Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-336/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković predsjednice vijeća, Marije Vetme članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Srđana Kuzmanića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ME iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marija Ćosić odvjetnica u Novskoj, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB; 02535697732, kojeg kao punomoćnica zastupa Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi podnesenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj, broj P-358/2021-16 od 13. siječnja 2023., u sjednici održanoj 6. kolovoza 2025.

p r e s u d i o j e i r i j e š i o

I. Žalba se odbija kao neosnovana te se potvrđuju u pobijanom dijelu ( točke I. II. i III. izreke ) presuda i rješenje Općinskog suda u Kutini, Stalne služba u Novskoj, broj P-358/2021-16 od 13. siječnja 2023.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 9011472249 koji su 2. lipnja 2006. sklopili tužitelj JE i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb da tužitelju JE isplati iznos od 1.137,18 eura1 /8.568,11 kuna uz zakonsku zateznu kamatu koja teče

- na iznos od 6,45 eura od 31. listopada 2008.,

- na iznos od 0,93 eura od 30. studeni 2008.,

- na iznos od 8,77 eura od 31. prosinca 2008.,

- na iznos od 10,45 eura od 31. siječnja 2009.,

- na iznos od 11,21 eur od 28. veljače 2009.,

- na iznos od 9,12 eura od 31. ožujka 2009.,

- na iznos od 9,52 eura od 30. travnja 2009.,

- na iznos od 6,33 eura od 31. svibnja 2009.,

- na iznos od 3,98 eura od 30. lipnja 2009.,

- na iznos od 4,60 eura od 31. srpnja 2009.,

- na iznos od 5,84 eura od 31. kolovoza 2009.,

- na iznos od 5,73 eura od 30. rujna 2009.,

- na iznos od 4,48 eura od 31. listopada 2009.,

- na iznos od 6,83 eura od 30. studenog 2009.,

- na iznos od 8,71 eura od 31. prosinca 2009.,

- na iznos od 11,39 eura od 31. siječnja 2010.,

- na iznos od 10,78 eura od 28. veljače 2010.,

- na iznos od 14,42 eura od 31. ožujka 2010.,

- na iznos od 13,72 eura od 30. travnja 2010.,

- na iznos od 15,07 eura od 31. svibnja 2010.,

- na iznos od 26,71 eura od 30. lipnja 2010.,

- na iznos od 24,31 eura od 31. srpnja 2010.,

- na iznos od 31,63 eura od 31. kolovoza 2010.,

- na iznos od 29,10 eura od 30. rujna 2010.,

- na iznos od 25,03 eura od 31. listopada 2010. i

- na iznos od 833,01 eura od 22. studenog 2010.

do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i naknadi troškove postupka u iznosu od 354,76 eura2 /2.672,94 kuna uz zakonsku zateznu kamatu koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena teče od 13. siječnja 2023. do isplate, a sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 9011472249 koji su 2. lipnja 2006. sklopili tužitelj JE kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnoj stopi tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,99% godišnje odnosno odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

IV. Odbija se, radi zastare, tužbeni zahtjev tužitelja JE koji glasi: "Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb da tužitelju JE, na ime razlike kamate preko početno ugovorene po stopi od 4,99% godišnje za vremenski period od 31. srpnja 2007. do 22. prosinca 2010. isplati iznos od 4.375,01 kunu sa zakonskom zateznom kamatom koja teče

- na iznos od 60,29 kunu od 31. kolovoza 2007.,

- na iznos od 58,77 kuna od 30. rujna 2007.,

- na iznos od 58,05 kuna od 31. listopada 2007.,

- na iznos od 58,18 kuna od 30. studenog 2007.,

- na iznos od 57,26 kuna od 31. prosinca 2007.,

- na iznos od 57,69 kuna od 31. siječnja 2008.,

- na iznos od 95,64 kuna od 29. veljače 2008.,

- na iznos od 141,58 kunu od 31. ožujka 2008.,

- na iznos od 136,58 kuna od 30. travnja 2008.,

- na iznos od 133,73 kune od 31. svibnja 2008.,

- na iznos od 133,82 kune od 30. lipnja 2008.,

- na iznos od 129,87 kuna od 31. srpnja 2008.,

- na iznos od 128,43 kune od 31. kolovoza 2008.,

- na iznos od 128,22 kuna od 30. rujna 2008.,

- na iznos od 136,93 kuna od 31. listopada 2008.,

- na iznos od 128,31 kuna od 30. studenog 2008.,

- na iznos od 135,17 kune od 31. prosinca 2008.,

- na iznos od 134,67 kuna od 31. siječnja 2009.,

- na iznos od 133,36 kuna od 28. veljače 2009.,

- na iznos od 129,91 kuna od 31. ožujka 2009.,

- na iznos od 128,32 kuna od 30. travnja 2009.,

- na iznos od 123,92 kuna od 31. svibnja 2009.,

- na iznos od 120,46 kune od 30. lipnja 2009.,

- na iznos od 119,03 kuna od 31. srpnja 2009.,

- na iznos od 117,93 kuna od 31. kolovoza 2009.,

- na iznos od 115,90 kune od 30. rujna 2009.,

- na iznos od 113,07 kune od 31. listopada 2009.,

- na iznos od 112,68 kuna od 30. studenog 2009.,

- na iznos od 111,84 kuna od 31. prosinca 2009.,

- na iznos od 111,49 kuna od 31. siječnja 2010.,

- na iznos od 108,93 kuna od 28. veljače 2010.,

- na iznos od 109,01 kune od 31. ožujka 2010.,

- na iznos od 106,37 kuna od 30. travnja 2010.,

- na iznos od 104,96 kuna od 31. svibnja 2010.,

- na iznos od 109,36 kuna od 30. lipnja 2010.,

- na iznos od 105,59 kuna od 31. srpnja 2010.,

- na iznos od 107,12 kune od 31. kolovoza 2010.,

- na iznos od 103,22 kuna od 30. rujna 2010.,

- na iznos od 98,11 kuna od 31. listopada 2010. i

- na iznos od 71,45 kuna od 22. studenog 2010. do i isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

i riješio

" Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda."

2. Protiv točke I., II. i III. izreke prvostupanjske presude i rješenja tuženik je pravovremeno izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijeli i odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelju naložiti plaćanje parničnih troškova, uključujući i troškove žalbe, ili u pobijanom dijelu ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje pred mjesno nadležnim sudom.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 9011472249 od 2. lipnja 2006. (dalje: Ugovor) koji su sklopile parnične stranke, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak te kojim je ovlašten tuženik jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukama tuženika i prema tome povećavati ugovoreni anuitet. Predmet spora je i zahtjev za isplatu novčane svote na ime preplaćenih kamata i tečajne razlike,dakle, isplata stečenog bez osnove na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora, sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa pa do isplate. Tužitelj zahtjev temelji na članku 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO).

7. Prvostupanjski je sud utvrdio i pravilnost takvih utvrđenja nije dovedena u sumnju žalbenim navodima:

- da su stranke zaključile Ugovor 2. lipnja 2006. i to tuženik (banka) kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita, u iznosu kunske protuvrijednosti 18.717,68 CHF, kojim je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća;

- da je na temelju Ugovora tužitelju odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 18.717,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseca;

-da je redovna kamata godišnja promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora te iznosi 4,99 %;

- da je tužitelj otplatio kredit,

- da su u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vodio sudski postupak zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona;

- da je navedena presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud odbio žalbe izjavljene protiv te odluke odlukom Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.;

- da je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P.1401/2012 postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj PŽ-7129/2013 od 13. lipnja 2014.:

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 31. prosinca 2021.;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao;

- da je razlika mjesečnih uplata koja je proizašla zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita 1.137,18 eura.

8. Prvostupanjski sud utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi temelji na činjenici da je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno u kolektivnom sporu koji je vođen i protiv tuženika, a u vezi potrošačkih ugovora koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kada je zaključan i Ugovor, da je banka povrijedila kolektivne interese potrošača, a presuda donesena u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika kako je propisano člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 13/09 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14).

9. Navedenom odlukom utvrđeno je da je osam banaka, među kojima je i tuženik, u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja Ugovora, povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, a da nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime su banke postupile suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

10. U odnosu na dio zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove na temelju ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica i kamata, sud zaključuje da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., ima učinak pravno relevantne činjenice u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u vezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem je zaključen i Ugovor.

11. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utemeljio na članku 502.c ZPP-a kojim je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

11.1 Tužiteljevo pravo da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se na članku 118. ZZP/14 prema kojem odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Prigovor zastare, u odnosu na dio zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove na temelju ugovornih odredbi kojim je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica i kamata, sud je otklonio zaključivši da je zastarni rok od 5 godina počeo teći pravomoćnošću presude donesene po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 14. lipnja 2018. iz čega zaključuje da, s obzirom da je tužba podnesena u ovom predmetu 31. prosinca 2021., nije nastupila zastara.

12.1. U odnosu na dio tražbine iz osnove povrata preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope sud je prihvatio tuženikov prigovor zastare potraživanja zaključivši da je zastara počela teći pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P.1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. tako da je do 31. prosinca 2021., kao dana podnošenja tužbe, nastupila zastara ovog dijela tražbine jer je protekao zastarni rok od pet godina.

13. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužitelj platio tuženiku više nego što bi bio platio da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, pa je tuženiku naložio navedeno vratiti tužitelju budući je isto stekao bez osnove.

14. Prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti za suđenje o tužiteljevom zahtjevu, a koji prigovor je tuženik istaknuo pozivom na prorogacijsku klauzulu Ugovora, zaključivši da iz sporne ugovorne odredbe Ugovora, proizlazi da se radi o unaprijed, po tuženiku formuliranoj odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo, a koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je za slučaj spora ugovorio mjesnu nadležnost suda vodeći se prvenstveno vlastitim interesima.

15. Ispitujući presudu na osnovu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje općenito ukazuje žalitelj. Nije počinjena niti povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju također ukazuje žalitelj.

16. U ocjeni važnijih žalbenih navoda (članak 375. stavka 1. ZPP-a) valja kazati da je protivno shvaćanju žalitelja prvostupanjski sud pravilno zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi temeljio na utvrđenju iz presude na koju se tužitelj pozvao.

16.1. U vezi ovog postupka suda u žalbi se navodi da sud zanemaruje okolnosti konkretnog slučaja, čime postavlja pitanje uloge suda u pojedinim parnicama koje pokreću korisnici kredita. U odnosu na ovaj žalbeni navod za istaknuti je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda oslonom i na odredbu članka 502.c. ZPP-a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem. Nadalje, treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovornih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima. Dakle, predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihovog novčanog iznosa, a da je potrošač, dakle u ovom slučaju tužitelj, usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju Ugovora. Tuženik na ovu okolnost nije predložio dokaze.

17. Žalbenim navodima ponavljaju se tvrdnje o dopuštenosti valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivost valutne klauzule, o tome da je tužitelj mogao birati u kojoj će valuti kredit uzeti, ali sve navedeno nije od utjecaja na valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF jer je taj zaključak pravilno utemeljen na utvrđenjima iz presude donesene po kolektivnoj tužbi (prema članku 502.c ZPP-a).

18. I prema pravnom shvaćanju ovog suda zastarni rok kod stjecanja bez osnove je opći zastarni rok od pet godine, a u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (švicarac) počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojom je utvrđena ništetnost. U ovom konkretnom slučaju zastara je počela teći za povrat preplaćenih iznosa iz osnove valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a to je bilo 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba podnesena 31. prosinca 2021. to zastara nije nastupila.

19. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zatezne kamate na preplaćene svote od dana stjecanja do dana plaćanja. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.

20. Prvostupanjski je sud pravilno odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti za suđenje o tužiteljevom zahtjevu, a koji prigovor je tuženik istaknuo pozivom na prorogacijsku klauzulu Ugovora o kreditu.

20.1. Iz sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, suprotno žalbenim navodima, proizlazi da se radi o unaprijed, po tuženiku formuliranoj odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo. Tuženik je za slučaj spora ugovorio mjesnu nadležnost suda vodeći se prvenstveno vlastitim interesima.

20.2. Tužitelj je tužbu podnio Općinskom sudu u Kutini, Stalnoj službi u Novskoj. Tuženik je, pravovremeno, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na ugovorenu mjesnu nadležnost (članak 70. ZPP-a)

20.3. Kako je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti cijenjena kao nepoštena, a imajući u vidu sve okolnosti predmetnog slučaja (udaljenost od [adresa] do [adresa], mogućnost dolaska na sud potrošača i slično), pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj. Naime, i prema članku 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje ZPK-a) prema kojoj potrošač (tužitelj) može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane (tuženika) pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište, odnosno, u konkretnom slučaju, pred Općinskim sudom u Kutini, Stalna služba u Novskoj.

21. Prvostupanjski sud je sve odlučne činjenice pravilno utvrdio, a ta utvrđenja nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima.

22. Pravilna je odluka prvostupanjskoga suda o troškovima parničnog postupka, a u žalbi se ne konkretizira žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima. Žalitelj tvrdi da je odluka o troškovima pogrešna jer je pogrešna i odluka o glavnoj stvari.

23. Kako je tuženikova žalba odbijena, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

24. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 6. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković