REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 960/2024-8

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu po sucu mr. sc. Emanuelu Radoloviću u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužiteljica NM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], N, [adresa], koju kao punomoćnica zastupa odvjetnica Kristina Cerin Načinović, Istarska 46, Rovinj – Rovigno, i tuženik Erste & Steiermärkische Bank d. d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, 8. kolovoza 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 18. listopada 2024. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti čl. 10. ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5103408212 sklopljenog 9. veljače 2007. između nje kao korisnika kredita, ĐM kao sudužnika, OM, kao jamca-platca, i tuženika kao davatelja kredita te radi isplate iznosa koji joj je naplaćen po osnovi troškova obrade zahjeva i odobravanja kredita.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer je u čl. 14. ugovora o kreditu od 9. veljače 2007. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.

3. Tužiteljica je u tužbi istaknula da je prorogacijska klauzula iz čl. 14. st. 5. ugovora o kreditu nepoštena jer je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4. U odgovoru na tužbu je tuženik osporio tužiteljici status potrošača.

5. Ugovorom o kreditu od 9. veljače 2007. tuženik je odobrio tužiteljici 32.400,CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Kao namjena kredita određeno je: „Stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrtu valutnu klauzulu, Stambeni krediti – krediti za adaptaciju.“

6. 1. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu sklopila u poslovnici tuženika u Labinu radi adaptacije stana u kojem živi. S dobivenim novcem iz ugovora o kreditu ugradila je novu stolariju, stavila je centralno grijanje i novu fasadu. Prilikom sklapanja ugovora nije joj pojašnjeno od strane djelatnika tuženika da je u slučaju spora nadležan sud u Rijeci. Udaljenost od njezinog mjesta prebivališta do [adresa] iznosi 80 km. Najpovoljniji joj je dolazak u Općinski sud u Pazinu jer joj je bliži.

6. 2. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio uvjerljivim i objektivnim, podudarnim sa sadržajem ugovora o kreditu, izvatkom iz zemljišne knjige, orto-foto snimkom i elektroničkim zapisom o prebivalištu, te ga je prihvatio kao istinitog.

6. 3. Na osnovi toga je utvrđeno da je tužiteljica sklopila ugovor radi svojih osobnih, odnosno obiteljskih potreba.

6. 4. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

6. 5. S obzirom na to da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, zaključeno je da je riječ o potrošačkom ugovoru, odnosno da je ona sklopila taj ugovor kao potrošač.

7. 1. Na temelju čl. 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (st. 1.). Druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države u kojoj potrošač ima prebivalište (st. 2.). Od tih odredbi može se odstupiti samo sporazumom:

1. koji je sklopljen nakon nastanka spora

2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. tog članka ili

3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države.

7. 2. Prema tome, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a od čega se može odstupiti samo sporazumom sklopljenim nakon nastanka spora. Ovo pravilo upućuje na mjesnu nadležnost suda na području kojeg potrošač ima prebivalište, neovisno o njegovom državljanstvu i državi u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen. U protivnom bi bilo propisano da potrošač može pokrenuti postupak pred sudovima države gdje ima prebivalište, a ne pred sudovima mjesta njegovog prebivališta. Isti pravni stav zauzet je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019. i u rješenju Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž 4346/2023-2 od 7. svibnja 2024.

7. 3. Ovdje je potrebno napomenuti kako je riječ o procesnim odredbama za čiju primjenu nije odlučujuće vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, već trenutak kada je tužba podnesena sudu. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena sudu u vrijeme kada je Zakon o potrošačkom kreditiranju bio na snazi, potrebno je primijeniti te odredbe. To neizravno proizlazi i iz navedenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Zagrebu.

8. U konkretnom slučaju tužiteljica ima status potrošača te nakon nastanka spora nije s tuženikom sklopila sporazum o mjesnoj nadležnosti. Stoga se već zbog ovog razloga ne može prihvatiti nadležnost Općinskog suda u Rijeci zasnovanog na prorogacijskoj klauzuli iz ugovora o kreditu.

9. U slučaju da se ne prihvati izneseni pravni stav, sud je razmotrio i pitanje nepoštenja prorogacijske kaluzule iz ugovora o kreditu.

9. 1. 1. Ugovorom o kreditu je između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, dakle u Rijeci, u smislu čl. 70. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., nadalje ZPP). U čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022., 59/2023.), koji je trenutno na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nadalje Direktiva), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Iste odredbe bile su sadržane u čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. 1. 2. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), s tim da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

9. 1. 3. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv R. M. Q. te A3 i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čije je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

9. 2. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom na to da se njegovo sjedište nalazi upravo u Rijeci. Pritom je utvrđeno i da udaljenost od mjesta prebivališta tuženice do [adresa] iznosi 80 km, a do sjedišta ovog suda 28 km.

9. 3. Budući da je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, potrebno je zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnivati nadležnost suda u Rijeci.

10. Prema čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Iz ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor sklopljen u Labinu. Kako je u ovom postupku riječ o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog ugovora o kreditu jer tužiteljica smatra da je zbog ništetnosti čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu neosnovano platila 389,99 eura, spor je nastao u povodu djelatnosti tuženikove poslovne jedinice gdje je ugovor sklopljen. Pritom činjenica da poslovna jedinica tuženika u Labinu ne bi bila upisana u sudski registar nije ni od kakvog značaja za primjenu čl. 59. ZPP-a.

11. U skladu s iznijetim zaključeno je da je prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu ništetna te da je ovaj sud mjesno nadležan na temelju okolnosti što je ugovor o kreditu sklopljen u tuženikovoj podružnici koja se nalazi na području mjesne nadležnosti ovog suda.

12. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Pazinu 8. kolovoza 2025.

Sudac

mr. sc. Emanuel Radolović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ovoga rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku 15 dana od dostave rješenja.

DNA:

1. tužiteljica p. p.,

2. tuženik p. p.