Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1484/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Štefice Bukvić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Zoran Kosanović, odvjetnik iz Kutine, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-650/2024-7 od 19. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 6. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana pa se presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-650/2024-7 od 19. svibnja 2025.

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke i u dijelu pod toč. III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka do iznosa od 875,00 eura,

b) preinačuje u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka te se zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan preko iznosa od 875,00 eura do iznosa od 1.007,72 eura, odnosno za iznos od 132,72 eura.

Obrazloženje

1.Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 158-50- 3876751 koji su dana 15. siječnja 2007. sklopili tužiteljica SB kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 3,30% (slovima: tri cijela trideset posto) od iznosa kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici SB iznos od 457,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2007. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema članku 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici SB troškove postupka u iznosu od 1.007,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv citirane presude pravodobno podnesenom žalbom žali se tuženik zbog svih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi sadržane u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 158-50-3876751, sklopljenog 15. siječnja 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, kojom je određena jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 457,93 eura sa zateznom kamatom od 17. siječnja 2007. do isplate.

6. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

7. Suprotno navodima žalitelja, pobijana presuda je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te nema nejasnoća ni drugih proturječnosti pa se može ispitati, tako da prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8. Neosnovani su navodi žalitelja da je pobijana presuda utemeljena na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer su činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva potpuno i pravilno utvrđene.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 15. siječnja 2007. sklopljen ugovor o kreditu broj 158-50-3876751,

- da je tuženik istim ugovorom odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.877,39 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita,

- da je odredbom čl. 3. istog ugovora ugovorena naknada koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita u visini 3,30% od iznosa kredita,

- da je tužiteljica 16. siječnja 2007. platila tuženiku naknadu za obradu kredita temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu u iznosu 3.450,30 kuna (3,30% od iznosa kredita) što sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022.) te fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, iznosi 457,93 eur, a što je razvidno i iz potvrde tuženika od 15. studenog 2024.

10. Pobijanom presudom je utvrđena ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu.

10.1. Odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,30% jednokratno. Međutim tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.

11. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), jer je ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe, a ne u svrhu poslovne djelatnosti, niti je takva djelatnost tužiteljice dokazana.

12. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik pa se o odredbama ugovora i odredbama Općih akata banke, te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, ovaj sud smatra da odredba čl. 3. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 te je pravilno prvostupanjski sud sud pod toč. I. izreke utvrdio istu ništetnom, pozivom na odredbu čl. 87 st. 1. ZZP/03.

13. Svoj zaključak da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud temelji na iskazu tužiteljice, koji tuženik nije osporio nijednim dokazom. Stoga je očito da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, radi čega postoji obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 457,93 eura. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati.

14. Vezano uz navedeno, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice, jer prema načelu savjesnosti i poštenja svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. Nadalje, nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, ukazuje da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu te govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

16. Budući da je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, to ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od prvog sljedećeg dana od dana plaćanja te naknade.

17. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu, kojima ističe da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administracije kredita iz čl. 3. tužiteljici bila jasna i razumljiva, te da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku prvostupanjskog suda, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, a o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020.

18. Suprotno navodima žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da prigovor zastare nije osnovan, jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), proizlazi da zastarni rok, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

19. Žalba tuženika je djelomično neosnovana u odnosu na odluku o trošku pod toč. III. izreke i to u dijelu koji se odnosi na naknadu troška zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku do iznosa od 875,00 eura, jer je ista donijeta na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, uz pravilnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23), kako je valjano obrazloženo pod toč. 18. obrazloženja pobijane presude.

19.1. Međutim, žalba tuženika je djelomično osnovana u odnosu na dio odluke o trošku pod toč. III. izreke, koji se odnosi na trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 66,36 eura i presudu u iznosu od 66,36 eura, a koji je trošak prvostupanjski sud priznao tužiteljici. Ovo stoga što je, po stavu ovog suda, prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici priznao trošak sudskih pristojbi u ukupnom iznosu od 132,72 eura, jer je postupak započet 25. studenog 2024., nakon što je na snagu stupila izmijenjena odredba čl. 11. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18 i 51/23), prema kojoj su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni, između ostalih, tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Osim toga, tužiteljica nije platila sudske pristojbe na tužbu i presudu niti je obvezna platiti navedene pristojbe pa je u tom dijelu valjalo preinačiti odluku o trošku (toč. III. izreke) i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 132,72 eura (sudska pristojba na tužbu 66,36 eura i sudska pristojba na presudu 66,36 eura).

20. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

Osijek, 6. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Ljiljana Banac