REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1044/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Igora Rakića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Denis Pedić iz Popovače, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-621/2024-11 od 9. lipnja 2025. na sjednici vijeća održanoj 31. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-621/2024-11 od 9. lipnja 2025.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o [broj kredita] koji su 11.7.2006. sklopili tužitelj EM iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria Zagreb d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditor u dijelu kojim se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju VM iz [adresa] iznos od 380,93 € (tristo osamdeset eur i devedeset i tri cent), sa zakonskom zateznom kamatom počam od 14.7.2006. do 31.12..2007. po članku 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.191,36 €, zajedno sa zakonskom zateznom računajući ovu od 9.6.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik zbog bitne zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka posebno ukazujući na bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.

– pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je sud zanemario navode tuženika da je sporna odredba o ulaznoj jednokratnoj naknadi tužitelju bila jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, da u prilog tvrdnji tuženika da se pojedinačno pregovaralo ukazuje i solemnizacija Ugovora iz koje je vidljivo da je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njegovoj pravoj volji, pa da je stoga pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora ništetna. Navodi da je sporna odredba u konkretnom slučaju jasna, razumljiva i uočljiva pa da stoga nije bilo dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, slijedom čega sud nije pravilno primijenio odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da je ugovor ispunjen, da tužitelj nikada nije prigovarao visini plaćene naknade, niti koristio pravo da raskine ugovor. Smatra da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene čl. 118. ZZP jer sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite te ukazuje da prvostupanjski sud presumira nepoštenje tuženika kao neoborivu presumpciju. Pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan i tužitelju naložiti da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u većano za trošak žalbe, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda je pobijana presuda pravilna i zakonita.

5.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjano i neproturječno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP.

5.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3 Ugovora o [broj kredita] koji su 11. srpnja 2006. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, u dijelu kojim je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 380,93 eura kojeg je neosnovano stekao temeljem navedene nepoštene i ništetne odredbe, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja tj. od 14. srpnja 2007.

7. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 11. srpnja 2006. sklopljen predmetni Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 18.787,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da je u članku čl. 3. tog Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita u visini 3,30% od iznosa kredita.

8. Sporno je, je li ova ugovorna odredba, navedenog Ugovora o kreditu ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem navedene odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO).

9. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnome; da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da sa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da sa tuženikom nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama pa tako ni o predmetnoj odredbi, da mu je dan na potpis unaprijed sastavljeni tipski ugovor te se ne sjeća da li je uopće bilo govora u vezi naknade za obradu kredita, da je navedena odredba neodređena jer se njome uopće ne navodi od čega se sastoji predmetna naknada i zbog čega se ona naplaćuje upravo u visini 3,30% od iznosa kredita, a tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog kredita, slijedom čega zaključuje da navedena odredba ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na koju tužitelj nije mogao utjecati stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora čime je tuženik postupio protivno čl. 3., čl. 7. i čl. 8. ZOO te da je navedena ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj: 96/03. - dalje:ZZP/03) te posljedično, i ništetna (čl. 87. st.1. ZZP/03), pa stoga tužitelju na temelju odredbe čl. 322. ZOO pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženik naplatio temeljem takve ništetne odredbe sa zakonskim zateznim kamatama od 14. srpnja 2007. od kada je taj iznos naplaćen jer je tuženik nepošten stjecatelj budući da su mu kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nesrazmjera u davanjima. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare zaključujući da se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl.104. st.1. ZOO, u kom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, pozivajući se na pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., broj: Su- IV-33/2022.

10. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

11. Među strankama nije sporno da je tužitelj sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača.

12. Iz stanja spisa i iskaza tužitelja kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženika u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.-dalje ZZP/03), koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

14. Žalbeni navodi žalitelja kojima ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i uočljiva pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena, nisu osnovani. To stoga što nije sporno da je predmetna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljeve obveze jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogao precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za njega proizlazi (3,30% od iznosa kredita) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/03. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužitelj nije bio u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju, pa posljedično tome takva ugovorna odredba ne zadovoljava zahtjev transparentnosti.

14.1. Naime, odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

14.2. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.3. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.4. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos ugovorene jednokratne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

14.5. Dakle, nije sporno da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Te je informacije tužitelju bio dužan dati tuženik, a takve su informacije izostale (tuženik suprotno nije dokazao) te njihov izostanak nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora jer se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

15. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

15.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati (tuženik suprotno nije dokazao), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

16. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

16.1. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

16.2. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i ovdje tuženika), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Na isti je način promjenjiva kamatna stopa ugovorena i u predmetnom ugovoru o kreditu (čl.2. Ugovora).

16.3. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (među njima i ovdje tuženika), protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome. I u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a sklopljen je u vrijeme na koje se odnosi citirana presuda.

17. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o potrošačkom kreditu namijenjenom za kupnju vozila te ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi sadržanoj u čl. 3. Ugovora ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve, suprotno shvaćanju tuženika, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud na temelju čl. 1111. ZOO ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 380,93 eur, čija visina među strankama nije prijeporna.

19. Kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa je stoga žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

20. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, te kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju tuženik pobija bez isticanja konkretnih žalbenih prigovora i samo u kontekstu odluke o glavnoj stvari.

Pula - Pola, 31. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković