Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Gž-433/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Irene Lenić, kao predsjednika vijeća, te Željka Marina kao suca izvjestitelja i Gorana Miličevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KC (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa generalni punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2945/2024-11 od 4. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 12. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2945/2024-11 od 4. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 138-50-2941134 kojeg su 11. srpnja 2005. sklopili tužitelj i tuženik, a kojim se člankom korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu od nadležnog tijela.

Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos 387,17 eura sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to navedeno pod točkom II. izreke prvostupanjske presude kao i iznos od 849,54 eura na ime parničnog troška sa pripadajućom kamatom.

2. Pravodobno podnesenom žalbom tuženik pobija takvu prvostupanjsku presudu u cijelosti iz svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. – u nastavku teksta ZPP). Predlaže preinačenje ili ukidanje pobijane presude.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

5. Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim odredba članka 3. Ugovora o kreditu prema kojoj je isplatio banci 3,30% od iznosa kredita na ime jednokratne naknade obrade kredita te da mu tužena isplati iznos od 387,17 eura sa pripadajućim kamatama.

7. Nesporan je sadržaj odredbe članka 3. Ugovora o jednokratnoj naknadi 3,30% od iznosa kredita.

Isto tako nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora.

8. Temeljem navedenog pravilno zaključuje prvostupanjski sud da ti troškovi i usluge koji se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samo razumljivi i da nisu takvi da bi ih se moglo razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita.

9. Tijekom postupka utvrđeno je da nije pregovarano sa bankom o ugovornim odredbama već da je tužitelju dan na potpis na unaprijed sastavljeni tipski ugovor.

10. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe članka 81. stavak 1. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP), a prema kojim odredbama se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Nije osnovana tvrdnja žalitelja da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva jer zaključenim ugovorom između parničnih stranaka uopće nije obrazloženo niti određeno za koju uslugu se plaća navedeni iznos upravo od 3,30% od vrijednosti kredita.

Jasno je i uočljivo da je određen iznos upravo od 3,30% od vrijednosti kredita ali ničim nije određeno koji su sadržajno troškovi obuhvaćeni upravo u tom iznosu.

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelj nije bio obvezan zatražiti od prvostupanjskog suda preklapanje predmeta Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 jer je sadržaj odluke u tom predmetu opće poznat i lako dostupan, dok bi s obzirom na izuzetno veliki broj predmeta radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora u ovoj vrsti sporova, bilo nemoguće priložiti taj spis kao dokaz u sve te predmete.

13. Žalitelj se poziva na činjenicu da u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu 2005. nije bio na snazi niti jedan propis koji bi obvezao kreditora da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita, a što po ocjeni drugostupanjskog suda nije odlučno jer navedena činjenica ne znači da je banka mogla jednostrano i isključivo odrediti bilo koji iznos na ime naknade za obradu kredita i korištenja istog, a pri tom ne obrazložiti osnovanost tako određenog iznosa naknade.

14. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva pa nije bilo niti potrebno posebno utvrđivati iznos.

15. Odluka o parničnom trošku utemeljena je na članku 154. stavak 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom.

16. Temeljem svega navedenog i članka 368. stavak 1. ZPP-a žalba je odbijena, a prvostupanjska presuda potvrđena.

Vukovar 12. kolovoza 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Irena Lenić