Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-789/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Antonija Bošnjak Duk, odvjetnica u Kutini, Hrvatskih branitelja 7, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici Marko Kallay, Ivana Medić, Mara Terihaj, Ivan Matić, Tihana Poljak, Velid Nasif, Dora Krce-Ivančić, Damjan Vukić i Maxim Lach, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1A/III, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-332/2021-27 od 20. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-332/2021-27 od 20. prosinca 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 158-50-3205504 kojeg su 23. prosinca 2005. sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, sadržane u članku 7. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule vezane za CHF odnosno kojima je ugovoreno da se kredit otplaćuje ''u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća''. Pod točkom II. izreke nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.937,03 eura (14.594,55 kuna), zajedno sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok se pod točkom III. izreke nalaže tuženici da tužiteljici naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 1.850,89 eura (13.945,53 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja (20. prosinca 2023.) pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 eura, uz pripadajući PDV u iznosu od 62,50 eura te trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 66,72 eura, odnosno sveukupno 379,22 eura.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, da ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju te razlozi otklanjanja prigovora zastare.

5. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

6. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti dijela Ugovora o kreditu broj [broj kredita] kojeg su 23. prosinca 2005. sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, sadržane u članku 7. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 1.937,03 eura na ime preplaćene tečajne razlike, sve to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 te pozivom na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., tužiteljica tvrdi da ga je preplatila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

8. Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu utvrdivši da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka (kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF) ništetne, posljedično čemu je odlučio i o pravu tužiteljice na povrat neosnovano isplaćenog iznosa temeljem tih ništetnih odredaba ugovora (u skladu s rezultatima izvedenog financijskog vještačenja).

9. I u žalbenom stupnju postupka sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te, posljedično tome, je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po predmetnom Ugovoru o kreditu, s time da je sporan i status tužiteljice kao potrošača, tijek zateznih kamata na dosuđene iznose te osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

10. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi:

- da između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor-banka, sklopili 23. prosinca 2005. Ugovor o kreditu kojim se tuženica obvezuje tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.900,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je odredbom članka 7. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF,

važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona predmetni Ugovor o kreditu potpisala u banci

ili kod javnog bilježnika, da se radilo o tipskom, unaprijed sastavljenom ugovoru o kreditu, da tužiteljici nije ništa posebno pojašnjavano u vezi valutne klauzule, da joj je samo bilo rečeno da je švicarski franak najstabilnija valuta,

- da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalog i ovdje tuženice, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P1401/12 od 4. srpnja 2013., na način da je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita,

- da iz nalaza i mišljenje knjigovodstveno-financijske vještakinje Jasmine Fijačko (koji je vještakinja dala na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju i koji nalaz i mišljenje je sud prvog stupnja ocijenio detaljnim, obrazloženim po stavkama i argumentiranim, stručnim i objektivnim, dok je prigovore tuženice ocijenio kao prigovore pravne prirode, pri čemu stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu), proizlazi da razlika između iznosa koji je tužiteljica po osnovi valutne klauzule stvarno platila i iznosa koji bi platila da je plaćala anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita, iznosi 1.615,87 eura (12.174,74 kuna), pri čemu se iznos od 1.937,03 eura (14.594,55 kuna), odnosi na rast tečaja, a iznos od 321,16 eura (2.419,81 kuna), na pad tečaja u odnosu na dan korištenja kredita.

11. Polazeći od prednjih utvrđenja, pozivom na odredbe Zakon o zaštiti potrošača te odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), konkretno odredbbe čl. 3., 4. 7., 8. i 322., rukovodeći se pri tome i naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (kojom je odlučeno kako je ovdje tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima u kojima je koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe - ugovaranjem valutne klauzule), prvostupanjski sud je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev, cijeneći da se i u konkretnom slučaju radilo o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pregovarati, jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru, da je navedena ugovorna odredba neodređena te da kao takva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao „slabije“ ugovorne strane, slijedom čega ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđuje ništetnima, posljedično čemu obvezuje tuženicu na povrat tužiteljici svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, kao razlike koja je nastala zbog promjene tečaja (rasta tečaja) u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini više plaćeni mjesečni iznos anuiteta kredita, od dana plaćanja pa do isplate, u skladu s nalazom financijske vještakinje u pogledu visine razlike i dospijeća te dana uplate svakog pojedinog anuiteta.

12. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, obrazlažući da je 4. travnja 2012., podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.), pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 2. prosinca 2021., zaključuje da nije nastupila zastara potraživanja, imajući u vidu opći zastarni rok koji iznosi 5 godina.

13. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

14. U konkretnom slučaju tužiteljica postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, sklopili 23. prosinca 2005. Ugovor o kreditu kojim se tuženica obvezuje tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.900,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

15. Prije svega je za odgovoriti na žalbene navode tuženice, da neosnovano tuženica prigovara statusu tužiteljice kao potrošača u konkretnom slučaju, jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tužiteljica kredit sklopila u poslovne svrhe, niti je to tuženica dokazala, s time da iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi niti vjerojatnim da bi tužiteljica sredstva iz kredita koristila u bilo koju komercijalnu, tj. poslovnu, obrtničku i sličnu svrhu, dok iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu te iz iskaza tužiteljice, evidentno proizlazi da je tužiteljica zaključila predmetni Ugovor o kreditu, kao fizička osoba, sa svrhom kupnje automobila za osobne potrebe.

16. Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 i 46/2007, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijih Zakona o zaštiti potrošača, potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz izvedenih dokaza, ne proizlazi zaključak da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila sa svrhom koja bi bila namijenjena nekom njezinom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj, obrtničkoj, profesionalnoj djelatnosti. U konkretnom slučaju iz navoda i dokaza iznesenih sukladno procesnim pravilima iz čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP-a, proizlazi osnovanost tvrdnji tužiteljice da se radi o Ugovoru koji je sklopila u svojstvu potrošača, dok tuženica, s druge strane, u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, nije dokazala osnovanost svojih prigovora, pri čemu u tom kontekstu nije prigovarala niti iskazu tužiteljice koja je određeno navela da je predmetni Ugovor o kreditu zaključila sa svrhom kupnje osobnog vozila i da je rate kredita osobno otplaćivala

17. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužiteljici status potrošača.

18. Stoga, s obzirom na svojstvo tužiteljice kao potrošača, pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke naprijed navedenih presuda kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 23. prosinca 2005.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorno utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), važećeg u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

19. Stoga je postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

20. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 - važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu (pri čemu to što se sud prvog stupnja pogrešno pozvao na odredbe kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude, imajući u vidu da je kasnijim Zakonom konkretna pravna materija istovjetno regulurana), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

21. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o vezanosti glavnice uz valutu CHF).

22. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

23. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe protivne odredbama ZZP-a (koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora), slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, a u tom kontekstu i žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da sud u ovom postupku nije utvrđivao jesu li sporne odredbe tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni niti žalbeni navodi kojim tuženica upire na to da je tužiteljica prihvatila sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužiteljice, da tužiteljica niti u jednom trenutku nije tražila raskid ugovora, niti je osporavala njegove odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, a da je tuženica pri zaključenju ugovora poštivala sve tada važeće zakonske regulative.

24. Naime, sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan je za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. sada važećeg ZZP/14, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP/14, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

25. Suprotno žalbenim navodima tuženice, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti, niti je to tuženica dokazala (imajući u vidu i to da je odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem svoje zaposlenice ŠU), koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužiteljice s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti spornih ugovornih odredbi, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te je li tuženica s tužiteljicom o tome pojedinačno pregovarala. Naime, za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja, pri čemu tuženica suprotno u ovom sporu nije dokazala.

26. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, uz tvrdnju da nije svaka odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja te da sud u ovom konkretnom slučaju navedeno nije utvrdio.

27. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužiteljica nije imala primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13/EZ) - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi Matei C-143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljicom. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

28. Stoga, interpretirajući nacionalno pravo u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje su protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženice kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o valutnoj klauzuli je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

29. Naime, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno je ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovoranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

30. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice, pri čemu sama okolnost što je pozitivnim propisima bilo dopušteno ugovaranje navedene naknade, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

31. S navedenim u vezi, konačno valja ukazati kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

32. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnima, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

33. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženici.

34. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužiteljice, a sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijske vještakinje Jasmine Fijačko, valja odgovoriti da je navedenim nalazom i mišljenjem utvrđena ukupna razlika u uplatama anuiteta kredita s obzirom na nedvojbeno povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu, slijedom čega preplata ukupne razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta, koja razlika se odnosi na rast tečaja (bez odbijanja tzv. negativne razlike), iznosi 1.937,03 eura (14.594,55 kuna), koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima.

35. Pri tome su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na tvrdnje tuženice da je potraživanje tužiteljice svakako trebalo umanjiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit (tzv. negativna tečajna razlika). Naime, rukovodeći se činjenicama na kojima tuženica temelji navedeni prigovor, a to je postojanje razlike u visini anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita, za naglasiti je da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužiteljica nije ništa primila, niti je išta stekla bez osnove, slijedom čega ne postoji niti obveza tužiteljice na vraćanje stečenog bez osnove, pa time niti pravo tuženice zahtijevati umanjenje potraživanja tužiteljice za iznos manje plaćenih anuiteta, pri čemu je tuženica, koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a, diskvalificirana u pravu na postavljanje zahtjeva za naknadu štete koja je za nju eventualno proizašla iz takvog ništetnog ugovora, tako da istaknuti prigovor prava na umanjenje potraživanja tužiteljice za navedenu razliku, nije osnovan niti kada se razmatra u kontekstu instituta stjecanja bez osnove, ali isto tako niti u skladu s naprijed navedenom odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a.

36. Stoga, žalbeni navodi tuženice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na visinu potraživanja tužiteljice koja je utvrđena sukladno nalazu i mišljenju vještaka, neosnovani su i kao takvi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

37. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odredom čl. 241. ZOO-a.

38. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 2. prosinca 2021., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, jer od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti, nije protekao petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO-a, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koja se odnosi na pitanje zastare protivno odredbama ZOO-a i ZZP-a, neosnovani.

39. Stoga, kako je izvedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatila tuženici iznos od 1.937,03 eura (14.594,55 kuna), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

40. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021., u odnosu na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se može primijeniti i u slučaju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u kojoj odluci se određeno navodi da je Vrhovni sud RH uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja).

41. Slijedom obrazloženog, neosnovani su žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, pri čemu to što sud prvog stupnja u obrazloženju svoje odluke u tom dijelu nije naveo koje je materijalno-pravne propise primijenio, ne čini pobijanu presudu nerazumljivom, jer se iz cjelokupnog obrazloženja navedene presude isto može iščitati i razumjeti, čime, protivno žalbenim prigovorima tuženice, nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

42. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pri čemu je za naglasiti da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

43. Slijedom svega naprijed obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

44. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

45. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 22. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš