Poslovni broj: Usž-715/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ČA iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi prigovora na postupanje, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-1208/2024 od 27. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-1208/2024 od 27. studenog 2024.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/3072, URBROJ: 251-02-01/001-24-2 od 8. siječnja 2024., dok je točkom II. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora. Navedenim rješenjem tuženika odbačen je kao nedopušten prigovor tužiteljice izjavljen radi zaštite od drugog oblika postupanja Grada Zagreba te zahtjev za naknadu troškova postupka.
2. Tužiteljica u pravodobno podnesenoj žalbi osporava presudu upravnog suda u cijelosti iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnome smatra da je dio obrazloženja osporene presude proturječan sam sebi, odnosno razlozima presude jer se navodi da je osporenim rješenjem tuženika odbačen prigovor tužiteljice kao neosnovan, dok kasnije zaključuje da je zahtjev kao procesno traženje uvijek osnovan, neosnovan ili nedopušten bez obzira u podnesku kojeg oblika bio sadržan. Tužiteljica zaključuje da s obzirom da je tuženik u obrazloženju rješenja naveo da je prigovor odbacio kao neosnovan, a da pritom nije ušao u meritum izjavljenog prigovora, a prvostupanjski sud je takvo rješenje ocijenio zakonitim, da je osporena presuda nezakonita i pogrešna te takvo postupanje narušava pravo na pristup sudu i pravo na pravično suđenje te nama legitimni cilj. Ističe da iz smisla odredbe članka 122. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku proizlazi da čelnik ne može odbaciti prigovor, već ga mora riješiti, čak i ako se radi o nedopuštenom pravnom sredstvu. Smatra da je sud povrijedio načelo zakonitosti jer se nije držao pravno obvezujućeg mišljenja sadržanog u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske na koju se tužiteljica pozvala u tužbi. Smatra da je sud trebao odbaciti tužbu ukoliko smatra da je prigovor izjavljen čelniku nedopušten pravni lijek. Ističe da se kroz mogućnost korištenja više pravnih instituta osigurava veći nivo zaštite stranke, a kako je prigovor svakako djelotvorniji pravni lijek u odnosu na žalbu budući da je o istom potrebno odlučiti u roku od 8 dana. Poziva se na odredbu Zakona o općem upravnom postupku koja definira zajedničku odluku o upravnoj stvari te jedinstveno upravno mjesto te zaključuje da je tuženik u povodu izjavljenih različitih pravnih lijekova mogao donijeti zajedničku odluku, a sud pak u upravnom sporu ima mogućnost spojiti upravne sporove. Smatra da je predmetni prigovor potrebno tumačiti u smislu odredbe članka 42. Zakona o općem upravnom postupku, a to je pokretanje upravnog postupka po službenoj dužnosti i jednostrano voljom tijela kad je to propisano zakonom, odnosno analogno gledano, u slučaju predmetnog prigovora voljom stranke koja je prigovor izjavila jer joj mogućnost daje izravno zakon, a ne uputa o pravnom lijeku na neki raniji akt uprave. Osporava i odluku o trošku upravnog spora smatrajući da ima pravo i na trošak sastava tužbe, ali i podneska kojim se očitovala na tuženikov odgovor na tužbu. Predlaže usvojiti žalbu i poništiti osporenu presudu i rješenje tuženika te vratiti na ponovno postupanje tuženiku uz naknadu troškova upravnog spora, a podredno usvojiti žalbu i postupiti sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima. Potražuje naknadu troškova za sastav žalbe uvećano za zakonsku zateznu kamatu.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je pobijana prvostupanjska presuda pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka.
6. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda osnovano je ocijenjeno pravilnim pravno stajalište tuženika prema kojem je u pravilno i zakonito provedenom postupku prigovor izjavljen radi zaštite od drugog oblika postupanja Grada Zagreba odbačen kao nedopušten. Osporena presuda donesena je između ostalog pozivom na odredbu članka 156. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP).
7. Odredbom članka 156. ZUP-a propisano je da osoba koja smatra da joj je drugim postupanjem javnopravnog tijela iz područja upravnog prava, o kojem se ne donosi rješenje, povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes, može izjaviti prigovor sve dok takvo postupanje traje ili traju njegove posljedice.
8. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je tužiteljici rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-03/23-014/3275, URBROJ: 251-09-22-1/002- 23-03 od 28. studenog 2023. određen prestanak prava na novčanu pomoć kao roditelju odgojitelju. Tužiteljica je sukladno uputi o pravnom lijeku na predmetnom prvostupanjskom rješenju dana 6. prosinca 2023. podnijela prigovor Gradonačelniku Grada Zagreba, dok je dana 29. prosinca 2023. podnijela drugi prigovor Gradu Zagrebu, Gradonačelniku Grada Zagreba pozivom na odredbu članka 156. ZUP-a, isti nazvavši „prigovor čelniku radi šutnje uprave“. Gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno tuženik je prigovor od 29. prosinca 2023. odbacio rješenjem kao nedopušten uz obrazloženje da je predmetni prigovor izjavljen radi nedonošenja rješenja koje je upravni akt i koje se donosi u upravnom postupku, stoga se u konkretnom slučaju ne radi o postupanju javnopravnog tijela predviđenog odredbom članka 156. ZUP-a. Osporenom presudom pravilnim je potvrđeno navedeno pravno stajalište tuženika.
9. S navedenim pravnim stajalištem suglasan je i ovaj Sud.
10. U konkretnom slučaju nije sporno da je prvostupanjsko upravno rješenje od 28. studenog 2023. upravni akt kojim je odlučeno o pravo, obvezi i pravnom interesu tužiteljice. Konkretno istim je određen prestanak prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja. Redovan pravni lijek na prvostupanjsko upravno rješenje sukladno mjerodavnim odredbama ZUP-a je žalba, odnosno prigovor Gradonačelniku Grada Zagreba sukladno odredbi članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 10/18., 20/21., 25/22.). Ukoliko nadležno drugostupanjsko tijelo, u konkretnom slučaju Gradonačelnik Č [adresa] u zakonskom roku ne odluči o izjavljenom redovnom pravnom lijeku, odnosno prigovoru, tužiteljica ima pravo pokretanja upravnog spora pred nadležnim upravnim sudom radi šutnje uprave, a ne podnošenje prigovora čelniku tijela radi (ne)postupanja javnopravnog tijela pozivom na odredbu članka 156. ZUP-a. Dakle, i po ocjeni ovog Suda, ne radi se o drugom postupanju javnopravnog tijela iz područja upravnog prava budući da je u konkretnom slučaju nesporno doneseno rješenje kao upravni akt. Stoga je pravilno kao nedopušten odbačen prigovor izjavljen temeljem odredbe članka 156. ZUP-a.
11. Prigovori kojima tužiteljica iznosi svoje tumačenje pravnih propisa nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Osim toga, neosnovano ističe da je tuženik odbacio prigovor kao neosnovan budući da iz rješenja tuženika proizlazi da je prigovor odbačen kao nedopušten, dok iz smisla obrazloženja osporene presude proizlazi da je ocjenjeno pravilnim takvo stajalište tuženika, a s kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj Sud. Suprotno žalbenom prigovoru, osporena presuda nije proturječna samoj sebi niti razlozima presude jer iz konteksta cijelog obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud učinio očitu omašku u pisanju navodeći da je tuženik prigovor odbacio kao neosnovan, a ne nedopušten, a koja omaška ne predstavlja bitnu povredu pravila upravnog spora koja bi bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost osporene presude.
12. S obzirom da tužiteljica ni ostalim prigovorima nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude, nema osnove za usvajanje predmetne žalbe.
13. Kako tužiteljica nije uspjela u upravnom sporu, osnovano je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora pravilnom primjenom odredbe članka 147. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br.: 36/24, dalje: ZUS). Temeljem iste zakonske odredbe nije osnovan niti njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe budući da nije uspjela s istom.
14. Imajući u vidu sve navedeno, odlučeno je temeljem odredbe članka 135. stavak 1. i odredbe članka 148. stavak 4. ZUS-a kao u izreci presude.
U Zagrebu, 28. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
