Poslovni broj: Usž-362/2023-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda , Eveline Čolović Tomić , predsjednice vijeća , Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić- Zaninović , članice vijeća , te više sudske savjetnice Ane Matacin , zapisničarke , u upravnom sporu tužiteljice MT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], [adresa], [adresa], koju zastupa opunomoćenik Milan Jelovac , odvjetnik u Puli , Giardini 12 , protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine , OIB: 95093210687 , Zagreb , Ulica Republike Austrije 20 , uz sudjelovanje zainteresiranih osoba MTF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], [adresa]i FTF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], [adresa], objekt zastupane po opunomoćeniku Vedranu Petriću , odvjetniku u Poreču , Nikole Tesle 5 , radi poništavanja građevinske dozvole, odlučujući o žalbi tuženika i žalbi zainteresiranih osoba protiv presude Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: 10 Us I- 1569/2021-19 od 28. studenog 2022. , na sjednici vijeća održanoj 6. kolovoza 2025.

pretpostavljam da je

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: 10 Us I- 1569/2021-19 od 28. studenog 2022.

II. Odbija se tužbeni zahtjev i potvrđuje rješenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine , KLASA: UP/II-361-03/21-02/234 , URBROJ: 531-07-01-01/06-21-3 od 13. listopada 2021.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova spora.

IV. Nalaže se tužiteljici da zainteresiranim osobama naknadi trošak spora u iznosu od 1.814,57 EUR u roku od 60 dana od primitka ove drugostupanjske presude, dok se u preostalom dijelu zainteresirane osobe odbijaju sa zahtjevom za naknadu troškova spora.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda usvojen je tužbeni zahtjev i poništeno rješenje tuženika, KLASA: UP/II-361-03/21-02/234, URBRO: 531-07-01- 01/06-21-3 od 13. listopada 2021. (točka I. izreke), odbijena žalba zainteresiranih osoba MTF i FTF (pravnih sljednika FT) i potvrđena građevinska dozvola Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za prostorno uređenje i gradnju Poreč-Parenzo, KLASA: UP/II-361-03/20-01/000661, URBROJ: 2163/1-18-05/2-21-0022 od 12. ožujka 2021. (točka II. izreke), naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 10.355,00 kn, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora (točka III. izreke) i odbijen zahtjev zainteresiranih osoba za naknadu troškova spora (točka IV. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je opis planiranog zahvata iz predmetnog glavnog projekta (građenje građevine stambene namjene, 3.b skupine – stambena zgrada s jednom stambenom jedinicom i građenje građevine stambene namjene (pomoćna), 3.b skupine – otvoreni bazen) identičan opisu iz točke I. izreke građevinske dozvole od 12. ožujka 2021. godine. Naime, iz izreke građevinske dozvole razvidno je da se dozvoljava građenje navedenih građevina, a koje da su 2.b skupine, zbog čega ne stoji tvrdnja suda da su opisi iz glavnog projekta i građevinske dozvole identični, odnosno da je građevinska dozvola usklađena s projektnom dokumentacijom.

Pojašnjava da razvrstavanje građevina u skupine s obzirom na zahtjevnost postupaka u vezi s gradnjom nema samo formalni karakter jer se za građevine 2.b skupine utvrđuju posebni uvjeti, dok se to ne čini za građevine 3.b skupine, kao i da prema propisima o gradnji postoji značajna razlika u rokovima u kojima se ove različite skupine zgrada moraju dovršiti. Slijedom navedenog, kako izdana građevinska dozvola mora u svemu biti u skladu s glavnim projektom koji čini njezin sastavni dio, to je osporenim rješenjem tuženika i upućeno na neusklađenost opisa planiranih građevina iz izreke građevinske dozvole s opisom iz glavnog projekta. Predmetna neusklađenost nije mogla biti otklonjena tijekom spora pa se zaključak suda o identičnim opisima građevina u građevinskoj odzvoli i projektu ne može ocijeniti pravilnim. Osim toga, nije pravilno ni obrazloženje suda o usklađenosti planiranog zahvata s člankom 82. Prostornog plana uređenja Općine Vižinada („Službeni glasnik Grada Poreča", broj: 1/04 i ispr. 4/04, „Službene novine Općine Vižinada – Visinada broj: 4/15, 8/16 i 1/17 – pročišćeni tekst; dalje: PPUO Vižinada). Tuženik je iznio razloge zbog kojih smatra da se potporni zid visine 2,5 m na međi sa susjednom česticom ne može smatrati nužnim, a prvostupanjski sud je paušalno konstatirao da se, prema navedenoj odredbi PPUO Vižinada, visina nužnog potpornog zida ne smatra visinom ogradnog zida i da iz odredbi mjerodavnog prostornog plana uređenja proizlazi da se ograničava samo visina ogradnog zida. Pri tom, a u odnosu na navode investitora tijekom spora, valja reći da iz perspektive onoga tko nasipava zemlju na prirodni teren i time prilagođava konfiguraciju terena svojim potrebama, potporni zid je uvijek nužan jer je njegova funkcija da podupire taj nasuti teren. Međutim, to ne znači da se potporni zidovi mogu graditi neograničene visine i da se ne treba voditi računa o zatečenom prirodnom terenu. Upravo se pitanje nužnosti i visine potpornog zida mora promatrati u odnosu na ukupne razlike prirodnog terena kao i iz perspektive onoga tko je s druge strane takvog potpornog (ugradnog) zida, ovdje zainteresiranih osoba. Prvostupanjski sud nije otklonio primjedbe iz rješenja tuženika u pogledu nužnosti potpornog zida u vezi s visinskim razlikama prirodnog terena na mjestu projektiranog zida. Posebno upire i na nedostatke glavnog projekta u kojem su potporni zidovi prema međi s kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (vlasništvo zainteresiranih osoba) prikazani tek u presjecima, a ne i na situacijskom prikazu – planu uređenja gdje su vidljive međe građevne čestice pa se tek približno može zaključiti gdje bi bili smješteni planirani potporni zidovi, bez stvarne mogućnosti da se točno odredi njihov položaj u odnosu na među sa susjednom česticom. Konačno, sud nije valjano obrazložio ni usklađenost visine planirane stambene građevine s mjerodavnim odredbama PPUO Vižinada. Ukazuje da je visinska kota uređenog terena na njegovom najnižem dijelu uz pročelje građevine na -2,98 m, ispred prostora wellnesa u suterenu (listovi 5, 9 i 19 glavnog projekta). Investitor se poziva na iznimku iz članka 41. PPUO Vižinada, prema kojoj navedena kota ne bi trebala biti početna kota od koje se mjeri visina građevine. Prvostupanjski sud se poziva i na prikaz pročelja na listu 16 glavnog projekta, a na kojem je jasno vidljivo da ispod naznačene kote postoji niža razina terena do kojeg vode stepenice, ali sud tu kotu, bez adekvatnog obrazloženja, zanemaruje. Također, sud navodi da se najviša visinska kota treba mjeriti do gornje ploče ravnog krova, ali iz glavnog projekta proizlazi (list 9 i 10) da sam projektant tu kotu nije uzeo kao mjerodavnu za izmjerenu visinu građevine od 8,92 m. Iako je i tuženik mišljenja da u slučaju da planirana visina prelazi dopuštenih 9 m, odstupanje koje zaista nije značajno, drži da je potrebno jasno utvrditi do kuda seže visina planirane građevine. Slijedom svega navedenog, predlaže ovom Sudu da poništi pobijanu presudu i sam riješi stvar. Podredno, u slučaju neosnovanosti žalbe glede glavne stvari, predlaže poništiti točku III. izreke presude iz razloga neopravdanosti dijela dosuđenog troška spora tužiteljici, odnosno odluke da je samo tuženik, a ne i zainteresirana osoba, obveznik naknade troškova spora.

3. Protiv provstupanjske presude žalbu su podnijele i zainteresirane osobe zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navode da prvostupanjski upravni sud nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 12/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), a pobijana presuda ne sadrži valjano obrazloženje. Sud je isključivo citirao podzakonske odredbe da bi zatim te iste odredbe uspoređivao s priležećom dokumentacijom, bez da je dao kritički osvrt i ocjenu valjanosti i zakonitosti same dokumentacije koja prileži spisu. Sud, iako nije bio na terenu, zaključuje da se radi o potpornom zidu, iako je u naravi riječ o običnom ogradnom zidu. Životno je i logično da potporni zid ne može postojati na terenu gdje nema visinske razlike. Iz geodetske situacije stvarnog stanja terena izrađene po GEOTIM d.o.o. Poreč i situacijskog prikaza građevine, proizlazi da visinska razlika prirodnog terena na mjestu projektiranog potpornog zida iznosi cca 40-50 cm, za koje se ne previđa izgradnja potpornog zida. Ako se onda uzme u obzir da terenska razlika nije viša od 0,5 m, tada ne može doći do primjene odredbe članka 82. st. 2. PPUO Vižinada, koja propisuje iznimku od pravila kada ograda može biti viša od 1,5 m. U konkretnom slučaju tzv. „potporni“ zid od 2,5 metra koji se gradi na mjestu za potrebe visinske razlike prirodnog terena od svega 40-50 cm, nikako se ne može smatrati nužnim potpornim zidom. Radi se o pogrešnom i nedopuštenom, ekstenzivnom i nezakonitom tumačenju podzakonskih pojmova, koji ne odgovaraju pravilima struke, ali ni pravilima logike te predstavljaju očitu zloupotrebu prava. Drugim riječima, tužiteljica na postojećem mjestu gdje je teren gotovo ravan, što je vidljivo iz geodetske snimke, namjerava izvršiti znatno nasipavanje terena kojim će umjetno stvoriti znatnu visinsku razliku između dviju nekretnina (nekretnine tužiteljice i nekretnine zainteresirane osobe MTF). Nasipavanje terena tužiteljica vrši isključivo kako bi na toj istoj poziciji dobila višu razinu tla, u kojem prema projektu namjerava ugraditi bazen i to na na višoj visini od postojeće, čime bi se dobio nesmetan pogled prema moru, kojeg tužiteljica prema sadašnjem stanju nema. Cilj i glavni razlog pogrešnog i netočnog prikazivanja potpornog zida na gotovo ravnom terenu je ostvarivanje ekonomske vrijednosti nekretnine tužiteljice, a na štetu nekretnine zainteresiranih osoba. Nasipavanje terena i gradnja potpornog zida nije nužnost i potreba u konkretnom slučaju, već je usmjereno na ostvarivanje profita. Smatraju da je radi utvrđivanja činjenica sud trebao provesti očevid i građevinsko vještačenje. Tužiteljica može predmetni prijepor riješiti izmjenom projekta, na način da ga uskladi s odredbama PPUO Vižinada. Ustraju u navodima da potporni zid za teren koji se umjetno nasipava nije nužan potporni zid, nego samo jedno od mogućih rješenja, a bazen koji se ukopava u umjetno nasipan teren ne može biti potpuno ukopani bazen jer, da se nije izvršilo neosnovano nasipavanje, radilo bi se o nadzemnom bazenu. Osporavaju i obrazloženje suda glede visine predmetne građevine. Slijedom navedenog, predlažu poništiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova spora, uključujući i trošak sastava ove žalbe.

4. Tužiteljica, u odgovoru na žalbu tuženika, navodi da tuženik tek u žalbi protiv prvostupanjske presude po prvi puta navodi i problematizira neusklađenost građevinske dozvole i glavnog projekta u pogledu određivanje skupine zahtjevnosti građevine. Određivanje skupine građevine po zahtjevnosti nije obavezni dio sadržaja glavnog projekta ni sadržaja građevinske dozvole. Skupinu zahtjevnosti, ako se i određuje, određuje nadležno tijelo u građevinskoj dozvoli, što je u konkretnom slučaju nadležno prvostupanjsko tijelo i učinilo, iako nije moralo, jer nije obavezni sadržaj izreke građevinske dozvole. Navodi da su svi pribavljeni posebni uvjeti uvezani u arhitektonskom projektu, a sva nadležna javnopravna tijela su izdala potvrde o usklađenosti glavnog projekta s utvrđenim posebnim uvjetima. Zakonom o gradnji nisu propisane prekršajne odredbe za investitora koji ne ispoštuje rok za dovršenje zgrade, građevinska dozvola je i dalje na snazi i investitor može graditi, a produžetak tog roka nema niti negativnih posljedica na izdavanje uporabne dozvole. Ako bi pak nadležno tijelo u građevinskoj dozvoli odredilo skupinu zahtjevnosti, a investitor se s time ne bi suglasio, investitoru pripada pravo žalbe u odnosu na to utvrđenje. Kako investitor, ovdje tužiteljica, u konkretnom slučaju nije izjavila žalbu u pogledu određene skupine zahtjevnosti, to prihvaća utvrđenje prvostupanjskog tijela u pogledu određivanja građevine po zahtjevnosti, prihvaća i rok u kojemu građevine te skupine trebaju biti završene, kao i dokumentaciju koju treba pribaviti za izdavanje uporabne dozvole. Stoga nije bilo niti potrebe pozivati projektanta, odnosno investitora na izmjenu glavnog projekta u tom pogledu, pa građevine u cijelosti ostaju iste kako su prikazane glavnim projektom i na taj i takav glavni projekt su pribavljene sve zakonom propisane potvrde nadležnih javnopravnih tijela. Također, i u odnosu na visinu potpornog zida, tuženik prvi puta u predmetnoj žalbi navodi i problematizira nužnost potpornog zida. Naime, u osporenom rješenju tuženik navodi da se cijeli zid smatra ogradnim zidom i da je zato njegova visina protivna prostornom planu. Nadalje, ne stoji utvrđenje tuženika iz žalbe da je tuženik u svom rješenju problematizirao da li je potporni zid nužan. Prvostupanjski sud nije trebao utvrđivati nužnost potpornog zida jer to niti jedna stranka nije isticala, već je utvrdio da zid dijelom predstavlja potporni, a dijelom ogradni zid, te da visina ogradnog zida nije protivna prostornom planu i da prostornim planom nije ograničena visina potpornog zida. U pogledu nasipavanja terena ustraje u tužbenim navodima da je nasipavanje terena bilo nužno kako bi se omogućio pristup vozilima sa prometnice, racionalno i funkcionalno korištenje okućnice (dvorišta) i odvodnja otpadnih voda. Potporni zid ide do logične visine i sigurno se ne bi odobrio potporni zid i nasipanje terena preko nadmorske visine prometnice, s koje se pristupa na građevnu česticu, pa je u tom pogledu njegova visina ograničena upravo zatečenim stanjem na terenu, a vodilo se računa i o okolnim izgrađenim parcelama koje su vršile nasipavanje terena do nužne kote i tako odredile konačno zaravnati teren. Potporni zid je promjenjive visine, ovisno o konfiguraciji terena, a samo na najvišoj točki iznosi 2,5 metra. U svezi visine zgrade, suprotno navodima tuženika, ističe da ista ne prelazi visinu dopuštenu prostornim planom. Naime, u visinu zgrade se ne uračunava visina krovne atike, već se visina zgrade računa od konačno zaravnatog terena do vijenca građevine. Tuženik je u pobijanom rješenju naveo da je visina zgrade 9,43 metara (a ne 8,92 m kako je navedeno u građevinskoj dozvoli), pa da je tako projektirana visina građevine viša od 9 m i time protivna odredbi članka 67. stavka 1. PPUO Vižinada. U žalbi protiv presude tuženik ne ponavlja ranije pogrešno utvrđenje da je zgrada visine 9,43 metara, niti navodi koja je po njemu visina zgrade, već navodi da je eventualno neznatno veća od planom dopuštene visine.

4.1. U odgovoru na žalbu zainteresiranih osoba, tužiteljica navodi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da predmetni zid predstavlja dijelom potporni, a dijelom ogradni zid, pri čemu se pozvao na odredbe PPUO Vižinada, kako bi potvrdio da se istim ograničava visina ogradnog, a ne i potpornog zida. Nadalje, visinska razlika terena se gleda u odnosu na cijelu građevnu česticu, što nesporno proizlazi iz odredbi PPUO Općine Vižinada i ona iznosi 2,5 metra što je vidljivo iz geodetske situacije stvarnog stanja. Žalitelji se osvrću na visinsku razliku na mjestu projektiranog potpornog zida, zanemarujući pri tom visinsku razliku koja prethodi tome mjestu u, u konkretnom slučaju od pristupne prometnice, odnosno od ruba građevne čestice do toga mjesta. Visinska razlika u terenu se sagledava u odnosu na cijelu građevnu česticu, a što je razvidno i iz članka 82. stavka 2. PPUO Vižinada.

4.2. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže odbiti žalbe tuženika i zainteresiranih osoba i potvrditi presudu prvostupanjskog upravnog suda, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbe.

5. Žalbe su osnovane.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pogriješio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

7. Osporenim rješenjem tuženika poništena je građevinska dozvola kojom se tužiteljici odobrava građenje građevine stambene namjene s jednom stambenom jedinicom i građenje pomoćne građevine – bazena; 2.b skupine na kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

8. Tuženik osnovano osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o istovjetnim opisima planiranog zahvata u glavnom projektu i izreci građevinske dozvole. Naime, kako iz glavnog projekta proizlazi da se radi o građevinama 3.b skupine, dok se u izreci poništene građevinske dozvole navodi da se radi o građevinama 2.b. skupine, to je osnovan žalbeni prigovor da ne postoji usklađenost predmetne građevinske dozvole s projektnom dokumentacijom. S tim u vezi, tuženik također osnovano navodi da je već u osporenom rješenju ukazao na neusklađenost opisa planiranih građevina iz izreke građevinske dozvole s opisom iz glavnog projekta. Naime, imajući u vidu podatke spisa predmeta, ovaj Sud prihvaća valjanim obrazloženje tuženika da postoji neusklađenost izreke pobijane građevinske dozvole s glavnim projektom obzirom da je bazen glavnim projektom prikazan kao izgradnja koja predstavlja uređenje građevne čestice, dok iz izreke građevinske dozvole proizlazi da bazen predstavlja pomoćnu građevinu, a u kojem slučaju je bazen smješten na građevnoj česti protivno, u osporenom rješenju tuženika, citiranim odredbama PPUO Vižinada.

9. Nadalje, osnovano tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda glede usklađenosti planiranog zida s odredbom članka 82. PPUO Vižinada. Odredbom članka 82. stavka 1. PPUO Vižinada propisano je da se oko građevne čestice, namijenjene izgradnji stambene građevine, ograde mogu graditi kao kamene, betonske, žbukane, zelene živice ili uz kombinaciju niskog punog zida i zelene živice, odnosno transparentne metalne ograde. Stavkom 2. istog članka propisano je da visina ogradnog zida može iznositi maksimalno 1,5 m, pri čemu visina punog zida može biti maksimalno 1 metar; kod građevnih čestica s razlikom u visini terena preko 0,5 m ograda može na pojedinim dijelovima terena biti i viša od 1,5 m, ali ne smije ni na kojem dijelu terena premašiti visinu od 2,m. U smislu ovih odredbi, visina nužnog potpornog zida ne smatra se visinom ogradnog zida.

10. Sud nalazi da je osporenim rješenjem tuženika valjano obrazloženo da iz podataka spisa predmeta, i to arhitektonskog projekta i geodetske situacije stvarnog stanja terena, proizlazi da je bazen u potpunosti ukopan u uređen teren na način da je povrh prirodnog terena izvedeno nasipavanje terena zemljom, a koje pridržava potporni zid visine 1,0 do 2,5 m, kao i da visinska razlika prirodnog terena na mjestu projektiranog potpornog zida iznosi 40-50 cm. Imajući u vidu takvo činjenično stanje, ovaj Sud prihvaća ispravnim razloge tuženika iz osporenog rješenja da se potporni zid visine 2,5 m ne može smatrati nužnim potpornim zidom, već da se radi o ogradnom zidom na međi sa susjednom česticom oblika i visine protivno citiranim odredbama PPUO Vižinada.

11. Konačno, što se tiče najviše dozvoljene visine građevine i načina njezina računanja, ovaj Sud također prihvaća obrazloženje iz osporenog rješenja tuženika kojim je dovedena u pitanje visina projektirane građevine. Međutim, valja ukazati da je tuženik najnižu kotu planirane građevine izračunao na način propisan odredbom članka 41. stavka 1. i 2. PPUO Vižinada, ali je prilikom izračuna zanemario odredbu članka 41. stavka 3. PPUO Vižinada, a na koju se investitor i poziva u arhitektonskom projektu. Tom odredbom propisano je da se pod konačno zaravnatim terenom ne smatra vanjsko stubište najveće dopuštene širine 1,5 m uz građevinu, za silazak u podzemnu etažu, ni rampa maksimalne širine 5 m za silazak u podzemnu etažu ako služi za parkiranje vozila; u najvišu dopuštenu visinu ne računaju se strojarnice dizala, strojarske instalacije i uređaji te slični elementi. Stoga je, prilikom ponovnog rješavanja prvostupanjsko tijelo dužno voditi računa ne samo o stavcima 1. i 2. članka 41. PPUO Vižinada, već i o stavku 3. tog članka, a što je tuženik propustio učiniti.

12. S obzirom na sve naprijed navedeno, valjalo je usvojiti žalbe, poništiti presudu prvostupanjskog upravnog suda i odbiti tužbeni zahtjev.

13. Kako tužiteljica nije uspjela u sporu, to, temeljem članka 79. stavka 4. ZUS-a , nema pravo na naknadu troškova spora. Ujedno je dužna zainteresiranim osobama naknaditi zatražene i opravdane troškove spora, koji se odnose na trošak sastava odgovora na tužbu, pristup na ročište i trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 1.814,57 EUR. U preostalom dijelu odbijen je zahtjev zainteresiranih osoba za naknadu troška po osnovi zastupanja dvije osobe jer se, u konkretnom slučaju, radi o radnjama u sporu u kojima su razlozi sadržajno identični za obje zainteresirane osobe , uslijed čega povišene tarifne stavke za zastupanje dvije osobe ne predstavljaju opravdane izdatke kakve ima u vidu članka 79. stavka 1. ZUS-a .

14. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 2. i članka 79. stavka 6. ZUS-a , sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine”, broj: 36/24.) , odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 6. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić