REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1019/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Igora Rakića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, Ante Starčevića 43, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-295/2024-8 od 23. svibnja 2025. na sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-295/2024-8 od 23. svibnja 2025.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora o [broj kredita] koji su 24. siječnja 2006. sklopili tužitelj DH kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor u dijelu u kojem korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju DH isplati iznos od 172,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 13. kolovoza 2010. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] koji su 24. siječnja 2006. sklopili tužitelj DH kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor kojom je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju DH isplati iznos od 416,51 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 31.01.2006. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju DH naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik zbog bitne zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka posebno ukazujući na bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.

– pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan i tužitelju naložiti da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka uvećano za trošak žalbe, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda je pobijana presuda pravilna i zakonita.

5.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjano i neproturječno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP.

5.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o [broj kredita] koji su 24. siječnja 2006. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor i to u dijelu u kojem korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor te odredba čl.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznose koje neosnovano stekao temeljem navedenih nepoštenih i ništetnih odredbi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate.

7. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 24. siječnja 2006. sklopljen predmetni Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 20.052,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, da je odredbom čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamata od 5,50 %, godišnja, promjenjiva, u skladu Odukom o kamatnim stopama kreditora, da je odredbom čl. 3. Ugovora ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita te da je čl. 9. Ugovora ugovoreno, između ostalog, da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Nije sporno da je tužitelju neplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 416,51 eur (3.138,18 kn -3,30 % od iznosa kredita) sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu te naknada za konačnu otplatu kredita u iznosu od 172,25 eur (1.297,81 kn) prilikom prijevremene otplate kredita 12. kolovoza 2010.

8. Sporno je, jesu li navedene ugovorne odredbe čl.3. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem tih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO).

9. Tijekom prvostupanjskog postupka je pored ranije navedenih nespornih utvrđenja, još utvrđeno;

-da je tužitelj kredit podigao u svrhu kupnje automobila za svoje osobne potrebe te je sve vezano za isti rješavao u auto kući u kojoj je kupio automobil, da u banci nije niti bio već je samo isti potpisao kod javnog bilježnika;

- da su odredba čl. 3. te odredba čl. 9. Ugovora o kreditu bile sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na sadržaj istih, da tužitelj nije bio upoznat na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se naknada iz čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu odnosi već je tuženiku dano da jednostavno svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade;

- da odredba čl. 9. Ugovora o kreditu niti ne upućuje na jasnu i određenu ugovorenu obvezu korisnika kredita o obvezi plaćanja kakve naknade za prijevremenu otplatu kredita te ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali ili pojašnjavali informacije o mogućoj šteti banci zbog prijevremene otplate kredita;

- da tuženik tijekom postupka ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom čl. 3. Ugovora ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku kao niti da je prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja pretrpio kakvu štetu odnosno visinu takve štete.

9.1. Slijedom takvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takvih dodatnih financijskih obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje: ZZP/03) dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno, pa su posljedično tome odredba čl. 3. kao i odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, nepoštene na temelju čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, a stoga i ništetne na temelju odredbe čl. 87. st. 1. i 2. ZZP te čl. 322. u vezi s čl. 324. ZOO, radi čega prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženik naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO) te je tuženika obvezao isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

9.2. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare zaključujući da se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu iz čl.104. st.1. ZOO, u kom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, pozivajući se na pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020.

10. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

11. Među strankama nije sporno da je tužitelj sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba što mu u odnosu na banku, kojoj je davanje kredita kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača.

12. Iz stanja spisa i iskaza tužitelja kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o navedenim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženika u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

14. Žalbeni navodi žalitelja kojima ističe da su navedene ugovorne odredbe jasne, razumljive i uočljive pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati jesu li te odredbe poštene, nisu osnovani. Naime odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o u pogledu visine tužiteljeve obveze jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogao precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za njega proizlazi (3,30% od iznosa kredita) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/03. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužitelj nije bio u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju, pa posljedično tome takva ugovorna odredba ne zadovoljava zahtjev transparentnosti. Te je informacije tužitelju bio dužan dati tuženik, a takve su informacije izostale (tuženik suprotno nije dokazao) te njihov izostanak nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora jer se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

15. Ovdje valja kazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.'', pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 24. siječnja 2006., to je i u duhu prava Europske unije zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu valjalo ocijeniti osnovanim.

16. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl. 9. Ugovora o kreditu sadržana jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da nije prouzročila nikakvu, neravnotežu između stranaka na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika odredba čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, iako uočljiva, nije uopće jasna i razumljiva i ne zadovoljava čak ni zahtjev formalne transparentnosti. Naime, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao ni približno procijeniti ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe u slučaju prijevremene otplate jer je stipulacija navedene odredbe takva da su uvjeti koje je potrebno ispuniti za prijevremenu otplatu kredita pa tako i visina naknade ostavljeni na volju isključivo tuženika kao "jače" ugovorne strane, stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je takvim uređenjem suprotno načelu savjesnosti i poštenja, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te da je i takva odredba nepoštena i posljedično tomu ništetna.

18. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u ovom konkretnom slučaju tuženik nije dokazao niti je predložio dokaze (čl. 81. st. 4. ZZP/03) na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini niti je dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita.

19. Odredbom čl. 1024. ZOO propisano je da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stavkom 3. i 4. navedenog članka predviđena je dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, a i propisana je zabrana davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti.

20. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a u odnosu na zahtjev potrošača temeljem te odredbe kao ništetne, stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama npr. Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022. Naime, u tim odlukama izraženo je pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tome, paušalno pozivanje tuženika na njegove opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do nadoknađivanja dijela iznosa koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle prikrivenu izmaklu dobit.

21. Prvostupanjski sud je, stoga, pravilno utvrdio ništetnom odredbu čl. 9. u dijelu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita te da je tuženik dužan vratiti primljeno na temelju tih odredbi, kako je i presuđeno.

22. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, te kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju tuženik pobija bez isticanja konkretnih žalbenih prigovora i samo u kontekstu odluke o glavnoj stvari.

Pula - Pola, 28. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković