REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1041/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Igora Rakića, predsjednika vijeća, Bruna Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku iz Solina, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Anić&Anić d.o.o., odvjetnicima iz Splita, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-3990/2020-24 od 16.svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se, kao neosnovana žalba tužitelja i kao djelomično neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-3990/2020- 24 od 16.svibnja 2025. u dosuđujućem dijelu pod točkom I., II. i III. izreke te u dijelu u kojem je kao neosnovan odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

II. Prihvaća se kao djelomično osnovana žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-3990/2020-24 od 16.svibnja 2025. u dosuđujućem dijelu pod točkom IV. i V. izreke na način da ista u tom dijelu, sada preinačena, glasi:

„IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja koji glasi:

„ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 5.230,88 eura (slovima: pet tisuća dvije stotine trideset eura osamdeset osam centi) sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.listopada 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.066,75 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 16.svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, kao neosnovan odbija.“

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suda suđeno je:

„ I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 97518/04 od 13. prosinca 2004.g. zaključenog između tužitelja i HVB Splitska Banka d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, u članku 2. ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti od 140.000,00 CHF, te isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF, na dan korištenja kredita, članak 10,.b),1., u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, članak 10.,d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno da će ukoliko korisnik kredita/poslodavac zakasni sa uplatom mjesečne rate, kreditor će prihvatiti/primjeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje prenesenim/uplaćenim novčanim sredstvima-mjesečnom ratom, članak 10.,d),2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako će se prijevremene uplate prihvatiti po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, članak 10.,d),3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako banka uvijek zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. Ugovora o kreditu broj 97518/04 od 13. prosinca 2004.g., zaključenog između tužitelja i HVB Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamata promjenljiva, a utvrđuje se aktom/odlukom kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 14.069,95 eura (slovima: četrnaest tisuća šezdeset devet eura devedeset pet centi) sa zateznom kamatom koja teče:

9.91 eura od 12.03.2007.

9.87 eura od 10.04.2007.

9.70 eura od 10.05.2007.

9.72 eura od 11.06.2007.

9.61 eura od 10.07.2007.

9.73 eura od 10.08.2007.

9.72 eura od 10.09.2007.

9.59 eura od 10.10.2007.

9.70 eura od 12.11.2007.

9.65 eura od 10.12.2007.

9.81 eura od 10.01.2008.

9.94 eura od 11.02.2008.

10.12 eura od 10.03.2008.

9.96 eura od 10.04.2008.

9.85 eura od 12.05.2008.

9.83 eura od 10.06.2008.

9.79 eura od 10.07.2008.

9.74 eura od 11.08.2008.

9.77 eura od 10.09.2008.

10.07 eura od 10.10.2008.

10.30 eura od 10.11.2008.

10.22 eura od 10.12.2008.

14.61 eura od 12.01.2009.

59.63 eura od 10.02.2009.

72.61 eura od 10.03.2009.

49.80 eura od 10.04.2009.

45.74 eura od 11.05.2009.

44.71 eura od 10.06.2009.

48.06 eura od 10.07.2009.

44.35 eura od 10.08.2009.

44.67 eura od 10.09.2009.

44.13 eura od 12.10.2009.

44.61 eura od 10.11.2009.

44.33 eura od 10.12.2009.

77.96 eura od 11.01.2010.

82.41 eura od 17.02.2010.

98.39 eura od 25.03.2010.

94.55 eura od 12.04.2010.

106.93 eura od 10.05.2010.

110.80 eura od 14.06.2010.

139.13 eura od 12.07.2010.

118.43 eura od 10.08.2010.

171.01 eura od 10.09.2010.

143.42 eura od 11.10.2010.

148.76 eura od 10.11.2010.

171.64 eura od 10.12.2010.

201.88 eura od 10.01.2011.

145.68 eura od 10.02.2011.

155.90 eura od 10.03.2011.

141.44 eura od 11.04.2011.

174.17 eura od 10.05.2011.

196.60 eura od 10.06.2011.

206.78 eura od 11.07.2011.

319.90 eura od 10.08.2011.

212.61 eura od 12.09.2011.

196.60 eura od 10.10.2011.

200.55 eura od 10.11.2011.

199.08 eura od 12.12.2011.

213.05 eura od 10.01.2012.

223.90 eura od 15.02.2012.

225.82 eura od 12.03.2012.

218.32 eura od 10.04.2012.

222.52 eura od 10.05.2012.

226.42 eura od 11.06.2012.

220.56 eura od 10.07.2012.

220.02 eura od 10.08.2012.

208.99 eura od 10.09.2012.

212.75 eura od 10.10.2012.

220.94 eura od 12.11.2012.

218.34 eura od 10.12.2012.

222.10 eura od 10.01.2013.

211.42 eura od 11.02.2013.

207.28 eura od 11.03.2013.

219.08 eura od 10.04.2013.

207.53 eura od 10.05.2013.

201.45 eura od 10.06.2013.

194.59 eura od 10.07.2013.

202.99 eura od 12.08.2013.

207.59 eura od 10.09.2013.

211.96 eura od 10.10.2013.

212.94 eura od 11.11.2013.

218.72 eura od 10.12.2013.

170.25 eura od 10.01.2014.

158.14 eura od 19.02.2014.

158.35 eura od 10.03.2014.

157.73 eura od 10.04.2014.

152.39 eura od 12.05.2014.

151.61 eura od 10.06.2014.

156.25 eura od 10.07.2014.

160.96 eura od 11.08.2014.

163.41 eura od 10.09.2014.

163.69 eura od 10.10.2014.

168.20 eura od 10.11.2014.

169.60 eura od 10.12.2014.

171.42 eura od 12.01.2015.

159.30 eura od 10.02.2015.

159.30 eura od 12.03.2015.

159.30 eura od 10.04.2015.

159.30 eura od 11.05.2015.

159.30 eura od 10.06.2015.

159.30 eura od 10.07.2015.

159.30 eura od 10.08.2015.

159.30 eura od 10.09.2015.

159.30 eura od 10.10.2015.

159.30 eura od 10.11.2015.

159.30 eura od 10.12.2015.

159.30 eura od 10.01.2016.

159.30 eura od 10.02.2016.

159.30 eura od 10.03.2016.

po stopi od 15% do 31.prosinca 2007., od 01.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 5.230,88 eura (slovima: pet tisuća dvije stotine trideset eura osamdeset osam centi) sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.listopada 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.806,15 EUR (slovima: šest tisuća osam stotina šest eura petnaest centi), sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 16.svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog pod točkom V. izreke navedene presude u dijelu u kojem je njegov zahtjev odbijen preko iznosa od 6.806,15 eura, žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj. Žalbu podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primijene materijalnog prava.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda, u pobijanom dijelu, preinači sukladno iznesenim žalbenim razlozima odnosno da se u tom dijelu ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi i tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se kao neosnovan odbije zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka ili da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Sa žalbama tužitelja i tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Na žalbe nije odgovoreno.

6. Žalba tužitelja je neosnovana, a žalba tuženika je djelomično neosnovana, a djelomično osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda samo djelomično zakonita i pravilna i to samo u dijelu u kojem je utvrđeno da su ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu broj: 97518/04, sklopljenim 13.prosinca 2004. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, ništetne i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 14.069,95 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom ( točke I., II. i III. izreke), dok u dijelu u kojem je tuženiku naložena isplata iznosa od 5.230,88 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime isplate razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF ( točka IV. izreke) ona zbog pogrešne primjene materijalnog prava nije zakonita i pravilna.

7.1. Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.2. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa su žalbe žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovane.

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

9. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno u dijelu u kojem je odlučeno o ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu broj: 97518/04, sklopljenom 13.prosinca 2004. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita i dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 14.069,95 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom ( točke I., II. i III. izreke), ali je ono pogrešno primijenjeno u dijelu u kojem je tuženiku naložena isplata iznosa od 5.230,88 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime isplate razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF ( točka IV. izreke).

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj i o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 97518/04, sklopljenim 13.prosinca 2004. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita i posljedično tome njegov zahtjev za isplatu iznosa od 14.069,95 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime preplaćenog iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o ugovorenoj valutnoj klauzuli i sve to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno dospjeli iznos počev od dospijeća pa do isplate, sve kako je to pobliže označeno u točki III. izreke i sve po pravilima o stjecanju bez osnova budući je tuženik u utuženom razdoblju ove novčane iznose od tužitelja naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018), odnosno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

10.1. Osim toga, predmet ovog spora je i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.230,88 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime isplate razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF ( točka IV. izreke).

11. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u postupku 13.prosinca 2004. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 97518/04, solemniziran 15.prosinca 2004. od strane javnog bilježnika Ante Barbića iz [adresa] pod brojem: OU-493/2004, temeljem kojeg je tuženik, kao davatelj kredita stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita iznos od 140.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan plaćanja i da je između njih ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom banke, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,99 % godišnje te valutna klauzula i da je 18.ožujka 2016., na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), između njih sklopljen Dodatak broj 1. navedenog Ugovora o kreditu broj: 97518/04, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro. Obzirom na žalbene navode tuženika u ovom dijelu postupka nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva tužitelja.

12. U ovom dijelu postupka, sporno je imali li tužitelj u ovom postupku osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega više naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i sve to po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/2023 - dalje: ZOO) obzirom na sklopljeni Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu broj: 97518/04 od 18.ožujka 2016., temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro. Osim toga, sporna je i tražbina tužitelja koja se odnosi na isplatu razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF u iznosu od 5.230,88 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

13. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja sud je nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnome, da osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 u kojem je sudjelovao i tuženik ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014-2 09. travnja 2015. te poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. jer je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama člancima 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a što je propisano i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14).

13.1. Posljedično tome sud prvog stupnja, nadalje zaključuje da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplato na temelju takvih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o kreditu.

13.2. Osim toga, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK/15 između tuženika i tužitelja 18.ožujka 2016. sklopljen Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu broj: 97518/04, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, tužitelj ima pravo na zahtijevanu isplatu jer izvršena konverzija koja je provedena u skladu sa ZID ZPK/15 nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te da preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužitelju zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se tiču kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i zbog primjene valutne klauzule u CHF. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio, a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa posljedično tome nema govora da su u dodatku ugovora o kreditu tužitelju priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom. Pri tome sud prvog stupnja, nadalje, zaključuje i da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da navedenih ništetnih ugovornih odredbi nije bilo.

13.3. Sud prvog stupnja, nadalje zaključuje i da tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa od 5.230,88 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF ( točka IV. izreke).

14. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP), a koja se odnose na utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i posljedično tome zahtijevanoj isplati ( točka I., II. i III. izreke) u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, a sve pri tome cijeneći činjenicu da je za taj dio zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge.

14.1. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo u ovom pobijanom dijelu u kojem zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između njega, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita 18.ožujka 2016. sklopljen Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu broj: 97518/04, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

15. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku ( kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ( u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

15.1. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

15.2. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15.3. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem navedenog sporazuma ( Dodatka) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

15.4. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

15.5. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koje u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

15.6. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak ), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

15.7. Osim toga, ovakvo pravno shvaćanje proizlazi i iz pravog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. prema kojem „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

16. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Marijana Jovića, koje ni svojom žalbom ne dovodi u dvojbu tuženik, kao žalitelj, da sklapanjem navedenog Dodatka broj 1. navedenom Ugovoru o kreditu nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita obzirom da prilikom izvršene konverzije nisu uzeti u obzir svi oni iznosi više plaćeni s osnove ovih ništetnih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli upravo u ukupno presuđenom iznosu od 14.069,95 eura i da posljedično tome sklapanjem navedenog Dodatka broj 1. nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ocjena je i ovog suda drugog stupnja da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16.1. Posebno, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje valja istaknuti da ovakvo pravno shvaćanje ovog drugostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem Županijskog suda u Varaždinu (izraženom npr. u presudama poslovni broj: Gž-115/2021-7 od 12. rujna 2023. i Gž-1145/2020-3 od 23.08.2023.) u kojima je, kao i u konkretnom slučaju, izraženo pravno shvaćanje da potrošačima koji su sa bankama sklopili sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak) ne pripada ovo pravo, budući je takvo pravno shvaćanje izraženo uz nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja – u bitnome, da su potrošačima prilikom sklapanja navedenog sporazuma sve pretplate koji su oni prema bankama učinili temeljem navedenih nepoštenih ugovornih odredbi, vraćene u njihovu imovinu na način da su iskorištene za njihov račun, a što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu.

16.2. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na u žalbi navedene odluke Suda EU.

17. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o kreditu, sklopljenim između stranaka u postupku, tuženik od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanjem navedenog Dodatka broj 1. navedenom Ugovoru o kreditu nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita te da prilikom njegova sklapanja nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu obzirom da izvršenom konverzijom nije uzet u obzir ovaj preplaćeni iznos i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do konačne isplate dužan platiti tužitelju, a za što je sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

18. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na za ovaj dio spora u dijelu u kojem je sud prvog stupnja odlučivao o zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnima navedenih ugovornih odredbi navedenog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i posljedično tome isplatu navedenog novčanog iznosa, bez obzira na činjenicu da je između stranaka u postupku sklopljen navedeni Dodatak broj 1. navedenom Ugovoru o kreditu ( točka I., II. i III. izreke), pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tome nije počinio niti one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, kao ni one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika, kao žalitelja u ovom dijelu odbiti kao djelomično neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci pod točkom I. ove presude.

19. Međutim, u dijelu u kojem sud prvog stupnja zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu iznosa od 5.230,88 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF ( točka V. izreke), unatoč tome što je između tužitelja i tuženika 18.ožujka 2016. sklopljen Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu broj: 97518/04, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro valja istaknuti, a kako je to i prethodno navedeno ( točka 9. obrazloženja), da je u tom dijelu sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

19.1. Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda, drugog stupnja tužitelj je sklapanjem navedenog Dodatka Ugovora o kreditu prihvatio visinu nove glavnice izražene u valuti Euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, pa u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu već mu pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka, a sve na način kako je to u prethodno obrazloženo. Pri tome valja istaknuti da je ovakvo pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovog drugostupanjskog suda od 4. prosinca 2023. poslovni broj: 6 Su-49/2023. ( tako i u drugim odlukama ovog suda kao npr. Gž-29/2022-2 od 5. veljače 2024., Gž-888/2022- 2 od 16. veljače 2023. i dr.).

20. Posljedično tome je u ovom dijelu ( točka IV. izreke), kao djelomično osnovanu valjalo prihvatiti žalbu tuženika i zahtjev tužitelja, u ovom dijelu, odbiti kao neosnovan te na temelju odredbe čl. 373. točke 3. ZPP presuditi kao u izreci pod točkom II. ove presude.

21. Budući je sada pobijana presuda djelomično preinačena na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP valjalo je odlučiti i o troškovima cijelog postupka.

21.1. Pri tome, prije svega, a u odnosu na žalbene navode tužitelja, kao žalitelja u dijelu u kojem ukazuje da je sud prvog stupnja vrijednost predmeta spora trebao utvrditi zbrajanjem vrijednosti zahtjeva tužitelja - onih koji se odnose na njegove nenovčane tražbine, kao i one koje se odnose na novčane tražbine, valja istaknuti da je suprotno ovim žalbenim navodima tužitelja, sud prvog stupnja odlučujući o troškovima postupka pravilno kao vrijednost predmeta spora uzeo iznos od 19.300,83 eura, kao vrijednost kondemnatornog zahtjeva i prema toj vrijednosti odredio i parnični trošak jer se tužbeni zahtjev koji sadrži zahtjev za utvrđenje i zahtjev za isplatu, kao posljedicu takvog utvrđenja ne može smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. st. 1. ZPP, kako to pogrešno shvaća tužitelj, kao žalitelj već se radi o situaciji iz članka 187. st. 3. ZPP, kada je tužitelj pored kondemnatornog istaknuo i deklaratorni tužbeni zahtjev odnosno deklaratorni preambul koji predstavlja nužnu logičku pretpostavku svake kondemnatorne odluke, a koji deklaratorni tužbeni zahtjev u ovom konkretnom slučaju obzirom na odredbu 502.c ZPP i nije bio potreban za pravilno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, radi čega je i žalbu tužitelja valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

21.2. Dakle, posljedično navedenom, o troškovima postupka valjalo je odlučiti uzimajući kao vrijednost predmeta spora iznos od 19.300,83 eura, kao što je to učinio i sud prvog stupnja, pa je sada obzirom na to da je tužitelj sada djelomično uspio u ovom sporu, temeljem odredbe čl. 154. st. 2. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i Odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 - dalje: Tarifa) valjalo odlučiti i o troškovima postupka te tuženika obvezati da je tužitelju dužan naknaditi troškove postupka u omjeru od 45,8%. Naime, uspjeh tužitelja u ovom postupku je sada 72,90%, a uspjeh tuženika 27,10%, pa kada se od postotka tužitelja, kao one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzme postotak tuženika, kao one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, dolazi se do omjera u kojem je tuženik u konkretnoj pravnoj stvari dužan tužitelju naknaditi troškove postupka ( 45,8%) i to samo onih koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, pri čemu valja istaknuti da je sada i uspjeh dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva stranaka u postupku podjednak, pa je tuženika u ovom postupku valjalo obvezati da je tužitelju dužan naknaditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 3.066,75 eura. Troškovi tužitelja odnose na troškove sastava tužbe u iznosu od 250 bodova prema Tbr. 7.1. Tarife, troškove sastava četiri obrazložena podnesaka od 27.listopada 2020., 6.ožujka 2023., 4.siječnja 2024. i 14.ožujka 2025. po 250 bodova, a sve prema Tbr. 8.1. Tarife, troškove zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 13.studenoga 2020., 21.studenoga 2023. i 26.ožujka 2025. po 250 bodova za svako održano ročište, a prema Tbr. 9.1. Tarife i troškove pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova prema Tbr. 9.3. Tarife, odnosno ukupno mu pripada 2050 bodova, što prema vrijednosti boda od 2,00 eura prema Tbr. 54. Tarife iznosi od 4.100,00 eura i sve uvećano za troškove PDV-a prema Tbr. 46. Tarife iznosi 5.125,00 eura te troškove plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 260,93 eura, a što prema sadašnjem uspjehu u ovom postupku od 45,8% iznosi 2.466,75 eura. Pored toga tužitelju je valjalo priznati i u cijelosti troškove financijskog vještačenja provedenog u ovom postupku u iznosu od 600,00 eura odnosno ukupno mu je trebalo priznati troškove parničnog postupka u iznosu od 3.066,75 eura.

21.3. Tužitelju nisu priznati troškovi postupka koji se odnose na trošak financijskog vještačenja provedenog za potrebe tužitelja prije pokretanja ovog postupka u iznosu od 132,72 eura jer ovaj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice ( čl. 155. st. 1. ZPP) budući je u ovom postupku provedeno novo financijsko vještačenje temeljem kojeg je sud prvog stupnja i utvrdio visinu zahtjeva tužitelja, a tužitelj je svoju tužbu mogao postaviti i temeljem odredbe čl. 186.b ZPP. Osim toga, tužitelju nije priznat niti trošak sastava podneska od 21.studenoga 2023. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice ( čl. 155. st. 1. ZPP) budući se radi o podnesku kojim se sudu dostavlja dokaz o uplati predujma za provođenje financijskog vještačenja, a što je sve moguće utvrditi i prema podacima iz e-spisa, a ne nije mu priznat ni trošak pristupa na ročište od 4.veljače 2025. budući je ono odgođeno krivnjom tužitelja ( njegova punomoćnika), pa je i u ovom dijelu valjalo, kao osnovanu prihvatiti žalbu tuženika.

22. Posljedično navedenom na temelju odredbe čl. 380. točke 2. i 3. ZPP, a sve u vezi odredbe čl. 166. st. 2. u vezi odredbe 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci pod točkom I. i II./V ove presude.

23. Obzirom da je uspjeh tuženika u ovom postupku i nakon što je pobijana presuda djelomično preinačena manji od uspjeha tužitelja, sve kako je to i prethodno navedeno ( točka 21.2. obrazloženja), a na temelju odredbe čl.166. st. 2. ZPP propisano je da će sud kad preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit o troškovima cijelog postupka jednom odlukom, to je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka koji se odnosi na ovaj žalbeni postupak valjalo, kao neosnovan odbiti.

Pula - Pola, 28. srpanj 2025.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić