Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-69/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LUŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Željku Petrišiću, odvjetniku u Zagrebu, Klanjčić 8a, protiv tuženika Klinička bolnica Dubrava, OIB: 32206148371, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, zastupanoga po punomoćniku Tončiju Ravliću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ravlić i partneri, Zagreb, Gundulićeva ulica 31, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke i primjeni koeficijenta složenosti poslova, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-585/2024-20 od 29. travnja 2025., 24. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Kliničke bolnice Dubrava kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-585/2024-20 od 29. travnja 2025. u točki I., III. i IV. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki II. izreke i za navedeno sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženiku da odlukom odredi i utvrdi tužiteljici koeficijent složenosti poslova u visini od 1,80 s primjenom od 16.4.2024. pa nadalje, dok za to postoje zakonski uvjeti, u roku od 15 dana, u protivnom takvu odluku zamijeniti će ova presuda.''

III. Odbija se zahtjev tuženika Klinička bolnica Dubrava za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR (tri stotine dvanaest eura pedeset centi).

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice LUŽ za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 250,00 EUR (dvije stotine pedeset eura).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

''I. Utvrđuje se da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika ur. broj: 4-269/2024, od 9.4.2024. godine te ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da odlukom odredi i utvrdi tužiteljici koeficijent složenosti poslova u visini od 1,80 s primjenom od 16.4.2024. pa nadalje, dok za to postoje zakonski uvjeti, u roku od 15 dana, u protivnom takvu odluku zamijeniti će ova presuda.

III. Nalaže se tuženiku Klinička bolnica Dubrava, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, isplatiti tužiteljici RUŽ, iz [adresa], na ime razlike plaće bruto iznos od 1.706,67 € (slovima: tisuću sedam stotina šest eura šezdeset sedam centi) po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, tekućim:

- na iznos 284,09 € od 16.4.2024., do isplate,

- na iznos 284,15 € od 16.5.2024., do isplate,

- na iznos 284,16 € od 16.6.2024., do isplate,

- na iznos 284,19 € od 16.7.2024., do isplate,

- na iznos 284,57 € od 16.8.2024., do isplate,

- na iznos 285,51 € od 16.9.2024., do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.062,50 € sa zateznim kamatama tekućim od 2904.2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.''

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika i zahtijeva naknadu troškova za sastavljanje tog podneska u iznosu od 250,00 EUR.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP, kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tuženik jer presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, presuda je dovoljno obrazložena i može se ispitati.

6. Predmet spora je utvrđenje da je nezakonita i nedopuštena odluka tuženika od 9. travnja 2024. kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za izmjenom koeficijenta složenosti radnog mjesta, zahtjev da tuženik novom odlukom odredi i utvrdi koeficijent složenosti posla u visini od 1,80 s primjenom od 16. travnja 2024. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti te zahtjev za isplatom razlike plaće za razdoblje od ožujka 2024. do kolovoza 2024. u iznosu od 1.706,67 EUR sa zateznom kamatom.

7. U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica prije donošenja i stupanja na snagu Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (''Narodne novine'' broj 22/24 – dalje: Uredba) radila kod tuženika u Službi za ekonomsko-financijske poslove, na radnom mjestu voditelja Odsjeka za poliklinički obračun, Služba za ekonomsko – financijske poslove,

- da joj je koeficijent složenosti posla za obračun plaće iznosio 1,115,

- da je nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i u javnim službama (''Narodne novine'' broj 153/23) i Uredbe, tuženik koeficijent 1,1150 za radno mjesto voditelja (šefa) Odsjeka prema Uredbi preveo u radno mjesto voditelj Ustrojstvene jedinice II. vrste,

- da je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje aneksa ugovora o radu na način da je predložen koeficijent složenosti posla za radno mjesto voditelj ustrojstvene jedinice III. vrste (voditelj odsjeka u Službi ekonomsko – financijske poslove) u visini od 1,55,

- da je tužiteljica protiv takvog određivanja koeficijenta (prevođenja) stavila zahtjev za ispravak koeficijenta, tražeći da joj se odredi koeficijent složenosti poslova u visini od 1,80,

- da je tuženik odlukom broj 4-269/2024 od 9. travnja 2024. odbio zahtjev tužiteljice za ispravkom koeficijenta odnosno da joj se prizna koeficijent od 1,80 uz obrazloženje da tužiteljica nema višu stručnu spremu,

- da je tužiteljica 7. svibnja 2024. podnijela predmetnu tužbu.

7.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da tužiteljica, bez obzira što ima SSS, a ne VŠS, a s obzirom na to da se prevođenje pojedinih radnih mjesta provodi prema načelu opisa poslova radnog mjesta, neovisno o nazivu radnog mjesta, obavlja složene i odgovorne rukovoditeljske poslove kod tuženika od 2008. godine, za koje joj je i prije stupanja na snagu Zakona o plaćama i Uredbe isplaćivana plaća sukladno cijeni tih poslova pa joj je poslodavac dužan isplatiti plaću za obavljeni rad. Pritom se sud pozvao i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Revr-704/2014 od 2. prosinca 2014.

8. Odluka prvostupanjskoga suda o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

8.1. Naime, odredbom čl. 14. st. 4. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama (''Narodne novine'' broj 155/23 – dalje: ZPDSJS), nazive radnih mjesta, uvjete za raspored, klasifikaciju radnih mjesta i pripadajući platni razred te koeficijente za obračun plaće u javnim službama utvrđuje Vlada uredbom na prijedlog tijela državne uprave nadležnog za rad, uz prethodno mišljenje Vijeća za praćenje i unaprjeđenje sustava plaća u državnoj službi i javnim službama.

8.2. Prema čl. 36. st. 1. ZPDSJS, tom Uredbom propisat će se prevođenje dotadašnjih naziva radnih mjesta u javnim službama u nove nazive radnih mjesta na način da se uz nazive radnih mjesta utvrđene dotadašnjim propisima navedu novi nazivi radnih mjesta s pripadajućim platnim razredom i koeficijentom za obračun plaće. Prema st. 3. toga članka, stupanjem na snagu navedene Uredbe, smatrat će se da su dotadašnji nazivi radnih mjesta u općem aktu kojim se utvrđuje sistematizacija radnih mjesta u javnoj službi izmijenjeni u nove nazive radnih mjesta u skladu s prevođenjem utvrđenim u toj uredbi. Prema st. 5, na ponudu izmjene ugovora o radu zatečenim službenicima i namještenicima u javnim službama na odgovarajući se način primjenjuju odredbe općeg propisa o radu.

8.3. Prema čl. 6. st. 1. ZPDSJS, službenicima i namještenicima isplaćuje se jednaka plaća za jednak rad odnosno rad jednake vrijednosti.

8.4. Odredbom čl. 8. st. 1. propisana su rukovodeća radna mjesta druge razine:

8.1.1. Upravitelj samostalne ustrojstvene jedinice 1, s koeficijentom 3,00

8.1.2. Upravitelj samostalne ustrojstvene jedinice 2, s koeficijentom 2,75

8.1.3. Upravitelj samostalne ustrojstvene jedinice 3, s koeficijentom 2,15

8.1.4. Upravitelj samostalne ustrojstvene jedinice 4. s koeficijentom 1,80.

8.5. Prema st. 5. toga članka, radno mjesto iz st. 1. pod brojem 8.1.3. i 8.1.4 odnosi se na upravljanje manjom samostalnom ustrojstvenom jedinicom za područje jednog ili više gradova ili općina odnosno obavlja jednostavnije poslove upravljanja, a odnosi se na ustrojstvene jedinice koje su tako razvrstane u tablici prevođenja koja je u prilogu ove Uredbe. Prema st. 6. toga članka, uvjet za radna mjesta iz st. 1. pod brojem 8.1.1. i 8.1.2. je najmanje 4 godine radnog iskustva, a uvjet za radna mjesta pod brojem 8.1.3. i 8.1.4. je najmanje 2 godine radnog iskustva, koji tužiteljica ispunjava.

8.6. Odredbom čl. 9. st. 1. Uredbe, propisana su rukovodeća radna mjesta treće razine:

9.1.1. Voditelj ustrojstvene jedinice 1 s koeficijentom 2,90 u 11. platnom razredu, 9.1.2. Voditelj ustrojstvene jedinice 2 s koeficijentom 2,75 u 10. platnom razredu, 9.1.3. Voditelj ustrojstvene jedinice 3 s koeficijentom 2,45 u 9. platnom razredu, 9.1.4. Voditelj ustrojstvene jedinice 4 s koeficijentom 2,20 u 8. platnom razredu, 9.1.5. Voditelj ustrojstvene jedinice II. vrste s koeficijentom 1,80 u 6.platnom razredu, 9.1.6. Voditelj ustrojstvene jedinice III. vrste s koeficijentom 1,55 u 4. platnom razredu.

8.7. Prema st. 2. toga članka, radna mjesta od broja 9.1.1. do 9.1.4. su radna mjesta I. vrste, radno mjesto pod brojem 9.1.5. je radno mjesto II. vrste, a radno mjesto pod brojem 9.1.6. je radno mjesto III. vrste. Prema st. 6. toga članka, radna mjesta od broja 9.1.4. do 9.1.6. odnose se na vođenje najniže razine unutarnje ustrojstvene jedinice unutar ustanove, a odnosi se i na ustrojstvene jedinice koje su tako razvrstane u tablici prevođenja koja je u prilogu ove Uredbe. Prema st. 7. navedene odredbe, uvjet za radna mjesta od broja 9.1.3. do 9.1.6. je najmanje 2 godine radnog iskustava, koji tužiteljica ispunjava.

8.8. Odredbom čl. 25. Uredbe propisano je da se Tablice prevođenja radnih mjesta od broja 1 do 62 nalaze u prilogu ove Uredbe i čine njezin sastavni dio.

8.9. Prema čl. 26. st. 1. Uredbe, prevođenje radnih mjesta propisanih do sada važećim propisima, za koje uputu, po potrebi, daje ministar nadležan za rad, provest će se prema tablicama za prevođenje iz čl. 25. ove Uredbe, a prema st. 2. toga članka, prevođenje pojedinih radnih mjesta iz st. 1. toga članka provodi se prema načelu opisa poslova radnog mjesta koje zaposlenik obavlja, neovisno o nazivu radnog mjesta za koje je sklopljen ugovor o radu.

9. Budući da među strankama nije sporno da je tužiteljica zaposlena na radnom mjestu voditeljice Odsjeka za poliklinički obračun, unutar Službe za ekonomsko- financijske poslove, kako to proizlazi i iz obračunske isprave za isplatu plaće- naknade za lipanj 2023., s koeficijentom 1,1150 (str. 8. spisa), za koje je u Tablici prevođenja broj 1, koja je sastavni dio Uredbe, navedeno da se prevodi u novo radno mjesto ''Voditelj ustrojstvene jedinice II. vrste'', s novim koeficijentom 1,80, onda je, s obzirom na navedene propise, upravo na taj način trebalo izvršiti prevođenje tužiteljičinog radnog mjesta i to prema načelu opisa poslova radnog mjesta koje zaposlenik obavlja, kako je to u osnovi pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

9.1. Neosnovano tuženik ustraje u tvrdnji da radno mjesto tužiteljice nije moglo biti prevedeno u radno mjesto II. vrste iz razloga što je uvjet za to završen sveučilišni prijediplomski studij ili stručni prijediplomski studij, koji tužiteljica ne ispunjava. Naime, tuženik u postupku ne tvrdi da tužiteljica faktično ne obavlja poslove voditelja ustrojstvene jedinice II. vrste, a isto tako ne tvrdi niti da tužiteljica, kao zatečeni radnik, nije ispunjavala uvjet stručne spreme za rad na radnom mjestu na koje je bila raspoređena do stupanja na snagu navedene Uredbe, već jedino ističe da ne ispunjava formalne uvjete za prevođenje svog radnog mjesta na radno mjesto ''Voditelj ustrojstvene jedinice II. vrste''. Međutim, s obzirom na navedene odredbe, prema kojima se prevođenje postojećih radnih mjesta obavlja prema tablicama u prilogu Uredbe i prema načelu opisa poslova radnog mjesta koje zaposlenik obavlja, dakle, neovisno o tome ispunjava li zatečeni službenik nove uvjete stručne spreme, kako to proizlazi i iz dopisa Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Uprave za rad i zaštitu na radu od 24. veljače 2024. (str. 53. spisa).

9.2. Tuženik se poziva na odredbu čl. 3. Uredbe, kojom je propisano da radna mjesta, ovisno o razini obrazovanja, odnosno razini cjelovite kvalifikacije koja je uvjet za rad na određenom radnom mjestu, mogu biti:

1) radna mjesta I. vrste, za koja je uvjet završen sveučilišni diplomski studij ili sveučilišni integrirani prijediplomski i diplomski studij ili stručni diplomski studij (razina HKO-a 7.1. sv. ili 7.1. st.)

2) radna mjesta II. vrste, za koja je uvjet završen sveučilišni prijediplomski studij ili stručni prijediplomski studij (razina HKO-a 6. sv. ili 6. st)

3) radna mjesta III. vrste, za koja je uvjet završeno srednjoškolsko obrazovanje (razina HKO-a 4.2 ili 4.1) ili završen stručni kratki studij ili program za majstore (razina HKO-a 5)

4) radna mjesta IV. vrste, za koja je uvjet završeno osnovno obrazovanje ili strukovno i umjetničko osposobljavanje (razina HKO-a 1 ili 2) te ustraje u tvrdnji da tužiteljica stoga ne može biti raspoređena na radno mjesto II. vrste, za koje je propisan uvjet završen sveučilišni prijediplomski studij ili stručni prijediplomski studij, koji tužiteljica ne ispunjava. U odnosu na navedeno treba reći da u ovom slučaju, kada među strankama nije bilo sporno da je tužiteljica obavljala posao radnog mjesta koje se prema tablici prevođenja broj 1. prevodi u novo radno mjesto ''Voditelj ustrojstvene jedinice II. vrste'' te kako se radna mjesta prevode u skladu s načelom obavljanja stvarnih poslova, a službenicima i namještenicima isplaćuje jednaka plaća za jednak rad odnosno rad jednake vrijednosti, onda tužiteljica, neovisno o stupnju stručne spreme, ima pravo na prevođenje svog radnog mjesta na način propisan navedenom Uredbom.

9.3. U odnosu na žalbene navode tuženika da se, prema čl. 9. st. 6. Uredbe, poslovi koje tužiteljica obavlja odnose na vođenje najniže razine unutarnje ustrojstvene jedinice unutar ustanove, treba reći da je tom odredbom također propisano da se radna mjesta od broja 9.1.4. do 9.1.6. iz st. 1. toga članka odnose i na ustrojstvene jedinice koje su tako razvrstane u tablici prevođenja koja je u prilogu te Uredbe.

10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. i III. izreke, s time da se visina predmetne tražbine temelji na izračunu tuženika i među strankama nije bila sporna.

11. Međutim, donošenjem odluke u točki II. izreke ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi Zakona o radu i drugih zakona, međunarodnih ugovora, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu (čl. 8. Zakona o radu, ''Narodne novine'', broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 – dalje: ZR), radni odnos se zasniva ugovorom o radu (čl. 10. ZR), a način određivanja plaće propisan je zakonom te plaća mora biti ugovorena, utvrđena ili propisana u bruto iznosu (čl. 90.b st. 1. ZR). Ugovor o radu je dvostrano obvezni odnos, kao rezultat suglasnosti volja ugovornih strana (radnika i poslodavca) o bitnim sastojcima ugovora o radu, a između ostalih, to je i podatak o bruto plaći, dodacima i ostalim primicima za obavljeni rad. Stoga ne postoji pravna osnova da se tuženiku naloži da odlukom odredi i utvrdi tužiteljici koeficijent složenosti u određenoj visini, niti takvu odluku može zamijeniti presuda. No, radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, ima pravo zahtijevati ostvarenje tog prava od poslodavca i pred sudom (čl. 133. ZR). Stoga je tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan pa je, na temelju čl. 373. t. 3. ZPP trebalo odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

12. Budući da odluku o trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).

13. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada trošak postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude (čl. 166. st. 1. ZPP).

14. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastavljanja odgovora na žalbu tuženika jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1., u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke ove drugostupanjske presude.

U Velikoj Gorici 24. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos