponude temeljem članka 293. ZJN-a. Navedena odredba prema mišljenju tuženika daje mogućnost, a ne dužnost primjene tog instituta. Takvo pravno shvaćanje potvrđeno je i presudama ovog Suda primjerice poslovni broj: UsII- 97/24 od 5. lipnja 2024. i poslovni broj: UsII-25/2025 od 11. ožujka 2025. Napominje da je postupak javne nabave strogo formalan postupak te su ponuditelji dužni postupati sukladno uvjetima i zahtjevima iz dokumentacije o nabavi, slijedom čega se od njih očekuje povećani stupanj pažnje prilikom pripreme ponuda, što je u konkretnom slučaju kod tužitelja izostalo. Navedeno pravno shvaćanje proizlazi iz presude ovog Suda poslovni broj: UsII-236/2024 od 16. siječnja 2025. Povećani stupanj pažnje 3.5. Tuženik neosnovanim smatra prigovor tužitelja o povrijedi načela jednakog tretmana. Za primjenu navedenog načela odlučno je što se konkretnom slučaju nije radilo o usporedivim situacijama, što je u rješenju jasno i iscrpno obrazloženo. Tvrdi da je naručitelj u postupku pregleda i ocjene ponuda postupao u cijelosti u skladu s načelom jednakog tretmana, jer je pojašnjenje tražio i od odabranog ponuditelja za referencu 2 stručnjaka 5, i od tužitelja u odnosu na reference 1. i 2. stručnjaka 3, s obzirom da su za te reference bili dostavljeni dokumenti koji su također bili opterećeni nedostacima koje je bilo potrebno otkloniti kako bi se nedvojbeno i točno utvrdilo je li stručnjak 3 na predmetnim projektima imao ulogu projektanta kako je propisano dokumentacijom o nabavi. Ističe da je naručitelj prihvatio pojašnjenje tužitelja u odnosu na reference 1. i 2. pa ih je uzeo u obzir za bodovanje, dok referencu 2. iz životopisa stručnjaka 5 nije priznao s obzirom da je po zaprimljenom pojašnjenju nesporno utvrdio da se predmetna referenca ne odnosi na studiju izvodljivosti kako je propisano dokumentacijom o nabavi. Zaključuje da je naručitelj u usporedivim situacijama (nejasnoće i nedostaci u dostavljenim dokumentima za dokazivanje specifičnog iskustva stručnjaka 3 u ponudi tužitelja i stručnjaka 5 u ponudi odabranog ponuditelja) postupao na jednak način zatraživši pojašnjenje sukladno članku 293. stavku 1. ZJN- a kako od odabrane zajednice ponuditelja tako i od tužitelja.

3.6. Pogrešnim smatra navod tužitelja da odabrani ponuditelj nije dostavio niti jedan od propisanih dokaza osim životopisa obzirom da je za stručnjaka 5 za referencu navedenu pod rednim brojem 2. životopisa dostavljena potvrda o uredno ispunjenom ugovoru (potpisanu i ovjerenu od strane krajnjeg naručitelja Grad Zagreb) te izjava o raspolaganju stručnjacima, potpisana i ovjerena od Wyg savjetovanje d.o.o., koji je ugovaratelj predmetnog ugovora navedenog u referenci broj 2. nominiranog stručnjaka 5. Stoga su dokazi nesporno dostavljeni, ali kako iz njih nije bilo jasno je li u sklopu reference navedene pod rednim brojem 2. životopisa stručnjaka 5 izrađena studija izvodljivosti, na tu je okolnost naručitelj tražio pojašnjenje. Zaključuje da se ne može situacija u kojoj ponuditelj za pojedine reference ne dostavi nikakve dokaze koji bi naručitelju omogućili provjeru specifičnog iskustva stručnjaka izjednačiti sa situacijom u kojoj ponuditelj dostavlja propisane dokaze, samo što isti zahtijevaju dodatno razjašnjenje kako bi se činjenično stanje u pogledu specifičnog iskustva stručnjaka potpuno i točno utvrdilo. Smatra da tužitelj neosnovano potražuje trošak upravnog spora, jer je traženi iznos protivan člancima 144. i 145. ZUS-a. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva, sam riješiti stvar u skladu sa člankom 117. stavkom 1. ZUS-a i člankom 434. stavkom 4. ZJN-a.

4. Zainteresirana osoba HŽ Infrastruktura d.o.o., u odgovoru na tužbu, prvenstveno ističe prigovor nepravodobnosti tužbe navodeći iste razloge kao tuženik. Očituje se kako tužitelj u elektroničkoj ponudi nije dostavio sve potrebno za dokazivanje specifičnog iskustva stručnjaka. Kopije naslovnih stranica nisu dovoljan dokaz, već uz njih treba dostaviti i potvrdu/pozitivno mišljenje ili drugi ekvivalentni dokument ovlaštenog tijela kojim se dokazuje da je dokumentacija prihvaćena. Isto tako, kao dokaz se priznaju odgovarajuće potvrde krajnjeg naručitelja (investitora) iz kojih mora biti vidljivo da je stručnjak izradio tehničku dokumentaciju za koju je dostavio potvrdu u navedenoj ulozi i da je tehnička dokumentacija prihvaćena, a što je u ovom slučaju tužitelj propustio uraditi. Smatra da je u postupku pregleda i ocjene ponuda postupao u cijelosti u skladu s načelom jednakom tretmana, jer je i od odabranog ponuditelja i od tužitelja tražio pojašnjenje. Smatra da nema obvezu primijeniti institut pojašnjenja ponude u slučaju u kojem pojašnjenja niti ne trebaju. Napominje da prilikom pregleda i ocjene ponude nije imao nejasnoća, te je dostavljene dokumente pregledavao i ocjenjivao na način kako ih je pripremio, organizirao i dostavio tužitelj, a izrada ponude isključiva je odgovornost tužitelja. Iznosi da je proveo pregled i ocjenu ponuda, kao i poštivao načelo jednakog tretmana u odnosu na sve ponuditelje te postupio pravilno i u skladu sa ZJN-om i nije donio nezakonitu odluku o odabiru ekonomski najpovoljnije ponude. U potpunosti suglasan s pobijanim rješenjem tuženika, stoga predlaže da se tužba odbije kao i zahtjev za naknadom troška.

5. Sukladno odredbi članka 6. ZUS-a, odgovori na tužbu tuženika i naručitelja dostavljeni su tužitelju, koji se na iste nije posebno očitovao.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Prije svega valja reći da Sud nije mogao prihvatiti prigovor tuženika i naručitelja da je tužba tužitelja podnesena izvan zakonom propisanog roka od 30 dana od dana dostave osporenog rješenja tom tužitelju. Naime, pravilno tuženik i naručitelj navode da je rješenje tuženika, uzimajući u obzir članka 432. stavku 6. ZJN-a, dostavljeno tužitelju 26. svibnja 2025. te da je primjenjujući članak 40. stavak 1. ZUS-a u vezi članka 434. stavka 2. ZJN-a te pravna pravila o računanju rokova, zadnji dan roka za podnošenje tužbe bio je 3. srpnja 2025. Međutim, suprotno navodima tuženika i naručitelja, uvidom u obavijest o primitku elektroničkog podneska, tužba tužitelja je dostavljena ovom Sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava 3. srpnja 2025., odnosno unutar zakonskog roka. Slijedom navedenog, Sud je pristupio ocjeni zakonitosti osporenog rješenja.

8. Odlučujući o zakonitosti osporenog rješenja u granicama tužbenog zahtjeva, ovaj Sud nalazi da je tuženik pravilno postupio kada je odbio žalbu tužitelja te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

9. Naime, razmatrajući sadržaj tužiteljeve tužbe i tužbenog zahtjeva, te odgovore na tužbu tuženika i naručitelja, kao i dokaze priložene svezu spisa, ovaj Sud nalazi da se osporeno rješenje ne može ocijeniti nezakonitim iz razloga na koje tužitelj upire u tužbi. To stoga jer je tuženik svoju odluku utemeljio na činjenicama koje su u postupku pravilno i u potpunosti utvrđene, nakon čega je, pravilnom primjenom mjerodavnih odredaba ZJN-a, osnovano zaključio da naručitelj prilikom donošenja odluke o odabiru nije povrijedio odredbe članka 290. stavka 1. i članka 293. ZJN-a, niti je povrijedio načelo jednakog tretmana propisano odredbom članka 4. stavka 1. ZJN-a.

10. Pritom je, argumentirano obrazlažući stajališta istaknuta u osporenom rješenju, tuženik dao dostatnu i jasnu analizu razloga kojima se rukovodio zaključujući da žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani, a koje razloge, zbog nepotrebnog ponavljanja, u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na pravilnoj ocjeni dokaza provedenih u postupku te na pravilnom tumačenju relevantnih odredaba primijenjenog materijalnog prava.

11. Kod toga, Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti, na što je već uputio i tuženik u odgovoru na tužbu, da je tuženik postupio u skladu s načelom učinkovite javne nabave iz članka 4. ZJN-a kao i članka 116. točkom 2. ZUP-a, kada je ocijenio da nepravilno postupanje naručitelja prilikom pregleda i ocjene ponude tužitelja radi ne uzimanja u obzir dokumenata koji se odnose na reference iz životopisa stručnjaka 3 pod rednim brojevima 4 i 5, nije takav nedostatak u postupku koji bi utjecao na drugačiji odabir radi čega nije poništio odluku o odabiru naručitelja i vratio predmet na ponovni postupak, već je odbio žalbu tužitelja temeljem članka 425. stavka 1. točke 3. ZJN-a. S tim u vezi dodjela bodova po osnovi specifičnog iskustva za nepregledane i nebodovane reference iz životopisa stručnjaka 3 pod rednim brojevima 4 i 5, ne utječe na konačno rangiranje ponuda kako je to razložno obrazložio tuženik u osporenom rješenju prihvaćajući navode naručitelja iz odgovora na žalbu, a iz kojih razloga posljedično proizlazi neosnovanost žalbenih prigovora na kojima tužitelj inzistira i u tužbi, slijedom čega ovaj Sud ne nalazi povredu zakona na štetu tužitelja po toj osnovi.

12. Naime, i po ocjeni ovoga Suda, tuženik je ispravno ocijenio i valjanim razlozima obrazložio ovlaštenje za ocjenu da bodovanje reference iz životopisa stručnjaka 3 pod rednim brojevima 4 i 5 iz ponude tužitelja neće utjecati na konačno rangiranje ponuda. Ovo iz razloga što je tužitelj u ponudi dostavio sve propisane dokaze za dokazivanje tog specifičnog iskustva stručnjaka 3 te nisu potrebni novi dokazi radi razjašnjenja činjenica navedenih u ponudi koji bi morali biti predmet ocjene naručitelja u ponovnom postupku.

13. Neosnovano tužitelj upire na restriktivno tumačenje odredbe članka 293. stavka 1. ZJN-a, jer smatra da je naručitelj trebao tražiti pojašnjenje njegove ponude u pogledu reference 3, 4 i 5 za stručnjaka 3, kao i reference 1, 2, 4 i 5. za stručnjaka 5. To stoga što tužitelj nije svojom ponudom na temelju traženih isprava dokazao specifična iskustva stručnjaka 3 i stručnjaka 5 koja su navedena u njihovim životopisima, a što je bio dužan prema dokumentaciji o nabavi, pa se ne radi o nepotpunim, pogrešnim ili nejasnim ispravama o tim stručnim iskustvima koja je trebalo temeljem članka 293. ZJN-a razjasniti, kako to pravilno navodi i tuženik u osporenom rješenju. Dostavljanje navedenih dokaza u žalbenom postupku ne dovodi do drugačije odluke, jer tužitelj ne može pregledavati i ocjenjivati dokaze kojima naručitelj nije raspolagao u postupku pregleda i ocjene ponuda.

14. Sud prihvaća i razloge tuženika kojima se otklanja prigovor tužitelja da je naručitelj svojim postupanjem u postupku pregleda i ocjene ponuda povrijedio načelo jednakog tretmana, navodeći da je naručitelj i od odabranog ponuditelja i tužitelja tražio pojašnjenje u odnosu na reference za koje su bili dostavljeni dokumenti, ali su bili opterećeni nedostacima koje je bilo potrebno razjasniti, slijedom čega prigovori tužitelja, usmjereni u bitnom da je naručitelj u usporedivim situacijama postupao različito, nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, a na koju okolnost su se valjanim razlozima očitovali i tuženik i naručitelj u odgovorima na tužbu.

15. Slijedom izloženog, proizlazi da je osporeno rješenje doneseno u granicama zakonom propisanog ovlaštenja tuženika koji je, sukladno članku 425. stavku 3. ZJN- a, odgovorio na sve pravno odlučne žalbene prigovore pa, s obzirom da tužitelj i u tužbi ponavlja prigovore istaknute u žalbi, to ovaj Sud nije našao osnove rješenje tuženika, uz obrazloženje kakvo je njime dano, ocijeniti nezakonitim. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost tuženikovog rješenja pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je rješenje utemeljeno, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove stvari.

16. Sud nije našao osnovanim niti zahtjev tužitelja za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer tužitelj nije uspio sa tužbom pa mu, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev odbijen.

17. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Kristina Senjak Krunić