Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-207/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Stokrp predsjednice vijeća, Ivane Mašić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Josipa Štrucelja, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Marko Cvrković, odvjetnik u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u odvjetničkom društvu KALLAY & PARTNERI d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-86/2022-23 od 12. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 30. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-86/2022-23 od 12. siječnja 2023.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o [broj kredita], sklopljenoga **.**.2007. između tužitelja UM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju UM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati novčani iznos od 26.312,20 kn / 3.492,23 eura (slovima: dvadeset šest tisuća trista dvanaest kuna i dvadeset lipa / tri tisuće četiristo devedeset dva eura i dvadeset tri centa)1 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno navedene iznose do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, zakonsku zateznu kamatu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena kako slijedi:

- 19,71 kn / 2,61 eura od 29. rujna 2008. do isplate,

- 130,25 kn / 17,29 eura od 29. listopada 2008. do isplate,

- 15,25 kn / 2,02 eura od 27. studenog 2008. do isplate,

- 27,25 kn / 3,62 eura od 23. prosinca 2008. do isplate,

- 103,25 kn / 13,70 eura od 27. siječnja 2009. do isplate,

- 103,25 kn / 13,70 eura od 24. veljače 2009. do isplate,

- 86,84 kn / 11,52 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,

- 90,84 kn / 12,06 eura od 28. travnja 2009. do isplate,

- 64,84 kn / 8,60 eura od 29. svibnja 2009. do isplate,

- 14,84 kn / 1,97 eura od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 64,84 kn / 8,60 eura od 30. srpnja 2009. do isplate,

- 69,84 kn / 9,27 eura od 27. kolovoza 2009. do isplate,

- 66,84 kn / 8,87 eura od 29. rujna 2009. do isplate,

- 54,84 kn / 7,28 eura od 29. listopada 2009. do isplate,

- 76,84 kn / 10,20 eura od 28. studenog 2009. do isplate,

- 83,84 kn / 11,13 eura od 29. prosinca 2009. do isplate,

- 96,84 kn / 12,85 eura od 27. siječnja 2010. do isplate,

- 103,84 kn / 13,78 eura od 25. veljače 2010. do isplate,

- 132,84 kn / 17,63 eura od 26. ožujka 2010. do isplate,

- 124,84 kn / 16,57 eura od 27. travnja 2010. do isplate,

- 122,84 kn / 16,30 eura od 25. svibnja 2010. do isplate,

- 198,84 kn / 26,39 eura od 1.srpnja 2010. do isplate,

- 178,84 kn / 23,74 eura od 29. srpnja 2010. do isplate,

- 248,84 kn / 33,03 eura od 28. kolovoza 2010. do isplate,

- 226,84 kn / 30,11 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

- 212,84 kn / 28,25 eura od 28. listopada 2010. do isplate,

- 235,84 kn / 31,30 eura od 25. studenog 2010. do isplate,

- 333,84 kn / 44,31 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,

- 287,84 kn / 38,20 eura od 29. siječnja 2011. do isplate,

- 289,84 kn / 38,47 eura od 22. veljače 2011. do isplate,

- 281,84 kn / 37,41 eura od 29. ožujka 2011. do isplate,

- 286,84 kn / 38,07 eura od 29. travnja 2011. do isplate,

- 378,84 kn / 50,28 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,

- 388,84 kn / 51,61 eura od 21. lipnja 2011. do isplate,

- 445,70 kn / 59,15 eura od 28. srpnja 2011. do isplate,

- 430,70 kn / 57,16 eura od 1. rujna 2011. do isplate,

- 381,70 kn / 50,66 eura od 27. rujna 2011. do isplate,

- 368,52 kn / 48,91 eura od 27. listopada 2011. do isplate,

- 364,52 kn / 48,38 eura od 30. studenog 2011. do isplate,

- 377,52 kn / 50,10 eura od 28. prosinca 2011. do isplate,

- 404,52 kn / 53,69 eura od 27. siječnja 2012. do isplate,

- 407,52 kn / 54,09 eura od 23. veljače 2012. do isplate,

- 397,52 kn / 52,76 eura od 29. ožujka 2012. do isplate,

- 404,52 kn / 53,69 eura od 26. travnja 2012. do isplate,

- 413,52 kn / 54,88 eura od 31. svibnja 2012. do isplate,

- 407,52 kn / 54,09 eura od 28. lipnja 2012. do isplate,

- 403,52 kn / 53,56 eura od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 397,52 kn / 52,76 eura od 29. kolovoza 2012. do isplate,

- 368,52 kn / 48,91 eura od 25. rujna 2012. do isplate,

- 401,52 kn / 53,29 eura od 30. listopada 2012. do isplate,

- 407,52 kn / 54,09 eura od 27. studenog 2012. do isplate,

- 399,52 kn / 53,02 eura od 28. prosinca 2012. do isplate,

- 369,52 kn / 49,04 eura od 24. siječnja 2013. do isplate,

- 382,52 kn / 50,77 eura od 26. veljače 2013. do isplate,

- 380,52 kn / 50,50 eura od 19. ožujka 2013. do isplate,

- 400,52 kn / 53,16 eura od 24. travnja 2013. do isplate,

- 351,52 kn / 46,65 eura od 24. svibnja 2013. do isplate,

- 369,52 kn / 49,04 eura od 27. lipnja 2013. do isplate,

- 358,52 kn / 47,58 eura od 25. srpnja 2013. do isplate,

- 369,52 kn / 49,04 eura od 28. kolovoza .2013. do isplate,

- 388,52 kn / 51,56 eura od 26. rujna 2013. do isplate,

- 382,52 kn / 50,77 eura od 24. listopada 2013. do isplate,

- 394,52 kn / 52,36 eura od 26. studenog 2013. do isplate,

- 397,52 kn / 52,76 eura od 24. prosinca 2013. do isplate,

- 397,52 kn / 52,76 eura od 29. siječnja 2014. do isplate,

- 406,52 kn / 53,95 eura od 15. veljače 2014. do isplate,

- 8.576,54 kn / 1.138,30 eura od 8. ožujka 2014. do isplate, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju UM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 15.938,12 kn / 2.115,35 eura (slovima: petnaest tisuća devetsto trideset osam kuna i dvanaest lipa / dvije tisuće sto petnaest eura i trideset pet centi), u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnoga troška u iznosu od 2.812,50 kn / 373,28 eura (slovima: dvije tisuće osamsto dvanaest kuna i pedeset lipa / trista sedamdeset tri eura i dvadeset osam centi).

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.“

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže istog da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno da ukine pobijanu presudu i rješenje o trošku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 364,03 eura/2.743,76 kuna.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove.

6. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

7. Posebno nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a ovo iz razloga jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i određeni, te u cijelosti utemeljeni na rezultatima provedenog dokaznog postupka.

8. Isto tako, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 338. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP-a, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

9. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom mjerodavnih odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, u vezi članka 87. stavak 1. istog Zakona, u odnosu na odredbu članka 12. Ugovora o kreditu od 9. ožujka 2007. kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke dakle u Zagrebu, prihvatio svoju nadležnost. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i razumljive razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

9.1. Na žalbene navode tuženika o mjesnoj (ne)nadležnosti suda prvog stupnja, valja odgovoriti kako prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba članka 81. stavak 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Prema tumačenju Suda Europske unije, u interpretativnoj presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C- 240/98 do C-244/98, obveza je nacionalnih sudova ex officio ispitivati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Stoga se ex officio ispituje nepoštenost sporne odredbe ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda (prorogacijska klauzula). Slijedom navedenog, a budući da tuženik uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u ugovoru o kreditu, koji je predmet ovog postupka, pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba članka 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu. Članak 87. stavak 1. ZZP/03, propisuje kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom ugovorena mjesna nadležnost suda predstavlja odredbu propisanu u članku 82. alineja 19. ZZP/03, jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 takva se odredba smatra ništavom. Ovo zbog toga što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, pa je tako tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavak 1. do 4. ZPP-a. Slijedom izloženih razloga, prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan, a imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019. S obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju dao jasne i argumentirane razloge o prigovoru mjesne nenadležnosti, koje prihvaća i ovaj sud, okolnost da prvostupanjski sud nije o prigovoru mjesne nenadležnosti odlučio posebnim rješenjem nije u smislu članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s člankom 344. i 345. ZPP-a od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke niti je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a na koju određeno ukazuje tuženik. Na žalbene navode valja još odgovoriti da na primjenu odredbe članka 19.l stavka 1. ZPK- a nije od utjecaja činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen prije stupanja na snagu tog Zakona, budući da je navedena zakonska odredba stupila na snagu 30. rujna 2015., što znači da je bila na snazi u vrijeme pokretanja predmetne parnice, a radi se o odredbi procesne naravi koja se, radi svog karaktera, primjenjuje na sve parnice pokrenute nakon njezinog stupanja na snagu.

10. Također, neosnovano tuženik ističe da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača. Svojstvo potrošača tužitelja proizlazi iz predmetnog Ugovora jer je ugovor, jer sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njegovu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je tužitelj potrošač u smislu članka 3. točka 1. ZZP pri čemu valja reći da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP-a, te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

11. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP-a) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane tuženika odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

12. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu [broj kredita] sklopljen **.**.2007. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio pravnom predniku tužitelja kao korisniku kredita u iznosu od 18.727,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita na rok otplate 84 mjeseca radi kupnje osobnog automobila marke Opel,

- da iz odredbe članka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je redovna kamata 5,20% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, te je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.,

- da je citiranom presudom utvrđeno i to da je tuženik povrijedio kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tuženik u spornom razdoblju tijekom otplate kredita mijenjao tečaj valute CHF, te je u konačnici na taj način u spornom razdoblju tužitelju naplatio ukupno više iznos od 26.312,20 kuna, a koji se odnosi na tečajne razlike u otplati anuiteta u spornom razdoblju,

- da je kredit u cijelosti otplaćen.

13. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je u ovome postupku vezan pravnim utvrđenjima presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. pa obzirom da su označenim presudama utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog mjesečnog anuiteta (valutna klauzula), to se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tijekom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama ni inicijalnog tečaja na dan isplate kredita ni inicijalne kamatne stope od 5,20% godišnje, a dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz odredaba članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), slijedom čega je prvostupanjski sud zahtjev tužitelja s osnova utvrđenja ništetnosti odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu ocijenio osnovanim, a posljedično tome ocijenio i zahtjev s osnova stjecanja bez osnove s osnova valutne klauzule, sukladno članku 323. stavak 1. ZOO i članku 1111. stavak 1. ZOO-a, te odlučio kao pod točkom I i II izreke pobijane odluke.

14. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

15. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba članka 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (članak 502.a stavak 1. ZPP-a). Stoga u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi još i daljnji dokazni postupak što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je u članku 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

16. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika.

17. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

17.1. Stoga neosnovano tuženik u žalbi ukazuje kako sud nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika CM i tužitelja. Naime, saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). U situaciji nije bilo potrebe ni za saslušanjem tužitelja kao stranke, pa se tuženik neosnovano poziva na pogrešno utvrđeno činjenično stanje iz tih razloga, tim više što je sud vezan činjeničnim navodima tužbe, sukladno članku 7. ZPP, kojim navodima tužitelj ukazuje da nije imao mogućnost pregovaranja sa tuženikom prije sklapanja spornog potrošačkog ugovora, odnosno da od tuženika nije dobio odgovarajuće obavijesti o osporenim ugovornim odredbama kao i da bi isti u postupku pregovaranja mogao utjecati na uvjete ugovora. Naime, kada se ima u vidu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022., iz sadržaja koje proizlazi da je Ustavni sud prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povreda načela jednakosti oružja, tada je jasno kako u ovom konkretnom slučaju, kada tuženik nije niti predložio osobnog bankara koji je sudjelovao u obradi konkretnog Ugovora o kreditu, kako se samo saslušanjem tužitelja ne ostvaruje načelo jednakosti u oružju.

18. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

19. Također, valja napomenuti da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo da mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Kako su u konkretnom slučaju izostali jasni i razumljivi kriteriji kojima svaki prosječni građanin može predvidjeti njihove ekonomske posljedice, neosnovani su navodi tuženika da sporne odredbe ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Prema tome, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

21. U tom smislu neosnovani su i daljnji žalbeni navodi tuženika jer odredba predmetnog ugovora, koja valutnu klauzulu čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga valja zaključiti da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF.

22. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

23. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužiteljicu, odnosno njenog pravnog prednika o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

24. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

25. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), jer tužitelj nije imao utjecajna njezin sadržaj.

26. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe u Ugovoru o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne i tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike, odnosno povrat danog u izvršenju ugovora, tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom I izreke.

27. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama članka 258. do 261. ZPP-a utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza, dok matematički izračun istog nije niti sporio.

28. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (članka 323. stavak 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platila dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama članka 29. stavak 2. i članka 1115. ZOO-a.

29. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, kako je već navedeno.

30. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 25. kolovoza 2021., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok.

31. Osim odluke o glavnoj stvari i odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a) tako i po visini (članak 155. stavak 1. ZPP-a) dosuđenih troškova te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22).

32. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

33. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

U Karlovcu 30. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Stokrp