Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1505/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje dr. sc. Sanje Zagrajski predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Anđele Boškovi Rajković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Tomislav Miškić, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa gen. punomoćnik Jurica Barbarić, odvjetnik iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe tužiteljice i tuženika, protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-375/2025-6 od 2. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 7. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice i žalba tuženika odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-375/2025-6 od 2. lipnja 2025.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 20. travnja 2012., a koja odredba glasi: „Za obradu kreditnog zahtjeva banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1,00% (jedan posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima."

II. Nalaže se tuženiku HPB d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, da tužitelju JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 349,88 EUR, (tristočetrdesetdeveteuraiosamdesetosamcenti) koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, ima vratiti tužitelju, skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 01. siječnja 2013. pa do isplate, a koja kamata teće po stopi u smislu čl.29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HPB d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, da tužiteljici JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 464,04 eura (četristošezdesetčetirieuračetiricenta) sa zateznim kamatama počev od dana 02. lipnja 2025. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

IV. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 510,44 eura (petstodedeseteuračetrdesetčetiricenta) s pripadajućim zateznim kamatama od 02. lipnja 2025. pa do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova, kao neosnovan."

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbiju tužbeni zahtjevi tužitelja uz naknadu tuženiku troškova postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu.

2.1. Navedenu presudu u dijelu pod točkom IV. izreke u kojoj je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka za iznos od 510,44 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama, pravovremenom žalbom, pobija tužiteljica ne navodeći određeno zbog kojih žalbenih razloga s prijedlogom da se presuda u tom pobijanom dijelu preinači na način da joj se dosude troškovi postupka u ukupno zatraženom iznosu od 974,48 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

4. Žalba tuženika i žalba tužiteljice nisu osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio njenom donošenju, žalbene navode tuženika i tužiteljice, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti prema odredbi iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.1. Nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju neosnovano u žalbi ukazuje tuženik jer je presuda jasna, neproturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o stambenom kreditu broj 9912637883 sklopljenog između stranaka 20. travnja 2012., (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a koja glasi: "Za obradu kreditnog zahtjeva banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1,00% (jedan posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima."

8. Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu, u iznosu od 35.000,00 EUR-a, s rokom otplate od 360 mjeseca, radi izgradnje nekretnine,

- da je u čl. 8. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, koja je naplaćena 2012. prilikom plasmana kredita u iznosu od 349,88 EUR-a,

- da je navedena odredba čl. 8. Ugovora o kreditu nepoštena jer tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarala o toj ugovornoj odredbi jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica kao korisnica kredita nije imala utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

9. Slijedom navedenog sud prvog stupnja zaključuje da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna, pa je primjenom odredbi čl. 102. u svezi s čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09; u daljnjem tekstu: ZZP/07), čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) prihvatio tužbene zahtjeve.

10. Navedeni zaključak suda prvog stupnja je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

11. Prema odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, (st. 2.).

11.1. Sud prvog stupnja je na temelju navedenih utvrđenja, prihvaćajući iskaz tužiteljice te stipulacije sporne odredbe (čl. 8. Ugovora o kreditu) koja je standardna, pravilno zaključio da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo sa ovdje tužiteljicom niti je tužiteljica obaviještena na koje sve troškove banke se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, niti je u Ugovoru o kreditu navedeno na što se naknada odnosi, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljicom o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice koja ima svojstvo potrošača.

11.2. U provedenom postupku dokazano je da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana i bila dio tipskog ugovora kojeg je banka sklapala s potrošačima, te da tužiteljica nije mogla pregovarati o toj spornoj odredbi ugovora i utjecati na njezin sadržaj. To što su stranke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale o iznosu kredita, stopi kamate, roku vraćanja i dr., ne znači da su pregovarale o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

12. Pri tom treba navesti i da tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva tužiteljica podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u Ugovor o kreditu, a po prirodi stvari o istima se ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika.

13. Prema odredbi čl. 100. ZZP/07 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive, te moraju biti lako uočljive, jer je utvrđeno da se podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ako potrošač može iz njih na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, nego ga u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP/07 treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovaca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

13.1. Pravilno tuženik u razlozima žalbe ukazuje da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni ekonomske posljedice koje iz te odredbe za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 100. ZZP/07.

13.2. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,00% od iznosa odobrenog kredita), ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena", kako to pogrešno smatra tuženik budući da iz same dikcije ugovorne odredbe proizlazi da se radi o "naknadi za obradu kreditnog zahtjeva", dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača.

13.3. Ugovorna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu, nije odredba koja definira glavni predmet ugovora već ostale financijske obveze potrošača koje proizlaze iz ugovora. Stoga sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena, već je za to utvrđenje potrebno provesti test poštenosti.

14. Pritom, na navode žalbe treba još navesti da se provođenjem testa transparentnosti ispravlja neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Dakle, iako odredba čl. 99. ZZP/07 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi nema mjesta ovom izuzetku u konkretnom slučaju. To stoga što su u čl. 121. ZOO-a definirani glavni predmet ugovora o kreditu i cijena jer je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Dakle, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentni.

15. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije propisano plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje navedene naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, vrši ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

16. U skladu s čl. 74. st. 1. toč. 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama sklopljeni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova i usluga koje se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

17. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđene usluge, koje terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu, su nerazmjerne i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

18. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud prvog stupnja je pravilno cijenio da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tome mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti predmetnog slučaja koje je sud prvog stupnja provedenim dokaznim postupkom pravilno utvrdio da se radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, pa se zaključuje da tuženik o tim zakonitim interesima potrošača nije vodio računa.

19. S obzirom na izloženo, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da takvim postupanjem suprotno odredbama čl. 96. st. 1., 2. i 3., čl. 97., čl. 100. ZZP/07 je tuženik uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

20. S pravom je, stoga, sud prvog stupnja utvrdio da je predmetna odredba sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu ništetna, čl. 102. st. 1. ZZP/07, i naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 349,88 EUR-a, (visina kojeg nije bila sporan između stranaka), sa pripadajućim zateznim kamatama, čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

20.1. U odnosu na navode žalbe tuženika potrebno je navesti da tužiteljica ima pravo na povrat stečenoga bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a - nepošteni stjecatelj) budući je isplata izvršena temeljem ugovora kojeg je tuženik sastavio, a tužiteljica nije imala nikakva utjecaja na sadržaj ugovora, pa neosnovano tuženik u žalbi osporava i dosuđeni tijek zateznih kamata. Naime, tuženik je nesavjestan stjecalac budući je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena nakon dana uplate kao dana stjecanja (naplata u 2012.) odnosno prema postavljenom zahtjevu od 1. siječnja 2013.

21. S pravom je sud prvog stupnja odbio istaknuti prigovor zastare potraživanja s obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena i na drugi način ustanovljena ništetnost ugovorne odredbe (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.).

21.1. Pri tome treba navesti da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe.

22. Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa) i odredbama Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23).

23. Tužiteljica u žalbi navodi da sud prvog stupnja nije pravilno odredio vrijednost predmeta spora prema kojoj je odmjerio troškove postupka. Smatra da se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode i u pogledu deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem i u pogledu kondemnatornog zahtjeva za isplatu, tj. u pogledu više glavnih zahtjeva, pa se prema odredbi čl. 37. st. 1. ZPP-a vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva kako je i naznačeno u tužbi, a ne prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a prema kojoj je sud prvog stupnja odredio vrijednost predmeta spora samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva za isplatu.

23.1. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice prema ustaljenoj sudskoj praksi deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu, ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu, pa kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat neosnovano isplaćenog iznosa koji je predmetom točke II. postavljenog tužbenog zahtjeva, to se dio deklaratornog zahtjeva ne treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora trebala računati samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu (kako ju je sud prvog stupnja utvrdio na pripremnom ročištu 28. svibnja 2025.), po kojoj je tužiteljici odmjeren parnični trošak.

23.2. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici odmjerio trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu prema vrijednosti predmeta spora koju je odmjerio u iznosu od 349,88 EUR-a.

23.3. U odnosu na trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu navodi se da su nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužiteljici ne pripada taj trošak jer su prema čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18, 51/23), od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a tužiteljica u ovom predmetu spora nije stečajni dužnik niti potrošač koji je postupak pokrenuo na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

23.4. Prema navedenom pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici odmjerio troškove postupka, (točka III. izreke presude), odbio ju s preostalim zahtjevom za naknadu troškova postupka, (točka IV. izreke presude), te odbio tuženika koji nije uspio u sporu sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, (točka V. izreke presude).

24. Slijedom navedenoga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tužiteljice kao i žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja kako je navedeno u točki I. izreke ove presude.

25. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude jer tužiteljica i tuženik nisu uspjeli sa žalbama.

Osijek, 7. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

dr. sc. Sanja Zagrajski