Poslovni broj: Usž-3590/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, Jelene Rajić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja RBD RBDU, [adresa], Savezna Republika Njemačka, kojeg zastupa opunomoćenik Branimir Iveković, odvjetnik iz Zagreba, Strossmayerov trg 8, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Rijeka, Erazma Barčića 5, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-962/2023-12 od 11. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-962/2023-12 od 11. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-962/2023-12 od 11. srpnja 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II- 942-01/21- 01/180, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-04 od 3. ožujka 2023.

2. Rješenjem tuženika od 3. ožujka 2023. poništeno je djelomično rješenje Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave Delnice KLASA: UP/I-942- 05/03-01/05, URBROJ: 2170/1- 03-03/6-21-90 od 1. veljače 2021., kojim su u točkama 1., 2., 3. i 4. podnositelju zahtjeva za naknadu za oduzetu imovinu RBD RBDU, ovdje tužitelju, vraćene u vlasništvo nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i dr., a obveznikom naknade određena je Republika Hrvatska, te je naložena uknjižba prava vlasništva u zemljišnim knjigama po pravomoćnosti rješenja, dok je točkom 5. određeno da će se u svezi preostalih nekretnina upisanih u k. o. [katastarska općina] i dr., donijeti posebno rješenje.

2.1. Tuženik svoju odluku temelji na zaključku da je pitanje naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima riješeno međudržavnim sporazumima, pa da stoga tužitelj sukladno odredbi članka 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99. - odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 42/99. - ispravak odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske, 92/99. - ispravak, 43/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 131/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 27/01. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 34/01. - ispravak odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, 65/01. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/01. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/02. i 81/02. - ispravak, dalje: Zakon o naknadi) nema pravo na naknadu.

3. Protiv pobijane presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti pobijanu presudu, poništiti pobijano rješenje tuženika i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

3.1. U žalbi, u bitnom, navodi, da je prvostupanjska presuda donesena u suprotnosti s pravnim shvaćanjima iz Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, što je protivno članku 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu te da zanemaruje pravni standard izražen u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske. U pobijanoj odluci prvostupanjski sud iznosi pravnu argumentaciju koju je svojim odlukama Ustavni sud ocijenio kao paušalnu i pravno irelevantnu te svoju odluku, između ostalog, temelji na Zaključku o pravnom shvaćanju sa sjednice imovinsko-pravnog odjela VUSRH-a. Također, pobijana presuda zanemaruje i prešućuje činjenicu da su tužitelju u drugom postupku povrata već pravomoćno vraćene u vlasništvo određene nekretnine u Republici Hrvatskoj, a što je tužitelj isticao tijekom svih upravno-sudskih postupaka koji su prethodili ovdje pobijanoj presudi. Osim toga, pobijana presuda zanemaruje i sadržaj javne isprave kojom se objašnjava sadržaj stranog tj. njemačkog prava

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu odredbe članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da se pobijana presuda prvostupanjskog suda, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ocjenjuje zakonitom.

7. U konkretnom slučaju sporno je je li pitanje naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koja je konfiscirana predniku tužitelja kao pripadniku njemačkog naroda i njemačkom državljaninu, riješeno međudržavnim sporazumom.

8. Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu odluka (broj Uzz 29/2010 od 2. svibnja 2012., Uzz 8/2010 od 28. studenog 2013. Uzz 28/2010 od 28. studenog 2013., Uzz 13/2010 od 11. veljače 2015., U-zpz 7/2019 od 3. veljače 2021.) odlučivao je o predmetima naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koja je konfiscirana pripadnicima njemačkog naroda i njemačkim državljanima te je u odluci poslovni broj U-zpz-29/2022 od 1. travnja 2025. izrazio shvaćanje da pitanje naknade njemačkim državljanima za oduzetu imovinu nije riješeno međudržavnim sporazumom jer Bonski sporazum iz 1956. godine nema odredbe o obeštećenju za imovinu oduzetu njemačkim državljanima.

8.1. Iako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na navedeni način uspostavio pravni standard koji su upravni sudovi dužni uvažavati kada u skladu sa Zakonom o naknadi odlučuju u predmetima povrata odnosno naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima ovaj sud smatra da je pitanje naknade njemačkim državljanima za oduzetu imovinu riješeno sporazumom između Savezne Republike Njemačke i saveznika te internim njemačkim zakonodavstvom.

9. Naime, Drugi svjetski rat okončan je bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke 8. svibnja 1945. te su četiri države (Sjedinjene Američke Države, Savez Socijalističkih Republika Rusije, Francuska i Ujedinjeno kraljevstvo) u ime savezničkih sila, preuzele vlast u Njemačkoj a kako proizlazi iz preambule Deklaracije o porazu Njemačke i preuzimanju vrhovne vlasti u odnosu na Njemačku od strane Sjedinjenih Američkih Država, Saveza Socijalističkih Republika Rusije, Privremene vlade Francuske Republike i Ujedinjenog kraljevstva od 5. lipnja 1945. Vrhovni vojni zapovjednici četiri savezničke snage upravljali su odgovarajućim zonama samostalno i preko Savezničkog nadzornog vijeća, i između ostalog, o pitanjima reparacije.

9.1. Potsdamskim sporazumom od 1. kolovoza 1945. dogovoreno je preuzimanje zajedničke odgovornosti četiriju sila nad okupiranom Njemačkom kao i da će mirovni sporazum biti potpisan s Njemačkom nakon uspostave jedinstvene njemačke vlade. Zahtjevi za reparaciju SAD-a, Ujedinjenog kraljevstva i drugih zemalja koji imaju pravo na naknadu, prema dogovoru, moraju se podmiriti iz zapadnih zona i odgovarajuće njemačke imovine.

9.2. Nakon održane konferencije o reparacijama u Parizu dana 14. siječnja 1946. sklopljen je Sporazum o reparacijama Njemačke, o uspostavi međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata (dalje: Pariški sporazum iz 1946. godine) između Vlada Albanije, Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Belgije, Kanade, Danske, Egipta, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Grčke, Indije, Luksemburga, Norveške, Novog Zelanda, Nizozemske, Čehoslovačke, Južnoafričke Unije i Jugoslavije. Člankom 6.A. navedenog sporazuma ugovoreno je da će svaka vlada potpisnica, u skladu s postupcima koje sama odabere, čuvati ili se rješavati njemačke neprijateljske imovine koja je u njenoj nadležnosti na način koji je utvrđen kako bi se spriječio povrat imovine u njemačko vlasništvo ili kontrolu te će tu imovinu zaračunati u korist svog udjela u reparacijama (u neto iznosu bez akumuliranih poreza, založnih prava, troškova administracije, ostalih in rem pristojbi na određene konkretne stavke i na zakonita ugovorna potraživanja prema bivšim njemačkim vlasnicima takve imovine).

9.3. U periodu nakon drugog svjetskog rata, a kada je donesen Pariški sporazum iz 1946. godine, Njemačka je imala specifičan međunarodnopravni položaj, koji je potpisan od strane savezničkih snaga koji su preuzeli vlast nad područjem Njemačke.

10. Dakle, Pariški sporazum kojeg su zaključile savezničke i udružene sile određuje pravnu sudbinu njemačke imovine i daje ovlaštenje državama na čijem području se nalazi ta imovina da njemačku imovinu uračunaju u korist svog reparacijskog fonda. Istina SR Njemačka nije potpisnica ovog sporazuma, ali je potpisnica Konvencije o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije od 26. svibnja 1952. i Protokola o završetku okupacijskog režima u Saveznoj Republici Njemačkoj od 23. listopada 1954.

(Bonska konvencija iz 1955. godine).

10.1. Naime, Savezna Republika Njemačka, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske te Republika Francuska potpisale su Bonsku konvenciju iz 1955. godine, koja prema članku 1. stavku 1. Šestog poglavlja uzima u obzir i ranije sporazume vezane uz reparaciju.

10.2. U članku 3. stavku 1. Šestog poglavlja Konvencije izričito se navodi: "Savezna Republika neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera, koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine, koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Saveznici (SAD, SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo) potpisali ili će potpisati s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima."

10.3. U stavku 3. istog članka i poglavlja Konvencije izričito se navodi: "Zahtjevi i tužbe protiv osoba koje su stekle vlasništvo ili im je vlasništvo preneseno na osnovi mjera opisanih u stavku (1) i (2) ovog članka, kao i zahtjevi i tužbe protiv međunarodnih organizacija, stranih vlada, ili osoba koje su djelovale prema uputama tih organizacija ili vlada, nisu dopušteni."

10.4. Člankom 5. istog poglavlja navedene Konvencije izričito je navedeno: "Savezna Republika osigurat će naknadu štete ranijim vlasnicima vrijednosti koje su zaplijenjene na osnovi mjera iz članaka 2. i 3. ovog poglavlja."

11. Nadalje, Konvencija o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije zajedno s Konvencijom od odnosima Triju sila i Federalne Republike Njemačke, Konvencijom o pravima i obvezama stranih snaga i njihovih prednika u Saveznoj Republici Njemačkoj i Financijskom konvencijom sklopljena je u Bonnu 26. svibnja 1952. između Savezne Republike Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Francuske. Konačni cilj navedenih ugovora i Konvencija bio je okončanje okupacijskog režima te prijenos potpune nadležnosti nad unutarnjim i vanjskim poslovima Republike Njemačke.

11.1. Konvencijom o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije (poglavlje VI.) regulirano je i pitanje reparacije koje se treba riješiti mirovnim ugovorom koji će biti sklopljen između Njemačke i prijašnjih neprijateljskih država ili posebnim ranijim sporazumom vezanim za tu materiju. Ugovoreno je da će do konačnog rješenja tog pitanja vrijediti odredbe Konvencije o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije.

11.2. Odredbom članka 3. poglavlja VI. Konvencije o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije određeno je da SR Njemačka neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Tri sile potpisale ili će potpisati s ostalim savezničkim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima. Člankom 5. Njemačka je preuzela obvezu osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima imovine koja je zaplijenjena na osnovi mjera iz članka 2. i 3. poglavlja VI.

11.3. Tek sklapanjem Ugovora o zaključnom reguliranju s obzirom na Njemačku od 12. rujna 1990. a koji je stupio na snagu 15. ožujka 1991. prava i odgovornosti četiri sile su prestale čime je definitivno okončan prijelazni status Njemačke nakon Drugog svjetskog rata.

12. Dovodeći u vezu specifičnu situaciju Njemačke u Drugom svjetskom ratu kao i odredbe Pariškog sporazuma iz 1946. godine u vezi sa Bonskim sporazumom iz 1956. godine (dakle, ovaj sud nije odlučivao isključivo na temelju odredbi Bonskog sporazuma), prema mišljenju ovog Suda člankom 5. Poglavlja VI Njemačka je ipak preuzela obvezu osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima imovine koja je zaplijenjena na osnovi mjera iz članka 2. i 3. poglavlja VI internim propisima, a što je i Saveznim zakonom o naknadi reparacijskih šteta od 12. veljače 1969. i regulirala.

13. Kako se SR Njemačka obvezala osigurati naknadu štete prijašnjim vlasnicima njemačke imovine, koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili ratnog stanja, to Republika Hrvatska kao slijednica SFRJ, na temelju odredbe članka 10. Zakona o naknadi nije u obvezi naknaditi tu imovinu.

14. Dakle, iz navedenih razloga, ovaj Sud smatra da žalba tužitelja nije osnovana, pri čemu valja reći da je tuženik u osporavanom rješenju dao jasnu analizu razloga kojima se rukovodio, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na pravilnoj ocjeni dokaza provedenih u postupku te na pravilnom tumačenju materijalnopravnih odredbi relevantnih za donošenje odluke u ovoj upravnoj stvari.

14.1. Iako se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pozvao i na zaključak o pravnom shvaćanju sa sjednice imovinsko-pravnog odjela Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj 6 Su-141/2024-10 od 8. svibnja 2024. treba reći da presudu nije utemeljio isključivo na tom zaključku već i na odredbama Zakona o naknadi pa time nije počinio bitnu povredu odredaba upravnog spora.

14.2. Nadalje, treba reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj: U-III- 7287/21 od 6. veljače 2024. ukinuo presudu ovog Suda poslovni broj: Usž-2582/20-2 od 30. rujna 2021. te predmet vratio Sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da ovaj Sud nije iznio i obrazložio dostatne i pravno relevantne razloge zašto je odstupio od stajališta izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske međutim ne govori da se međudržavni sporazumi navedeni u ukinutoj odluci ovog Suda ne bi odnosili na oduzetu njemačku imovinu koja se nalazi na području današnje Republike Hrvatske.

15. U odnosu na navod tužitelja kako nije primio obeštećenje od strane Savezne Republike Njemačke, Sud smatra potrebnim reći kako činjenica naknade štete tužitelju, odnosno njegovom pravnom predniku, od strane Njemačke, nastale gubitkom imovine u Republici Hrvatskoj zbog ratnog stanja, nije od utjecaja na rješenje ove upravne stvari jer je to pitanje ispunjenja obveze koju je Savezna Republika Njemačka preuzela međunarodnim sporazumima, na način kako je to naprijed opisano, i ne može sama po sebi dovesti do priznanja prava tužitelju prema odredbama Zakona o naknadi.

16. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 23. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Kosović Marković