Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ovr-1692/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Vlatki Fresl Tomašević kao sucu pojedincu, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja Posojilnica bank eGen., Paulitschgasse 5-7, Klagenfurt, Republika Austrija, OIB: 24250429800, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayju, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay i Partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1A/III, protiv 1-ovršenice FK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2-ovršenice RK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja na rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Ovr-510/2023-17 od 10. srpnja 2024., dana 6. kolovoza 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba ovrhovoditelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Ovr-510/2023-17 od 10. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem određeno je da se odgađa ovrha određena rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-510/2023-17 od 13. listopada 2023. do pravomoćnog okončanja parnice koju su ovršenici pokrenuli u postupku pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici, Stalna služba Ivanić Grad pod brojem P-164/2021.

2. Rješenje pobija ovrhovoditelj, zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP-a) a u svezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i i 131/20 u daljnjem tekstu OZ). Predlaže pobijano rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno isto ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova ovršnog postupka.

3. Žalba ovrhovoditelja nije osnovana.

4. Pošavši od utvrđenja da je uvidom u ovršnu ispravu Ugovor o otplati kredita (jednokratni kredit) od dana 9. siječnja 2012., broj: OV-586/12 utvrdio da se u predmetnom slučaju radi o potrošačkom kreditu te da je uvidom u e-spis utvrdio da je ovršenica pokrenula parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave koji parnični predmet se vodi pred Općinskim sudom u Ivanić Gradu pod poslovnim brojem P-164/2021 sud prvog stupnja utvrdio je da se predmetnom slučaju ima primijeniti odredba članka 19.k Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/2009., 112/2012., 143/2013.,147/2013., 9/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022.), te je pozivom na isti, na prijedlog ovršenika, odgodio ovrhu do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti, ne ispitujući postojanje drugih zakonom propisanih pretpostavki o odgodi ovrhe na prijedlog ovršenika.

5. Odluku prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

6. Suprotno žalbenim navodima ovršenice se imaju pravo pozivati na ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22. – dalje: ZZP). Kako je prema odredbi članka 4. točka 21. tog Zakona propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a da iz predmetnog ugovora o kreditu ne proizlazi da korisnik kredita odnosno ovršenice ne bi imale status potrošača u smislu citirane zakonske odredbe, upravo je zaštita njihovih osnovnih prava potrošača uređena ZZP.

7. Zbog navedenoga, provedbu ovrhe, a vezano s tim i odgodu ovrhe, treba promatrati i kroz načelo djelotvornog osiguravanja provedbe Direktive vijeća broj 93/13/EEZ, jer je upravo člankom 2. stavak 1. točka 1. ZZP propisano da se tim Zakonom u hrvatsko zakonodavstvo preuzima i taj akt. Naime, Direktivu Vijeća broj 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prema Odluci Suda Europske unije poslovni broj C-407/18 od 26. lipnja 2019. s gledišta načela djelotvornosti treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis na temelju kojeg nacionalni sud, koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu Direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.

8. U postupku donošenja naprijed navedene odluke koji je rezultirao donošenjem presude broj C-407/18 u predmetu F c/a Addiko Bank d.d., činjenični supstrat nacionalnog postupka bio je gotovo istovjetan predmetnom-ovrhovoditelj, bankarska institucija inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao (djelomičnoj) ništetnosti.

9. Sud EU je, u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhe, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi čl. 65. stav. 1. OZ-a) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle Direktive Vijeća 93/13/EEZ) pa je zaključio da u procesnoj situaciji, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača, a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta koju bi potrošač u tom slučaju i ostvario, no á posteriori, da bi kao vid pravne zaštite bila nepotpuna i nedovoljna i ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe.

10. Obzirom da je Sud EU u presudi broj C-407/18 dakle utvrdio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu, to je evidentno da u istovjetnoj činjeničnoj i materijalno- pravnoj situaciji vezuje i prvostupanjski sud, a kako načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići.

11. Kako presuda Suda Europske unije broj C-407/18 obvezuje i sudove u Republici Hrvatskoj, a s obzirom na to da se u ovom predmetu i u predmetu u odnosu na koji je Sud Europske unije donio navedenu presudu, radi o istovjetnoj činjeničnoj i materijalno-pravnoj situaciji to su prema ocjeni ovog suda, ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe temeljem članka 65. stavak 1. točka 4. OZ, i to neovisno o ispunjenju pretpostavke o teško nadoknadivoj ili nenadoknadivoj šteti.

12. Niti žalbeni navodi kojima ovrhovoditelj osporava da su ovršenice pokrenule predmetni parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu već da su isti pokrenule druge osobe ne utiče na pravilnost pobijane odluke imajući u vidu da je zaključkom donesen na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 11. ožujka 2022. utvrđeno da je u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, sam ovršni sud dužan, po službenoj dužnost,i preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe. Upravo navedeni zaključak ukazuje na značaj prava potrošača u današnjem društvu, odnosno na potrebu što šire zaštite prava potrošača, a u povezanosti s tim je i zaključak o potrebi odgode ovrhe u kojoj se ovrha provodi na nekretnini u situaciji kada ovršenik ili korisnik kredita vodi postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu koji predstavlja ovršnu ispravu u ovršnom postupku. Sve to i bez obzira na to što je ovršenik dobrovoljno zasnovao založno pravo na nekretnini, jer ukoliko je ništetna tražbina iz ugovora o kreditu, ništetno je i njezino osiguranje.

13. Stoga su neodlučna razmatranja žalbe ovrhovoditelja, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi.

14. Zbog izloženog, valjalo je odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ potvrditi prvostupanjsko rješenje kao pravilno i zakonito.

U Zagrebu, 6. kolovoza 2025.

Sudac:

Vlatka Fresl Tomašević