REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-176/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Igora Rakića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Davoru Radiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Danku Škari, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4365/2024-41 od 29. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 31. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje u cijelosti presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4365/2024-41 od 29. studenog 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I/ Utvrđuje se ništetnom odredbe članka 7. Ugovora o kreditu, [broj], zaključenog dana 8. lipnja 2007.g. između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, potvrđenog od strane JB Nevenke Kekez, u Splitu, dana 19. lipnja 2007.g., pod br. OV-6135/07, u dijelu kojim je ugovoren povrat kredita u mjesečnim anuitetima i preostalog dijela glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

II/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu, [broj], zaključenog dana 8. lipnja 2007.g. između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, potvrđenog od strane JB Nevenke Kekez, u Splitu, dana 19. lipnja 2007.g., pod br. OV-6135/07, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

III/ Dužan je tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 4.964,66 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31.07.2015.g. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za petpostotnih poena, od dana 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 19.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023.g. pa do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamate teče:

- na iznos od 0,66 EUR od 15.10.2007.g

- na iznos od 1,20 EUR od 26.11.2007.g

- na iznos od 4,21 EUR od 4.1.2008.g.

- na iznos od 6,52 EUR od 11.2.2008.g.

- na iznos od 10,49 EUR od 18.3.2008.g.

- na iznos od 4,53 EUR od 14.4.2008.g.

- na iznos od 2,21 EUR od 5.5.2008.g.

- na iznos od 5,18 EUR od 11.6.2008.g.

- na iznos od 0,83 EUR od 28.7.2008.g.

- na iznos od 1,04 EUR od 14.8.2008.g.

- na iznos od 3,62 EUR od 5.9.2008.g.

- na iznos od 23,17 EUR od 22.10.2008.g

- na iznos od 10,07 EUR od 10.11.2008.g

- na iznos od 26,72 EUR od 17.12.2008.g

- na iznos od 29,28 EUR od 8.1.2009.g.

- na iznos od 30,44 EUR od 12.2.2009.g.

- na iznos od 28,17 EUR od 16.3.2009.g.

- na iznos od 28,79 EUR od 27.4.2009.g.

- na iznos od 23,76 EUR od 28.5.2009.g.

- na iznos od 20,05 EUR od 16.6.2009.g.

- na iznos od 21,04 EUR od 8.7.2009.g.

- na iznos od 22,99 EUR od 7.8.2009.g.

- na iznos od 22,82 EUR od 25.9.2009.g.

- na iznos od 20,84 EUR od 29.10.2009.g

- na iznos od 24,55 EUR od 26.11.2009.g

- na iznos od 27,53 EUR od 10.12.2009.g

- na iznos od 31,75 EUR od 25.1.2010.g.

- na iznos od 30,79 EUR od 4.2.2010.g.

- na iznos od 36,52 EUR od 25.3.2010.g.

- na iznos od 35,44 EUR od 20.4.2010.g.

- na iznos od 37,56 EUR od 24.5.2010.g.

- na iznos od 55,93 EUR od 26.6.2010.g.

- na iznos od 52,14 EUR od 20.7.2010.g.

- na iznos od 63,70 EUR od 3.8.2010.g.

- na iznos od 59,72 EUR od 10.9.2010.g.

- na iznos od 53,29 EUR od 13.10.2010.g.

- na iznos od 66,83 EUR od 9.11.2010.g.

- na iznos od 84,06 EUR od 14.12.2010.g.

- na iznos od 71,86 EUR od 26.1.2011.g.

- na iznos od 76,14 EUR od 16.2.2011.g.

- na iznos od 70,70 EUR od 15.3.2011.g.

- na iznos od 71,68 EUR od 5.4.2011.g.

- na iznos od 94,78 EUR od 4.5.2011.g.

- na iznos od 97,03 EUR od 20.6.2011.g.

- na iznos od 115,66 EUR od 15.7.2011.g.

- na iznos od 105,80 EUR od 3.8.2011.g.

- na iznos od 95,01 EUR od 1.9.2011.g.

- na iznos od 92,29 EUR od 19.10.2011.g.

- na iznos od 91,47 EUR od 15.11.2011.g.

- na iznos od 96,53 EUR od 6.12.2011.g.

- na iznos od 100,94 EUR od 19.1.2012.g.

- na iznos od 101,53 EUR od 7.2.2012.g.

- na iznos od 98,48 EUR od 7.3.2012.g.

- na iznos od 100,54 EUR od 10.4.2012.g.

- na iznos od 101,95 EUR od 14.5.2012.g.

- na iznos od 2.373,83 EUR od 13.8.2012.g.,pa sve do isplate.

III/ Dužan je tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 1.012,14 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31.07.2015.g. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za petpostotnih poena, od dana 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 19.12.2023.g.. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023.g. pa do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamate teče:

- na iznos od 9,10 EUR od 26.11.2007.g

- na iznos od 9,10 EUR od 21.12.2007.g

- na iznos od 9,10 EUR od 4.1.2008.g.

- na iznos od 9,10 EUR od 11.2.2008.g.

- na iznos od 9,10 EUR od 18.3.2008.g.

- na iznos od 9,10 EUR od 14.4.2008.g.

- na iznos od 13,88 EUR od 5.5.2008.g.

- na iznos od 13,88 EUR od 11.6.2008.g.

- na iznos od 13,88 EUR od 28.7.2008.g.

- na iznos od 13,88 EUR od 14.8.2008.g.

- na iznos od 13,88 EUR od 5.9.2008.g.

- na iznos od 13,88 EUR od 22.10.2008.g

- na iznos od 13,88 EUR od 10.11.2008.g

- na iznos od 13,88 EUR od 17.12.2008.g

- na iznos od 13,88 EUR od 8.1.2009.g.

- na iznos od 13,88 EUR od 12.2.2009.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 16.3.2009.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 27.4.2009.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 28.5.2009.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 16.6.2009.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 8.7.2009.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 7.8.2009.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 25.9.2009.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 29.10.2009.g

- na iznos od 21,81 EUR od 26.11.2009g.

- na iznos od 21,81 EUR od 10.12.2009.g

- na iznos od 21,81 EUR od 25.1.2010.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 4.2.2010.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 25.3.2010g.

- na iznos od 21,81 EUR od 20.4.2010.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 24.5.2010.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 26.6.2010.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 20.7.2010.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 3.8.2010.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 10.9.2010.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 13.10.2010.g

- na iznos od 21,81 EUR od 9.11.2010.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 14.12.2010.g

- na iznos od 21,81 EUR od 26.1.2011.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 16.2.2011.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 15.3.2011.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 5.4.2011.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 4.5.2011.g.

- na iznos od 21,81 EUR od 20.6.2011.g.

- na iznos od 20,40 EUR od 15.7.2011.g.

- na iznos od 20,40 EUR od 3.8.2011.g.

- na iznos od 20,40 EUR od 1.9.2011.g.

- na iznos od 16,34 EUR od 19.10.2011.g.

- na iznos od 16,34 EUR od 15.11.2011.g.

- na iznos od 16,34 EUR od 6.12.2011.g.

- na iznos od 16,34 EUR od 19.1.2012.g.

- na iznos od 16,34 EUR od 7.2.2012.g.

- na iznos od 16,34 EUR od 7.3.2012.g.

- na iznos od 16,34 EUR od 10.4.2012.g.

- na iznos od 16,34 EUR od 14.5.2012.g.

- na iznos od 16,14 EUR od 13.8.2012.g., pa sve do isplate.

IV/ Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove ovoga postupka u iznosu od 2.405,72 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. studenog 2024. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik pobijajući istu zbog apsolutno bitnih povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.9. i toč.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.

– pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP), bitne povrede postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 106. st.1., čl. 190. st.1. i čl. 281. ZPP te pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se tužba u cijelosti odbaci, a podredno odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku uključujući i trošak žalbe.

3. Sa žalbom je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe članka 7. Ugovora o kreditu, [broj], zaključenog dana 8. lipnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, potvrđenog od strane Javnog bilježnika Nevenke Kekez, u Splitu, dana 19. lipnja 2007. pod br. OV-6135/07, u dijelu kojim je ugovoren povrat kredita u mjesečnim anuitetima i preostalog dijela glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja te odredba članka 2. istog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 4.964,66 eur po osnovi preplate s osnova valutne klauzule te iznos od 1.012,14 eur po osnovi preplate s osnove promjenjive kamatne stope sve uvećano za zakonske zatezne kamate smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ovaj iznos naplatio od tužitelja temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredbi pri čemu se poziva na pravna shvaćanja izražena u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.) i presudama VSRH 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

7. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 8. lipnja 2007. sklopljen ugovor o kreditu broj 418-50-4170060, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.238,30 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika, važećem na dan korištenja kredita, za kupnju motornog vozila, da je otplata kredita ugovorena u 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF tuženika na dan dospijeća, da je ugovorena kamatna stopa 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Također nije sporno da je kredit u cijelosti isplaćen 13. kolovoza 2012.

8. S obzirom na navode žalbe sporno je jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu kojima je između stranaka ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO). Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikovih prigovora zastare, presuđene stvari i nedostatka pravnog interesa za vođenje ovog postupka.

9. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnom;

- da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba za kupnju automobila za vlastite potrebe;

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da se sa tužiteljem nije pregovarao oko uvjeta kredita, niti su mu pojašnjeni rizici vezani uz CHF, kao niti parametri po kojima se kamatna stopa mijenja te da je dobio već unaprijed pripremljeni ugovor na čiji sadržaj nije mogao utjecati;

- da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora sadržane u odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i posljedično tome ništetne, budući takvo pravno shvaćanje jasno proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9. travnja 2015. čime su banke, pa tako i ovdje tuženik, postupali suprotno odredbama čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03. dalje: ZZP/03) kao i Zakona o obveznim odnosima, te je učinak tih pravnih shvaćanja, na temelju odredbe čl. 502.c ZPP i odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, valjalo primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na razdoblje u kojem je ugovor o kreditu sklopljen, pa je posljedično tomu utvrdio ništetnim odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovoren povrat kredita u mjesečnim anuitetima i preostalog dijela glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja te odredbu članka 2. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te je na temelju čl. 323. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1111. st. 1. istog Zakona naložio tuženiku isplatu iznosa od 4.964,66 eur po osnovi preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te iznosa od 1.012,14 eur po osnovi preplate zbog ništetne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi, sve sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja na temelju čl. 1115. ZOO.

9.1. Pri tome, je kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare, zaključujući da se vraćanje vrši po pravilima o stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO koji teče od donošenja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2014. pozivajući se pritom na i na novo revidirano stajalište VSRH prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno u slučaju iz čl. 323 st. 1. ZOO/05 ( čl. 104. st.1 ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. svibnja 2019. to do nastupa zastare nije došlo.

9.2. Prvostupanjski sud je, kao neosnovan, odbio tuženikov prigovor litispendencije zaključujući kako time što je pravomoćno odbijen prvotno postavljeni (glavni) tužbeni zahtjev za utvrđenjem ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti, odlukom nije obuhvaćen i tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj Odluci banke pozivajući se pritom na odredbu čl. 324. ZOO prema kojoj ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, odnosno da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

9.3. Nadalje, prvostupanjski sud je odbio i tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka, pozivajući se na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO, kojim je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati, navodeći kako se standard "zabrana manjeg značenja" može tumačiti tako da je ona takva ako vrijeđa samo interese stranaka, a ne i društvene interese (npr. pravila o obliku pravnih poslova), međutim da se u konkretnim sporovima nikako ne može raditi o zabrani manjeg značenja jer ista ne samo da vrijeđa interese stranaka ovog ugovora o kreditu, nego i društvene zajednice u cjelini i uvjetima u kojima su sklapani takvi ugovori o kreditu, a koji su u konačnici završili kolektivnim sporom protiv banaka koje su sa građanima sklapale ugovore sa odredbama koje su kasnije utvrđene ništetnim odlukama Trgovačkog suda, Visokog trgovačkog suda i napose Vrhovnog suda RH.

10. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama žalbenih razloga žalitelja i po službenoj dužnosti nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

10.1.Suprotno žalbenim navodima žalitelja u postupku nije počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st.2. toč.9. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj navodeći da pravomoćno odbijeni glavni tužbeni zahtjev, čija je izreka šira, u sebi obuhvaća i utvrđenje ništetnosti članka 2. i 7. Ugovora, te da ranija izreka, koja glasi na viši iznos, u sebi obuhvaća i odbijanje isplate s naslova (makar djelomične) ništetnosti Ugovora, pa da je sud prihvaćanjem eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 2. i 7. Ugovora o kreditu i nalaganjem isplate po osnovu ništetnosti tih odredbi prihvatio tužbeni zahtjev o kojem je već pravomoćno odlučeno.

10.1.1. Naime, tužitelj je u tužbi istaknuo glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti i zahtjev da mu tuženik isplati sve ono što je primio temeljem ništetnog ugovora prema čl. 323. st. 1. ZOO u iznosu od 9.378,09 EUR. Ujedno je postavio eventualno kumulirane zahtjeve u smislu čl. 188. st.2. ZPP radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te zahtjev da mu tuženik isplati preplaćene iznose po osnovu navedenih ništenih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

10.1.2. Institut eventualne kumulacije predviđa mogućnost da tužitelj u jednoj tužbi protiv istog tuženika istakne dva ili više tužbenih zahtjeva, predlažući da sud, ako ocjeni da prvi zahtjev nije osnovan, prihvati slijedeći ili slijedeće zahtjeve (eventualne tužbene zahtjeva) koji su u međusobnoj vezi s prvim zahtjevom, ali ako prihvati prvi tužbeni zahtjev, onda izrekom neće odlučivati o drugom ili drugim eventualnim tužbenim zahtjevima, a tek ako ocjeni da je prvi tužbeni zahtjev neosnovan, izrekom presude će takav (prvi / glavni) zahtjev odbiti i tek potom nastaviti postupak po drugom zahtjevu, odnosno po drugim eventualnim tužbenim zahtjevima. Stoga, time što je odbijen prvo postavljeni (glavni) tužbeni zahtjev, i presuda je u tom dijelu pravomoćna, isto ne predstavlja procesnu smetnju za odlučivanje o drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu.

10.1.3. Osim toga predmet glavnog i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva nije isti jer je glavnim tužbenim zahtjevom zatraženo utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu u cijelosti i s tim u vezi povrat svih uplaćenih iznosa, a eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnim samo pojedinih odredbi tog ugovora, konkretno u dijelu kojim je ugovoren povrat kredita u mjesečnim anuitetima i preostalog dijela glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja te odredbe u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i povrat preplaćenih iznosa po osnovu navedenih ništetnih odredbi, te se u konkretnome ne može primijeniti pravilo da je „u većem sadržano manje“ kako u žalbi pogrešno tumači tuženik, slijedom čega prihvaćanjem eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva nije počinjena navedena bitna povreda iz čl. 354. st.2. toč. 9. ZPP.

10.2. Osim toga nije počinjena ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje žalitelj jer je izreka presude razumljiva, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te nema proturječnosti ni nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

10.2.1. Navedena povreda nije počinjena ni time što prva i druga točka III izreke sadrže riječ tuženik u dativu pa određuju „Dužan je tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 4.964,66 EUR…. .“ te „Dužan je tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 1.012,14 EUR…..“ jer je suprotno žalbenim navodima tuženika, unatoč pogreški u pisanju tužbenog zahtjeva sadržanog u podnesku tužitelja od 8. studenog 2024. koju je pogrešku prvostupanjski sud ponovio i u izreci presude prepisavši doslovno tužbeni zahtjev, navedena izreka i u tom dijelu jasna i razumljiva budući nema dvojbe o tome da je upravo tuženik obveznik plaćanja i da je tužitelj vjerovnik te obveze. Zbog navedene greške u pisanju podneska tužitelja, sam podnesak nije nerazumljiv da se po istom ne bi moglo postupati pa time što sud nije pozvao tužitelja na ispravak podneska nije počinjena niti relativno bitna povreda parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st.1. u vezi s čl. 106. st.1. i čl. 281. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužitelj.

10.3. Nadalje, donošenjem pobijane presude nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP, na koju se poziva tuženik, budući da je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja na način da je tužitelj povisio tužbeni zahtjev za isplatu u skladu s izračunom vještaka. Ovo stoga što to tužitelj nije mogao ranije učiniti bez svoje krivnje, jer ne raspolaže stručnim znanjem za točno utvrđenje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju mogao znati visinu svojeg potraživanja s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kao i visinu potraživanja s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06) pa nedopuštanje preinake tužbe u ovoj situaciji ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP, a to je poštovanje načela pravne sigurnosti te ubrzanje postupka i osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih ovlaštenja u cilju ubrzanja parničnog postupka. Imajući u vidu da zlouporabe procesnih prava u ovom slučaju nije bilo, to i ovaj sud smatra da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa su stoga i ti žalbeni navodi neosnovani.

11. Prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda na utvrđeno činjenično stanje koje žalitelj žalbom ne pobija pravilno primijenio materijalno pravo kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika i ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

12. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne (ništave) ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Također je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne (ništave) i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

12.1. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i da je ništava odredba o valutnoj klauzuli budući se tužitelj na njih pozvao. Naime, čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Budući da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena u kolektivnom sporu a tuženik nije dokazao da se sa tužiteljem pojedinačno pregovaralo i da je tuženik mogao utjecati sa sadržaj osporenih ugovornih odredbi pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 7. i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i posljedično tome ništetne.

12.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom banke preplatio tuženiku 1.012,14 te je zbog promjene tečaja preplatio iznos od 4.964,66 EUR to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti upravo u presuđenom novčanom iznosu.

12.3. Prvostupanjski sud je pravilno tužitelju dosudio zakonsku zateznu kamatu na pojedine mjesečne iznose preplate od izvršenog plaćanja do isplate pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO. Naime, imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nesavjestan stjecatelj zbog čega mora platiti i zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO od dana stjecanja, jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada.

13. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule 14. lipnja 2018., (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017), a tužitelj je postavio restitucijski zahtjev u tužbi podnijetoj sudu 7. svibnja 2019. dakle u okviru zastarnog roka od pet godina od trenutka pravomoćnosti navedenih odluke, pa je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

13.1. Žalbeni navodi žalitelja da je tužitelj prvi puta zatražio isplatu s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi podneskom od 6. studenog 2022. pa da je za takvo njegovo potraživanje nastupila zastara nisu osnovani. To stoga što je iz stanja spisa razvidno da je tužitelj prvotno u tužbi zatražio, zbirno, povrat preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamate i valutne klauzule u iznosu od 5.847,66 EUR (44.059,21 kuna), a nakon provedenog financijskog vještačenja kojim je utvrđeno da preplata uslijed promjene kamatne stope iznosi 1.012,14 EUR te preplata zbog promjene tečaja iznosi 4.964,66 EUR (kad se promatraju pozitivni i negativni iznosi) tužitelj je u skladu s tim utvrđenjem podneskom od 6. studenog 2022. zatražio isplatu iznosa od 5.976,80 EUR od čega iznos od 1.012,14 po osnovi promjene kamatne stope te iznos od 4.964,66 EUR s osnova valutne klauzule pa su neosnovani žalbeni navodi da je potraživanje s naslova promjene kamatne stope zatraženo tek 6. studenog 2022. Dakle, u slučaju kao što je konkretni, kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP) jer tužitelj nije izvršio preinaku tužbe na način da je uz postojeći zahtjev istakao novi tužbeni zahtjev već se iz iste činjenične osnove potražuje druga novčana svota, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa je stoga prigovor zastare i u odnosu na tako preinačeni tužbeni zahtjev neosnovan.

14. Neosnovano žalitelj ustraje u prigovoru nedostatka pravnog interesa za vođenje ovog postupka pozivajući se na odredbi čl. 326.st.2. ZOO navodeći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja jer je pravomoćno utvrđeno da ugovor može opstati i bez ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te da je ugovor u cijelosti ispunjen.

14.1. Neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatilo predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i tražiti isplatu preplaćenih iznosa jer se prema odredbi čl. 328. ZOO, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao navedene odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio tuženiku 5.976,80 EUR ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. st. 2. ZOO.

15. I u odluci o naknadi parničnoga troška materijalno pravo je pravilno primijenjeno u pogledu osnove i visine pojedinih troškova (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP). Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio opravdanim trošak sastava podneska od 16. rujna 2019. jer je riječ o obrazloženom podnesku kojim se tužitelj očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu, kao i za podneske od 15. listopada 2021. te 6. studenog 2022. kojima se tužitelj očitovao na nalaz vještaka i istaknuo svoje primjedbe na isti te u skladu s dopunom nalaza vještaka postavio konačni tužbeni zahtjev jer su navedeni podnesci suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika, bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

15.1. Neosnovani su žalbeni navodi žalitelja da je prilikom donošenja odluke o trošku trebalo primijeniti odredbu čl. 158. ZPP jer tužitelj ni u jednom dijelu nije povukao tužbu niti se odrekao tužbenog zahtjeva pa stoga nije bilo osnova za primjenu navedene odredbe.

15.2. Također neosnovano žalitelj navodi da mu je trebalo priznati trošak u odnosu na glavni tužbeni zahtjev koji je pravomoćno odbijen.

15.2.1. S obzirom da je u ovom sporu riječ o eventualno kumuliranim zahtjevima postavljenim prema čl. 188. st. 2. ZPP i da je tužitelj u cijelosti uspio s podredno postavljenim tužbenim zahtjevom tada se ima smatrati da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Pri tome je važno za istaknuti da u odnosu na glavni tužbeni zahtjev (koji je odbijen) nisu nastali posebni troškovi, već su svi nastali troškovi bili potrebni radi raspravljanja i donošenja odluke i u pogledu zahtjeva koji su prihvaćeni (ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1172/2021 od 30. kolovoza 2022. i Rev-882/2024 od 9. srpnja 2024.).

16. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje koje žalitelj žalbom ne pobija, pravilno primijenio materijalno pravo, te kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

17. Kako je žalba tužitelja neosnovana, odbijen je njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP).

Pula - Pola, 31. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković