Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-267/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković predsjednice vijeća, Marije Vetme članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Srđana Kuzmanića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Cvrković, odvjetnik u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg kao punomoćnik zastupa Marko Kallay odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri, Zagreb, radi novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, broj P-259/2021-36 od 21. veljače 2023., u sjednici održanoj 6. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana te se u pobijanom dijelu (točkama I. i II. izreke) potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, broj P-259/2021-36 od 21. veljače 2023.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

"I./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju RP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da isplati novčani iznos od 1.337,30 eur/ 10.075,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015.g., te od 1.kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, i to:

- 17,93 EUR /135,04 kn od 30.11.2010.g. do isplate,

- 29,59 EUR /222,98 kn od 31.12.2010.g. do isplate,

-1.289,78 EUR /9.717,85 kn od 07.01.2011.g. do isplate sve u roku od 15 dana

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju RP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.238,04 eur/16.862,50 kn zajedno sa zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja tj. 21.veljače 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III./ Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na parnični trošak kao neosnovanim."

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravovremeno izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelju naložiti plaćanje parničnih troškova, uključujući i troškove žalbe ili ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iako tuženik u žalbi navodi da pobija presudu u cijelosti, iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik ne pobija točku III. izreke. Tuženik nema pravni interes pobijati presudu u dijelu u kojem je uspio u sporu.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je tužiteljeva novčana tražbina koju je stekao na osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica pa tužitelj zahtijeva isplatu stečenog bez osnove na temelju tih ništetnih odredaba ugovora, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja. Zahtjev temelji na člancima 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO).

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu 2. siječnja 2006., broj 198-50-3215429 (Dalje: Ugovor) te da je kreditor odobrio korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 15.334,30 CHF, a obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s otplatom od 60 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da se u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81, 82 i 90 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona;

- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud odbio žalbe izjavljene protiv te odluke;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao,

- da je razlika mjesečnih uplata koja je proizašla zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita 1.337,30EUR/10.075,87 KN.

9. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo, te prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje svote od 1.337,30EUR/10.075,87 KN sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinih obroka pa do isplate kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude jer je utvrdio da je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula zbog čega tuženik nema pravo na naplatu tražbine po toj ugovornoj odredbi, već samo po početnom tečaju CHF, pa je obvezan vratiti tužitelju utuženu svotu, koja predstavlja razliku između početnog tečaja i tečaja koji je primjenjivan prilikom otplate kredita.

10. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača utemeljio na članku 502.c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

10.1 Tužiteljevo pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se i na članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) prema kojemu odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pored navedenog prvostupanjski sud je u postupku utvrdio činjenice i dao razloge zbog čega smatra ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom.

11. Prigovor zastare sud je otklonio zaključivši da je rok zastare od 5 godina počeo teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu (P.1401/12), a ona je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. slijedom čega zaključuje da s obzirom da je tužba podnesena u ovom predmetu 8. lipnja 2021., nije nastupila zastara.

12. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužitelj platio tuženiku više nego što bi bio platio da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, pa je tuženiku naložio navedeno vratiti tužitelju budući je isto stekao bez osnove.

13. Ispitujući presudu na osnovu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povreda odredaba parničnog postupka na kojek, s obzirom na početak parničnog postupka, pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

13.1 Nije počinjena ni povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju također ukazuje žalitelj jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku.

14. Ocjenjujući važnije žalbene navode prema odredbi iz članka 375. stavka 1. ZPP-a valja kazati da je protivno shvaćanju žalitelja pravilan zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koju je sud utemeljio na pravnom utvrđenju iz presude na koju se tužitelj pozvao. U vezi ovog postupka suda u žalbi se navodi da se sud nije mogao pozivati na presudu iz parnice donesene po kolektivnoj tužbi jer se članak 502. c. ZPP i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača propisuju da se odredbe tih članaka odnose samo na naknadu štete, a ne i na stjecanje bez osnove, a da se kasnija izmjena ZPP-a, kojom je proširena primjena te odredbe, ne može retroaktivno primjenjivati. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda oslonom i na članak 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem.

15. Žalbenim navodima ponavljaju se tvrdnje o dopuštenosti valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivost valutne klauzule, o tome da je tužitelj mogao birati u kojoj će valuti kredit uzeti, ali sve navedeno nije od utjecaja na valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF koje se temelji na utvrđenjima iz presude donesene po kolektivnoj tužbi (prema odredbi članka 502.c ZPP-a).

16. I prema pravnom shvaćanju ovog suda rok zastare kod stjecanja bez osnove je opći zastarni rok od pet godina. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/17, od 14. lipnja 2018. postala je pravomoćna 14.lipnja 2018, a kako je tužba podnesena 8.lipnja 2021., pravilno je sud odbio prigovor zastare.

17. U odnosu na žaliteljeve navode da nije utvrđeno jesu li utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača" , treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle, predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihove novčane obveze, a da je potrošač, dakle, u ovom slučaju tužitelj, usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju ugovora.

17.1 Tuženik je, dakle, mogao dokazivati da je informirao tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF.

17.2. Tuženik je već u odgovoru na tužbu predložio saslušanje tuženikovog zaposlenika, voditelja regije GP na okolnosti da su tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bile predočene sve okolnosti vezivanja kredita za valutu CHF koje su tuženiku u tom momentu bile poznate. Od ovog prijedloga tuženik je odustao te umjesto navedenog svjedoka predložio je saslušanje tuženikove zaposlenice UPG na iste okolnosti.

17.3. Tuženik je mogao dokazivati da je tužitelju kao potrošaču dao informacije tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora koje su relevantne za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača, tj. da je Banka u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju pružila odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

17.4. Na takve okolnost tuženik je trebao predložiti saslušanje tuženikovog osobnog bankara koji je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o valuti, koji mu je jedini mogao i trebao ponuditi sve informacije temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora o kreditu, odnosno koji je trebao tužitelja "informirati o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF". Međutim, t uženik nije predlaže saslušanje tuženikovog osobnog bankara već tuženikovog voditelja regije od kojeg dokaznog prijedloga je odustao, a umjesto njega je predložio zaposlenika UPG koja nije bila tužiteljev osobni bankar u trenutku predugovorne faze.

17.5. Zbog navedenog pravilno je prvostupanjski sud odbio dokaz saslušanjem tuženikovih zaposlenika jer tuženik ne tvrdi da su navedeni svjedoci osobno pregovarali s tužiteljem tijekom predugovorne faze niti da su navedeni svjedoci upravo tužitelju dali sve informacije vezane za okolnosti vezanim uz kretanje CHF.

18. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja pa je stoga dužan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja do dana plaćanja. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.

19. Tuženik u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je valutna klauzula odredba dispozitivne prirode, (iako, utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF nije premet ovog postupka) pa je kao takva isključena od ocjene nepoštenosti prema članku 1. stavak 2. Direktive vijeća 93/EEZ od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu: Direktiva) pri čemu se poziva na presudu Suda europske unije broj C-81/19 od 9. srpnja 2020. U tom predmetu ugovorena je valutna klauzula na temelju dispozitivnog zakonskog propisa i pod istim uvjetima za obje stranke. U vezi primjene Direktive valja navesti da se ona ne primjenjuje na ugovore koji su zaključeni prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (presuda od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C 567/2020, EU:C:2022:352), ali to ne utječe na činjenicu da su odredbe potrošačkih ugovora utvrđene ništetnim temeljem primjene domaćeg materijalnog prava Zakona o zaštiti potrošača i činjenice da tužitelju nisu na razumljiv način date informacije o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Ugovaranje valutne klauzule nije bilo zabranjeno, radi se o dispozitivnoj ugovornoj odredbi, ali je prije donošenja odluke u kojoj će valuti podignuti kredit tužitelj morao biti upoznat sa svim rizicima vezivanja glavnice za valutu CHF, osobito sa činjenicom da se tečaj te valute ne štiti kao tečaj EUR-a, da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize tzv. „valuta utočišta“, što znači da za vrijeme recesije naglo jača zbog čega nije dobra za dužnike kod ugovaranja kredita, tj. da je veoma rizična za dužnike koji nemaju primanja u CHF.

20. Protivno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima položaj potrošača, jer je tužitelj fizička osoba te je dokazao da je automobil kupio u privatne svrhe. Na tuženiku je bio teret dokaza da je uzimanje kredita bilo za potrebe tužiteljeve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a to u postupku nije dokazao.

21. Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove, a u žalbi se ne navodi zbog čega je sud donio pogrešnu odluku o troškovima, samo žalitelj tvrdi da je odluka o troškovima pogrešna jer je pogrešna i odluka o glavnoj stvari.

22. Kako je tuženikova žalba odbijena, to je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

23. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 6. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković