Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1477/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Jasenki Grgić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Gundulićeva 29, Split, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2199/2020-35 od 19. travnja 2024., ispravljene rješenjem poslovni broj P- 2199/2020-43 od 25. veljače 2025., dana 23. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2199/2020-35 od 19. travnja 2024. ispravljena rješenjem poslovni broj P-2199/2020-43 od 25. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je presuđeno:

„I. Nalaže se tuženoj da u roku od 8 dana isplati tužitelju, na ime naknade štete za mjesec rujan 2017. godine, iznos od 788,53 EUR, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku na navedeni iznos od 15. rujna 2017. godine do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3 postotna poena.

II. Nalaže se tuženoj da u roku od 8 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tužitelju iznos od 2.115,58 EUR, zajedno sa zateznim kamatama od 19. travnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3 postotna poena.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadom parničnog troška.“

2. Protiv pobijane presude tuženik je izjavio žalbu u kojoj ističe žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbaciti tužbu odnosno odbiti tužbeni zahtjev, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. U smislu odredbe članka članak 467. stavak 1. ZPP-a, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a. Stoga ovaj sud nije cijenio žalbene navode koji svojim sadržajem odgovaraju žalbenim razlozima relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio kako nije počinjena koja od bitnih povreda parničnog postupka na koje, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

6. Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u granicama dopuštenih žalbenih razloga, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena niti bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda ne proturječi sama sebi ili razlozima presude te ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

7. Isto tako, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 14. ZPP-a koju ističe žalitelj jer je prije podnošenja tužbe proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ostvarivanja prava. Naime, tuženik u žalbi ističe da je istaknuo prigovor postojanja negativne procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka iz razloga što se uz tužbu priloženi zahtjev za mirno rješenje spora od 18. ožujka 2014. odnosi na tražbinu iz ožujka 2009. u iznosu od 5.000,00 kuna umanjenom za iznos zaštićene najamnine, dok se ovdje tužbeni zahtjev odnosi na tražbinu za mjesec rujan 2017. Smatra da ne postoji istovjetnost podnesenog zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe u vidu identiteta spora i da je, pravilnom primjenom odredbe članka 186.a stavak 6. ZPP-a, tužbu trebalo odbaciti. Međutim, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud otklonio ovaj prigovor nedostatka procesne pretpostavke za podnošenje tužbe. Naime, tužitelj je u spis predmeta priložio zahtjev kojeg je prije parnice uputio tuženiku i kojim je tražio isplatu jedne mjesečne najamnine i svih budućih najamnina (dakle, sve dok povreda ne prestane). Okolnost da se zbog proteka vremena visina tržišne najamnine povećala, a posljedično tomu i visina tužbenog zahtjeva, ne nameće tužitelju potrebu podnošenja novog zahtjeva za mirno rješenje spora. Naime, radi se o činjenično i pravno istoj vrsti zahtjeva koji se veže na već ranije podnesen zahtjev u smislu odredbe članka 186. a. ZPP-a (tako i Vrhovni sud RH u odluci Revr-140/10 od 9. studenog 2011.).

8. U odnosu na žalbeni prigovor da je sud trebao na prijedlog tuženika spojiti istovrsne predmete radi zajedničkog raspravljanja, obzirom da je tužitelj pokrenuo više parničnih postupaka pred istim sudom radi istovrsnog predmeta spora, ovaj sud ističe da se radi o žalbenom razlogu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 313. stavak 1. ZPP-a. Kako se radi o relativnoj bitnoj povredi odredaba postupka, a predmetni spor je spor male vrijednosti, sukladno članku 467. stavak 1. ZPP-a, ovaj žalbeni razlog sud nije cijenio.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao vlasnika stana u [adresa], na adresi [adresa], ukupne korisne površine 72,64 m[2] smještenog na prvom katu zgrade položene na č. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], za isplatom iznosa od 788,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama, kao razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne cijene najma stana. Tužitelj zahtjev temelji na tvrdnji da trpi štetu za mjesec rujan 2017. jer nije bio u mogućnosti slobodno ugovoriti najamninu za stan čiji je vlasnik, čime smatra da je ograničen u izvršavanju svojih vlasničkih prava.

10. Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužitelj vlasnik stana u [adresa], na adresi [adresa], ukupne korisne površine 72,64 m[2] smještenog na prvom katu zgrade položene na č. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- da je Općinski sud u Splitu pravomoćnom presudom pod poslovnim brojem P- 4759/09. (od 5. prosinca 2012.) naložio tužitelju, kao vlasniku predmetnog stana, sklapanje ugovora o najmu stana s EA kao najmoprimcem koji je dužan plaćati najamninu u iznosu od 160,59 kuna;

- da se tužitelj prije pokretanja ovog parničnog postupka obratio tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora od 18. ožujka 2014., kojim se traži isplata iznosa od 5.000,00 kuna umanjenog za iznos zaštićene najamnine (4.839,41 kuna mjesečno), i to od ožujka 2009. pa ubuduće, što predstavlja razliku između tržišne najamnine za taj stan i iznosa kojeg mu trebaju plaćati najmoprimci pa predlaže da mu Republika Hrvatska plati te iznose;

- da je visina tržišne najamnine izračunata sukladno podacima Porezne uprave, mišljenja agencije, dostavljenih ugovora o najmu stana, odnosno aritmetička sredina svih dostavljenih dokaza za stan na predmetnoj ili sličnoj lokaciji,

- kad se uzme u obzir da je tužitelj od EA kao zaštićenu najamninu primao iznos od 160,59 kuna, iznos razlike tržišne najamnine za predmetni stan iznosi cca. 788,53 EUR mjesečno u utuženom razdoblju.

11. Stoga, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik odgovoran što tužitelj za predmetni stan ne može ostvariti tržišnu najamninu jer je kao zakonodavac, Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“ br. 91/1996 i 48/1998, dalje: ZNS), vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, nametnuo prekomjeran teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, a isto je protivno odredbi članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je ratificirana 5. studenog 1997. kao i odredbama članka 48. stavak 1. uz ograničenja prema članku 50. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske. Time da je na temelju članka 1045. stavak 1., kao i članka 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) nastao izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu.

12. Nadalje, sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je zauzeo pravilno pravno shvaćanje da je tuženik odgovoran za štetu koju tužitelj trpi i u visini razlike tržišne najamnine i zaštićene najamnine koju je pravilno utvrdio. Neosnovano tuženik smatra da tužitelj ničim nije opravdao tako visoko postavljeni iznos tržišne najamnine koji je navodno mogao ostvariti u spornom razdoblju i da je predmetni stan mogao iznajmljivati po tržišnim uvjetima.

13. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/16 od 18. prosinca 2019. vlasnici stanova imaju pravo na naknadu te kako se ona u ovakvim slučajevima dosuđuje prema punoj, tržišnoj vrijednosti najamnine. Pri tom, vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

14. Takav stav proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-106/2024 od 12. lipnja 2024. gdje je istaknuto da pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici stanova su postupkom tuženika već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristiti ili ubirati plodove svoje stvari, dakle, ne radi se o kratkom periodu vremenu u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, koje skoro pa predstavlja polovicu ljudskog vijeka, tuženik nije rješavao problem, već je reagirala tek nakon donošenja presuda ESLJP. Osim toga, kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način, a takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda.

15. U žalbi tuženik ističe prigovor zastare samog prava na naknadu štete, koji je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, međutim, navedeni prigovor nije osnovan.

16. Naime, predmetna tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete (u visini razlike tržišne i zaštićene mjesečne najamnine koja dospijeva mjesečno) pa sukladno odredbama iz članka 230. stavak 1., članak 215. stavak 1. i članak 1086. ZOO-a, tražbina tužitelja nije zastarjela. Zastara prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo.

17. Valja reći da nije sporno da je Zakonom o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1, 4, 6, 7, 11 uz Konvenciju („Narodne novine“ MU br. 18/1997, 6/1999 i 8/1999) u primjeni navedena Konvencija pa bi tužitelj zbog prekomjernog miješanja u vlasništvo tužitelja pod određenim pretpostavkama mogao ostvariti od tužene naknadu zbog izmakle koristi jer je tužena prema odredbama Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ br. 91/2006) i Uredbom Vlade Republike Hrvatske o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne novine“ br. 40/1997 i 117/2005) djelovala na štetu tužitelja, ali rok za podnošenje tužbe ne može se računati od primjene Konvencije.

18. Pri tome, valja naglasiti da posebnu važnost u konkretnom slučaju ima presuda ESLJP-a u predmetu Statileo protiv RH (br. 12027/10, stavak 165.), 10. srpnja 2014.) u kojoj je utvrđen nerazmjeran i prekomjeran teret nametnut vlasnicima stanova koji je posljedica primjene sustava kontrole najamnine i proizlazi iz samog nacionalnog zakonodavstva. Stoga, do donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv RH i njome uzrokovane promjene pravnih stajališta sudova u Republici Hrvatskoj, vlasnici stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci nisu imali na raspolaganju efikasno pravno sredstvo kojim bi na teret države ostvarili pravo na naknadu štete uzrokovane zakonom propisanim ograničenjem visine mjesečne (zaštićene) najamnine koja pripada vlasnicima, jer su uz prevladavajuću sudsku praksu mogli predvidjeti negativan ishod sudskog postupka pokrenutog protiv države radi naknade za zakonom propisano ograničenje prava vlasništva.

19. Nakon što je Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv RH i izrazio pravno shvaćanje da „zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu“, odnosno da „vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu“, vlasnici su mogli pokrenuti parnične postupke radi naknade štete protiv Republike Hrvatske, ovaj put s predvidivim ishodom postupka. Stoga se vlasnicima stanova, u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv RH odnosno prije promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva, a isto tako, vlasnicima stanova ne može se staviti na teret niti činjenica da su ih pokrenuli prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018., a nakon odluke Statileo protiv Hrvatske.

20. Iz odluke Ustavnog suda broj U-III-3482/21 od 3. listopada 2023. proizlazi da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta, razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse odnosno da se tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019., sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani odredbom članka. 230. stavak 1. ZOO-a.

21. Slijedom navedenog, kako je tužba u konkretnom slučaju podnesena 27. lipnja 2020., to je prigovor zastare izjavljen po tuženiku ocijenjen kao neosnovan.

22. Nadalje, žalitelj neosnovano ističe da je tužitelj sam doprinio vlastitoj šteti jer je mogao raskinuti ugovor o najmu s najmoprimcem i naplatiti mu tržišni najam pa da mu zbog toga ne pripada pravo na naknadu.

23. Naime, predmet ovog spora je naknada štete koju tužitelj potražuje od Republike Hrvatske, upravo zbog toga što je država nametnula odnos zaštićenog najma u stanu tužitelja te mu tako prouzročila štetu prekomjernim ograničenjem vlasništva pa ju je stoga dužna i nadoknaditi, sve kako je prethodno obrazloženo ovom odlukom (te detaljno obrazloženo odlukom ESLJP u predmetu Statileo protiv RH, ali i u drugim odlukama ESLJP iz iste grupe predmeta, kao što su Mirošević-Anzulović protiv Hrvatske, Bego i drugi protiv Hrvatske, Gošović protiv Hrvatske, Skelin Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske, Arambašin protiv Hrvatske i Hegediš protiv Hrvatske).

24. Uz to se ističe da je zakonodavac, upravo zbog utvrđenih povreda konvencijskog prava vlasništva u citiranim odlukama ESLJP-a koje se tiču tužbi vlasnika stanova optrećenih zaštićenim najmoprimcima, u više navrata mijenjao odredbe ZNS-a (koji je na snagu stupio 1996.), dok posljednje i aktualno rješenje leži i u nedavno donesenom Zakonu o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. („Narodne novine“ br. 36/2024), (koji je na snagu stupio 2024.), a kojim se zakonom nastoji konačno urediti problem zaštićenih najmoprimaca u stanovima u privatnom vlasništvu.

25. Sve navedeno upućuje na iznimno dugotrajan i obuhvatan propust države (tuženika) u zaštiti prava vlasništva vlasnika stanova sa zaštićenim najmoprimcima. Stoga, prema stajalištu ovog suda, kada bi se u konkretnim okolnostima, osobito nakon ustaljivanja prethodno citirane prakse ESLJP-a i sudova Republike Hrvatske, od vlasnika stanova (ovdje tužitelja) zahtijevalo da prije potraživanja razlike tržišne najamnine kao naknade nastale štete, sami riješe odnos sa najmoprimcima, ponovno nametao prekomjeran i nerazmjeran teret odnosno prebacivanje tereta. Kako je tužitelj kao vlasnik stana nesporno onaj kojem je odnos zaštićenog najma nametnut, čije je pravo vlasništva povrijeđeno zbog nemogućnosti raspolaganja vlastitom imovinom i koji zbog toga trpi štetu, ovakvo očekivanje ovaj sud smatra nepravičnim, neživotnim i suviše otegotnim za tužitelja te se zbog navedenog predmetni prigovor doprinosa tužitelja nastaloj šteti ne može prihvatiti.

26. Također, niti žalbeni navodi da se potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za obveze plaćanja propisanih poreza i prireza nisu osnovani jer se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu radi naknade štete, a ne isplati najamnine.

27. Ostale žalbene navode koji u svojoj naravi predstavljaju žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud nije razmatrao (čl. 476. st. 1. ZPP).

28. Odluka o troškovima postupka pravilna je po osnovi i visini te sukladna odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, time da žalitelj odluci o parničnom trošku određeno niti ne prigovara.

29. Stoga je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu temeljem odredbe iz čl. 368. st. 1 ZPP-a, potvrditi kao zakonitu i pravilnu te odlučiti kao pod točkom I. izreke.

30. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove odluke.

31. Unatoč potvrđivanju prvostupanjske odluke u cijelosti te iako se radi o isticanju relativno bitne povrede odredaba postupka (točka 8. obrazloženja ove odluke), ovaj drugostupanjski sud upućuje na to da je doista, s obzirom na mnogobrojne postupke koji su se vodili ili se još uvijek vode pred sudom prvog stupnja, u istovrsnim predmetima istog podnositelja koji utužuje najamninu za svaki mjesec zasebno, trebalo postupiti sukladno članku 313. stavak 1. ZPP-a i te parnice spojiti. Iako propust učiniti navedeno ne bi bio od utjecaja na donošenje zakonite presude u predmetnom postupku te se radi o zakonskom ovlaštenju suda, a ne i njegovoj obvezi, ovaj sud, iako nije više tijelo sudske uprave, nalazi potrebnim podsjetiti na sljedeće.

32. Ustavom RH i EKLJP zajamčeno je pravo na pravično suđenje, odnosno da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, a zadaća je sudova, propisana člankom 3. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024) štititi Ustavom, pravnom stečevinom Europske unije, međunarodnim ugovorima i zakonima utvrđeni pravni poredak Republike Hrvatske te osigurati jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom. Ujedno, prema članku 10. ZPP-a, sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

33. Upravo ovakvo postupanje suda prvog stupnja - dopuštanje odvojenog vođenja istovrsnih parnica istog tužitelja, za svaki pojedini mjesečni iznos najamnine, bez spajanja i provođenja jednog postupka, a što za sobom povlači i odvojeno drugostupanjsko odlučivanje, uvelike doprinosi zatrpavanju pravosudnog aparata i nepotrebnom trošenju resursa i opterećivanju, kako sudova, tako i državnog odvjetništva, a što u bitnome onemogućuje ostvarenje zadaće sudova, ekonomično postupanje te suđenje u razumnom roku. Posljedično dolazi do odugovlačenja navedenog i svih ostalih postupaka pred sudovima te gomilanju troškova samih stranaka, a što stoga nedvojbeno predstavlja zloupotrebu prava u postupku koju su sudovi dužni spriječiti.

U Zagrebu 23. srpnja 2025.

Sudac:

Jasenka Grgić