Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1192/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje dr. sc. Sanje Zagrajski predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Anđele Bošković Rajković i sutkinje Štefice Bukvić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupa punomoćnik Mario Skejić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, koga zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay&partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2884/2020-31 od 4. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 7. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2884/2020-31 od 4. travnja 2025.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 25.806,60 EUR i to sa zakonskom kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose od po:

- 24,49 EUR teče od 31.01.2008.

- 35,23 EUR teče od 29.02.2008.

- 53,64 EUR teče od 31.03.2008.

- 25,97 EUR teče od 30.04.2008.

- 15,03 EUR teče od 31.05.2008.

- 28,96 EUR teče od 30.06.2008.

- 8,86 EUR teče od 31.07.2008.

- 9,85 EUR teče od 31.08.2008.

- 21,77 EUR teče od 30.09.2008.

- 112,02 EUR teče od 31.10.2008.

- 51,56 EUR teče od 30.11.2008.

- 128,41 EUR teče od 31.12.2008.

- 140,23 EUR teče od 31.01.2009.

- 145,57 EUR teče od 28.02.2009.

- 130,86 EUR teče od 31.03.2009.

- 133,67 EUR teče od 30.04.2009.

- 111,17 EUR teče od 31.05.2009.

- 94,60 EUR teče od 30.06.2009.

- 99,01 EUR teče od 31.07.2009.

- 107,74 EUR teče od 31.08.2009.

- 106,98 EUR teče od 30.09.2009.

- 98,15 EUR teče od 31.10.2009.

- 114,72 EUR teče od 30.11.2009.

- 128,00 EUR teče od 31.12.2009.

- 146,89 EUR teče od 31.01.2010.

- 142,55 EUR teče od 28.02.2010.

- 168,19 EUR teče od 31.03.2010.

- 163,33 EUR teče od 30.04.2010.

- 172,81 EUR teče od 31.05.2010.

- 254,85 EUR teče od 30.06.2010.

- 237,96 EUR teče od 31.07.2010.

- 289,56 EUR teče od 31.08.2010.

- 271,73 EUR teče od 30.09.2010.

- 243,06 EUR teče od 31.10.2010.

- 303,56 EUR teče od 30.11.2010.

- 380,53 EUR teče od 31.12.2010.

- 326,03 EUR teče od 31.01.2011.

- 345,15 EUR teče od 28.02.2011.

- 320,84 EUR teče od 31.03.2011.

- 325,20 EUR teče od 30.04.2011.

- 428,39 EUR teče od 31.05.2011.

- 434,56 EUR teče od 30.06.2011.

- 520,01 EUR teče od 31.07.2011.

- 476,12 EUR teče od 31.08.2011.

- 428,07 EUR teče od 30.09.2011.

- 422,91 EUR teče od 31.10.2011.

- 419,21 EUR teče od 30.11.2011.

- 442,13 EUR teče od 31.12.2011.

- 462,11 EUR teče od 31.01.2012.

- 464,79 EUR teče od 29.02.2012.

- 450,97 EUR teče od 31.03.2012.

- 460,30 EUR teče od 30.04.2012.

- 466,68 EUR teče od 31.05.2012.

- 455,94 EUR teče od 30.06.2012.

- 458,77 EUR teče od 31.07.2012.

- 450,71 EUR teče od 31.08.2012.

- 433,31 EUR teče od 30.09.2012.

- 451,86 EUR teče od 31.10.2012.

- 460,76 EUR teče od 30.11.2012.

- 454,52 EUR teče od 31.12.2012.

- 419,53 EUR teče od 31.01.2013.

- 449,26 EUR teče od 28.02.2013.

- 451,86 EUR teče od 31.03.2013.

- 440,20 EUR teče od 30.04.2013.

- 403,96 EUR teče od 31.05.2013.

- 403,04 EUR teče od 30.06.2013.

- 411,94 EUR teče od 31.07.2013.

- 426,21 EUR teče od 31.08.2013.

- 445,98 EUR teče od 30.09.2013.

- 435,78 EUR teče od 31.10.2013.

- 443,00 EUR teče od 30.11.2013.

- 451,19 EUR teče od 31.12.2013.

- 453,30 EUR teče od 31.01.2014.

- 463,99 EUR teče od 28.02.2014.

- 460,49 EUR teče od 31.03.2014.

- 448,66 EUR teče od 30.04.2014.

- 444,87 EUR teče od 31.05.2014.

- 446,58 EUR teče od 30.06.2014.

- 460,01 EUR teče od 31.07.2014.

- 471,32 EUR teče od 31.08.2014.

- 468,97 EUR teče od 30.09.2014.

- 478,75 EUR teče od 31.10.2014.

- 485,39 EUR teče od 30.11.2014.

- 481,47 EUR teče od 31.12.2014.

po stopi koja se do 31.07.2015. obračunava u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu 6.150,00 EUR sa kamatama koje teku od 4. travnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.”

2. Protiv prvostupanjske presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) s prijedlogom da se žalba prihvati, prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz dosudu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj je sud utvrdio da prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno su i pravilno utvrđene sve činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, te je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

7. Presuda prvostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u odnosu na sadržaj isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 25.806,60 Eura s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose, na ime stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u Ugovoru o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je odredbom ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu CHF u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća.

9. U postupku pred prvostupanjskim sudom, izvedenim dokazima, utvrđeno je:

- da je 11. prosinca 2007. zaključen Ugovor o [broj kredita] između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora,

- da je tužitelj u tom ugovornom odnosu potrošač,

- da je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno vraćanje kredita u valuti CHF, u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća,

- da je namjena kredita bila kupnja stana kojeg tužitelj koristi za osobne potrebe,

- da je kredit u cijelosti otplaćen 2014. godine,

- da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna jer je ništetnost takve odredbe utvrđena u postupku kolektivne zaštite,

- da je tužitelj za vrijeme otplate kredita, a na temelju ugovorene valutne klauzule CHF platio više 25.806,60 Eura.

10. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio odredbu čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 125/07, 79/07, 79/09 i 89/09; dalje: ZZP/07) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Točno je da je sporna odredba stupila na snagu nakon zaključenja spornog Ugovora o kreditu (11. prosinca 2007.) Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09) no ista je odredba bila na snazi u trenutku pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na temelju čijih stavova tužitelj temelji tužbu. Uostalom, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (26. kolovoz 2020.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga, neovisno o činjenici što navedena odredba nije bila na snazi u trenutku zaključenja ugovora, ista je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka pa se osnovano prvostupanjski sud pozvao na pravne stavove iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

11. Prvostupanjski sud nije propustio utvrditi ništetnost ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u spornom Ugovoru o kreditu. Naime, odlučujući o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao o prethodnom pitanju (čl. 12. ZPP), prvostupanjski je sud ispravno cijenio navedenu odredbu ništetnom pozivajući se pri tome na stavove izražene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Navedenim je presudama utvrđeno da je i tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen Ugovor o [broj kredita] povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je valjano primijenjena i odredba čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO).

12. Irelevantna je činjenica što tužitelj nije tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (deklaratorni preambul) jer je iz činjeničnih navoda tužbe za koje je činjenice sud vezan (čl. 2. ZPP) nedvojbeno da tužitelj traži isplatu kao posljedicu ništetnosti ugovorene odredbe ugovora o kreditu kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF. Presuda prvostupanjskog suda sadrži jasno i dostatno obrazloženje o razlozima ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, koje su posljedice dovele do obveze tuženika da vrati sve što je stekao na temelju ništetne odredbe, te činjenica da ta odredba nije izrekom utvrđena ništetnom ne čini presudu nerazumljivom, niti je počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

13. Neosnovano tuženik smatra i da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, jer je navedena ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Prethodno, također iz razloga što je odlučujući o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao o prethodnom pitanju, prvostupanjski sud ispravno cijenio navedenu odredbu ništetnom, pozivajući se pri tome na stavove izražene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Točno je da su u postupku kolektivne zaštite utvrđivane povrede na apstraktnoj i općenitoj razini, no u konkretnom je postupku proveden i dokaz saslušanjem tužitelja, čiji je iskaz prvostupanjski sud valjano cijenio i iz čijeg je iskaza utvrđeno da prilikom zaključenja ugovora tužitelj ni na koji način nije upozoren na rizike vezane za ugovor, niti mu je objašnjeno značenje valutne klauzule. Stoga je obzirom na iznesene prigovore prvostupanjski sud valjano i potpuno utvrdio u postupku odlučne činjenice.

14. Odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, radi čega je prvostupanjski sud i proveo dokaz saslušanjem tužitelja i iz čijeg je iskaza utvrđeno da je u potpunosti izostalo pregovaranje o spornoj odredbi, kao i posljedice koje su na temelju spornih odredbi nastale u tužiteljevoj obvezi, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

15. Osim toga, odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom je slučaju odredba ugovora o valutnoj klauzuli određena u tipskom ugovoru od strane tuženika (što je utvrđeno iskazom tužitelja), u unaprijed formuliranom obrascu, pa se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Prema čl. 102. st.1. ZZP/07 nepoštena odredba ugovora je ništetna.

16. Tuženik je u postupku predložio dokaze saslušanjem svjedoka, svojih zaposlenika radi dokazivanja iznesene činjenice da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja, kao potrošača, informirao o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF. No, tuženik je odustao od tih dokaznih prijedloga, pa se pored takvog stanja stvari ispravno prvostupanjski sud poziva na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora.

17. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da je tužitelj potrošač na temelju čl. 3. toč. 1. ZZP/07, jer je pravni posao sklopio kao fizička osoba, a kupljeni stan koristi za zadovoljenje stambene potrebe svoje obitelji što proizlazi iz tužiteljeva iskaza. Prvostupanjski je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja i provođenjem tog dokaza, kao i iz Ugovora o kreditu, utvrdio činjenicu statusa potrošača. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio tužiteljev status potrošača u ugovornom odnosu s tuženikom, radi čega je nije pribavljao podatke od Porezne uprave je li objekt financiran Ugovorom o kreditu tužitelj unio u imovinu obrta (čl. 220. st. 2. ZPP).

18. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare. Zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17-10 (u odnosu na valutnu klauzulu) a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17-2 od 20. veljače 2018. te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. koje glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tužba u konkretnom slučaju podnesena 26. kolovoza 2020., ništetnost ustanovljena pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 14. lipnja 2018. to do podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 225.

ZOO niti je nastupila zastara tražbine.

19. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju priznao i kamate na svaki pojedini iznos od dana stjecanja na temelju čl. 1115. ZOO koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je u postupku utvrđeno da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli nepoštena, što je uzrokovalo njezinu ništetnost (čl. 102. ZZP/07) to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

20. I odluka o troškovima postupka pod toč. II. izreke je pravilna i zakonita i valjalo utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23; dalje: Tarifa).

21. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je tužbom tražio donošenje rješenja kojim će naložiti tuženiku da dostavi isprave potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, te je zatražio isplatu u neutvrđenom iznosu uslijed primjene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe od dana sklapanja ugovora o kreditu do 31. prosinca 2014. Nakon što su isprave dostavljene tužitelj je postavio određen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 27.025,08 Eura, a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja smanjio tužbeni zahtjev na 25.806,60 Eura. Djelomičnom povlačenju tužbe tuženik se nije protivio, no potraživao je trošak za povučeni dio zahtjeva (1.218,48 Eura), a za to povlačenje tužbe tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška jer je i nakon tog smanjenja tužbenog zahtjeva riječ o primjeni istog tarifnog broja iz Tbr. 7/1 Tarife. Identično pravno stajalište proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-516/2022-2 od 24. siječnja 2023.

22. Nadalje, neosnovani su i navodi tuženika da bi djelomično povlačenje tužbe u konkretnom slučaju trebalo prosuđivati kao djelomičan uspjeh tuženika u postupku, pa tuženiku priznati razmjeran dio troška. Tužitelj je naime u postupku uspio u cijelosti s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 25.806,60 Eura.

23. Svaka drugačija odluka o troškovima postupka nepoštenog trgovca na teret potrošača, što je slučaj u predmetnom postupku, ne bi bila u skladu s principima koji se moraju uzeti u obzir kako ne bi došlo do ograničenja koje bi umanjilo samu bit tužiteljevog (potrošačevog) prava na pristup sudu i dovelo do odvraćanja potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (Odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19, C-259/19, presuda po zahtjevu broj 72152/13 od 16. rujna 2016.).

24. Stoga, nije u pravu tuženik kada tvrdi da je o parničnom trošku prvostupanjski sud trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP. Pogrešno tuženik navodi da mu je raspravljanje o povučenom dijelu zahtjeva prouzročilo trošak koji bi mu tužitelj bio u obvezi naknaditi, tim više što tužitelj u konkretnom slučaju nije postavio zahtjev za utvrđenje, niti je od takvog zahtjeva odustao.

25. I u konačnici, suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju trošak pristupa ročištu za objavu presude, jer je navedeni trošak opravdan i nužan na temelju čl. 155. ZPP i Tbr. 9/3 Tarife, a što je u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-832/22-2 od 22. ožujka 2023.

26. Tuženiku nije priznat trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP).

27. Slijedom iznijetog, prvostupanjska je presuda potvrđena na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

Osijek, 7. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

dr. sc. Sanja Zagrajski