1

Poslovni broj: Gž R-617/2020-

Poslovni broj: Gž R-617/2020-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Lidiji Oštarić Pogarčić u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz B., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske za Ministarstvo, OIB: …, Z., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u K., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-448/2016-37 od 26. ožujka 2020., 28. studenog 2023.,

p r e s u d i o   j e

              I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-448/2016-37 od 26. ožujka 2020. potvrđuje u dosuđujućem dijelu, osim u dijelu kojim je naložena isplata glavnice sa zakonskim zateznim kamatama na žiro račun punomoćnika tužitelja A. P..

              II Djelomičnim uvaženjem žalbi stranaka preinačuje se citirana presuda u preostalom dijelu i sadržajno odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka i sudi:

              Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu glavnice od 2.220,22 kn sa zakonskim zateznim kamatama na žiro račun punomoćnika tužitelja A. P. odvjetnika u Z. IBAN: ….

              Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju na ime troškova postupka daljnji iznos od 2.327,36 kn/308,89 eur[1] sa zakonskom zateznom kamatom od 26. ožujka 2020. do isplate, u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

              III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 156,25 kn/20,74 eur, u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao i zahtjev tuženika.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplatiti tužitelju bruto iznos od 2.220,22 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj presudi, osim za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima. Istom presudom naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju i parnične troškove u iznosu od 5.532,05 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate na žiro račun punomoćnika tužitelja, sve u roku od 8 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen iako je to propušteno navesti u izreci presude.

2. Protiv navedene presude tuženik podnosi žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 dalje ZPP) te predlaže da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i zahtjev tužitelja odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tužitelj podnosi žalbu protiv sadržajno odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže odluku u tom dijelu preinačiti sukladno žalbenim navodima.

3. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika, poričući žalbene navode kao neosnovane te predlaže žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, dok tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

4. Žalbe su djelomično osnovane.

5. Stranke se u žalbi pozivaju na počinjenu apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ne konkretizirajući u čemu bi se ista sastojala. Međutim, ispitujući u povodu žalbi pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja provedenim postupkom i njenim donošenjem počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa niti onu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se pozivaju, jer je za donošenje iste iznio valjane i dostatne razloge tako da je presudu moguće u svemu ispitati.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe MORH-a Hrvatske kopnene vojske sa sjedištem u K., za isplatu razlike plaće u razdoblju od 7. kolovoza 2011. do 1. lipnja 2014. s osnove prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u iznosu od 2.220,22 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. U žalbenoj fazi postupka sporno je da li je tužitelj u utuženom razdoblju radio u prekovremenom radu, odnosno da li je za taj rad ostvario i koristio slobodne dane i posljedično tome da li mu s osnove prekovremenog rada pripada razlika plaće u utuženom iznosu.

8. Sud prvog stupnja na temelju iskaza tužitelja i svjedoka A. F. i A. I. te uvidom u dokumentaciju priloženu u spis utvrđuje da je tužitelj u utuženom razdoblju boravio na terenu tako da je radio i prekovremeno, subotom i nedjeljom, s time da tuženik nije vodio precizne evidencije o stvarno ostvarenim prekovremenim satima rada tužitelja na terenu.

9. Prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da je u slučaju kada poslodavac ne dostavi sudu evidencije radnog vremena, odnosno ukoliko postoji sumnja u vjerodostojnost tih evidencija, dozvoljeno i na drugi način dokazivati radno vrijeme ukoliko utvrđenja suda o obavljenom prekovremenom radu, kao i o visini dodatka za obavljeni rad imaju uporište u sadržaju dokaza provedenih u postupku, u vezi čega se ukazuje na stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u odlukama poslovni broj Revr-1124/16 od 17. siječnja 2017. godine i Revr-1696/16 od 01. ožujka 2017. godine. Osim toga, utvrđuje da u skladu s odredbama Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u nastavku teksta: ZR), na tuženiku leži teret dokaza o radnom vremenu kojeg je kod njega proveo tužitelj, uključujući i prekovremeni rad, a da evidencija radnog vremena uz ostalo podrazumijeva i evidenciju o prekovremenom radu, čiju pravilnost je u konkretnom slučaju tužitelj osporio.

10. S obzirom na navedeno, sud prvog stupnja prihvaća varijantu nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke D. J. koja je sačinjena na temelju podataka o trajanju prekovremenog rada tužitelja prema njegovom iskazu, te iskazima saslušanih svjedoka, uz umanjenje za ostvarene slobodne dane, pa pozivom na odredbu članka 10. stavak 3. Zakona o obrani („Narodne novine“ br. 33/02, 58/02 i 76/07), odredbu članka 96. stavak 1. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07, u nastavku teksta: ZOS), te čl. 136. i čl. 155. Zakona o službi u oružnim snagama ("Narodne novine" broj 73/13, 75/15 i 50/16), točke XII., XIII., i XVI Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj  118/09 i 118/12) kao i odredbi Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba ("Narodne novine" broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14 i 72/15), utvrđuje da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike plaće s osnove prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u ukupnom iznosu od 2.220,22 kuna, sa pripadajućim zateznim kamatama od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa razlike plaće do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), osim kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanima u dosuđenim iznosima bruto plaće, te usvaja tužbeni zahtjev. Odluku o troškovima postupka donosi primjenom odredbe članaka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a, te odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, u nastavku teksta: OZ) i prihvaća zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 5.532,05 kuna, sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos od presuđenja do isplate, uz daljnju primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 37/22 dalje Tarifa).

11. Valja navesti, da je odredbom članka 4. stavak 1. ZR-a, koji propis je bio na snazi u utuženom vremenskom razdoblju, bilo propisano da je poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, koja evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu (stavak 2.), a ministar će pravilnikom propisati sadržaj i način vođenja evidencije iz stavka 1. ovoga članka (stavak 4.), pri čemu je odredbom članka 131. stavak 4. ZR-a bilo propisano da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. stavka 1. ovoga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

12. Tužitelj je osporio da je tuženik vodio evidenciju o njegovom radnom vremenu na propisani način, a time i o ostvarenom prekovremenom radu, odnosno da bi takva evidencija bila vođena na način propisan odredbom čl. 2. st. 1. podstavak 2. i čl. 8. st. 1. toč. 5. (prekovremeni rad) Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 37/11), za koje tvrdnje je tijekom prvostupanjskog postupka navodio više razloge, te predložio i provođenje dokaza saslušanjem navedenih svjedoka. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud prvog stupnja prihvatio onu varijantu nalaza i mišljenja navedenog vještaka koja je sačinjena na temelju podataka o trajanju prekovremenog rada tužitelja prema iskazima tužitelja i saslušanih svjedoka.

13. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 14. i 169. st. 1 -3. ZOS-a/09, koji je bio na snazi u utuženom razdoblju do 25. lipnja 2013., odnosno u skladu s odredbama čl. 135., 136., 137. i 139. ZOS-a/13 koji propis je važio od 26. lipnja 2013. pa do kraja utuženog razdoblja.

14. Osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno prava kada je odredio isplatu dosuđenih glavnica na ime razlike naknade plaće i pripadajućih zateznih kamata na žiro račun punomoćnika tužitelja A. P..

15. Naime, odredbom članka 433.a stavka 1. ZPP-a određeno je da kad se utužuju novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu. Kako se u konkretnom slučaju radi o sporu za isplatu razlike naknade plaće radi se o dohotku po osnovi nesamostalnog rada u bruto iznosu.

16. Prema odredbi članka 2. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 138/20. - dalje: ZPD), porezni obveznik je fizička osoba koja ostvaruje dohodak, a prema odredbi članka 86. istoga Zakona, tijela državne uprave i pravosudna tijela i druga državna tijela, tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici - pravne i fizičke osobe, obavljaju isplate primitaka koji se smatraju dohotkom obveznicima poreza na dohodak te isplate primitaka koji se ne smatraju dohotkom, odnosno na koje se ne plaća porez na dohodak fizičkim osobama na njihov žiro račun kod banke, a iznimno na njihov tekući račun sukladno posebnim propisima te u gotovom novcu na propisan način, s tim da ministar financija pravilnikom propisuje isplate primitaka koje se mogu izvršiti na tekući račun, odnosno u gotovom novcu.

17. Odredbom članka 92. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ 10/17., 128/17., 10/17., 128/17., 106/18., 1/19., 80/19., 1/20. i 1/21 .) razrađuje se citirana odredba članka 86. ZPD-a te se određuje da u skladu s člankom 86. ZPD-a tijela državne uprave i sudbene vlasti te druga državna tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici pravne i fizičke osobe obavljaju isplate primitaka fizičkim osobama, na njihov žiro račun kod banke, odnosno nerezidentnima na njihov račun; iznimno od stavka 1. ovoga članka navedena tijela, organizacije odnosno osobe mogu obveznicima poreza na dohodak, odnosno fizičkim osobama isplatiti na njihov tekući račun kod banke primitke, među ostalim, po osnovi nesamostalnog rada iz članka 21. ZPD-a.

18. Cijeneći odredbu čl. 86. ZPD-a, kao i odredbu čl. 433.a ZPP-a, proizlazi da nije moguće naknadu plaće isplatiti na žiro-račun punomoćnika tužitelja, već isključivo na račun tužitelja osobno, pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženika osnovani.

19. Međutim, u pogledu isplate tužitelju dosuđenih troškova parničnog postupka sa pripadajućom zateznom kamatom na žiro račun punomoćnika tužitelja A. P., nije pravilan stav tuženika.

20. Naime, u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ne postoji ograničenje u nekoj kogentnoj normi a iz opsega priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik tužitelja „ovlašten primati novac i vrijednosti te o tome izdavati potvrde“. Stoga proizlazi da je punomoćnik tužitelja na temelju ovlaštenja iz punomoći ovlašten primiti parnični trošak, pa je u tom dijelu valjalo prvostupanjsku presudu potvrditi.

21. Osnovano tužitelj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod donošenja odluke o troškovima postupka. Naime, u konkretnom slučaju radi se o stupnjevitoj tužbi (čl. 186b ZPP-a) pa je u takvom slučaju radi određivanja pripadajućih troškova mjerodavna vrijednost manifestacijskog zahtjeva te vrijednost kondemnatornog  zahtjeva, a u konkretnom slučaju sud prvog stupnja je pozvao tuženika na dostavu podataka (evidencije rada i obračunskih listi) čemu je tuženik udovoljio nakon čega je provedeno financijsko vještačenje. Tužitelj je po dopunama nalaza vještaka, podneskom od 17. siječnja 2020. postavio zahtjev za isplatu iznosa od 2.220,22 kn sa zakonskom zateznom kamatom kojem je udovoljeno (osim u odnosu na zakonske zatezne kamate na iznos poreza i prireza porezu na dohodak na dosuđene bruto iznose).

22. Dakle, sa manifestacijskim zahtjevom je tužitelj uspio u cijelosti kao i sa kondemnatornim, osim u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Postavljanje takvog zahtjeva protivno stavu suda prvog stupnja ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe (Rev-589/2021 od 11. listopada 2022.). Stoga osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kod utvrđivanja omjera uspjeha stranaka u postupku jer je tužitelj uspio sa zahtjevima u cijelosti.

23. Kako tužitelj žalbenim navodima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod utvrđivanja omjera uspjeha stranaka u postupku (uz navode da bi mu pripadala naknada prema konačnom postavljenom zahtjevu), to mu s obzirom na navedeni uspjeh sa manifestacijskim i kondenatornim zahtjevom pripada iznos od 3.359,41 kn/445,87 eur kao i iznos troškova vještačenja od 4.500.00 kn/597,25 eur i to u cijelosti, odnosno u ukupnom iznosu od 7.859,41 kn/1.043,21 eur, koji je protivno tvrdnjama tuženika pravilno utvrđen za provedene radnje u postupku- Kako je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđene iznose naknade umanjio smatrajući da je tužitelj djelomično uspio u sporu odnosno da je i tuženik djelomično uspio u sporu i za određeni iznos povukao tužbu, to je pravilnom primjenom materijalnog prava pored već dosuđenog iznosa od 5.532,05 kn/734,23 eur, pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a valjalo tužitelju dosuditi i daljnji iznos od 2.327,36 kn/308,89 eur, kao što je to odlučeno u točki II izreke ove presude.

24. Kako je tužitelj djelomično uspio u žalbenom postupku to mu je sukladno uspjehu valjalo dosuditi i zatražene troškove žalbenog postupka u iznosu od 156,25 kn/20,74 eur dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen, primjenom Tbr. 10. t. 5. Tarife te čl. 154. st. 2. ZPP-a, dok je zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen kao neosnovan, jer se ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer je sa istim uspio u neznatnom dijelu koji se odnosi na isplatu glavnice sa zakonskim zateznim kamatama na račun punomoćnika, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

25. Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 28. studenog 2023.

Sutkinja

Lidija Oštarić Pogarčić v.r.