REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1045/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Igora Rakića, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Mariji Jukić Jurišić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1881/2023-17 od 30. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1881/2023-17 od 30. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„ I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu broj 228-50-3774206 sklopljen dana 14.11. 2006.g. u [adresa] solemniziran dana 14.11. 2006.g. a koji je sklopljen između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao davatelja kredita i tužitelja CG OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita a koja glasi:

„ /drugo/ Kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

II Utvrđuje se da je ništetna odredba u članku 7. Ugovora o kreditu broj 228-50- 3774206 sklopljen dana 14.11. 2006.g. u [adresa] solemniziran dana 14.11. 2006.g. a koji je sklopljen između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 OIB: 53056966535, kao davatelja kredita i tužitelja CG OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi: „ 7. /sedmo/ Način otplate ...............po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća .......... III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici MG iznos od 2.893,59 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

10,62 € od dana 25.11.2008. godine pa do isplate;

13,74 € od dana 15.1.2009. godine pa do isplate;

15,99 € od dana 23.2.2009. godine pa do isplate;

17,00 € od dana 13.3.2009. godine pa do isplate;

14,43 € od dana 24.4.2009. godine pa do isplate;

14,97 € od dana 29.7.2009. godine pa do isplate;

10,63 € od dana 7.10.2009. godine pa do isplate;

7,43 € od dana 7.10.2009. godine pa do isplate;

8,28 € od dana 15.1.2010. godine pa do isplate;

9,96 € od dana 9.4.2010. godine pa do isplate;

9,82 € od dana 10.5.2010. godine pa do isplate;

8,11 € od dana 10.6.2010. godine pa do isplate;

11,31 € od dana 16.8.2010. godine pa do isplate;

13,88 € od dana 5.10.2010. godine pa do isplate;

17,53 € od dana 5.10.2010. godine pa do isplate;

16,69 € od dana 5.10.2010. godine pa do isplate;

21,64 € od dana 5.10.2010. godine pa do isplate;

20,70 € od dana 5.10.2010. godine pa do isplate;

22,54 € od dana 5.10.2010. godine pa do isplate;

38,39 € od dana 5.10.2010. godine pa do isplate;

35,13 € od dana 5.10.2010. godine pa do isplate;

45,10 € od dana 15.12.2010. godine pa do isplate;

41,65 € od dana 25.2.2011. godine pa do isplate;

36,11 € od dana 25.2.2011 godine pa do isplate;

47,80 € od dana 25.2.2011. godine pa do isplate;

62,67 € od dana 25.2.2011. godine pa do isplate;

52,14 € od dana 25.2.2011. godine pa do isplate;

55,84 € od dana 28.2.2011. godine pa do isplate;

51,14 € od dana 31.3.2011. godine pa do isplate;

51,98 € od dana 30.5.2011. godine pa do isplate;

71,92 € od dana 31.5.2011. godine pa do isplate;

73,86 € od dana 12.7.2011. godine pa do isplate;

90,52 € od dana 19.8.2011. godine pa do isplate;

81,96 € od dana 12.10.2011. godine pa do isplate;

72,60 € od dana 12.10.2011. godine pa do isplate;

71,20 € od dana 10.11.2011. godine pa do isplate;

1.648,31 € od dana 28.11.2011. godine pa do isplate;

i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 10,62 EUR za razdoblje od 31. listopada 2008. do 24. studenoga 2008., na iznos od 13,74 EUR za razdoblje od 31. prosinca 2008. do 13. siječnja 2009., na iznos od 15,99 EUR od 31. siječnja 2009. do 22. veljače 2009., na iznos od 17,00 EUR od 28. veljače 2009. do 12. ožujka 2009., na iznos od 14,43 EUR od 31. ožujka 2009. do 23. travnja 2009., na iznos od 14,97 EUR od 30. travnja 2009. do 28. srpnja 2009., na iznos od 10,63 EUR od 31. svibnja 2009. do 6. listopada 2009., na iznos od 7,43 EUR od 30. lipnja 2009. do 6. listopada 2009., na iznos od 8,28 EUR od 31. srpnja 2009. do 14. siječnja 2010., na iznos od 9,96 EUR od 31. kolovoza 2009. do 8. travnja 2010., na iznos od 9,82 EUR od 30. rujna 2009. do 9. svibnja 2010., na iznos od 8,11 EUR od 31. listopada 2009. do 9. lipnja 2010., na iznos od 11,31 EUR od 30. studenoga 2009. do 15. kolovoza 2010., na iznos od 13,88 EUR od 31. prosinca 2009. do 4. listopada 2010., na iznos od 17,53 EUR od 31. siječnja 2010. do 4. listopada 2010., na iznos od 16,69 EUR od 28. veljače 2010. do 5. listopada 2010., na iznos od 21,64 EUR od 31. ožujka 2010. do 4. listopada 2010., na iznos od 20,70 EUR od 30. travnja 2010. do 4. listopada 2010., na iznos od 22,54 EUR od 31. svibnja 2010. do 4. listopada 2010., na iznos od 38,39 EUR od 30. lipnja 2010. do 4. listopada 2010., na iznos od 35,13 EUR od 31. srpnja 2010. do 4. listopada 2010., na iznos od 45,10 EUR od 31. kolovoza 2010. do 14. prosinca 2010., na iznos od 41,65 EUR od 30. rujna 2010. do 24. veljače 2011., na iznos od 36,11 EUR od 31. listopada 2010. do 24. veljače 2011., na iznos od 47,80 EUR od 30. studenoga 2010. do 24. veljače 2011., na iznos od 62,67 EUR od 31. prosinca 2010. do 24. veljače 2011., na iznos od 52,14 EUR od 31. siječnja 2010. do 24. veljače 2011., na iznos od 51,98 EUR od 30. travnja 2011. do 29. svibnja 2011., na iznos od 73,86 EUR od 30. lipnja 2011. do 11. srpnja 2011., na iznos od 90,52 EUR od 31. srpnja 2011. do 18. kolovoza 2011., na iznos od 81,96 EUR od 31. kolovoza 2011. do 11. listopada 2011., na iznos od 72,60 EUR od 30. rujna 2011. do 11. listopada 2011. te na iznos od 71,20 EUR od 31. listopada 2011. do 9. studenoga 2011.

V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici MG troškove parničnog postupka u iznosu od 1.425,58 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.“

2. Protiv dijela navedene presude ( točke I., II. III. i V. izreke) žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka ili da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda je pobijana presuda zakonita i pravilna.

6.1. Prije svega u ovom postupku, obzirom na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da tuženiku nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje jer pobijana presuda sadrži u svemu pravilne razloge ( čl. 338. st. 4. ZPP), a time što nisu prihvaćeni njegovi određeni dokazni prijedlozi nije povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje, već to za posljedicu može imati pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, pa posljedično tome valja istaknuti i da se tuženik u žalbi neosnovano poziva na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u Odlukama poslovni broj: U-III-5038/2015 od 12.7.2018. i U-III-3874/2008 od 4.4.2012. i U-III-3874/2008 od 12.1.2015. jer su ta pravna shvaćanja izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja.

6.2. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 388. st. 4. ZPP na koju ukazuje tuženik jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao činjenica koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, pa je i u tom dijelu žalbu ovog žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

6.3. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju također u žalbi ukazuje žalitelj obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.4. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da u ovom postupku nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, radi čega je u ovom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

8. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Predmet ovog spora, u ovom dijelu postupka, je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 228-50-3774206 od 14.11. 2006., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao davatelja kredita i posljedično tome njezin zahtjev za isplatu iznosa od 2.893,59 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom, smatrajući da je tuženik ovaj novčani iznos od nje više naplatio temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredbi i sve to po pravilima o stjecanju bez osnove, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019.) i poslovni broj: Revt-249/2014-02 od 9. travnja 2015. te Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018) .

10. U ovom postupku nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao davatelja kredita 14.11. 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 228-50- 3774206, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisnici kredita iznos od 23.629,59 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 84 mjeseca i da je navedenim ugovorom o kreditu ugovoreno da se početno na dan sklapanja ugovora zaračunavaju kamate od 5,50%, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima i to u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika ( kreditora) na dan plaćanja i da je između njih ugovorena valutna klauzula.

11. Obzirom na žalbene navode žalitelja, sporno je, jesu li navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati ovu isplatu navedenog novčanog iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl.1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/24 - dalje: ZOO) u visini koja obzirom na žalbene navode žalitelja nije sporna. Osim toga, i dalje je sporna osnovanost tuženikova prigovora zastare te osnovanost njegova prigovora utemeljenog na odredbi čl. 326. st. 2. ZOO.

12. Sud prvog stupnja je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice, nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav njezin zahtjev zaključujući, u bitnome, da su predmetne ugovorne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u navedenom Ugovoru o kreditu nepoštene i posljedično tome ništetne budući se o takvim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo već su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i na njihov sadržaj tužiteljica, kao potrošač nije imala utjecaja, pa posljedično tome one suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača ( čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača – „Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje ZZP/03 odnosno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača -„Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), pri čemu, nadalje, zaključuje da je sukladno odredbi čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) sud, glede utvrđenja o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, vezan za utvrđenja iz postupaka zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa je cijeneći i pravna shvaćanja izražena u predmetima na koje se poziva i sama tužiteljica zaključio o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

12.1. Posljedično tome sud prvog stupnja zaključuje i da tužiteljici pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi i to po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. ZOO) te je tuženika obvezao isplatiti tužiteljici navedeni novčani iznos. Pri tome je sud prvog stupnja kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

13. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nisu dovedeni u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

13.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelovima u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o kreditu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.2. Na temelju odredbe čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.3. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično sud prvog stupnja već kraj ovih zakonskih odredbi mogao svoju odluku o osnovanosti pravne osnove zahtjeva tužiteljice utemeljiti na navedenim odlukama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik, a na kojima je tužiteljica i temeljila svoj tužbeni zahtjev, bez posebne potrebe da o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i sam odlučuje, pa posljedično tome i imajući pri tome u vidu i činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, ocjena je i ovog suda drugog stupnja da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i kada je posljedično tome zaključio o osnovanosti same pravne osnove zahtjeva tužitelja.

13.4. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i navedene odredbe čl. 118. ZZP vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

14. Osim toga, žalba žalitelja nije osnovana niti u dijelu u kojem smatra da je tužiteljica prekludirana zahtijevati navedenu isplatu, smatrajući da su navedene ugovorne odredbe ništetna ( čl. 326. st. 2. ZOO), budući se u konkretnom slučaju ne radi se o uzroku ništetnosti koji bi bio manjeg značaja, jer se radi o sudskoj zaštiti prava potrošača, a zaštita potrošača je sukladno odredbama ZZP javni interes Republike Hrvatske te je tim Zakonom, kao i drugim zakonima određen i sustav zaštite potrošača, te tijela koja su određena za provođenje te zaštite.

15. Posljedično prethodno navedenom, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedene ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanoj u navedenom Ugovoru o kreditu, sklopljenim između stranaka u postupku, tuženik od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

15.1. Osim toga, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja ( čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada.

16. U odnosu pak na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ovih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a o valutnoj klauzuli pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 20. ožujka 2023., to sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju u odnosu na navedenu isplatu stečenog od strane tuženika s osnove ništetene odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije protekao opći zastarni rok od pet godina ( čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika, kao žalitelja neosnovana i u ovom dijelu.

17. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (,,Narodne novine,, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj svojom žalbom.

17.1. Pri tome u odnosu na žalbene navode žalitelja valja istaknuti da je sud prvog stupnja, odlučujući o troškovima postupka, pravilno primijenio materijalno pravo i kada je tužiteljici priznao pravo na troškove postupka koji se odnose na trošak pristupa njezinog punomoćnika na ročište za objavu presude jer je, suprotno shvaćanju žalitelja, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, ovaj parnični trošak bio potreban za vođenje ove parnice ( čl. 155. st. 1. ZPP).

17.2. Naime, odredbom Tbr. 9. točke 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine“, broj 138/23 - dalje: Tarifa ), propisano je da odvjetniku pripada pravo na nagradu za ročište na kojima se presuda objavljuje u iznosu od 50% nagrade iz Tbr. 7. točke 1.,3.,6. i 7., ali ne više od 50 bodova, pa je cijeneći utvrđeno činjenično stanje i utvrđenu vrijednost predmeta spora, ocjena i ovog drugostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na nagradu za pristup punomoćnika tužiteljice na ročište za objavu presude, budući je ovaj parnični trošak bio potreban za vođenje ove parnice ( čl. 155. st. 1. ZPP ), sve obzirom i na činjenicu da je na navedeno ročište punomoćnik tužiteljice uredno pozvan i na isto se odazvao, a da i od dana objave navedene presude teku i rokovi za žalbu protiv prvostupanjske presude ( čl. 335. st. 9. ZPP ), pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

18. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao žalitelj, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 28. srpanj 2025.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić