Poslovni broj: Usž-2355/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja RM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Denisu Marinkoviću, odvjetniku u Zagrebu, Draškovićeva 5, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, OIB: 95093210687, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi utvrđivanja obveze plaćanja komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3522/2022-9 od 4. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 6. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3522/2022-9 od 4. travnja 2024.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda je poništeno rješenje tuženika, KLASA: UP/II- 363-03/21-04/149, URBROJ: 531-07-01-02/03-22-2 od 12. listopada 2022. i rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-02/15-008/869, URBROJ: 251-13-32- 1/002-21-13-JIM od 19. svibnja 2021., te je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 1.250,00 EUR-a.
2. Protiv ove presude tuženik je uložio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da je, konkretnom slučaju, podnositelj zahtjeva na temelju kojeg je doneseno rješenje o izvedenom stanju, KLASA: UP/I-350-05/2013-007/4007, URBROJ: 251-13-21/312- 2014-10 od 28. veljače 2014., bio otac tužitelja, ŽM, koji je preminuo **.**.2019.. Tužitelj je predmetnu ozakonjenu stambenu zgradu naslijedio od pokojnog oca pa je, on kao vlasnik zgrade, u skladu s člankom 22. stavkom 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, prvostupanjskim rješenjem od 19. svibnja 2021. određen obveznikom plaćanja komunalnog doprinosa. Prvostupanjski sud, po stavu tuženika, pogrešno nalazi da je isključivo sporno pravno pitanje ‒ u kojem trenutku se procjenjuju uvjeti o kojima ovisi umanjenje ili oslobođenje od obveze plaćanja komunalnog doprinosa ‒ u trenutku pokretanja postupka utvrđivanja tog doprinosa ili u trenutku kada se u istom donosi rješenje te zaključuje da se uvjeti za umanjenje ili oslobođenje od obveze ocjenjuju u trenutku donošenja rješenja o komunalnom doprinosu, ali prema trenutku kada su nastali uvjeti za određenje obveze, pa da okolnost što je prednik tužitelja 22. kolovoza 2017. (nakon pravomoćnosti rješenja o izvedenom stanju) promijenio prebivalište s adrese na kojoj se nalazi ozakonjena zgrada na novu adresu, ne može biti od utjecaja na određenje uvjeta za oslobođenje od plaćanja obveze, pri čemu se sud pogrešno poziva na ovosudnu presudu poslovni broj: Usž-3352/21. Tuženik pojašnjava da, upravo suprotno, iz te presude proizlazi da je za utvrđivanje visine komunalnog doprinosa pa tako i za prosudbu uvjeta za oslobođenje/umanjenje od plaćanja ove obveze, relevantan trenutak kada je rješenje o izvedenom stanju postalo izvršno. Kako nije sporno da tužitelj u predmetnoj ozakonjenoj zgradi nije stanovao, odnosno istu nije koristio za vlastite potrebe u vrijeme izvršnosti i pravomoćnosti rješenja o izvedenom stanju od 28. veljače 2014. (koje rješenje je to svojstvo steklo 4. travnja 2014.), u upravnom postupku je pravilno utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za umanjenje obveze iz članka 11. stavka 17. Odluke o komunalnom doprinosu („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 17/13-pročišćeni tekst i 22/14, dalje u tekstu: Odluka). Tuženik se poziva i na stav ovog Suda, iz presude poslovni broj: Usž-4227/2022-2 od 24. listopada 2023., da je korištenje ozakonjene zgrade za vlastite potrebe strogo osobno i neprenosivo pravo koje je u izravnoj vezi sa stanovanjem. Stoga se uvjet korištenja zgrade za vlastite potrebe, koji podrazumijeva stanovanje u predmetnoj zgradi, može promatrati jedino u odnosu na osobu koja je određena obveznikom plaćanja komunalnog doprinosa, a ne u odnosu na neku drugu osobu. Kako tužitelj u predmetnoj ozakonjenoj zgradi nije stanovao 4. travnja 2014., kada je rješenje o izvedenom stanju od 28. veljače 2014. postalo izvršno i pravomoćno (a niti je u toj zgradi stanovao kasnije), to ne može ostvariti pravo na umanjenje obveze propisano člankom 11. stavkom 17. Odluke.
3. S obzirom na izloženo predlaže da se u cijelosti poništi presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3522/2022-9 od 4. travnja 2024. i odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba nije osnovana iz razloga koji se nastavno navode.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da presudom prvostupanjskog suda nije povrijeđen zakon, budući da je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na utvrđivanje obveze komunalnog doprinosa.
7. Naime, iz podataka sveza spisa proizlazi da je rješenje o izvedenom stanju, KLASA:UP/I-350-05/2013-007/4007, URBROJ: 251-13-21/312-2014-10 od 28. veljače 2014., postalo pravomoćno i izvršno 4. travnja 2014., nadležni gradski ured za komunalno gospodarstvo je od ureda za prostorno uređenje istog javnopravnog tijela dobio zahtjev za utvrđenje obveze komunalnog doprinosa dana 22. siječnja 2015. te je prvu službenu radnju radi utvrđenja obveze izvršio tek 15. siječnja 2020., izradom proračuna troškova komunalnog doprinosa, nakon čega je proveo nekoliko procesnih radnji i naposljetku 19. svibnja 2021. donio rješenje, kojim se vlasniku ozakonjene zgrade utvrđuje obveza plaćanja komunalnog doprinosa za tu zgradu, koja je zgrada ozakonjena po zahtjevu prednika tužitelja.
8. U primjeni Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18., 110/18., 32/20.- dalje ZKG/18), koji člankom 83. stavkom 3. propisuje da se rješenje o komunalnom doprinosu donosi i ovršava u postupku i na način propisan zakonom kojim se uređuje opći odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije., ovaj Sud nalazi da je za utvrđivanje zastare prava na utvrđivanje obveze komunalnog doprinosa u konkretnom slučaju mjerodavna odredba članka 108. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., dalje: OPZ), prema kojoj odredbi rok za utvrđenje obveze zastarijeva za 6 godina računajući od dana kada je zastara počela teći (stavak 1.). Sukladno članku 108. stavku 2. OPZ-a, zastara počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza, s tim da je nastanak porezne obveze propisan posebnim zakonima.
9. Obzirom na to da je rješenje kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa doneseno tek 19. svibnja 2021., a obveza plaćanja komunalnog doprinosa se, sukladno članku 84. ZKG/18, utvrđuje i rješenje o toj obvezi donosi po pravomoćnosti građevinske dozvole odnosno rješenja o izvedenom stanju, i to po službenoj dužnosti, relevantni početak tijeka zastare se računa od prvog dana godine u kojoj je to rješenje steklo svojstvo pravomoćnosti. Kako je rješenje o izvedenom stanju postalo pravomoćno 4. travnja 2014., zastarni rok počinje 1.siječnja 2015. i ističe 1. siječnja 2021. pa je do dana donošenja rješenja o utvrđenju obveze komunalnog doprinosa 19. svibnja 2021. proteklo više od 6 godina, koliko iznosi zastarni rok u kojem se može utvrditi ova obveza javnog davanja, sukladno članku 108. stavku 1. OPZ-a.
10. Stoga je prvostupanjski sud, iako s pogrešnim obrazloženjem, pravilno poništio rješenje tuženika i rješenje prvostupanjskog tijela, jer su donesena nakon proteka zastarnog roka, čime je učinjena povreda odredbe članka 108. stavka 1. i članka 109. stavka 3. OPZ-a, sukladno kojoj su na nastup zastare prava na utvrđivanje obveze po službenoj dužnosti dužna paziti i drugostupanjska tijela do donošenja i dostave rješenja o žalbi.
11. Ovaj Sud napominje da je pogrešan stav prvostupanjskog suda izražen u pobijanoj presudi, u pogledu osobe koja ima pravo na oslobođenje ili umanjenje komunalnog doprinosa s obzirom na njegovo prebivanje u zgradi za koju se obveza komunalnog doprinosa utvrđuje, jer je sukladno ovosudnoj praksi (npr. Usž- 4227/2022-2), riječ o strogo osobnom pravu, koje se utvrđuje u trenutku donošenja rješenja o obvezi. Stoga tužitelj, koji u vrijeme donošenja rješenja o komunalnom doprinosu nije stanovao u zgradi za koju se doprinos utvrđuje, po ocjeni ovog Suda, ne bi mogao ostvariti pravo iz članka 11. stavka 17. Odluke.
12. Pored svega navedenog, valja istaknuti da se i u primjeni ranije važećeg Zakona o komunalnom gospodarstvu iz 1995. godine, iako nije izrijekom propisivao prekluzivni rok za utvrđenje obveze komunalnog doprinosa, primjenjuju odredbe OPZ-a o zastari porezne obveze, kako na izvršenje obveze komunalnog doprinosa, tako i na utvrđenje te obveze, jer je OPZ-om izrijekom propisano da se odredbe tog Zakona primjenjuju i na druga javna davanja, kakvo je i komunalni doprinos. Takvo shvaćanje u skladu je sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluka broj: U zpz 12/2016-8 od 10. rujna 2024. godine.
11. Slijedom navedenog, zbog nastupa zastare prava na utvrđenje obveze komunalnog doprinosa, Sud je ocijenio ispravnom izreku prvostupanjske presude, kao i odluku o trošku, jer je tužitelj već u tužbi istaknuo prigovor zastare, zbog kojeg je, jer je osnovan, trebalo usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti tužbom osporena rješenja.
12. Sukladno odredbi članka 74. stavak 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 6. kolovoza 2025.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
