Poslovni broj: Usž-2428/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726, radi rasporeda na radno mjesto, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-85/2025-5 od 7. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 24. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-85/2025-5 od 7. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda poništava se rješenje tuženika, klasa: UP/II-112-07/21-01/557, urbroj: 566-01/1-24-2 od 4. prosinca 2024., rješenje Ministarstva financija, klasa: UP/I-112-02/21-01/33, urbroj: 513-03-01-21-1 od 10. svibnja 2021. (točka I. i II. izreke). U točki III. izreke te presude se obustavlja upravni postupak rasporeda tužiteljice kao državne službenice u Ministarstvu financija od 1. listopada 2017. do 16. prosinca 2019.

2. Protiv navedene presude tuženik je ovom Sudu podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u odredbi članka 126. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS), odnosno zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik u žalbi u bitnom navodi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku, pri čemu posebno daje osvrt na primjenu mjerodavnih odredbi propisa i zakonsku osnovu za donošenje presude prvostupanjskog suda. Napominje da sud pogrešno tumači i primjenjuje mjerodavne zakonske odredbe, jer zaključuje da službenik ne može biti raspoređen na drugo radno mjesto, osim u slučaju da je njegovo radno mjesto ukinuto, a što prema mišljenju tuženika ne proizlazi niti iz ekstenzivnog tumačenja odredaba članka 127. Zakona o državnim službenicima, a protivno je i dosljednim stajalištima iznesenim u upravnosudskoj praksi. S time u vezi tuženik ukazuje da je u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1272/2024-2 od 19. kolovoza 2024. izneseno stajalište da stupanjem na snagu pravilnika o unutarnjem redu čelnik tijela ima obvezu službenika rasporediti na radna mjesta utvrđena pravilnikom, pri čemu treba uvažiti okolnosti je li službenik ranije već raspoređen na isto ili slično radno mjesto, ali da ta okolnost nije odlučna za donošenje končane odluke tko će biti raspoređen na radno mjesto, a niti se bilo kojom zakonskom odredbom poslodavcu propisuje obveza da službenika rasporedi na radno mjesto identično radnom mjestu na koje je ranije bio raspoređen. Tuženik ukazuje i na stajalište izneseno u presudi ovog Suda poslovni broj: Usž-60/2022-2 od 26. siječnja 2022., prema kojem raniji raspored službenika na radno mjesto s većim koeficijentom složenosti poslova ne predstavlja njegovo stečeno pravo, a niti znači da ga se prema novom Pravilniku mora rasporediti na radno mjesto istog koeficijenta.

Tuženik dodaje da ne postoji niti zakonska osnova za obustavu postupka rasporeda, uslijed same činjenice da je tužiteljica u međuvremenu umirovljena, jer se raspored odnosi na razdoblje u kojem je radila, a napominje i da nisu primjenjiva stajališta iznesena u presudi Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: Us I-262/2023, jer se odnose na primjenu odredbi Zakona o državnom inspektoratu, koje se odnose na raspored službenika unutar tog tijela.

Zaključno, tuženik smatra da je sud u predmetnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo, uslijed čega je donio nezakonitu odluku pa predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan pozivom na odredbu članka 135. stavka 2. ZUS-a.

3. Tužiteljica nije dostavila odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost pobijane presude i postupka koji joj je prethodio u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti Sud nije ocijenio osnovanim žalbene navode, zbog kojih tuženik pobija presudu.

6. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je predmet ocjene zakonitosti u upravnom sporu tuženikovo rješenje od 4. prosinca 2024. i rješenje Ministarstva financija od 10. svibnja 2021., kojim je tužiteljica kao državna službenica u ponovnom upravnom postupku, od 1. listopada 2017. (do 16. prosinca 2019.) raspoređena na radno mjesto voditeljice Odjela za zastaru, reprogram, robe i usluge u Ministarstvu financija.

7. Također iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužiteljica ranijim rješenjem Ministarstva financija od 20. svibnja 2014., počevši od 1. lipnja 2014. bila premještena po potrebi službe na radno mjesto voditeljice Službe za drugostupanjski postupak u poreznim nadzorima i zastupanje, s koeficijentom plaće 2,425, a nakon donošenja novih akata o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija (Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija – „Narodne novine“ 54/17. i Pravilnik o unutarnjem redu Ministarstva financija od 24. kolovoza 2017.), tužiteljica je prvostupanjskim rješenjem od 14. rujna 2017., počevši od 1. listopada 2017. raspoređena na radno mjesto voditeljice Odjela za zastaru, reprogram, robe i usluge u drugoj službi Ministarstva financija, s koeficijentom plaće 1,996. U tom rješenju se navodi da tužiteljica ispunjava uvjete za raspored na novo radno mjesto, a pri tome se ukazalo i na potrebu službe za takvim rasporedom, kao i na primjenu slobodne ocjene čelnika tijela.

8. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ocjenjuje da se u rješenju izričito iznosi zaključci kojima se upire na primjenu članka 127. stavka 1. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12., 37/13., 38/13., 1/15., 138/15. i 61/17. – dalje: ZDS), kao i na primjenu članka 127. stavka 3. ZDS-a, pri čemu se uopće ne obrazlažu razlozi za primjenu članka 127. stavka 3. ZDS-a.

9. Odredba članka 127. stavak 3. ZDS-a propisuje mogućnost rasporeda državnih službenika na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete, samo u slučajevima ukidanja pojedinih ustrojstvenih jedinica, ukidanja pojedinih radnih mjesta ili smanjivanja potrebnog broja izvršitelja na pojedinim radnim mjestima.

10. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da Služba za drugostupanjski postupak u poreznim nadzorima i zastupanje u okviru Ministarstva financija nije ukinuta, a niti je ukinuto radno mjesto voditeljice te službe na koje je tužiteljica bila raspoređena.

11. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi napominje da je ranijim tuženikovim rješenjem od 19. siječnja 2021. ranije prvostupanjsko rješenje od 14. rujna 2017. poništeno i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, ukazavši da uopće nije navedeno niti obrazloženo je li u odnosu na dotadašnje radno mjesto tužiteljice došlo do bilo kakvih ustrojstvenih promjena. Dodaje se i da je u ponovnom postupku novim prvostupanjskim rješenjem od 10. svibnja 2021., došlo do novog rasporeda tužiteljice, uz iste razloge, ali koji je vremenski ograničen do 16. prosinca 2019.

12. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude posebno napominje da se niti u osporenom prvostupanjskom rješenju od 10. svibnja 2021. ne obrazlažu razlozi za zaključak da su ispunjeni uvjeti iz članka 127. stavka 3. ZDS-a, već se u bitnom ističu razlozi u vezi potrebe službe, kao i rasporeda tužiteljice na predmetno radno mjesto iz razloga zaostataka i velikog broja predmeta u Odjelu za zastaru, reprogram, robe i usluge, uz napomenu da se tužiteljica ne može pozivati na stečeno pravo, odnosno ostanak na pojedinom rukovodećem radnom mjestu.

13. Osporenim tuženikovim rješenjem od 4. prosinca 2024. je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv navedenog prvostupanjskog rješenja, uz obrazloženje da tužiteljica ne može ostati neraspoređena, bez obzira što je počevši od 1. siječnja 2021. u mirovini.

14. Također se u pobijanoj presudi posebno napominje da je novi raspored tužiteljice, za koji je postojala pravna osnova, ograničen pretpostavkama propisanim u članku 127. stavak 3. ZDS-a, a da ovdje nije sporno da je i u novoj sistematizaciji radnih mjesta Ministarstva financija pod rednim brojem 552 sistematizirano radno mjesto voditelja Službe za drugostupanjski upravni postupak i zastupanje, s istim opisom poslova, iz čega slijedi da nije došlo do ukidanja ustrojstvene jedinice, a niti do ukidanja radnog mjesta, kao ni smanjenja potrebnog broja izvršitelja na inokosnom radnom mjestu. Dodaje se da upravna tijela nisu ni osporila tvrdnju tužiteljice da je na radno mjesto voditelja Službe za drugostupanjski postupak u poreznim nadzorima i zastupanje raspoređen drugi državni službenik umjesto tužiteljice. Sljedno navedenom, sud je zaključio da nije bilo zakonske osnove za raspored tužiteljice na drugo radno mjesto u odnosu na njezino dotadašnje radno mjesto voditeljice Službe za drugostupanjski postupak u poreznim nadzorima i zastupanje, što znači niti za raspored na radno mjesto voditeljice Odjela za zastaru, reprogram, robe i usluge, s nižim koeficijentom plaće.

15. Dalje, sud u vezi navedenog zaključuje da u predmetnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 127. stavka 3. ZDS-a za raspored tužiteljice na drugo radno mjesto, već je eventualno tužiteljica mogla biti premještena zbog potrebe službe primjenom članka 76. stavka 1. ZDS-a, u cilju pravodobnog i efikasnijeg obavljanja određenih poslova i zadataka u smislu te zakonske odredbe. Međutim, u takvom slučaju, dodaje se da je bilo potrebno uvažiti i ocjene državnog službenika za prethodno razdoblje, osobito ako se radi o premještaju na slabije plaćeno radno mjesto, a da je tužiteljica za prethodna razdoblja bila ocijenjena najvišim ocjenama. Dodaje se da je kod razmatranja ispunjavanja uvjeta završenog diplomskog studija pravne struke, u konkretnom slučaju uvažen magisterij pravnih znanosti koji ima tužiteljica, koja je diplomirani ekonomist.

16. Konačno, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi zaključuje da prvostupanjsko tijelo niti u ponovnom postupku nije postupilo po uputi tuženika danoj u rješenju od 19. siječnja 2021., a da takvo postupanje upravnog tijela ozbiljno dovodi u pitanje pravo tužiteljice na učinkovito pravno sredstvo, osobito jer sud nije ovlašten u sporu pune jurisdikcije donijeti odluku o rasporedu državnog službenika na radno mjesto, što ne može biti na štetu tužiteljice, koja je u međuvremenu umirovljena.

17. Dakle, prvostupanjski sud je, ocjenjujući sve specifične okolnosti konkretnog slučaja, zaključio da nije svrsihodno predmet ponovno vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, a niti naložiti tuženiku da riješi upravnu stvar umjesto prvostupanjskog tijela, uvažavajući i okolnost da je tužiteljica u međuvremenu umirovljena, zaključivši da ne postoji djelotvorni pravni instrument za zaštitu prava tužiteljice, s obzirom na opisanu zlouporabu važećeg normativnog okvira i prirode konkretne upravne stvari.

18. Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su u predmetnom slučaju osporena rješenja nezakonita, jer za njihovo donošenje ne postoji pravna osnova, a uz to navodi da su prestale postojati pretpostavke za vođenje upravnog postupka, a zbog čega je odgovarajućom primjenom članka 46. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP) upravni postupak obustavio.

19. S obzirom na učinke poništavanja rješenja (članak 116. stavak 5. ZUP-a), tužiteljica u određenom razdoblju ostaje neraspoređena, a plaću za to razdoblje ostvaruje prema posljednjem važećem i izvršnom rješenju o plaći, sukladno članku 127. stavku 7. ZDS-a. Sud u obrazloženju prvostupanjske presude zaključuje da način na koji je riješeno o predmetnoj stvari, uslijed čega tužiteljica za navedeno razdoblje ostaje neraspoređena, nije na njezinu štetu, jer će na opisani način ostvariti pripadajuća prava, jer u okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom da je tužiteljici u međuvremenu prestala državna služba uslijed odlaska u mirovinu, nije svrsishodno, a niti ima osnove za donošenje rješenja kojim bi se utvrdio njezin raspored za ranije navedeno razdoblje.

20. Prema ocjeni ovog Suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do zlouporabe važećeg normativnog okvira, a zbog pravne prirode konkretne upravne stvari da je bilo osnove za donošenje pobijane presude, poništavanje osporenih rješenja i obustave postupka, odnosno za postupanje na način naveden u izreci te presude.

21. Dalje, u osvrtu na žalbene navode, ovaj Sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud presudu donio na temelju pravilno primijenjenog mjerodavnog prava, a da tijekom upravnog spora nije počinio propuste koji bi utjecali na donošenje pravilne i zakonite odluke. Stoga, niti stajališta na koja se tuženik poziva u žalbi iznesena u upravnosudskoj praksi nisu od utjecaja na drugačiji ishod ovog postupka i donošenje odluke o predmetnoj stvari, zbog specifičnih okolnosti konkretnog slučaja, tj. činjeničnog i pravnog supstrata navedenog u obrazloženju ove presude.

22. Kako je ovaj Sud ocijenio da tuženik žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 24. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović