Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž R-392/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom po sudcima i to Vedrani Perkušić, predsjednici vijeća, dr. sc. Ivanu Tironiju, članu vijeća i sudcu izvjestitelju te dr. sc. Danieli Pivčević, članici vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UJ iz [adresa] –[adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliju, odvjetniku u Puli, protiv tuženice Opće bolnice, Ospedale generale di Pola, Pula, A. Negri 6, OIB: 16089706543, zastupane po punomoćnici Tei Tončić, odvjetnici u Puli ,radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj: 40 Pr – 233/2020-32 od 28. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 30. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj: 40 Pr - 233/2020-32 od 28. ožujka 2023. u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke

i  r i j e š i o j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovna te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj: 40 Pr - 233/2020-32 od 28. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženici da isplati tužiteljici bruto iznos od 1.656,79 eura /12.483,07 kuna[1] sa pripadajućim zateznim kamatama osim zateznih kamata koje teku na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji su iznosi sadržani u dosuđenom bruto iznosu. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na zatezne kamate koje, kao što je već navedeno, bi tekle na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

1.2. Pored navedenog prvostupanjski je sud donio i rješenje kojim je u točki I. izreke utvrdio kako je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 1.156,93 eura/ 8.716,91 kunu sa pripadajućim zateznim kamatama. Također, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke rješenja naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužiteljici iznos od 2.237,25 eura/16.856,56 kuna, dok je točki III. izreke odbio kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška.

2. Protiv prvostupanjske presude, očigledno u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, kao i u dijelu pod točkama II. i III. izreke rješenja, tuženica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su žalbeni razlozi propisani odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o ostupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. i 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- odluka USRH 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine (u dosuđujućem dijelu) te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na tužbu tuženice. Žalba tuženice nije osnovana.

4.1. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice da joj tuženica kao poslodavac s osnova razlike plaće za razdoblje od 1. prosinca 2015. do 31. ožujka 2020. isplati ukupan bruto iznos od 1.656,79 eura, sa pripadajućim zateznim kamatama, kako je to dosuđeno u točki I. izreke pobijane presude. Riječ je o razlici između plaće koja joj je u tom razdoblju stvarno isplaćena, i plaće koja joj prema njezinom mišljenju pripada, a koja razlika da iznosi ukupno 1.656,79 eura bruto, ovo sa pripadajućom zateznom kamatom koja joj je dosuđena pobijanom presudom.

4.2. Konkretno tužiteljica temelji svoj tužbeni zahtjev na 2 pravna osnova i to: 1. s osnova neplaćenih dodataka na plaću radi otežanih uvjeta rada i radi iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, a koji dodaci nisu plaćeni tužiteljici za prekovremeni rad (listopad 2018. – ožujak 2020.) i 2. s osnova povećanja osnovice plaće (prosinac 2015. – siječanj 2017.)

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke kao i u dijelu pod točkom II. i III. izreke rješenja, kao i postupak koji je prethodio njihovom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno iz rezultata dokaznog postupka proizlazi slijedeće:

- da je tužiteljica u predmetnom razdoblju od 1. prosinca 2015. do 31. ožujka 2020., bila zaposlena kod tuženice i to na radnom mjestu inženjera radiologije (Odjel za radiološku dijagnostiku),

- da tuženica nije isplatila tužiteljici za predmetno razdoblje dodatke zbog posebnih uvjeta rada i zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za sve odrađene sate, već samo za one koji ulaze u redovan rad,

- da je tuženica u razdoblju od 1. listopada 2018. do 31. ožujka 2020., s osnova navedenih dodataka, trebala isplatiti tužiteljici upravo bruto iznos od 697,20 eura/5.253,06 kuna, a prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije, Bibice Milat, dipl. oec.,

- da se na tužiteljicu i tuženicu primjenjuju odredbe Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ br. 27/01. i 39/09., dalje ZPJS),

- da je tuženica u razdoblju od 1. prosinca 2015. do 31. siječnja 2017. tužiteljici isplaćivala plaću primjenom osnovice u iznosu od 5.108,84 kuna bruto,

- da su dana 23. studenog 2006. Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi i to: Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara - medicinskih tehničara i Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi, zaključili Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama kojim su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., 2008. i 2009. godini i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1.1. svake godine, te su odredili osnovicu u visini od 5.415,37 kn (dalje, Sporazum)

- da je 13. svibnja 2009. između Vlade Republike Hrvatske i istih sindikata javnih službi sklopljen Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama kojim je privremeno zamrznuta osnovica za izračun plaća na razini iz 2008. godine odnosno, u visini od 5.108,84 kn; dok je člankom III. utvrđen način povrata osnovice na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno 2 ili više % u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, a u članku IV. odredili su i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj (dalje, Dodatak);

- da su dana 26. listopada 2011. Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi zaključili Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a koje izmjene nisu potpisane od strane Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen članak III., članak IV. i članak VII. Dodatka na način da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanim u članku III. do V. tih Izmjena i dopuna (dalje: Izmjene i dopune),

- da su te Izmjene i dopune utvrđene i Odlukom od 7. prosinca 2011. Arbitraže sastavljene temeljem Sporazuma o arbitraži (dalje, Arbitražna odluka),

- da su dana 28. prosinca 2012. Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi koji su potpisali Izmjene i dopune donijeli Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna u odnosu na članak IV. u vezi sa člankom VII. Dodatka (dalje, Vjerodostojno tumačenje),

- da je prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku negativni rast BDP-a trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014. godine tj. 12 tromjesečja uzastopno; dok je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, u trećem tromjesečju 2015. godine od 2,8%, što daje aritmetičku sredinu od 2%,

- da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 29. prosinca 2016. o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama ista određena u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017. odnosno počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. koja će biti isplaćena u veljači 2017.,

- da su Vlada Republike Hrvatske i 8 sindikata javnih službi sklopili Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj: 84/07, dalje, TKU/07) u kojemu su u članku 49. stavku 4. ugovorile „Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, zaključen 23.11.2006. i svi sporazumi koji iz njega proističu, sadržajno predstavljaju sastavni dio ovog kolektivnog ugovora“, čime su ugovorne strane TKU/07 prihvatile sadržaj Sporazuma kao dio sadržaja TKU/07,

- da je prilikom sklapanja Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj: 115/10., dalje, TKU/10) u članku 51. stavku 4. ugovoreno: „Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima,

- da je člankom 51. stavkom 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj: 141/12; dalje: TKU/12) ugovoreno: „Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima.“

- da tuženica zbog pogrešnog obračuna osnovice za plaću, nije isplatila tužiteljici u razdoblju od 1. prosinca 2015. do 31. prosinca 2017. ukupan bruto iznos od 959,60 eura/7.230.01 kunu, a prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije, Bibice Milat, dipl. oec.

6. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

7. U odnosu na utvrđenja i presuđenje prvostupanjskog suda kako je tuženica u obvezi isplatiti tužiteljici s osnova neplaćenih dodataka na plaću radi otežanih uvjeta rada i radi iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, a koji dodaci nisu plaćeni tužiteljici za prekovremeni rad (listopad 2018. – ožujak 2020.), te s tim u svezi u odnosu na žalbu tuženice u ovom dijelu prvostupanjske presude za reći je slijedeće.

8.1. Pravo tužiteljice na povećanu plaću zbog radi otežanih uvjeta rada i radi iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi temelji se na odredbama članaka 55. i 58. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („29/18., 16/19., 35/19., 78/19., 92/19., 56/20., 3/23., 68/23. i 35/24., dalje KU), kao i na temelju odredbe članka 94. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17.,98/19., 151/22. i 64/23.,dalje ZR), koje odredbe reguliraju pravo na povećanu plaću.

8.2. Upravo na temelju navedenih odredbi, kao i odredbi članaka 49. i 55. KU-a, prvostupanjski je sud, a uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka Bibice Milat dosudio tužiteljici, s osnova otežanih uvjeta rada i radi iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi temelji, dodatke ostvarene u prekovremenom radu za razdoblje od (listopad 2018. – ožujak 2020.), u ukupnom iznosu od 697,20 eura bruto.

9. Tuženica u žalbi u bitnome navodi kako je tužiteljici ne pripadaju dosuđeni dodaci za obavljeni prekovremeni rad u predmetnom razdoblju, jer da pravo na te dodatke (u odnosu na ostvareni prekovremeni rad) ostvaruje tek nakon 1. travnja 2020. i to na temelju Dodatka III. KU-a.

10. U svezi sa navedenim žalbenim razlogom, za istaknuti je kako prvostupanjski sud pravilno zaključuje da budući se uvećanje plaće - dodatak zbog posebnih uvjeta rada i uvećanje plaće - dodatak zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, odnose na redovno radno vrijeme, isti da se trebaju odnositi i na prekovremeni rad, što je pravilno, jer tužiteljica radi u istim uvjetima kako u redovnom radnom vremenu tako i za vrijeme prekovremenog rada. Stoga, po mišljenju prvostupanjskog suda, a koje je shvaćanje i ovog drugostupanjskog suda, tužiteljici i za prekovremeni rad koji je nesporno ostvarila, pripada pravo na uvećanje plaće za dodatak na posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

11. Nadalje je za reći kako suprotno navodima iz žalbe, prvostupanjski je sud jasno definirao pojam osnovne plaće i dodataka koje je tužiteljici trebala isplatiti tuženica, a nije, pa se žalbeni navodi tuženice ukazuju neosnovanim uz napomenu kako nema ni zakonske ni kakve druge pravne prepreke iz kolektivnih ugovora, koji se primjenjuju u predmetnom slučaju, da se sporni dodatci na plaću tužiteljici kumuliraju te da se isti odnose kako na sate u redovnom radnom vremenu tako i na sate u prekovremenom radu.

12. Pored toga, a razmatrajući navedeni žalbeni razlog tuženice, za reći je i slijedeće. Na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje: „Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13. i 96/15. dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu." Vrhovni sud Republike Hrvatske je ostvarujući svoju ustavnopravnu ulogu ujednačavanja sudske prakse donio gore citirano pravno shvaćanje koje je time postalo obvezujuće za sve sudove u zemlji.

13. U ovom obrazloženju je već navedeno kako je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio i iznos od 959,60 eura bruto sa pripadajućim zateznim kamatama, a ovo radi pogrešnog obračuna tuženice osnovice za plaću, u razdoblju od 1. prosinca 2015. do 31. prosinca 2017. Tužiteljica ovaj utuženi i dosuđene iznos potražuju od tuženice na temelju odredbe članka III. Izmjena i dopuna Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., dalje IDDS, te na temelju Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011.

14. U odnosu na žalbu tuženice na ovaj dio prvostupanjske presude za reći je slijedeće.

15. Odredbom članka 2. ZOPJS-a određeno je da se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom; dok je odredbom članka 3. propisano da danom stupanja na snagu ZOPJS prestaju važiti odredbe članka 5. stavka 2. i 3. Zakona o plaćama u javnim službama ("Narodne novine", br. 27/01., dalje, ZPJS/01) i sve odredbe drugih zakona, kolektivnih ugovora i drugih sporazuma, bez obzira na njihov naziv i potpisnike, kojima je propisana osnovica plaće u javnim službama odnosno način njenog određivanja, a koji su doneseni na temelju ZPJS/01 ili na bilo kojem drugom pravnom temelju, te je ZOPJS stupio na snagu dana 24. listopada 2009.

16. Prema mišljenju ovog suda, ugovorne strane su potpisivanjem TKU/07, TKU/10 i TKU/12, ugovorile da se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje prema uvjetima specificiranim u Izmjenama i dopunama, odnosno Arbitražnoj odluci. U preambuli Izmjena i dopuna navedeni su uvjeti za povećanje osnovice za određivanje plaće odnosno, navedene su četiri faze za osiguranje primjerene i pravedne cijene rada: očuvanje postojeće razine plaća i standarda zaposlenika u vrijeme krize i recesije, vraćanje osnovice za plaće koja je vrijedila za mjesec siječanj 2009. godine (članak III.), vraćanje pariteta između plaća koji su bili u 2008. godini (članak IV.), i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenoga dostizanja.

17. Za napomenuti je da su Izmjene i dopune donesene nakon Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama („Narodne novine“, br. 124/09.), koji je stupio na snagu 24. listopada 2010., slijedom čega su iste na snazi u utuženom razdoblju, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku da tužiteljici isplati razliku manje isplaćenih plaća. Također, Vlada Republike Hrvatske donijela je Odluku o pokretanju postupka pregovora o sklapanju izmjena i dopuna Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama dana 16. ožujka 2016., u kojoj su u članku I. kao važeći dokumenti navedene i Izmjene i dopune i Arbitražna odluka iz čega jasno proizlazi da je Vlada Republike Hrvatske te dokumente prepoznala kao obvezujuće tj. da isti imaju snagu kolektivnih ugovora.

18. Nadalje, temeljem izričite zakonske odredbe članka 2. ZOPJS-a Odluka se očito primjenjuje godinu dana, slijedom čega ne može vrijediti neograničeno, a stupanjem na snagu Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, koji određuje da se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, te potom sklapanjem kolektivnih ugovora, navedena Odluka je stavljena izvan snage.

19. Konačno je za reći kako je člankom VII. stavak 1. Izmjena i dopuna određeno je da za slučaj da realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III. - V. Izmjena i dopuna, usklađenje se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a trajao. Dakle, odgađa se usklađivanje pariteta koje je propisano člankom IV. Izmjena i dopuna, dok se navedeni uvjeti ne odnose i na povrat osnovice, odnosno na članak III. istog. Naime, člankom IV. Izmjena i dopuna određeno je da će se nakon šest mjeseci nakon objave podataka iz članka III. utvrđivati odnos pariteta, te je potom propisan postupak mijenjanja plaća kako bi se smanjio paritet, s tim da je ugovoreno da će se navedeno usklađenje prolongirati za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a trajao. Navedenim odredbama nije dana mogućnost prolongacije primjene osnovice iz članka III. Izmjena i dopuna, već je time ugovorena odgoda uskladbe.

20. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. se, među ostalim, navodi: "1. Dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III u javnim službama nije odgođen primjenom odredbe čl. VII st. 1. Izmjena i Dopuna Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativni rast, od listopada 2011. do rujna 2014., (za 12. tromjesečja). 2. Ispunjenje uvjeta iz čl. III nije preduvjet primjene čl. IV, a ispunjenje uvjeta iz čl. III i IV nije preduvjet primjene čl. V, a čl. VII, na čl. III do V, na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječnju 2009., vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008., i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenoga dosezanja (konvergenciji). Prema tome, odredbom čl. VII IDDS-a o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011., nije odgođena primjena odredbe čl. III o „povratu“ osnovice, jer se odredba čl. VII IDDS-a odnosi na način „usklađivanja pariteta“ (čl. IV i čl. V. IDDS). Dakle, odredbom čl. VII. IDDS-a o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011., nije odgođena primjena odredbe čl. III o „povratu“ osnovice, jer se odredba čl. VII IDDS-a odnosi na način „usklađivanja pariteta“ (čl. IV i čl. V IDDS-a)."

21. Nadalje se navodi i slijedeće: "Budući da su se uvjeti za primjenu čl. III IDDS-a ispunili 27. studenoga 2015., dakle prije 31. prosinca 2015., osnovica plaće se sukladno čl. III IDDS-a povećala 27. studenoga 2015., tj. kada je došlo do rasta tromjesečnog BDP-a od 2% za dva tromjesečja uzastopno, s tim da se naglašava da odredbama IDDS-a nije ugovoreno da bi se činjenica negativnog rasta BDP-a od kraja 2011. do sredine 2014., nakon što je pad BDP-a već korišten radi odgode iz čl. IV st. 5. mogla primijeniti i na razdoblje iz čl. III koje je počelo teći, tek krajem 2015., i u kojem razdoblju nije bilo negativnog rasta BDP-a."

22. Dakle, i iz navedene odluke, a koja obuhvaća i isplatu razlike plaće i za mjesece prosinac 2015. i siječanj 2017., proizlazi da se osnovica povećala 27. studenog 2015. slijedom čega proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu razlike plaće i za mjesece prosinac 2015. i siječanj 2017., te shodno tome i za razdoblje od prosinca 2015. do siječnja 2017.

23. Također je za reći kako Zakon o izvršavanju državnog proračuna ne zabranjuje korisnicima državnog proračuna isplatu plaće u visini sukladno ugovorenim obvezama. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije od utjecaja je li Vlada Republike Hrvatske kao potpisnik TKU osigurala sredstva za tu namjenu u državnom proračunu, jer navedena okolnost ne utječe na individualno pravo koje tužitelj ima prema tuženiku kao poslodavcu temeljem ugovora o radu sklopljenog s poslodavcem i temeljem TKU, kojeg se poslodavac dužan pridržavati (članak 6. Zakona o radu "Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje ZR).

24. Tuženica u žalbi u bitnome drugačije interpretira materijalno pravo koje je u pobijanoj presudi pravilno primijenio prvostupanjski sud, što međutim nije dovelo u pitanje zakonitost pobijane presude kao ni izražena pravna shvaćanja u djelomično citiranoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. prosinca 2020.

25. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev (osim u dijelu zatezne kamate) budući je tuženica trebala obračunavati i isplaćivati plaću tužiteljici prema osnovici u visini od 5.415,37 kuna bruto, a sve prema Izmjenama i dopunama i Arbitražnoj odluci.

26. Dakle, nedvojbeno je utvrđeno da tuženica nije isplatila tužiteljici dio plaće u predmetnom razdoblju, i to baš u ukupnom iznosu od 1.656,79 eura bruto, sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to tužiteljici presuđeno prvostupanjskom presudom, a upravo je tuženica kao poslodavac u obvezi isplati tužiteljima plaću na temelju odredbe članaka 7. stavak 1., 90. stavak 1. i 92. stavak 1. ZR-a. Na koji će se način tužiteljici pravilno obračunati plaća, nije stvar radnika, konkretno tužiteljice, a zbog propusta pogrešnog obračuna plaće štetne posljedice svakako ne smiju imati radnica – tužiteljica , koja je plaću ostvarila radom kod tuženice. S tim u svezi je za reći da to što se plaća u javnim službama obračunava preko Centralnog obračuna plaća, ne ekskulpira tuženicu kao poslodavca da tužiteljima kao radnicima isplati plaću.

27. Odluka o parničnom trošku iz točke II. i III. izreke prvostupanjskog rješenja pravilno je i zakonito donesena u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

28. Dakle, kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe tuženica, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je trebalo žalbu tuženice na prvostupanhjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

29. Odluka iz izreke ovog drugostupanjskog rješenja donesena je na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

U Splitu 30. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić