- 1 -              Rev 760/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 760/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2932/2022-2 od 8. studenog 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-99/2017-52 od 10. lipnja 2022., u sjednici održanoj 28. studenoga 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              I.              Prihvaća se revizija tuženice i ukida se točka I. i II. presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2932/2022-2 od 8. studenog 2022. i točka III. i V. presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-99/2017-52 od 10. lipnja 2022. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II.              O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci o troškovima parničnog postupka.

 

              III.              Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime dodataka na plaću iznos od 1.513,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke prvostupanjske presude, pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu 1.513,50 kuna iz točke I. izreke, pod točkom III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike troškova prijevoza iznos od 15.964,13 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u točki III. izreke prvostupanjske presude te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.625,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 10. lipnja 2022. do isplate, pod točkom IV. izreke odbijen je dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u prekomjerno zatraženom iznosu, a pod točkom V. odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.

 

2.              Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom III. i V. izreke, pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka, a pod točkom III. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

3.              Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1354/2023-3 od 4. svibnja 2023., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2932/2022-2 od 8. studenog 2022. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

 

              „Da li se isplata naknade putnih troškova od mjesta stanovanja do mjesta obavljanja službe djelatnih vojnih osoba vrši isključivo temeljem upravnog akta (rješenja Ministarstva obrane Klasa: UP/I-121-05/08-01/150 od 1. travnja 2008.) kojim je tužitelju utvrđeno pravo na troškove prijevoza, a bez primjene odredbe članka 2. st. 5. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (Narodne novine br. 141/04, 22/05, 131/13)?“.

 

4.              Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5.              U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tuženice iz revizije te je tražio trošak odgovora na reviziju.

 

6.              Revizija je osnovana.

 

7.              U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

 

8.              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla vrijeme od 16. veljače 2012. do 31. siječnja 2014.

 

9.              Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelju rješenjem tuženice od 28. ožujka 2008. priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza autobusom s posla i na posao na relaciji S.-K. i obratno u visini cijene najjeftinije mjesečne autobusne karte i to od 1. siječnja 2008. pa sve dok za to postoje uvjeti te rješenjem tuženice od 23. travnja 2012. pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla u visini cijene najjeftinije mjesečne karte prijevoznika Hž Putnički prijevoz d.o.o., na relaciji D.-K. i obratno i to od 16. veljače 2012., pa sve dok za to postoje uvjeti, sukladno odredbi čl. 178. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 – dalje: ZSOSRH). Navedeno pravo tužitelju pripada i s obzirom na odredbu čl. 4. st. 1. i 2. Pravilnika o naknadi troškova u vezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine" br. 141/04 i 22/05 – dalje: Pravilnik) te čl. 5. st. 6. i st. 7. Pravilnika.

 

9.1.              Polazeći od gore navedenog, nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelju pripada pravo naknade troškova prijevoza na posao i s posla u visini mjesečne autobusne karte, sukladno rješenju od 28. ožujka 2008. odnosno u visini mjesečne karte prijevoznika HŽ Putnički prijevoz d.o.o. sukladno rješenju od 23. travnja 2012. Stoga mu dosuđuju razliku između cijene mjesečne karte u spornom razdoblju i stvarno isplaćenog iznosa na ime troškova prijevoza.

 

10.              Pri tome sudovi pravilno navode da se sud u parničnom postupku ne može upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti takvog rješenja (čl. 12. ZPP) te da ono obvezuje i tuženicu kao poslodavca isplaćivati tužitelju naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla.

 

11.              U konkretnom slučaju revizija je dopuštena, jer pravno shvaćanje drugostupanjskog suda odstupa od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u odlukama Revr-339/2018 od 30. lipnja 2020.

 

12.              Prije svega valja istaći da je ustaljena praksa revizijskog suda, izražena i u odlukama Revr-249/17-2 od 23. siječnja 2018., Revr-747/17-2 od 17. srpnja 2018., Rev-4013/2019 od 7. prosinca 2022. i drugima, da je za odlučivanje o pravu djelatne vojne osobe za naknadu troškova prijevoza nadležno tijelo tuženice, da navedeno predstavlja upravnu stvar o kojoj se odlučuje u upravnom postupku te kako doneseni pravomoćni i izvršni akt (konkretno rješenje o naknadi troškova prijevoza na posao i s posla) o naknadi troškova prijevoza u visini mjesečne cijene karte obvezuje upravno tijelo koje ga je donijelo.

 

13.              Pri tome revizijski sud vodi računa o odredbi čl. 14. ZSOSRH koji određuje da o svim pitanjima koja nisu uređena tim zakonom ili propisima donesenim na temelju tog zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Nadalje, potrebno je voditi računa i o odredbi čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" br. 92/05 ,140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11 i 150/11 – dalje: ZDS) kojom je propisano da je odlučivanje o rasporedu na radno mjesto te drugim pravima i obvezama državnih službenika, kao i prestanku državne službe, upravna stvar. Nadalje čl. 4. st. 1. Pravilnika propisano je da djelatna vojna osoba zahtjev za osiguranje prijevoza na posao i s posla, odnosno naknadu troškova prijevoza, podnosi zapovjedniku samostalne postrojbe odnosno čelniku ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen. Prema odredbi čl. 133. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" br. 43/09) rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se nakon što postane izvršno.

 

14.              Prema tome, budući da je tužitelju rješenjima nadležnog tijela tuženice od 28. ožujka 2008. i 23. travnja 2012. priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak za posao i odlazak s posla na relaciji S.-K. odnosno D.-K. u visini cijene mjesečne autobusne karte odnosno u visini mjesečne karte prijevoznika HŽ Putnički prijevoz d.o.o. te budući da su ta rješenja postala pravomoćna, to se sud u parničnom postupku više ne može upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti takvih rješenja te ista obvezuju i tuženicu kao poslodavca isplaćivati tužitelju naknadu putnih troškova u skladu s takvim rješenjima.

 

15.              Međutim, valjalo je primijeniti i odredbu čl. 2. st. 5. Pravilnika prema kojoj se djelatnoj vojnoj osobi neće isplaćivati naknada troškova prijevoza na posao i s posla za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla. Pritom se pod „druge slučajeve“ podrazumijevaju situacije u kojima djelatna vojna osoba ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog, uobičajenog rasporeda obavljanja službe, a ne i one dane kada je tužitelj sukladno rasporedu poslodavca obavljao službu dežurstva, straže, odnosno kada je radio na terenu (identično pravno shvaćanje izraženo je u odluci ovoga suda Revr-668/17 od 20. ožujka 2018.).

 

16.              Prema tome odgovor na postavljeno pitanje glasi:

 

              Sud je vezan pravomoćnim i konačnim pojedinačnim upravnim aktom koje je donijelo upravo tijelo, a tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u skladu s rješenjem donesenim od strane tuženice, dakle u visini mjesečne cijene karte. Pri tome je potrebno primijeniti i odredbu čl. 2. st. 5. Pravilnika o naknadi troškova u vezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine" br. 141/04 i 22/05) prema kojoj poslodavac ima pravo umanjiti isplatu u cijelosti ili djelomično u slučaju kada se radnik nalazi na bolovanju, godišnjem odmoru, odnosno kada koristi slobodne dane, odnosno u drugim slučajevima kada ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog uobičajenog rasporeda obavljanja službe. To znači da se tužitelju naknada za prijevoz ne može umanjivati za one dane kada se tužitelj nalazio na poslu, primjerice za vrijeme dežurstva, straže, rada na terenu.

 

17.              Iz obrazloženja presuda nižestupanjskih sudova proizlazi da sudovi nisu primijenili čl. 2. st. 5. Pravilnika jer su tužitelju dosudili razliku između mjesečne karte i iznosa koje je tuženik isplatio tužitelju.

 

18.              Prema shvaćanju revizijskog suda navedeno shvaćanje nije pravilno, jer je zbog pogrešnog pravnog pristupa propušteno utvrditi je li tužitelju umanjenje naknade za prijevoz vršeno i za vrijeme kada se isti nalazio na dežurstvu, straži ili na terenu, ili je to umanjenje vršeno samo za dane kada djelatna vojna osoba ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla. Pritom nije uopće jasno na koji način je tuženik uopće vršio umanjenje isplate troškova prijevoza. Prema shvaćanju revizijskog suda ako je tužitelj unaprijed kupovao mjesečnu voznu kartu, u tom slučaju tuženica ne bi imala pravo ni na koji način umanjivati trošak prijevoza (tako i u Rev-998/2021-2 od 18. travnja 2023.).

 

19.              Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 391. st. 7. ZPP prihvatiti reviziju tuženice, ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

20.              U nastavku postupka nižestupanjski sudovi su dužni utvrditi na koji je način tuženica vršila umanjenje isplate troškova prijevoza, je li na način da je odbijala cijenu pojedinačne karte za svaki dan kada tužitelj nije bio na poslu ili je cijenu mjesečne karte podijelila s brojem radnih dana i na taj način vršila umanjenje.

 

21.              Odluka iz točke II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

22.              Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP te je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

 

Zagreb, 28. studenoga 2023.