Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-995/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Svjetlane Tolj članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja UB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]., kojeg zastupa punomoćnica Anita Prelec, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika Grada Mali Lošinj, OIB:72167903884, Mali Lošinj, Riva Lošinjskih kapetana 7., kojeg zastupa punomoćnik Damir Kralj- Anzel odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri d.o.o. iz Rijeke, radi utvrđenje prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika Grada Mali Lošinj podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, poslovni broj P-1801/2021-17 od 23. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 24. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Grada Mali Lošinj odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, poslovni broj P- 1801/2021-17 od 23. prosinca 2022. u pobijanim točkama I., II. i III. izreke.

II. Zahtjev tuženika, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj UB, [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), dosjelošću stekao vlasništvo nekretnina 17 zgr i 9 zgr k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], u 3/18 idealnog dijela.

II. Tuženi Grad Mali Lošinj, dužan je priznati pravo vlasništva tužitelju U i trpjeti da isti u zemljišnoj knjizi na česticama 17 zgr i 9 zgr k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], upiše svoje pravo vlasništva uz istodobno brisanje prava vlasništva tuženog na istim česticama.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 20.083,25 kn/2.665,61 eur (dvadesettisućaosamdesettrikunei dvadesetpetlipa/dvi- jetisućešestošezdesetpeteurai šezdesetjedancent) u roku od 15(petnaest) dana.

IV. Tužitelj se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova postupka iznad iznosa navedenog u toč.III. izreke presude, odnosno odbija se sa zahtjevom za naknadu troškova postupka iznosom od 17.768,75 kn/2.358,33 eur (sedamnaesttisućasedam- stošezdesetosmakunaisedamdesetpetlipa/dvijetisućetristopedesetosameuraitrideset- tricenta)."

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja na naknadu tuženiku prouzročenih parničnih troškova, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak. Potražuje trošak sastava žalbe s PDV-om te sudsku pristojbu na žalbu i presudu u iznosu koji odredi sud.

2.1. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je sud prvog stupnja pogrešno dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, da je pogrešno utvrdio činjenice i na iste pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava jer u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću se ne uračunava vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991., da tužitelju nije proteklo vrijeme od 40 godina potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, da posjed tužitelja nije kvalificiran, te se poziva na odredbu čl. 123. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne Novine" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06,141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; u daljnjem tekstu: ZVDSP)

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava sve žalbene navode, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu prvog stupnja u pobijanom dijelu. Potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu s PDV-om i sudske pristojbe na odgovor na žalbu.

4. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu, postupak koji joj je prethodio, kao i navode odgovora na žalbu, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

4.1. Nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju neosnovano u žalbi ukazuje tuženik jer su u presudi suda prvog stupnja navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužitelj u podnesku od 2. studenoga 2015. nije preinačio tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva već da je ispravio pogrešku u pisanju suvlasničkog dijela nekretnina koji je predmet spora. To iz razloga što iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se tužbeni zahtjev odnosi i na tuženikov suvlasnički dio nekretnina koje su predmet spora od 3/18, (kao i na 6/8 dijela nekretnina upisanog na TB).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na tuženikovom suvlasničkom dijelu nekretnina od 3/18 i to 17 zgr i 9 zgr iz zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i za upis tog prava u zemljišne knjige.

7. U provedenom postupku koji je prethodio donošenju presude, sud prvog stupnja u bitnom je utvrdio:

- da su u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] upisane nekretnine 17 zgr i 9 zgr kao suvlasništvo tužitelja u 9/18 dijela, AB u 6/18 dijela i Grada Mali Lošinj u 3/18 dijela,

- da navedene nekretnine u naravi predstavljaju jednu gospodarsku cjelinu - kuću s dvorom, a štala na nekretnini zgr 9 sada je uređena u stambeni prostor,

- da su od 1891. kao suvlasnici predmetnih nekretnina bili uknjiženi HB, ĆB i OB svako u 1/3 suvlasnička dijela i svi sa nadimkom "T",

- da su predmetne nekretnine i prije 1922. bile uknjižene kao vlasništvo obitelji OB nadimka "T" te da je tužiteljev djed HB **.**.1922. uknjižen kao suvlasnik predmetnih nekretnina,

- da su predmetne nekretnine u društveno vlasništvo prenesene 6. studenog 1962. sa suvlasničkog dijela ŽB. ŽB, a temeljem pravomoćnog rješenja Općinske skupštine Mali Lošinj, a isto proizlazi iz sadržaja rješenja Narodnog odbora Općine Mali Lošinj, Odsjeka za financije broj:03-3993/2-1962 od 6. studenog 1962.,

- da iz sadržaja rješenja Narodnog odbora Općine Mali Lošinj, Odsjeka za financije broj:03-3993/2-1962 od 6. studenog 1962., proizlazi da je ŽB ČB pok. ŽB čiji je suvlasnički omjer prenesen u društveno vlasništvo te slijedom toga postao vlasništvo tuženika Grada Malog Lošinja, imao nadimak "[adresa], te da je istome imovina nacionalizirana,

- da su zakonski nasljednici pok. AB priznali tužbeni zahtjev tužitelja što proizlazi iz presude suda prvog stupnja poslovni broj P-3681/2015-39 od 24. ožujka 2020.,

- da je prema podacima Državnog arhiva u Rijeci Klasa:053-02/22-01/873, Urbroj:

2170-53-06-22-2 od 27. listopada 2022. utvrđeno da je imenovani HB bio brat OB, te da su im roditelji bili HB (ŽB) i LB (MB),

- da je HB pok. A "[adresa]" svoje suvlasničke udjele nasljeđivao od osoba koje su različite od osoba od kojih je svoje suvlasničke udjele naslijedio HB pok. A nadimka "T",

- da navedene nekretnine koje su nacionalizirane ŽB. H "Ć", a koje su predmet ovog parničnog spora, u trenutku nacionalizacije nisu bile njegovo suvlasništvo, nego su bile suvlasništvo HB pok. A nadimka "T",

- da su pravni prednici tužitelja i AB imali isto ime i prezime ali različiti nadimak, to je sud prvog stupnja utvrdio da je upis pravne prednice tuženih SB i EB, AB u zemljišnu knjigu izvršen greškom,

- da iz katastarskog prikaza proizlazi da su predmetne nekretnine (identifikacijom označene i kao k. č. br. [katastarska čestica]) od revizije i prijepisa k. o. [katastarska općina] 1953. bile upisane kao posjed tužiteljevog djeda ŽB pok. ŽB koji je imao adresu na [adresa], potom da su od 1969. bile upisane na tužiteljevog oca IB, da bi 1985. prešle na Grad Mali Lošinj sa 3/18 dijela i pravnog prednika AB

[adresa], ČB 6/18 dijela,

- da su predmetne nekretnine oduvijek bile u isključivom i nesmetanom posjedu tužiteljeve obitelji, njegovog djeda A koji je preminuo **.**.1961., i bake LB koju su zvali O, koja je preminula **.**.1968., a koji su imali sinove IB koji je bio tužiteljev otac i koji je preminuo **.**.1990. te HB, te kćeri OB, LB i Ž,

- da je predmetne nekretnine nakon smrti bake i djeda nastavio koristiti tužiteljev otac Č, da su njegovi brat i sestre otišle živjeti u [adresa], Italiju, Australiju i Kanadu gdje da su i umrli pa je sa bakom i djedom ostao živjeti samo tužiteljev otac Č,

- da predmetne nekretnine nikada nisu bile u posjedu obitelji ŽB čiji je nadimak bio "[adresa], a iza kojega je izvršen upis društvenog vlasništva u zemljišnu knjigu, a poslije u korist tuženika Grada Malog Lošinja,

- da su tužitelj i njegovi pravni prednici od 1922. i prije te godine, samostalno i nesmetano posjedovali navedene nekretnine u cijelosti kao pošteni posjednici, upravljali istima kao stvarni vlasnici, te nisu niti imali razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed nekretnina u cijelosti,

- da je naveden suvlasnički dio nekretnina u zemljišnim knjigama upisan kao vlasništvo Grada Mali Lošinj u 2007.

8. Na osnovu utvrđenog, sud prvog stupnja je pozivajući se na odredbe čl. 18. st. 3., čl. 159. st. 2. i st. 4. i čl. 388. st. 4. ZVDSP-a zaključio da je tužitelj do 17. studenog 1999. stekao uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na suvlasničkom dijelu nekretnina tuženika.

9. Navedena činjenična utvrđenja suda prvog stupnja imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je sud prvog stupnja pravilno cijenio u skladu s čl. 8. ZPP-a i o čemu presuda suda prvog stupnja sadrži valjane i jasne razloge, a koje u bitnom prihvaća i ovaj sud.

10. Na temelju pravnog pravila paragrafa 1460 bivšeg OGZ-a, koja pravila su se ranije primjenjivala temeljem Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list SFRJ" broj 86/1946), odnosno koja pravila se danas primjenjuju temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine ("Narodne novine" broj 73/91), za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bile su potrebne slijedeće pretpostavke: Sposobnost stjecatelja, sposobnost stvari da bude u vlasništvu, posjed određene kvalitete i vrijeme dosjelosti određeno zakonom (30 godina ili 40 godina, odnosno 20 godina sukladno Načelnom mišljenju proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda od 04. travnja 1960.). Prema odredbi čl. 28. st. 4. ranije važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 9/92 i 77/92; u daljnjem tekstu: dalje: ZOVO, koji Zakon je stupio na snagu 1. rujna 1980.) savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva te stvari protekom 20 godina. Prema odredbi čl. 29 ZOVO-a na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može se steći dosjelošću. Odredba čl. 29. ZOVO-a stavljena je izvan snage odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO-a ("Narodne novine br. 53/1991) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991.

10.1. Odredbama čl. 159. st. 3. i 4. ZVDSP-a je propisano da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, (st. 3.). Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka, (st. 4.)

10.2. Odredbama čl. 160. st. 1. do 3. ZVDSP-a je propisano da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost, (st. 1.). U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici, (st. 2.). Nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati, (st. 3.).

11. Iz rezultata provedenoga dokaznog postupka, i prema shvaćanju ovog suda, proizlazi nedvojbeno utvrđenje kako su pravni prednici tužitelja bili posjednici predmetnih nekretnina u cijelosti još od 1922., a sigurno od 1953., da posjednike nije nitko nikada smetao u posjedovanju i u korištenju tih nekretnina koje su predstavljale kuću sa dvorom i štalom. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tužitelju, odnosno njegovim pravnim prednicima, rok dosjelosti od 40 godina protekao prije 1991. godine pa je i pravilan zaključak kako su ostvarene zakonske pretpostavke iz citiranih odredaba za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti.

12. Poštenje posjednika se pretpostavlja, i tko tvrdi drukčije dužan je u postupku to i dokazati, a tuženik nije dokazao kako tužiteljevi pravni prednici, (otac, baka, djed), ne bi bili pošteni posjednici.

12.1. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da su prednici tužitelja predmetne nekretnine sve vrijeme posjedovali kao svoje bez obzira što je u zemljišnim knjigama bilo upisano društveno vlasništvo.

12.2. Suprotno žalbenim navodima, iako je sud prvog stupnja utvrdio osnovanim navode tužitelja da predmetne nekretnine koje su nacionalizirane ŽB pok. H "[adresa], a koje su predmet ovog parničnog spora, u trenutku nacionalizacije nisu bile njegovo suvlasništvo, nego su bile suvlasništvo HB pok. A nadimka "T", isti nije mijenjao upis društvenog vlasništva u zemljišnim knjigama.

13. Dakle, utemeljeno sud prvog stupnja zaključuje kako je u vrijeme dosjedanja potrebno uračunati vrijeme od kada su se tužiteljevi prednici nalazili u posjedu predmetnih nekretnina (do 17. studenoga 1999.), a sukladno čl. 388. ZVDSP-a i to stoga što u vrijeme dosjedanja, sukladno shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženim u odlukama Trgo (Zahtjev broj: 35298/04), L (Zahtjev broj:22768/12) i M i dr. ( Zahtjev broj: 37685/10) protiv Republike Hrvatske, treba uračunati i vrijeme do 8. listopada 1991. Ovakav stav zauzet je i u recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2776/2016-2 od 29. siječnja 2019.).

13.1. Naime, Republika Hrvatska je, kao članica Europske unije i Vijeća Europe, dužna primjenjivati odredbe (Europske) Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, u daljnjem tekstu: Konvencija) i njezinih Protokola, kao i primjenjivati pravna stajališta prihvaćena odlukama Europskog suda za ljudska prava (odjeljak II. 2. Konvencije).

14. Odlučne činjenice, u smislu zauzetih pravnih stajališta u spomenutoj recentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava, predstavljaju utvrđenja o neprekinutom posjedu određene kvalitete tužitelja ili njegovih pravnih prednika u propisanom trajanju, u koje se uračunava i posjed prije 8. studenoga 1991. (i kada je riječ o nekretninama u društvenom vlasništvu), pod uvjetima navedenim u tim odlukama

Europskog suda za ljudska prava:

- da je stjecanje nastupilo prije ili za vrijeme važenja odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP- a, ukinute odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. i

- da se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe (nacionaliziranim konfisciranim i sl.), s obzirom na stečena subjektivna građanska prava.

15. S obzirom na navedeno stajalište, a polazeći od iznijetih činjeničnih utvrđenja, i prema shvaćanju ovog suda, tužitelju i njegovim pravnim prednicima, rok dosjelosti je protekao još i prije 1991. godine pa su ostvarene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću.

16. Glede žalbenih navoda valja navesti kako tuženik u žalbi osporava činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, ali gubi iz vida kako je sud prvog stupnja odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako sud prvog stupnja ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza svjedoka, a u konkretnom slučaju je kao vjerodostojan iskaz svjedoka koji ima neposredna i potpuna saznanja o svim odlučnim činjenicama, u onom dijelu koliko je to moguće s obzirom na njegovu životnu dob. No, svjedok ima očito i određena posredna saznanja iz svakodnevnih životnih okolnosti u koje je dolazio, a koja saznanja su potpuno u skladu s drugim izvedenim dokazima, dok tuženik takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno doveo u sumnju. Osim toga treba dodati i kako tuženik u postupku nije imao daljnjih prijedloga za izvođenje dokaza, a iz rezultata provedenoga dokaznog postupka sud prvog stupnja i nije mogao izvesti drukčije zaključke od onih kako su prednici tužitelja posjedovali nekretnine u navedenom razdoblju prije 1991. godine te da su ostvareni zakonski razlozi za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

17. Tuženik u žalbi navodi da se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

17.1. Odredbom čl. 130. st. 2. ZVDSP-a je propisano da se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

17.2. Međutim tuženik je na predmetnim nekretninama u režimu društvenog vlasništva svoje vlasništvo u zemljišne knjige upisao 8. lipnja 2007. (Z-1531/07). Stoga, kako društveno vlasništvo nije brisano do 1. siječnja 1997., (bez obzira na to iz kojeg je razloga nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva), ne može se pozivati na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige jer je isto suspendirano do 1. siječnja 2015., (čl. 388. st. 5. ZVDSP-a).

17.3. Tuženik se ne može pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige jer je znao i mogao znati da izvanknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju time što su u zemljišnim knjigama na navedenim nekretninama upisani kuća i dvor i štala kojih nije bio u posjedu ili suposjedu.

18. Dakle, iz navedenog proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo u smislu citiranih zakonskih odredbi kada je tužbeni zahtjev prihvatio kao osnovan. Tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja.

19. Odluka o troškovima postupka, (točka III. izreke presude suda prvog stupnja), donijeta je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) i odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18).

20. U nepobijanoj točki IV. izreke presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

21. Slijedom navedenog, na temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude.

22. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude jer tuženik nije uspio sa žalbom, dok tužiteljev odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje ovog postupka, (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Osijek, 24. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Krunoslava Dropulić