REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-689/2025-2
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, Jelene Rajić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice DH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi novčane pomoći, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-1189/2024-10 od 27. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-1189/2024-10 od 27. studenoga 2024.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/3146, URBROJ: 251-02-01/001-24-2 od 8. siječnja 2024. (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).
2. Protiv presude prvostupanjskog suda tužiteljica je podnijela žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U žalbi, u bitnom, navodi da se presuda prvostupanjskog suda ne može ispitati jer da je u dijelu danih razloga proturječna sama sebi, odnosno razlozima presude. Konkretno, ukazuje da je prvostupanjski sud u točki obrazloženja presude utvrdio da je osporenim rješenjem tuženika njezin prigovor odbačen kao neosnovan, iako je trebao biti odbačen kao nedopušten. Pozivajući se, između ostalog, na odluku ovog Suda, broj: Usž-1128/2022-7 od 22. srpnja 2022., smatra da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu, pravično suđenje kao i načelo zakonitosti. Ističe da je u uvodu rješenja tuženika navedeno da se isto donosi u skladu s odredbom članka 122. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku, što govori u prilog tvrdnji da je njezin prigovor bio dopušten. Ističe da, kad bi prigovor i bio nedopušten, da je u tom slučaju prvostupanjski sud tužbu trebao odbaciti. Ukazuje da zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava nalažu da pravne norme budu određene. Navodi da joj je opisanim postupanjem povrijeđeno pravo na efikasno pravno sredstvo, koje jamči članak 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tvrdi da Zakon o općem upravnom postupku propisuje mogućnost da se u istom podnesku podnese više zahtjeva, a ako bi neki bio nedopušten, da je tuženik u tom slučaju trebao postupati po pravilima o postupanju nenadležnog tijela. Ukazuje da je odbačen prigovor izjavila na temelju odredbe članka 122. Zakona o općem upravnom postupku. Mišljenja je da jedan pravni lijek ne može isključivati drugi pravni lijek na način da se potonji apriori odbaci. Drži da prigovor iz članka 122. Zakona o općem upravnom postupku nije zahtjev, odnosno da ne ovisi o roku ni o prethodnoj uputi o pravnom lijeku, već isključivo o tome je li izjavljen. Posljedično prethodno iznijetom, smatra nezakonitom i točku II. izreke presude prvostupanjskog suda, obzirom da je sud umjesto da usvoji tužbeni zahtjev i dosudi zatražene troškove, isti odbio, kao i zahtjev za naknadu troškova spora. Predlaže Sudu usvojiti žalbu, poništiti presudu te vratiti predmet na ponovno odlučivanje, a podredno, presudom riješiti stvar na način da se usvoji tužbeni zahtjev te potražuje troškove upravnog spora i trošak sastava žalbe uvećano za zakonske zatezne kamate.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije odgovorio na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima „Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS), Sud nalazi da ne postoje žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Presuda prvostupanjskog suda može se ispitati jer sadrži sve propisano odredbom članka 119. ZUS-a pa tako i u pogledu stavka 5. koji propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, a koje je u korelaciji s izrekom. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, u obrazloženju su navedeni jasni i argumentirani razlozi na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena.
6.1. Očita omaška u pisanju (točka 10. obrazloženja presude) na koju tužiteljica ukazuje u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno naveo da je osporenim rješenjem tuženika njezin prigovor odbačen kao neosnovan (umjesto nedopušten), može se svakodobno ispraviti i nije od utjecaja na zakonitost izreke te presude. Osim toga, treba reći da je sud nedvojbeno jasno i opširno obrazložio da prigovor tužiteljice izjavljen zbog propuštanja donošenja odluke o njezinom ranijem prigovoru nije dopušten pravni lijek, pa ova očita omaška u pisanju kod opetovanog navođenja, nije od utjecaja na zakonitost presude.
7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23-014/3021, URBROJ: 251-09-22-1/002-23-03 od 10. studenoga 2023. tužiteljici određen prestanak novčane pomoći s danom 30. rujna 2023. Nadalje, proizlazi da je osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-551- 06/23-014/3146, URBROJ: 251-02-01/001-24-2 od 8. siječnja 2024. odbačen kao nedopušten prigovor tužiteljice izjavljen gradonačelniku 29. prosinca 2023. radi neodlučivanja o njezinom ranijem prigovoru od 12. prosinca 2023. izjavljenom na rješenje o prestanku novčane pomoći.
8. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski je sud osnovano ocijenio zakonitim osporeno rješenje tuženika od 8. siječnja 2024., uz obrazloženje da se pravna zaštita zbog propuštanja donošenja odluke o prigovoru, ostvaruje podnošenjem tužbe nadležnom upravnom sudu, a ne podnošenjem novog prigovora radi nedonošenja odluke o prigovoru (točka 14. i 15. obrazloženja).
9. Treba reći da u konkretnoj upravnoj stvari uređenoj općim aktom (Odluka o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, „Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 10/18., 25/22., dalje u tekstu: opći akt) nadležno prvostupanjsko javnopravno tijelo donijelo je rješenje od 10. studenoga 2023., kojim je odlučeno o pravu i pravnom interesu stranke, a koje se, prema pravnom shvaćanju ovoga Suda izraženom u presudi poslovni broj: Usoz-8/2022-68 od 5. srpnja 2022. (kao i presudi poslovni broj: Usoz-143/2022-91 od 27. veljače 2023., potvrđenom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1744/2023 od 14. studenoga 2023.), smatra pojedinačnom odlukom (upravnim aktom), čija se zakonitost preispituje prvenstveno podnošenjem prigovora gradonačelniku, a potom pred nadležnim upravnim sudom. Neovisno o tome što je propisani pravni lijek protiv predmetne pojedinačne odluke u općem aktu nazvan prigovorom, tu, suprotno mišljenju tužiteljice, ne dolazi do primjene odredba članka 122. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., dalje: ZUP), odnosno ne radi se ni o jednoj od situacija u kojima opći postupovni propis (ZUP) kao pravni lijek propisuje pravnu zaštitu podnošenjem prigovora (članci, 42., 155., 156., 157. i 158. ZUP-a). Takvo shvaćanje izraženo je i u ranijim odlukama ovog Suda (primjerice odluka poslovni broj: Usž- 2346/2024-2 od 8. listopada 2024.).
10. Mjerodavnim općim aktom nije propisan rok za donošenje odluke o pravnom lijeku (prigovoru sui generis) izjavljenom protiv prvostupanjskog rješenja (pojedinačne odluke) pa u konkretnom slučaju valja odgovarajuće primijeniti odredbu članka 121. ZUP-a, prema kojoj je nadležno tijelo, u ovom slučaju gradonačelnik, rješenje o pravnom lijeku - prigovoru sui generis, izjavljenom protiv rješenja o pravu stranke, dužno donijeti i dostaviti stranci što je prije moguće, a najkasnije u roku od 60 dana od dana predaje pravnog lijeka, ako zakonom nije propisan kraći rok. Izjavljivanje još jednog prigovora zbog „šutnje“, nije dopušteno jer nije predviđeno ni jednim propisom, a pravna zaštita zbog „šutnje uprave“ detaljno je uređena mjerodavnim propisima (ZUP i ZUS).
11. Shodno tome, stranka bi mogla pravnu zaštitu zbog propuštanja donošenja odluke o prigovoru sui generis zatražiti tek ako gradonačelnik Grada Zagreba, ne bi u roku od 60 dana donio odluku o prigovoru na rješenje o prestanku prava i nakon proteka daljnjeg roka propisanog ZUS-om. Ova pravna zaštita se, pod pretpostavkom da „šutnja“ i dalje postoji, ostvaruje podnošenjem tužbe nadležnom upravnom sudu (zbog nedonošenja pojedinačne odluke u propisanom roku), a ne novog prigovora radi nedonošenja odluke o prigovoru sui generis koji je kao pravni lijek propisan općim aktom. Naime, u smislu odredbe članka 12. stavka 1. ZUP-a pravni lijek koji se podnosi u slučaju „šutnje uprave“ je devolutivne prirode (ako u konkretnoj upravnoj stvari postoji drugostupanjsko tijelo) ili, ako ne postoji, pravna zaštita se ostvaruje podnošenjem tužbe upravnom sudu.
12. Stoga je, prema ocjeni ovog Suda, pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tuženik zakonito odbacio kao nedopušten prigovor tužiteljice izjavljen gradonačelniku Grada Zagreba od 29. prosinca 2023. radi neodlučivanja o njezinom ranijem prigovoru od 12. prosinca 2023.
13. Iz iznijetih razloga, ovaj Sud ne nalazi osnovanim navode tužiteljice u pogledu povrede prava i načela zajamčenih ZUP-om, Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, budući je predmetni tužbeni zahtjev valjano odbijen.
14. Kraj takvog stanja stvari, nije osnovan žalbeni prigovor tužiteljice da, kad bi prigovor i bio nedopušten, da je u tom slučaju prvostupanjski sud tužbu trebao odbaciti. Naime, (između ostalog) odredbom članka 46. ZUS-a propisani su slučajevi kad će sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da ne postoje pretpostavke za vođenje spora, a u konkretnom slučaju nije bilo mjesta postupanju prvostupanjskog suda sukladno toj odredbi, budući je predmet ovog upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke (članak 3. stavak 1. točka 1. ZUS-a), koja je pravilno presudom prvostupanjskog suda ocjenjena zakonitom.
15. Odluka o trošku spora osnovano se temelji na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi troškova spora. S obzirom na da tužiteljica nije uspjela u sporu, nije osnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora, uključujući i troškove žalbenog postupka.
16. Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke, a odluka o troškovima spora (točka II. izreke) utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. istog Zakona.
U Zagrebu 23. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća
Marina Kosović Marković
