Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-2172/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Tatjane Varžić predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Ljiljane Banac i sutkinje Štefice Bukvić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Počitniška skupnost Krško d.o.o. Cesta krških žrtev 65, Krško, Republika Slovenija, OIB:95562138494, koga zastupa punomoćnik Damjan Konestabo, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženika Grada Mali Lošinj, Riva lošinjskih kapetana 7, Mali Lošinj, OIB: 72167903884, koga zastupa punomoćnik Danijel Beljan, odvjetnik iz Rijeke, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju od 26. ožujka 2021., poslovni broj P-155/2019-9, u sjednici vijeća održanoj 30. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju od 26. ožujka 2021., poslovni broj P- 155/2019-9.

II. Tužitelju se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

" I. Tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tužitelj Počitniška skupnost Krško d..o.o, Krško, Cesta krških žrtev 65, Republika Slovenija OIB 95562138494 stekao vlasništvo nekretnina: -k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u cijelosti - k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u ½ idealnog dijela -k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u cijelosti, te je ovlašten temeljem ove presude ishoditi upis prava vlasništva na svoje ime uz istovremeni izbris vlasništva s imena tuženika Grada Malog Lošinja, Riva Lošinjskih kapetana 7, OIB 72167903884 sve u roku od 15 dana

2. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnični trošak u roku od 15 (petnaest) dana", odbija se.

II. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 18.750,00 kn, (osamnaesttisućasedmstopedesetkuna) u roku od 15 (petnaest) dana."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. dalje ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud žalbu usvoji, pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda a njemu dosudi trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije uočio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Pobijana presuda je razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te nema nejasnoća ni proturječnosti, kao ni drugih nedostataka, tako da ju je moguće ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju u žalbi upire tužitelj, a kako je prvostupanjski sud postupio po uputi ovog suda iz ukidbenog rješenja broj Gž-2295/2017-2 od 24. siječnja 2019. to se žalbeni navodi u tom dijelu ukazuju neosnovanim. Ovo stoga što je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku ponovo izvršio uvid u sve materijalne dokaze koje priliježu spisu a dostavljeni su u prethodnom postupku (rješenja, ugovore, uplatnice i sl.) kao i one dostavljene po tužitelju uz podnesak od 29. siječnja 2021. (list 217.- 259. spisa).

7. Suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja i ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje.

8. Odlučne činjenice, kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, ovaj sud nalazi u potpunosti raspravljenim i utvrđenim, pa zbog toga prihvaća činjenično stanje kako ga je pravilno, utvrdio prvostupanjski sud.

8.1. Tumačenje činjenica po tužitelju i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava, već njegovo osobno viđenje predmetnog spora, koje je bez pravnog uporišta.

9. Žalitelj u žalbi daje svoju ocjenu izvedenih dokaza, te osporava razloge prvostupanjske presude kojima su ocijenjeni provedeni dokazi. Ocjena izvedenih dokaza dana je na način određen čl. 8. ZPP-a, pa žalitelj takovu ocjenu prvostupanjskog suda neosnovano napada.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je na nekretninama navedenim u izreci prvostupanjske presude stekao pravo vlasništva, jer da je dana 11. ožujka 1976. godine Općinski sekretarijat za poslove uprave Općine Cres – Lošinj donio rješenje o eksproprijaciji, kojim je utvrđen opći interes za izgradnju privredno-turističkih objekata, a na osnovi kojeg je izvršena potpuna eksproprijacija u korist društvenog vlasništva za potrebe Počitniške skupnost Krško d.o.o. za koje je Ugovorom od 18. ožujka 1976. sa lista 15. spisa utvrđena naknada u visini od 2.762.630,00 dinara.

10.1. S tim u svezi, potrebno je prvenstveno istaknuti da je odredbom čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje: ZV) propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona, prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

10.2. U trenutku donošenja navedenog rješenja, na snazi je bio Zakon o eksproprijaciji iz 1957., koji je imao nekoliko izmjena i dopuna. Najznačajnija je ona od 15. veljače 1968. godine kojom je uređena ustanova pravične naknade. Prema čl. 54. st. 1. tog Zakona bilo je određeno da za uknjižbu društvenog vlasništva nije dovoljno pravomoćno rješenje o eksproprijaciji, nego je bilo potrebno priložiti rješenje o naknadi i potvrdu banke da je korisnik eksproprijacije izvršio svoje obveze plaćanja. Navedeni zakon bio je na snazi do stupanja na snagu republičkog Zakona o eksproprijaciji dana 22. ožujka 1978. godine. Stoga se neosnovano žalbenim navodima tužitelja ukazuje da je isključivo aktivna uloga za potrebe uknjižbe društvenog vlasništva i prava korištenja bila na strani tuženika.

11. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda koji su utemeljeni na Ugovoru o isplati naknade za ekspropriranu nekretninu od 18. ožujka 1976. godine, proizlazi da su u čl. IV. stranke ugovorile provedbu eksproprijacije u zemljišnim knjigama nakon isplate potpune naknade, s tim da je na ime naknade za zemljište i nasade utvrđena vrijednost u iznos od 2.762.630,00 tadašnjih dinara (čl. III.) koju je bilo potrebno platiti u roku od 8 dana.

11.1. Pored toga, prvostupanjski sud je utvrdio i da je istim Ugovorom pravni prednik tužitelja preuzeo obvezu izgradnje 200 bungalova, a čiju će izgradnju započeti u roku od 3 mjeseca i građevinske radove završiti u roku od 5 godina, s tim da su stranke u čl. V. ugovorile da korisnik gubi daljnje pravo korištenja ekspropriranog zemljišta ukoliko naknada ne bude plaćena u ugovorenom roku.

11.2. Stoga je odlučna pravna činjenica je li naknada za ekspropriranu nekretninu isplaćena, a koja je sporna između parničnih stranaka tijekom prvostupanjskog postupka, a i sada u žalbi.

12. U ukidbenom rješenju ovog suda, poslovni broj Gž-2295/2017-2 od 24. siječnja 2019. dana je uputa prema kojoj je nedvojbeno potrebno utvrditi je li isplaćena naknada za ekspropriranu nekretninu.

12.1. Premda je tužitelj u spis ponovo dostavio izvještaje tadašnje službe društvenog knjigovodstva (dalje SDK) o zaduženju tužiteljevog pravnog prednika iz istih ne proizlazi utvrđenim činjenica da bi se upravo to zaduženje (list 73., 223. i 224. spisa) odnosilo na nekretnine koje su predmetom ovog parničnog postupka i rješenja broj 02/2 –Up199/1-1976 od 11.03.1976, odnosno da je isplaćena naknada za ekspropriranu nekretninu, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

12.2. Ovo stoga što iz spomenutog izvještaja na listu 73. i 223. spisa zaprimljenog u SDK Poreč 12.04.1976. proizlazi da se iznos od 2.176.838,00 dinara odnosi na pogodbu od 9. travnja 1976. broj 02/2 –Up 199/ (dalje nečitljivo) od dana 09.04.1976. a ne rješenja od 11. ožujka 1976. (list 11. -14. spisa) i Ugovora od 18.03.1976. (list 15. spisa) po kojem je utvrđena vrijednost zemljišta u visini od 2.762.630.- dinara i određen rok od 8 dana za uplatu, a koje nekretnine su predmetom ovog postupka. Osim toga, ovaj sud smatra potrebnim za istaknuti da iz izvještaja od 25.5.1977. na iznos od 585.792,00 dinara na listu 73. i 224. proizlazi da na istom ne postoji nikakav pečat da je isti bilo zaprimljen ili bilo proveden, a kao svrha uplate je navedeno "odškodnina za nac. zemljište po pogodbi 02/2-339/1-76" (list 250. i 251. spisa).

12.3. S obzirom na naprijed izloženo ovaj sud smatra da je pravilan pravni zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj sudu nije dostavio dokaze iz kojih bi sud sa sigurnošću mogao utvrditi da je tužitelj pravnom predniku tuženika isplatio ugovorenu naknadu, niti je dokazao da je to učinio u ugovorenom roku ( čl. 221.a ZPP-a). Ovo iz razloga jer je u smislu navedenog Zakona o eksproprijaciji, dokaz o izvršenom plaćanju bio pravna pretpostavka za uknjižbu društvenog prava vlasništva i stoga okolnost što takva uknjižba nije provedena, nije činjenica koja ide u prilog tužitelju. Upravo suprotno, kao jedna od indicija ukazuje na nepostojanje takvih pretpostavki.

12.4. Ne može se prihvatiti žalbeni navod tužitelja da je od njega zahtijevan teret dokazivanja za navedenu tvrdnju, iako se radi samo o osporavanju od strane tuženika, pa u tom smislu valja ukazati tužitelju da tuženik ne može dokazivati negativnu činjenicu da plaćanje nije izvršeno.

12.5. Stoga je u trenutku kada je tuženik osporio da je prednik tužitelja platio naknadu za ekspropriranu nekretninu, teret dokaza i dalje bio na tužitelju, jer je na njemu dužnost dokazati da su ispunjene pravne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva, temeljem čl. 7. st. 1. u svezi sa čl. 219. st. 1. ZPP-a.

13. Nadalje, u ovoj pravnoj stvari mjerodavan je i Zakon o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba ("Narodne novine" br. 53/90), a kojim su u čl. 2. izuzete od zabrane raspolaganja, između ostalih, one nekretnine koje su stečene eksproprijacijom.

13.1. Pored toga, čl. 1. st. 2. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 34/91) bilo je propisano da se zabrana raspolaganja i opterećenja (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja, davanje u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.) na nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske odnosi na poduzeća, kao i na druge pravne osobe izvan Republike Hrvatske.

13.2. Navedene zabrane trajale su do sklapanja Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskih odnosa ("Narodne novine" br. 15/99. i 4/00., dalje Ugovor), čijim čl. 1. je određeno da se odredbe Ugovora odnose na razrješenje imovinskopravnih odnosa nastalih prije i nakon uspostave državne neovisnosti ugovornih stranaka.

13.3. Prema čl. 2. tog Ugovora određeno je da fizičke i pravne osobe jedne ugovorne strane koje su stekle pravo vlasništva i druga stvarna prava na nekretninama i pokretninama na teritoriju druge ugovorne strane imaju na teritoriju te druge ugovorne strane jednaka prava zaštite pred sudom i drugim državnim tijelom, kakva je zajamčena domaćim fizičkim i pravnim osobama, a pod pravom vlasništva i drugim stvarnim pravima u smislu Ugovora, smatraju se i pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja stečena na sredstvima u društvenom vlasništvu naplatnim putem.

13.4. U čl. 4. tog Ugovora uređeno je da će ugovorne strane omogućiti stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava i upis u zemljišne knjige na svojem teritoriju fizičkim i pravnim osobama druge ugovorne strane, ako je valjana pravna osnova nastala do dana uspostave neovisnosti one ugovorne strane na teritoriju koje se nekretnina nalazi, bez obzira na mjesto nastanka pravne osnove stjecanja.

14. Sukladno sklopljenim ugovorima s Republikom Slovenijom, a u smislu izloženog, niti na osnovi uvjerenja o izvršenoj pretvorbi koje je izdalo nadležno tijelo u Republici Sloveniji, nije stečeno pravo vlasništva. Takvim rješenjem dokazuje se samo da su određene stvari unesene u procjenu društvenog kapitala. To znači da ono nije dokaz da je društveno poduzeće nositelj prava koje se pretvara.

14.1. Nesporno je između parničnih stranaka da se radi o dijelom izgrađenom turističkom kompleksu, a dijelom neizgrađenom koje služi za potrebe tog naselja.

15. Odredbom čl. 16. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ("Narodne novine" br. 41/90), a koji je stupio na snagu dana 16. listopada 1990. godine propisano je da šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske.

15.1. To znači da su sve šume i šumska zemljišta koja su na dan 16. listopada 1990. godine bila u društvenom vlasništvu postala vlasništvo Republike Hrvatske. Pri tome je nebitno nalaze li se one unutar ili izvan granica građevinskog zemljišta, ukoliko po kulturi predstavljaju šumu.

15.2. Na pravni status šuma i šumskog zemljišta ne utječe niti namjera određena prostornim planovima, a niti činjenica da je u zemljišnim knjigama upisana kao kultura šuma ili šumsko zemljište.

15.3. Pored toga, Republika Hrvatska postala je i vlasnik poljoprivrednog zemljišta stupanjem na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu dana 24. srpnja 1991. godine ("Narodne novine" br. 34/91), sukladno čl. 3. tog Zakona.

15.4. Stavkom 1. članka 2. istog Zakona određeno je što je poljoprivredno zemljište, dok je u st. 2. određeno da se poljoprivrednim zemljištem smatra i neizgrađeno građevinsko zemljište, osim uređenog građevinskog zemljišta užih dijelova starih jezgri koje će utvrditi skupština općine.

15.5. Tužitelj nije niti dokazao da se nekretnine na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu nalaze unutar granica građevinskog područja, sukladno čl. 3. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" br. 54/80., 42/86., 48/88., 16/90. i 53/90), odnosno da je takve nekretnine mogao steći na osnovi izvršene pretvorbe.

16. Prvostupanjski sud je utvrdio i da neke predmetne katastarske čestice dijelom jesu cesta. Prije nego što su stekle status javnog dobra u općoj upotrebi na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" br. 153/09) javne ceste su bile opće dobro.

16.1. Djelatnost održavanja, zaštite, rekonstrukcije i izgradnje javnih cesta je Zakonom o javnim cestama ("Narodne novine" br. 42/90) bilo proglašeno za djelatnost od posebnog društvenog interesa, a Zakonom o izmjenama i dopunama tog Zakona ("Narodne novine" br. 34/91) djelatnošću od interesa za Republiku Hrvatsku.

16.2. Ono što je zajedničko svim razdobljima je da se radi o statusu nekretnine za koje nije stečeno pravo vlasništva pretvaranjem prava korištenja u vlasnička prava, a na dan procjene društvenog kapitala.

17. Dakle, i po stavu ovoga suda, iz cjelokupnih rezultata provedenog postupka, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da je predmetne nekretnine stekao na osnovi provedenog postupka eksproprijacije, jer prvenstveno nije dokazao da je naknada isplaćena, a zatim i da su predmetne nekretnine u trenutku pretvorbe uopće mogle biti unesene u vrijednost društvenog kapitala. Nije dokazano niti kojeg je dana izvršena procjena društvenog kapitala.

18. Nadalje, pored već istaknutih razloga zbog kojih se ne može govoriti o diskriminirajućem postupanju prema tužitelju, potrebno je istaknuti i da navedeni propisi vrijede i za pravne osobe u Republici Hrvatskoj. Stoga se neosnovano žalbenim navodima ukazuje na diskriminirajuće postupanje prema njemu.

19. Ovaj sud smatra da je potrebno istaknuti da i u pravnoj situaciji kada je tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje, sud je ovlašten ispitati je li ono stečeno, te radi li se o nekretninama na kojima je moguće takvo stjecanje.

20. Osim toga valja istaći da u upravnom postupku nije odlučeno o stjecanju prava vlasništva, nego o prijenosu privatnog vlasništva u društveno, dok je tužitelj bio određen kao korisnik.

21. U slučaju da je tužitelj dokazao da je plaćanje izvršeno, imao bi valjanu osnovu iz čl. 363. st. 2. ZV-a za stjecanje prava vlasništva.

22. Za drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari, nije od utjecaja niti navod tužitelja da redovito plaća sve obveze, pored činjenica da odlučna okolnost postojanja valjanog pravnog temelja nije dokazana, kao niti status zemljišta i njegov izgrađenost u trenutku promjene društvenog kapitala.

23. Kako žalitelj do zaključenja glavne rasprave nije dostavio dokaze za svoje tvrdnje, niti je predložio druge dokaze kojima bi sud utvrdio njegove navode to je o njihovom postojanju, odnosno nepostojanju, pravilno prvostupanjski sud odlučio kada je uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan, o svome stavu dao valjano obrazloženje koje kao pravilno i zakonito prihvaća i ovaj sud bez potrebe ponavljanja.

24. Budući se i preostali žalbeni navodi ukazuju neosnovanim, jer se svode na ponavljanje istaknutog tijekom prvostupanjskog postupka, te kako isti nisu doveli u pitanje pravilnost pobijane presude, to je u smislu naprijed izloženog temeljem odredbe članka 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I. izreke.

25. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer sa istom nije uspio pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke na temelju odredbe čl. 166. st 1. ZPP-a.

Osijek, 30. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Varžić