Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1520/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Tatjane Varžić predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Ljiljane Banac i sutkinje Štefice Bukvić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, koga zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu od 19. svibnja 2025., poslovni broj P-461/2024-8, u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana, potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Karlovcu od 19. svibnja 2025., poslovni broj P-461/2024-8.

II. Odbija se tuženik s zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda je suđeno:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj [broj kredita] od dana 12.12.2005.g., u dijelu koji glasi: "za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01.500% (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da MK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 221,80 EUR sa zateznim kamatama od 12. prosinca 2005. do isplate, i to po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

a rješenjem riješeno:

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužiteljici MK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak postupka u iznosu od 307,79 EUR sa zateznom kamatom od 19. svibnja 2025. do isplate, i to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

2. Ovu presudu i rješenje pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu odluku preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje u okviru žalbenih navoda kao i postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

5.1. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da pobijana odluka ima nedostatka zbog kojih se ne može ispitati, ovo stoga što je prvostupanjski sud u obrazloženju dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a).

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

8. U postupku pred prvostupanjskim sudom, a i sada u žalbenoj fazi postupka nije sporno između stranaka da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom 12. prosinca 2005. zaključila ugovor o [broj kredita], kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit od 23.338,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita. Nesporno je i da je tuženik tužiteljici naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita.

9. Sporno je, je li navedena ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, s obzirom da je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost, posebno je li tuženik kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

10. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev zaključujući da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje u tekstu: ZZP) te i pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje ZOO) odlučio na navedeni način.

10.1. Dakle prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 81. st. 1. ZZP-a koja propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke ništetnosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se sa tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

11.1. U ovom postupku na navedene okolnosti, na okolnosti da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu tuženik davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredaba proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, koja je, suprotno žalbenim navodima, na jasan i nedvojben način iskazala da kao korisnik kredita nije imala mogućnost pregovaranja "o niti jednoj ugovornoj odredbi pa tako niti o tzv. ulaznoj naknadi" (list 97. spisa), dakle iz iskaza iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor ponuđen tužiteljici po principu "uzmi ili ostavi", tužiteljica je mogla samo isti prihvatiti, druge opcije nije imala, a što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

12. Prvostupanjski sud pravilno smatra da iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 10. nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu zahtjeva i je li tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba ništetna u smislu odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a.

13. Stoga i ovaj sud u svemu prihvaća razloge koje je u pravcu utvrđenja ništetnosti ove odredbe ugovora iznio prvostupanjski sud, jer ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, koja je i naplaćena na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, je nepoštena ugovorna odredba, a temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna iako je jasno napisana, jer je onemogućavala tužiteljici da u trenutku zaključenja ugovora ocijeni visinu te naknade, stranke o istoj ugovornoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, niti je to tužiteljici bilo moguće, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora sastavljenoj od strane tuženika.

13.1. Dakle, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik iskoristio svoj položaj jače strane postupajući suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

14. Uzimajući u obzir da se naknada za obradu kredita plaća za usluge razmatranja, odobravanja ili obrade kredita ili druge slične usluge, ugovorna odredba kojom se potrošaču nameće takva naknada ispunjava zahtjev transparentnosti koji proizlazi iz čl. 5. Direktive 93/13. Takvu ocjenu ne dovodi u pitanje to što ugovorne odredbe ne sadrže konkretizaciju pojedinih elemenata (npr. ne precizira sve usluge koje se pružaju kao protučinidba za tu naknadu prilikom priopćavanja ponuđene kamatne stope, ne navodi satnicu i bankovna institucija ne ispostavlja detaljne račune iz kojih bi bila vidljiva raščlamba navedenih usluga te s njima povezani porezi), ali samo pod uvjetom da je potrošaču prilikom sklapanja ugovora doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

14.1. U tom kontekstu, ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe sud mora provesti uzimajući u obzir sve relevantne činjenične okolnosti te vodeći računa o svim okolnostima koje prate sklapanje ugovora. U okviru te ocjene posebno moraju biti uzete u obzir informacije koje je institucija pružila korisniku kredita u različitim fazama koje su prethodile potpisivanju ugovora o kreditu, uključujući i informacije koje je ona dužna pružiti, a koje činjenične okolnosti je prvostupanjski sud cijenio.

14.2. Jednako tako bitno je za napomenuti da člancima 3. do 5. Direktive 93/13 ne protivi se to što se cijena usluga uključenih u ugovornu odredbu kojom se predviđa naknada za obradu kredita izražava u obliku postotka koji se primjenjuje na iznos odobrenog kredita, ali i ovdje pod uvjetom da je potrošaču doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz te ugovorne odredbe, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru. U tom slučaju, takva ugovorna odredba ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.3. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, međutim tuženik koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, (a iz stranačkog iskaza tužiteljice jasno je da se o istoj nije niti moglo pregovarati), nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, tuženik nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirao u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade, tužiteljici nije bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju proizlaze iz te ugovorne odredbe, da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

15. Vezano uz žalbene razloge tuženika potrebno je istaći da informiranost tužiteljice o obvezi plaćanja naknade podrazumijeva informiranost o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, dakle o onoj krajnjoj svrsi plaćanja te i takve naknade. Pri tome se ističe, a kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), da iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati da se može zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

16. Temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a po pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda, da je tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem spomenute odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa od 221,80 EUR-a (koja visina nije sporna između stranaka) kao stečenog bez osnove, temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana kada je tužitelju naplaćen isti iznos, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

17. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da prigovor zastare nije osnovan a to i s obzirom da je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, stoga ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora, a u smislu zaključka na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način utvrđena ništetnost ugovora. Polazeći od navedenog pravnog stava Vrhovnog suda, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude kojom je odlučeno o ništetnosti.

18. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos 221,80 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. prosinca 2005. pa do isplate.

19. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a od dana plaćanja te naknade pa do isplate i za isto dao valjano obrazloženje koje prihvaća i ovaj sud, a koje žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

19.1. Pri tome valja istaći da tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate pozivajući se pri tome na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/20.), a to iz razloga što su odredbom čl. 1. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti propisane posebne okolnosti (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19. Budući da se odredba čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ne odnosi na parnični postupak, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o tijeku zatezne kamate.

20. Odluka o parničnom trošku je pravilna, valjano obrazložena, zakonita i u skladu s čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine " broj 138/23.) te nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

21. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je odbio prigovor mjesne nenadležnosti, a o svome stavu dao valjano obrazloženje (točka 4.-17. obrazloženja) koje kao pravilno prihvaća i ovaj sud te koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika, pa je žalba tuženika u tom dijelu odbijena kao neosnovana i pobijano rješenje potvrđeno.

22. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao pod točkom I. izreke na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i 380. toč. 2 ZPP-a.

23. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka, jer sa žalbom nije uspio pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke (čl. 166. st. 1. ZPP-a).

Osijek, 23. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Varžić