Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-560/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Emira Čustovića kao predsjednika vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Mirjana Mrčela, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8120/2019-29 od 23. ožujka 2022., 24. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8120/2019-29 od 23. ožujka 2022.

II. Odbijaju se tužiteljičin i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

"I Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 1. Ugovora o kreditu broj 029-50- 3947294 sklopljenog dana 2. ožujka 2007. između tužiteljice i tuženika, potvrđenom po javnom bilježniku Ivice Kraljičković iz Siska 3. ožujka 2007. pod posl.br. OV-4567/07 u dijelu odredbe koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora“, odredba 2. Ugovora u dijelu koji glasi: „ promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora“, kao i u dijelu odredbe 7. Ugovora koji glasi “u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća“.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici HF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 2.911,76 kuna sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 39,51 kunu od 30. studenog 2007.

- na iznos 39,51 kunu od 31. prosinca 2007.

- na iznos 39,51 kunu od 31. siječnja 2008.

- na iznos 39,51 kunu od 29. veljače 2008.

- na iznos 39,51 kunu od 31. ožujka 2008.

- na iznos 39,51 kunu od 30. travnja 2008.

- na iznos 58,39 kuna od 31. svibnja 2008.

- na iznos 58,39 kuna od 30. lipnja 2008.

- na iznos 58,39 kuna od 31. srpnja 2008.

- na iznos 58,39 kuna od 31. kolovoza 2008.

- na iznos 58,39 kuna od 30. rujna 2008.

- na iznos 58,39 kuna od 30. listopada 2008.

- na iznos 58,39 kuna od 28. studenog 2008.

- na iznos 58,39 kuna od 30. prosinca 2008.

- na iznos 58,39 kuna od 30. siječnja 2009.

- na iznos 58,39 kuna od 27. veljače 2009.

- na iznos 83,59 kuna od 31. ožujka 2009.

- na iznos 83,59 kuna od 29. travnja 2009.

- na iznos 83,59 kuna od 29. svibnja 2009.

- na iznos 83,59 kuna od 29. lipnja 2009.

- na iznos 83,59 kuna od 27. srpnja 2009.

- na iznos 83,59 kuna od 28. kolovoza 2009.

- na iznos 83,59 kuna od 29. rujna 2009.

- na iznos 83,59 kuna od 27. listopada 2009.

- na iznos 83,59 kuna od 30. studenog 2009.

- na iznos 83,59 kuna od 29. prosinca 2009.

- na iznos 83,59 kuna od 29. siječnja 2010.

- na iznos 83,59 kuna od 26. veljače 2010.

- na iznos 83,59 kuna od 29. ožujka 2010.

- na iznos 83,59 kuna od 28. travnja 2010.

- na iznos 83,59 kuna od 29. svibnja 2010.

- na iznos 83,59 kuna od 30. lipnja 2010.

- na iznos 83,59 kuna od 29. srpnja 2010.

- na iznos 83,59 kuna od 30. kolovoza 2010.

- na iznos 83,59 kuna od 30. rujna 2010.

- na iznos 83,59 kuna od 27. listopada 2010.

- na iznos 83,59 kuna od 29. studenog 2010.

- na iznos 83,59 kuna od 28. prosinca 2010.

- na iznos 83,59 kuna od 26. siječnja 2011.

- na iznos 83,59 kuna od 22. veljače 2011.

- na iznos 84,64 kune od 31. ožujka 2011.

do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici HF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 8.803,37 kuna sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 20,58 kuna od 31. ožujka 2008.

- na iznos 141,89 kuna od 30. listopada 2008.

- na iznos 14,56 kuna od 28. studenog 2008.

- na iznos 176,42 kune od 30. prosinca 2008.

- na iznos 201,30 kuna od 31. siječnja 2009.

- na iznos 212,54 kune od 27. veljače 2009.

- na iznos 183,49 kuna od 31. ožujka 2009.

- na iznos 189,46 kuna od 29. travnja 2009.

- na iznos 141,58 kuna od 29. svibnja 2009.

- na iznos 106,32 kune od 29. lipnja 2009.

- na iznos 115,70 kuna od 27. srpnja 2009.

- na iznos 134,28 kuna od 28. kolovoza 2009.

- na iznos 132,66 kuna od 29. rujna 2009.

- na iznos 113,88 kuna od 27. listopada 2009.

- na iznos 149,13 kuna od 30. studenog 2009.

- na iznos 177,40 kuna od 29. prosinca 2009.

- na iznos 217,60 kuna od 29. siječnja 2010.

- na iznos 208,38 kuna od 26. veljače 2010.

- na iznos 262,94 kune od 29. ožujka 2010.

- na iznos 252,60 kuna od 28. travnja 2010.

- na iznos 272,77 kuna od 29. svibnja 2010.

- na iznos 447,39 kuna od 30. lipnja 2010.

- na iznos 411,44 kune od 29. srpnja 2010.

- na iznos 521,26 kuna od 30. kolovoza 2010.

- na iznos 483,32 kune od 30. rujna 2010.

- na iznos 422,28 kuna od 27. listopada 2010.

- na iznos 551,06 kuna od 29. studenog 2010.

- na iznos 714,88 kuna od 28. prosinca 2010.

- na iznos 598,88 kuna od 26. siječnja 2011.

- na iznos 639,56 kuna od 22. veljače 2011.

- na iznos 587,82 kune od 31. ožujka 2011.

do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužiteljici HF, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu 6.800,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 23. ožujka 2022. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude obje stranke su podnijele žalbu. Tuženik je podnio žalbu protiv cjelokupne presude zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

– u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Tužiteljica je podnijela žalbu samo protiv odluke o troškovima postupka (točka IV izreke) zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga propisanih člankom. 353. stavkom 1. točkama 2. i 3. ZPP-a, te predlaže ukinuti podredno preinačiti pobijanu točku IV izreke presude.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnima odredbi Ugovora o kreditu broj 029-50-3947294 od 2. ožujka 2007. na iznos 21.988,55 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) i to onih kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za Švicarske franke (CHF) i kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te isplata stečenog bez osnove na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

6. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor radi kupnje motornog vozila kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.988,55 CHF, a obračunat prema srednjem tečaju kreditora (tuženika), te je ugovoreno da se odobreni kredit otplaćuje u 48 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja uz promjenjivu redovnu kamatu u skladu s Odlukom banke (tuženika) o kreditiranju građana, s time da je početna redovna kamata ugovorena u visini od 5,20 % godišnje. Tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit.

6.1. Dakle, među strankama nije bila sporna činjenica sklapanja ugovora, a sporno je pitanje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te je li tužiteljičin zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove zastario.

7. Na temelju financijskog vještačenja, prvostupanjski je sud utvrdio da razlika između više plaćene kamate koju je tužiteljica plaćala po osnovi promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćala da je plaćala anuitete po početnoj ugovornoj kamatnoj stopi iznosi ukupno 636,77 CHF, odnosno 2.911,76 kuna (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita), a da je više plaćeno s obzirom na promjenu, odnosno povećanje tečaja CHF u odnosu na onaj početni koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora iznos od 8.803,37 kuna ako se promatraju samo pozitivne tečajne razlike (samo više plaćeni iznosi), a u skladu s kojim vještačenjem je tužiteljica i precizirala zahtjev.

8. Prvostupanjski je sud zaključak da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak donio pozivajući se na odluke sudova koji su u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa odlučivali o zaštiti potrošača po pitanju dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a to su one o promjenjivoj kamatnoj stopi te one o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, a koje su banke, među kojima i tužena, sklapale s potrošačima, što je i tužiteljica, u određenim, konkretnim vremenskim razdobljima.

9. Riječ je o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je, u odnosu na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, postala pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a bila je predmetom ispitivanja po izvanrednom pravnom lijeku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske u predmetu pod br. Revt-249/14, u kojem je odluka donesena 9. travnja 2015., dok je u odnosu na pitanje valutne klauzule u švicarcima odluka postala pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a također je bila predmetom preispitivanja Vrhovnog suda RH u predmetu Rev- 2221/18.

9.1. Navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno je da je više banaka, među kojima i tuženik, u određenim razdobljima, u koje spada i vrijeme sklapanja ugovora, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom trajanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke bez da je s potrošačem pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope. Nadalje je pravomoćno utvrđeno da je više banaka, među kojima i tuženik, u određenim razdobljima, u koje spada i vrijeme sklapanja ugovora, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03) te kasnije protivno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07,75/07, 79/09, 89/09 i 133/09).

10. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivne tužbe utemeljio na članku 502.c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete i isplatu pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi, dakle za utvrđenje da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.

11. O prigovoru zastare sud je odlučio zaključivši da je rok zastare od pet godina počeo teći za promjenjivu kamatnu stopu pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014., a za valutnu klauzulu donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/13 od 14. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., sud je zaključio da nije nastupila zastara.

12. Ispitujući presudu na temelju dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a niti je počinjena povreda odredbi iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi.

13. Ocjenjujući važnije žalbene razloge treba istaknuti sljedeće (članak 375. stavak 1. ZPP).

13.1. Ne može se prihvatiti tuženikova tvrdnja da presuda ne sadrži razloge o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, iz presude jasno proizlazi da je sud svoja utvrđenja o ništetnosti utemeljio na utvrđenjima iz presuda donesenih u predmetima radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i odluka sudova navedenih u obrazloženju odluke temeljem članka 502 c ZPP-a.

13.2. Presuda donesena u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika kako je propisano člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 13/09 i 56/13 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – u daljnjem tekstu: ZZP/14).

13.3. U odnosu na tuženikove navode da nije utvrđeno jesu li utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj s obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača" treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovorih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz oglas, promidžbene poruke i sl. dakle nije bio predmet ispitivanja odredbi iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača, dakle u ovom slučaju tužitelja o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihovog novčanog iznosa, a da je potrošač usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju ugovora. Tuženik je dakle mogao dokazivati da je informirao tužiteljicu o svim rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF, pa zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezano za švicarske franke koji se temelji na presudama donesenim u kolektivnim sporovima nije doveden u pitanjima navodima žalbe.

13.4. Neosnovano tuženik smatra da samim tim što je valutna klauzula načelno zakonom dopuštena, jasna, lako razumljiva i uočljiva konkretno ugovaranje valutne klauzule ne može biti nepošteno i ništetno.

13.5. Pravna mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji, međutim, to ne znači da u konkretnom ugovoru ta odredba ne može biti ništetna. U konkretnom slučaju sporna odredba je nepoštena, pa time i ništetna, kako je to propisano posebnim zakonom a to je Zakon o zaštiti potrošača koji je u odnosu na ovu materiju lex specialis pa zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF koja se temelji na presudama donesenim u kolektivnim sporovima nije doveden u pitanje.

13.6. Također valja navesti da se tuženik tijekom postupka neosnovano poziva na članak 326. stavak 2. ZOO-a, jer u konkretnom predmetu nije riječ o tome da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja. Dapače, u kolektivnom sporu pravomoćne su presude u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF i promjenjivu kamatnu stopu kojima su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, zbog čega nema mjesta tuženikom pozivanju na čl. 326. st. 2. ZOO-a.

14. U vezi žalbenog navoda da se ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli više ne može isticati, jer je kredit otplaćen istaknuti je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, kako je to propisano odredbom članka 327. i 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22,156/22 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO).

15. Dakle, utvrdivši ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu, te prihvativši tužbeni zahtjev za isplatu iznosa koji ustvari predstavlja razliku koja je nastala zbog tečaja valute u trenutku sklapanja ugovora i rasta tečaja valute, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

16. U odnosu na žalbeni navod da podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovom predmetu valja reći da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da zastara za povrat pretplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule nije nastupila. S tim u vezi ukazuje se na stav Građanskog odjela ovog suda od 22. rujna 2022. koji glasi: „Zastara, u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača („švicarac“) počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ništetnost.“

17. U konkretnom slučaju zastara za povrat pretplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule je počela teći dana 14. lipnja 2018., a s osnove pretplaćenih iznosa za promjenjivu kamatnu stopu dana 13. lipnja 2014., pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu (12. lipnja 2019.) nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO- a.

18. Nisu osnovane žalbene tvrdnje tuženice da se učinci presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 ne mogu odnositi na predmetni ugovor jer je isti u cijelosti izvršen, obzirom da činjenica da je neki ugovor izvršen nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost ili ništetnost pojedinih njegovih odredbi, a koje pravno shvaćanje je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

18.1. Kako iz procesne građe proizlazi da je ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje motornog vozila, a ne za obavljanje bilo kakve poslovne djelatnosti, te da tuženik na kome je teret dokaza nije u tom pravcu predložio dokaze kojima bi to dokazao, protivno tuženikovim navodima i ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica imala položaj potrošača.

19. Protivno tuženikovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud pravilno nije vodio računa i o negativnim, a ne samo pozitivnim razlikama, odnosno i o onim otplatama koje su bile manje nego što bi bile da nije bilo ništetnih odredbi ugovora. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

20. Kod vraćanja stečenog bez osnove zatezne kamate trebaju se platiti od dana stjecanja tuženika (članak 1115. ZOO-a), jer je tuženik otad postao nepošten stjecatelj. Stoga neosnovano tuženik tvrdi da bi se trebalo smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je on sastavio Ugovor koji sadržava nepoštene odredbe, a što predstavlja osnovu restitucijskog zahtjeva. Tuženik kao profesionalac u obveznom odnosu je dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne.

21. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud o troškovima postupka pravilno odlučio primjenom članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Prvostupanjski sud je ocjenjujući brižljivo sve okolnosti prilikom odlučivanja o troškovima postupka tužiteljici odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja i činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda iz pobijane odluke, pa se žalitelji radi nepotrebnog ponavljanja upućuju na razloge prvostupanjske presude.

22. Kako ni tužiteljica ni tuženik nisu uspjeli u žalbi, to je o njihovim zahtjevima za naknadu žalbenih troškova odlučeno kao u točki II izreke temeljem članka 166. u vezi članka 154. ZPP.

23. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci pod I temeljem članka 368. stavka 1. ZPP.

Dubrovnik, 24. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Emir Čustović

.