REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž R-111/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peruško, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Alenke Paus, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lenka Banjanin, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Hrvatske udruge za informacijsku, komunikacijsku i elektroničku tehnologiju – Mipro, Rijeka, Jadranski trg 1/II, OIB 67645105540, koju zastupa punomoćnik Ivan Primorac, odvjetnik u Rijeci, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr- 11/2020-48 od 15. svibnja 2025., ispravljene pravomoćnim rješenjem poslovni broj Pr-11/2020-51 od 4. lipnja 2025., u sjednici održanoj 24. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-11/2020-48 od 15. svibnja 2025., ispravljena pravomoćnim rješenjem poslovni broj Pr-11/2020-51 od 4. lipnja 2025., u pobijanom dijelu - točka I. i III. izreke i u tom dijelu sudi:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Izjava o raskidu Ugovora o autorskom djelu br. 50/11, tuženika od 25. studenog 2019. godine, Urbroj: 290/19 je nedopuštena.

2. Utvrđuje se da je tuženik sa tužiteljicom zaključio ugovor o radu, za poslove i radne zadatke pripremanja, pisanja i uređivanja tekstova na web portalu MIPRO.NET, sa radnim vremenom četiri sata dnevno (tjedno 20 sati) za plaću od neto 4.000,00 kuna, na neodređeno vrijeme.

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije donošenja odluke iz točke I.1. ove presude, te da tužiteljici naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 625,00 eura, u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 500,00 eura sa zateznim kamatama od 21. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.“

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu 150,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom suda prvog stupnja, kako je ispravljena pravomoćnim rješenjem o ispravku, presuđeno je:

„I Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu:

„1. Izjava o raskidu Ugovora o autorskom djelu br. 50/11, tuženika od 25. studenog 2019. godine, Urbroj: 290/19 je nedopuštena.

2. Utvrđuje se da je tuženik sa tužiteljicom zaključio ugovor o radu, za poslove i radne zadatke pripremanja, pisanja i uređivanja tekstova na web portalu MIPRO.NET, sa radnim vremenom četiri sata dnevno (tjedno 20 sati) za plaću od neto 4.000,00 kuna, na neodređeno vrijeme.

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije donošenja odluke iz točke I.1. ove presude, te da tužiteljici naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 625,00 eura, u roku od 15 dana.“.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva utvrđenje da je zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za plaću od 5.524,84 kuna.

III Zahtjev tuženika za naknadu troška postupka od tužiteljice u iznosu od 4.375,00 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu odluku pobija tuženik zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Navodi da je sud potpuno pogrešno primijenio članak 10. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje: ZR), a nije vodio računa ni o odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Smatra da iz iskaza svjedoka ŽB i tužiteljice, kao i iz iskaza tužiteljičinog supruga UB jasno proizlazi da se stranke nisu suglasile oko toga da će sklopiti ugovor o radu, već ugovor o djelu, a tek je prilikom otkazivanja prvi put istaknuta teza da se radi o ugovoru o radu. Ističe da u razdoblju od 2010. do 2019. tužiteljica nikada nije iznijela niti jednu primjedbu vezano za svoj eventualni pravni status ili pokušala ostvariti barem jedno pravo koje bi proizlazilo iz navodnog radnog odnosa. Navodi i da sud pogrešno zaključuje kako je riječ o prividnom ugovoru te pogrešno interpretira prividnost budući da je volja stranaka bila sklopiti ugovor o djelu. Ističe da je pobijana odluka u suprotnosti s ustaljenom sudskom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Osporava utvrđenje suda prvog stupnja da su ugovorne strane ugovorile navodnu plaću od 4.000,00 kuna, jer su stranke ugovorile naknadu od 24.120,00 kuna, što bi mjesečno iznosilo 2.010,00 kuna. Osim toga, da je pogrešno utvrđeno da je tuženik isplaćivao tužiteljici jednak ugovoreni iznos, jer da suprotno proizlazi iz potvrda o isplaćenim primicima. Pogrešno da je i utvrđenje da je riječ o trajnom ugovornom odnosu samo iz razloga jer se produžuje na isto vremensko razdoblje, budući da automatsko produženje ugovora na određeno vrijeme na naredno određeno razdoblje ne daje takvom ugovoru značaj ugovora na neodređeno vrijeme. Osporava i utvrđenje da je ugovoren rad na vrijeme od četiri sata dnevno kojega sud temelji samo na iskazu tužiteljice, iako su svi svjedoci osim supruga tužiteljice potvrdili da se za rad tužiteljice nije vodila evidencija jer ista nije bila zaposlena. Navodi da se o odnosu subordinacije ne može zaključiti iz jednog jedinog e-maila dok svi svjedoci (osim supruga tužiteljice) ukazuju da subordinacije nije bilo. S time u vezi ističe i da se presuda ne može ispitati, jer nije jasno zašto je sud izvukao iz konteksta jedan e-mail, a nije poklonio vjeru niti jednom svjedoku tuženika. Prigovara i da sud nije vodio računa o kontradiktornim iskazima tužiteljice i njezinog supruga niti ih je analizirao. Osim toga, ističe da sud nije vodio računa da je tužiteljica bila i član tuženika pa nije razjašnjeno koje radnje je obavljala kao član udruge a koje na temelju ugovora o djelu. Ističe i da je prvostupanjski sud izvodio zaključke (navedene u točki 35. obrazloženja) na temelju dokumentacije koju nije smio uzeti u obzir, a koja je predana podneskom od 18. svibnja 2023., čime je postupio protivno članku 299. stavku 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev uz dosudu troškova tuženiku, a podredno da se ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom je postupljeno prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je između nje i tuženika sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da je otkaz toga ugovora nedopušten.

7. Nije sporno da je tužiteljica, po struci novinarka, u vrijeme dok je bila zaposlena u Novom listu s tuženikom sklopila dva ugovora o autorskom djelu za obavljanje poslova „pripreme, pisanja i uređivanja tekstova na web portalu MIPRO.NET.“, i to ugovor broj 38/10 na razdoblje od 1. prosinca 2010. do 31. svibnja 2011. te ugovor broj 43/11 za razdoblje od 1. lipnja 2011. do 31. srpnja 2011., da bi u konačnici za iste poslove sklopila sporni Ugovor o autorskom djelu broj 50/11 od 1. prosinca 2011. (kada više nije bila u radnom odnosu u Novom listu), koji se automatski produžavao svakih šest mjeseci kroz narednih devet godina, sve dok nije raskinut spornom Izjavom o raskidu od 25. studenog 2019.

8. Sporna je pravna priroda ugovornog odnosa parničnih stranaka odnosno je li se radilo o ugovoru o (autorskom) djelu kako to proizlazi iz naziva ugovora ili je pak bila riječ o radnopravnom odnosu, kao i koji je bio sadržaj toga odnosa, a sporna je i dopuštenost raskida (otkaza) ugovora.

9. Pobijanom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je između stranaka sklopljen ugovor o radu za poslove i radne zadatke pripremanja, pisanja i uređivanja tekstova na web portalu MIPRO.NET, s radnim vremenom četiri sata dnevno (tjedno 20 sati) za plaću od neto 4.000,00 kuna, na neodređeno vrijeme, uz obrazloženje da se radi o prikrivenom radnom odnosu. Utvrđeno je da je Izjava o raskidu od 25. studenog 2019., Ur.broj: 290/19, nedopuštena te je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije donošenja te odluke.

10. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. ZPP-a), ovaj drugostupanjski sud ocijenio je da pobijana presuda nije pravilna ni zakonita.

11. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

12. Nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer je presuda valjano obrazložena i može se ispitati. Žalitelj opisno pod ovu povredu podvodi žalbeni prigovor da sud nije obrazložio zašto je pridao veće značenje jednom e-mailu od iskaza svjedoka, ali ovaj je žalbeni navod ocijenjen kroz prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Žaliteljica se poziva i na nezakonitu primjenu odredbe članka 299. stavka 3. ZPP-a, upućujući time na povredu iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, koja da je počinjena jer je sud utvrđenja iz točke 35. obrazloženja utemeljio na ispravama koje nije smio uzeti u obzir budući da su priložene tijekom glavne rasprave. Riječ je o poruci elektroničke pošte od 4. ožujka 2019. i Provedbenom planu marketinških aktivnosti MIPRO 2019. Međutim, navedena poruka elektroničke pošte od 4. ožujka 2019. priložena je već uz tužbu, a pod točkom 3. tužbe je kao dokaz predložen i Provedbeni plan marketinških aktivnosti pa time što je odluku donio na temelju ovih isprava sud prvog stupnja nije povrijedio odredbu članka 299. stavka 3. ZPP-a niti je počinjena povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a.

14. Materijalnopravno je sud prvog stupnja pobijanu odluku pravilno utemeljio na odredbi članka 10. stavka 2. ZR-a, prema kojoj ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno. Odredbu istog sadržaja imao je i prethodni Zakon o radu, u članku 8. stavku 2. („Narodne novine“ broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.).

14.1. Bitna obilježja ugovora o radu, kojim se zasniva radni odnos (članak 10. stavak 1. ZR-a), jesu: dobrovoljnost, osobno obavljanje rada, podređenost (subordinacija) uputama poslodavca i naplatnost. Radnik poslove obavlja u propisanom radnom vremenu, ugovorenom radnom vremenu ili radnom vremenu koje pisanom odlukom odredi poslodavac, u prostorijama poslodavca ili na nekom drugom mjestu koji je odredio poslodavac.

14.2. Citiranom odredbom članka 10. stavka 2. ZR-a štiti se u prvom redu radnika, kako se primjenom načela slobode ugovaranja ne bi izigralo sklapanje ugovora o radu, dakle zasnivanje radnog odnosa koji radnicima jamči propisana prava ne samo iz ZR-a nego i iz drugih propisa (mirovinsko i zdravstveno osiguranje i dr.). Narav i vrsta rada na temelju kojih se ocjenjuje je li sklopljen ugovor o radu ili ne promatra se kroz okolnost radi li se o poslu koji se redovito obavlja te je li riječ o svakodnevnim zadacima koji se obavljaju u kontinuitetu ili povremenim zadacima za koje se prima mjesečna plaća ili ugovorena naknada.

15. Sud prvog stupnja je zaključak da je tužiteljica bila u radnom odnosu s tuženikom utemeljio na sljedećim utvrđenjima:

- da je u članku 1. predmetnog Ugovora o autorskom djelu navedeno da su predmet ugovora poslovi pripreme, pisanja i uređivanja tekstova na web portalu tuženika, a da polazeći od zakonske definicije pojma autorskog djela pisanje tekstova predstavlja aktivnost koja može rezultirati nastankom autorskog pisanog djela, dok one aktivnosti koje se sastoje u pripremi i uređivanju tekstova, po prirodi stvari, ne predstavljaju autorsko djelo već su to postupci koji su u funkciji nastanka i autorskog djela,

- da tuženik, na kome je teret dokaza, nije dostavio nijedan primjerak autorskog članka sastavljenog po tužiteljici iz čijeg sadržaja bi proizlazilo da je ona tijekom trajanja ugovora od 2011. napisala ijedno autorsko djelo, a što da bi bio krucijalni dokaz da se konkretno radilo upravo o ugovoru o autorskom djelu, već je samo ustvrdio da je naknadno ustanovio kako tužiteljica krši autorska prava drugih autora koji su njegovi članovi (tzv. skupni članovi) odnosno da tekstove koji su objavljeni na njihovim stranicama nezakonito kopira i objavljuje na tuženikovoj web stranici bez navođenja stvarnih autora,

- da zbog činjenice što tuženik nije dokazao da je tužiteljica izradila makar i jedan autorski tekst ne prihvaća tvrdnju ĐB, zastupnika tuženika po zakonu, da bi tužiteljica autorske tekstove radila u nedostatnom obimu za primljeni honorar,

- da tijekom vremena nije bilo nikakvih promjena u manifestaciji aktivnosti tužiteljice, jer je ona, kako su iskazali svjedoci ŽB i UB, medijski pratila i promovirala rad tuženika, vezano uz web portal radila je grafički dio, izgled internetske stranice i sadržaj teksta, objavljivala je tekstove na portalu u dogovoru s prof. TB i skupnim članovima tuženika, i to ono što su joj dostavljale PR službe pojedinih članova s ciljem objave na internetskoj portalu udruge, radila je intervjue - izvještaje, fotografirala je sastanke i skupove, obavljala je sve oblike novinskog izražavanja, i takav posao je, u proceduralno-organizacijskom smislu, prvo išao kod prof. TB (koji je bio „alfa i omega“ tuženika, dok su predsjednici tuženika imali više formalnu, protokolarnu ulogu), pa je potom samo ono što bi odobrio prof. TB tužiteljica stavljala na internetski portal,

- da se u slučaju tužiteljice radilo o trajnom ugovornom odnosu, kako to proizlazi iz članka 4. Ugovora kojim je ugovoreno da se istekom roka od šest mjeseci ugovor produžuje za novo jednako slijedeće razdoblje sve do njegovog otkazivanja, što predstavlja obilježje ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme kao temeljnog vremenskog okvira zasnivanja radnog odnosa (članak 11. stavak 1. ZR-a) pa da taj ugovor nije usporediv s ugovorima o autorskim djelima koje je tuženik sklapao s trećim osobama na određeno vrijeme, a obilježje autorskog djela da je jednokratnost posla,

- da se u članku 2. spornog Ugovora spominje pravodobnost i korektnost obavljenog posla od strane tužiteljice, ali da tuženik tijekom postupka nije naveo niti je dokazao koliko je barem okvirno pojedinačnih autorskih djela i u kojim vremenskim intervalima tužiteljica trebala napisati (kao što je to, primjerice, bilo navedeno u ugovoru s prof. TB za razdoblje od 1. veljače 2011. do 4. studenoga 2011.) pa da bi njezin posao s pozicije tuženika imao karakteristiku pravodobnosti u isporuci svakog ili grupe međusobno različitih autorskih djela u pojedinom referentnom razdoblju konkretnog trajnog ugovornog odnosa,

- da su zastupnici tuženika po zakonu ĐB i ZB suglasno iskazali da tuženik nije vodio nikakvu evidenciju o obavljenim aktivnostima tužiteljice, a po prirodi stvari da je za radnopravni odnos karakteristično da poslodavac ne evidentira radne operacije koje pojedinačno, kontinuirano i u smislu istovrsnih ponavljajućih aktivnosti radnik dugotrajno obavlja, dok kod autorskopravnog odnosa naručitelj vodi evidenciju o autorskim djelima koje je autor izradio, je li mu pojedino autorsko djelo pravovremeno isporučeno, je li svojim oblikom (formom) i sadržajem to upravo ono što su stranke ugovorile, kako bi za uredno i pravodobno obavljeni posao (predaju autorskog djela) izvršio svoju obvezu i isplatio autoru u novčanom iznosu ugovorenu naknadu (honorar),

- da iz potvrda o isplaćenom primitku, dohotku, uplaćenom doprinosu, porezu na dohodak i prirezu za razdoblje od 2012. do 2019. slijedi da je tuženik kontinuirano isplaćivao tužiteljici po godinama jednak ugovoreni iznos (prve dvije godine jednom odnosno dva puta godišnje, a nakon toga kontinuirano svaka dva mjeseca) neovisno o tuženikovim tvrdnjama da je naknadno otkrio da je tužiteljica prepisivala i kopirala od drugih i tako kršila njihova autorska prava, iz čega proizlazi da tijekom trajanja spornog ugovora tužiteljica nikada nije bila izložena osobnom financijskom riziku, što je obilježje radnopravnog odnosa, dok je financijski rizik obilježje ugovora o autorskom djelu,

- da je postojao element podređenosti (subordinacije) tužiteljice u odnosu na tuženika, što da proizlazi iz sadržaja e-maila ĐB, tuženikovog zastupnika po zakonu, upućenog tužiteljici 4. ožujka 2019. te Provedbenog plana marketinških aktivnosti u kojima se tužiteljicu usmjerava da bude prisutna četiri sata dnevno u uredu i da zajedno s KB i AB, koji su s tuženikom u radnopravnom odnosu, razmjenjuje relevantne informacije kako bi mogla raditi na tuženikovim marketinškim aktivnostima,

- da iz Provedbenog plana marketinških aktivnosti za tuženika proizlazi da su upute za tužiteljičine aktivnosti (po sadržaju, izvođenju, vremenu, trajanju i kraju aktivnosti) bile usko vezane i činile su sadržajnu cjelinu s ostalim osobama navedenim u tom dokumentu, s time da su postavljeni zadaci za tužiteljicu u značajnom dijelu u direktnoj korelaciji i nadopunjuju se sa zadacima KB i AB, u svrhu uspješnog ostvarenja zadanog cilja u okviru djelatnosti tuženika glede tada predstojećeg održavanja konferencije MIPRO/2019 u organizaciji tuženika,

- da je tužiteljica dokazala da se za obavljanje svojih aktivnosti koristila sredstvima tuženika, konkretno službenim mobitelom i službenim brojem na trošak tuženika, što da proizlazi iz sadržaja zahtjeva tuženika od 17. prosinca 2019. za izbacivanje broja s računa i ukidanje naknade za tarifu (usluga Hrvatskog telekoma) te promjenu vlasništva.

15.1. Na temelju svega navedenog sud prvog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o prikrivenom radom odnosu koji je trajao dugi niz godina (na temelju ugovornog odnosa sklopljenog na neodređeno vrijeme) u kojem je tužiteljica radne aktivnosti, od sklapanja Ugovora do raskida, uvijek obavljala na jednak način, za te svoje aktivnosti dobivala je kao protučinidbu točni novčani iznos (počev od 2014. pa nadalje u istim vremenskim intervalima svaka dva mjeseca, po 8.000,00 kuna neto), da je u prosjeku radila dnevno četiri sata (što proizlazi iz upute ĐB u e- mailu od 4. ožujka 2019., a s kojom ispravom je u pogledu sati rada tužiteljice suglasan i iskaz svjedoka GB), te da je slijedila u smislu subordinacije upute i smjernice poslodavca odnosno ĐB, a prije njega profesora TB koji je operativno vodio Udrugu i bio u tom smislu glavna osoba kod tuženika sve dok se nije razbolio i preminuo.

15.2. Pritom sud prvog stupnja zaključuje da činjenice što među strankama formalno nisu uređena pitanja kao što su dnevni, tjedni i godišnji odmori, stanke, otkazni rokovi te što je tužiteljici isplaćivan novac svaka dva mjeseca (po 8.000,00 kuna neto), a ne mjesečno po 4.000,00 kuna, nisu same za sebe dovoljne za zaključak da se ne radi o ugovoru o radu i radnom odnosu, već da bi bila riječ o autorskopravnom odnosu, a tužiteljičine aktivnosti (pripremanje, pisanje i uređivanje tekstova na internetskom portalu) da nisu nužno vezane uz točno određeni dio prostora poslodavca već je za takav rad najbitnija mogućnost pristupa Internetu pa se takav rad (rad na daljinu) može obavljati, između ostalog, i kod kuće.

16. Ovaj sud ne prihvaća u cijelosti takva činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, a posljedično tome niti primjenu materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje.

17. U prosudbi prirode pravnog odnosa stranaka treba, prije svega, poći od djelatnosti i načina poslovanja tuženika.

17.1. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi nespornim da je tuženik udruga čiji je cilj razvoj, širenje i primjena informacijske, komunikacijske i elektroničke tehnologije u znanosti, gospodarstvu, javnoj upravi i društvenim djelatnostima te društvu u cijelosti, organiziranje godišnjeg međunarodnog znanstveno-stručnog skupa MIPRO, kao i organiziranje drugih skupova u vezi s naznačenom tematikom.

17.2. Nije sporno da je tuženik tijekom razdoblja trajanja predmetnog ugovornog odnosa između stranaka imao zaposlena dva radnika - najprije AB kao poslovnog tajnika, a potom od 2015. i KB za administrativne poslove. Nije sporno ni da je tuženik sklapao veliki broj ugovora o autorskom djelu s različitim izvođačima.

18. Tužiteljica tvrdi da je ona osim pisanja autorskih članaka obavljala i poslove marketinga za tuženika ističući da se radi o poslovima za koje se sklapa ugovor o radu. Međutim, upravo suprotno tvrdnjama tužiteljice, nije nužno za obavljanje poslova marketinga sklapati ugovor o radu, a i općepoznato je da se poslovi marketinga nerijetko povjeravaju trećim osobama, izvan kruga vlastitih radnika.

19. Ovaj sud ne prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja kako iz dokaza izvedenih tijekom postupka proizlazi da je tužiteljica obavljala poslove za tuženika u trajanju od četiri sata dnevno. Taj zaključak sud prvenstveno temelji na poruci elektroničke pošte tuženikovog zakonskog zastupnika Karolja Skale koji je tužiteljici upućen u ožujku 2019., dakle u devetoj godini realizacije predmetnog ugovornog odnosa, zanemarujući pritom činjenicu da iz iskaza zakonskog zastupnika ĐB proizlazi da je od tužiteljice zatražio da provodi u uredu četiri sata dnevno kako bi se upoznala s programom tuženika i kako bi ga mogla prezentirati, jer je na njegovo traženje da u sklopu svoje ugovorne obveze piše o programu rekla da s programom nije upoznata. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica boravila u poslovnim prostorima tuženika isključivo kroz navedena nešto manje od tri mjeseca, a da ni prije ni nakon toga posao nije obavljala u radnim prostorijama tuženika, u točno definirano radno vrijeme, već je samo povremeno navraćala. Jedini svjedok koji je o tome drugačije iskazivao je tužiteljičin suprug UB, a budući da je njegov iskaz u suprotnosti s (prvim) iskazom same tužiteljice, ali i iskazima ostalih svjedoka koji su saslušani tijekom postupka očito je neistinit te se na njemu ne može temeljiti sudska odluka. Zahtjev koji je tužiteljici upućen u vezi boravka u poslovnim prostorima tuženika i suradnje s dvoje radnika tuženika očito je bio postavljen u svrhu realizacije ugovorne obveze iz ugovora o (autorskom) djelu. Time međutim ona nije bila uključena u organizaciju tuženika niti je moglo doći da prerastanja ugovornog odnosa iz ugovora o djelu u radni odnos, a za predmet spora neodlučno je ocjenjivati je li takav zahtjev prema tužiteljici prelazio okvire njene ugovorne obveze.

20. Ni angažman koji je tužiteljici od strane zakonskog zastupnika Karolja Skale povjeren Provedbenim programom plana marketinških aktivnosti 2019. ne mijenja obilježje toga ugovornog odnosa. Prije svega, iz sadržaja navedenog Provedbenog programa slijedi logičnim iskaz zakonskog zastupnika tuženika ĐB da je tužiteljica naznačena u onim dijelovima programa gdje se očekuje njen doprinos u pogledu pisanja originalnih tekstova i objavljivanja na mrežnoj stranici, a što je bila njena ugovorna obveza iz ugovora o djelu. Osim toga, iako se Programom tužiteljici povjeravaju određeni zadaci za koje ona tvrdi da prelaze okvire ugovora o autorskom djelu, dok tuženik tvrdi da je cilj i tih aktivnosti bilo poboljšanje pružanja ugovorne obveze iz toga istog ugovora, odlučna je činjenica što iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika VB proizlazi da tužiteljica nije ni postupala po tom programu, a niti je ona na tu okolnost tijekom postupka pružila bilo kakve dokaze.

21. Pogrešan je i zaključak suda prvog stupnja da je među strankama postojao odnos subordinacije. Iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je tužiteljica sama birala teme o kojima će pisati, a sama je i određivala svoj stil pisanja. Poticanje tužiteljice na pisanje autorskih tekstova (ili pak iznošenje primjedbi da ona to ne čini), kao i odobravanje objave članaka na mrežnoj stranici tuženika od strane ovlaštenih osoba tuženika prof. TB ili zakonskog zastupnika ĐB ne može se smatrati odnosom subordinacije, jer je logično da ovlaštene osobe tuženika prate ispunjenje ugovorne obveze i odobravaju sadržaje koji će se objavljivati na njihovoj mrežnoj stranici. Međutim, time oni nisu postupali kao poslodavac koji nadzire i daje naloge radniku već kao druga ugovorna strana sklopljenog ugovora o djelu koja daje upute ili preporuke za postupanje.

22. Po ocjeni ovog suda ugovor koji je sklopljen između parničnih stranaka ima obilježja ugovor o djelu s određenim elementima ugovora o autorskom djelu. Međutim, sklapanjem predmetnog ugovora o (autorskom) djelu nije došlo do zasnivanja radnog odnosa između parničnih stranaka.

22.1. Prema odredbi članka 52. stavka 1. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj 167/03., 79/07., 80/11., 125/11., 141/13., 127/14., 62/17. i 96/18., dalje: ZAP), autorsko pravni ugovor mora sadržavati barem djelo na koje se odnosi, način korištenja te osobu ovlaštenu na korištenje autorskog djela (korisnik). Stavkom 2. istog članka određeno je kako autorsko pravni ugovor može biti sklopljen i glede autorskog djela koje još nije stvoreno pod pretpostavkom da se njime odredi barem vrsta i način korištenja budućeg djela. Člankom 5. stavkom 1. ZAP-a definiran je pojam autorskog djela kao originalne intelektualne tvorevine iz književnoga, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu ako tim Zakonom nije drukčije određeno. Prema odredbi članka 5. stavka 2. ZAP-a autorska djela jesu, između ostalih, jezična djela (pisana djela, govorna djela, računalni programi). Nadalje, u članku 8. stavku 2. ZAP-a negativnom je definicijom određeno što se ne smatra predmetom autorskog prava: 1. otkrića, službeni tekstovi iz područja zakonodavstva, uprave i sudstva (zakoni, uredbe, odluke, izvješća, zapisnici, sudske odluke i sl.) i druga službena djela, kao i njihove zbirke, koja su objavljena radi službenog informiranja javnosti, 2. dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter običnih medijskih informacija.

22.2. Ugovorom o djelu, kao ugovorom obveznog prava koji je reguliran člankom 590. ZOO-a, jedna se strana (izvođač) obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari ili izvršenja kakvog fizičkog ili intelektualnog rada, a druga strana (naručitelj) se obvezuje platiti mu za to naknadu. Za ugovor o djelu karakteristično je da izvođač radi za naručitelja samostalno i neovisno o naručitelju djela, u pravilu ne obavlja poslove u radnom vremenu nego prema svojoj organizaciji, posao u pravilu obavlja u prostoru kojeg sam odredi, obavlja ga osobno, ali ga može povjeriti i trećim osobama, ne prima mjesečnu plaću već ugovorenu naknadu i ne postoji subordinacija izvođača prema naručitelju kakva je između radnika i poslodavca (postoji uputa naručitelja, ali izvođač ima veću samostalnost nego radnik koji je pod svakodnevnim osmosatnim nadzorom), pri čemu nije bitan sam rad već rezultat rada.

23. Po ocjeni ovog suda sklopljeni Ugovor o (autorskom) djelu se unatoč činjenici produžavanja kroz godine ne može smatrati ugovorom „za obavljanje posla, koji s obzirom na narav i vrstu rada, te ovlasti poslodavca imaju obilježja posla za koja se zasniva radni odnos“ u smislu odredbe članka 10. stavka 2. ZR-a. U ugovorima o radu bitan je kontinuitet rada, radnik je dužan obavljati preuzeti posao, radi za poslodavca i po njegovu nalogu, posao se određuje i tijekom rada te se isplaćuje plaća u pravilu na mjesečnoj osnovi. U konkretnom slučaju nije bila riječ o obavljanju posla na redovnoj osnovi, koji uključuje stalnost u zadacima koji se moraju obavljati i poslu za koji je uobičajeno sklapanje ugovora o radu. Nije se radilo o svakodnevnom dolasku u poslovne prostorije poslodavca, obvezi pridržavanja radnog vremena propisanog kod poslodavca, postupanju po nalozima poslodavca ili pak isključivanju obveze obavljanja poslova kada je uobičajeno da se koristi godišnji odmor.

24. Pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da se radilo o prikrivenom radnom odnosu, jer takav zaključak pretpostavlja da su stranke suglasno odlučile sklapanjem jednog ugovora (ovdje ugovora o autorsko djelu) prikriti drugi ugovor (ugovor o radu). Međutim, iz nijednog od izvedenih dokaza ne proizlazi da je zajednička namjera ugovornih stranaka kod sklapanja navedenog ugovora (članak 319. ZOO-a) bila da se izvršavanjem ugovora o autorskom djelu steknu prava iz radnog odnosa. Do prijepora između ugovornih strana u vezi s pravnom prirodom međusobnog ugovornog odnosa došlo je tek nakon što je ugovor raskinut.

24.1. Odredbom članka 247. ZOO-a propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora pa se i u vezi toga ne može prihvatiti (ili smatrati) – s obzirom na to da je i radni odnos ugovorni odnos (zasniva se na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze radnika i poslodavca) i da se tužiteljica i tuženik nisu suglasili o bitnim sastojcima ugovora koji bi prijepornom ugovoru davali značaj ugovora o radu – da je između stranaka sklopljen ugovor na kojeg tužiteljica upućuje odnosno da su takvog tužiteljica i tuženik htjeli i postigli. S time u vezi ovaj sud primjećuje da je tužiteljica tijekom postupka (ročište od 28. veljače 2023.) izmijenila tvrdnju iz tužbe da se od samog početka radilo o radnom odnosu tvrdnjom da sporni ugovor proizvodi pravne učinke ugovora o radu tek od 2018., a da pritom nije obrazložila na koji je način došlo do izmjene te ugovorne volje stranaka da bi ugovor o djelu mogao prerasti u radnopravni odnos.

25. Stoga je pogrešno sud prvog stupnja utvrdio da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o radu, jer pravni odnos među strankama po svojim bitnim obilježjima nije ugovor o radu već ugovor o djelu s određenim elementima ugovora o autorskom djelu. Iz navedenog su razloga u odnosu na tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva utvrđenje da je sklopljen ugovor o radu ostvarene pretpostavke za preinačenje odluke i odbijanje tužbenog zahtjeva.

26. Iz istog razloga odluka tuženika o raskidu ugovornog odnosa ne predstavlja otkaz ugovora o radu pa ne postoji ni obveza tuženika vratiti tužiteljicu na rad.

27. Budući da iz članka 4. Ugovora proizlazi pravo svake ugovorne strane da otkaže ugovor bez posebno navedenog razloga, ni Izjava tuženika Ur. broj 290/19 od 25. studenog 2019. o raskidu ugovora istekom šestomjesečnog razdoblja nije nezakonita, već je u skladu sa sklopljenim Ugovorom. Radi se o jednostranom raskidu ugovora na temelju prethodnog sporazuma stranaka, slijedom čega su i u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva ostvarene zakonske pretpostavke za preinačenje odluke i odbijanje tužbenog zahtjeva.

28. Uslijed preinake odluke o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka te odlučiti da je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku prouzročene troškove postupka, prema odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

28.1. Tuženik je postavio zahtjev za naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku po poduzetoj parničnoj radnji. Međutim, Tbr. 52. stavkom 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., dalje: Odvjetnička tarifa/23) propisano je da se za postupke iz Tbr. 7. toč. 2. i 3. primjenjuje Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, bez obzira kada je postupak okončan, dok se prema stavku 3. istog Tbr. primjenjuje vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. U vrijeme pokretanja postupka bila je na snazi Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Odvjetnička tarifa/12) kojom je u Tbr. 7. toč. 2. bilo propisano da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova u postupcima iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i sl.), osim u procjenjivim predmetima na koje se primjenjuje Tbr. 7. toč. 1. Prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife/23 vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Stoga tuženiku za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u prvostupanjskom postupku pripada nagrada (s PDV-om) u iznosu od 500,00 eura. To je ujedno i ukupna naknada troškova prvostupanjskog postupka koja pripada tuženiku budući da nije imao trošak sudskih pristojbi.

28.2. Na taj iznos tuženiku pripadaju zahtijevane zatezne kamate od dana donošenja ove odluke prema članku 151. stavku 3. ZPP-a.

28.3. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a. Tuženiku pripada trošak žalbe u vrijednosti 60 bodova ili 150,00 eura prema Tbr. 10. toč. 2. Odvjetničke tarife/12. Ne pripada mu trošak sudske pristojbe na žalbu budući da iz spisa ne proizlazi da je sudska pristojba plaćena.

29. Slijedom svega navedenoga, na temelju odredbe članka 373.a ZPP-a valjalo je preinačiti pobijanu presudu suda prvog stupnja i odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev te odlučiti kao u izreci.

U Puli 24. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško